Samo nekoliko elitinih sveučilišta u Europi i svijetu - nažalost, među njima nema nijednog iz Slovenije - uspješno se (još uvijek) odupire "merkantilizaciji", čija je posljedica to da sveučilišta umjesto prijašnjeg "univerzalnog" sve više njeguju primjenjivije "pluriverzitetno" znanje. Svjedoci smo sudbonosnog obrata: društvo je skoro prestalo biti predmet znanstvenog istraživanja, a političari su si u njegovo ime uzurpirali pravo da potiču promišljanje o autonomiji univerzitetske sfere. Visokoškolske ustanove skupa s istraživačkim kompleksom sve više podsjećaju na supermarkete koji, oslanjajući se na tržišni "maoizam", poslužuju i prilagođavaju se ukusu svojih korisnika.

Nacionalne politike i političari - i to bez obzira na svoj lijevi ili desni pedigre, odnosno bez obzira na to je li trenutni ministar za visoko školstvo "kemičar" ili "filozof", u što se lako možemo uvjeriti i u Sloveniji - ne mare previše za autonomiju sveučilišta. A ako kojim slučajem spominju taj stoljećima poznat kod europskih sveučilišta, iza njega više ni izdaleka ne stoji isti sadržaj kao nekoć. Kod nas su zadnji dokaz za takvu tvrdnju Ishodišta za nacionalni istraživački program, čiji bi pravi naslov, ako si pripomognemo Orwellom, zapravo morao glasiti Ishodišta za uklanjanje znanosti i sveučilišta.

Studenti koji su u zadnje dvije godine u Europi protestirali protiv degradacije sveučilišta, bili su jako svjesni - zapravo su to i na svojoj koži osjetili - da ih ograničavanje i nadzor na sveučilištima podređuju ispitnom mehanizmu koji umjesto kreativnih i kritički mislećih pojedinaca nagrađuje ponašanje povezano s time kako preživjeti

Moramo se složiti s odličnim poznavateljem sveučilišta Anthonyjem Lermanom kad tvrdi da je prevladavajuće tretiranje sveučilišta i znanja koje možemo očekivati od politike/političara zapravo barbarsko postupanje jer autonomiju sveučilišta i s njom povezane akademske slobode žrtvuje na oltaru analize troškova i prihoda (cost-benefit analysis). Povrh svega, s obzirom na stalni rast broja studenata, vlade sveučilištima namjenjuju sve manje novca, a istodobno se sve više povećava njihov nadzor nad njima.

Ne želim navoditi na nerealna očekivanja, ali ipak sumnjam da bi spomenuto troškovno mjerilo dugoročno moglo prevladati ili se pokazati naprednijim od liberalnog načela autonomije sveučilišta koje je više puta u povijesti uspješno prolazilo testove. Pokušaj političara da sveučilišta i znanje podrede svojim predodžbama o društvenom inženjeringu, prije ili kasnije dovest će do za društvo/društva skupog poraza, kao što se to u prošlosti više puta pokazalo na drugim područjima društvenog života. Centralizirano i birokratsko upravljanje takvim ustanovama kao što su sveučilišta i druge istraživačke ustanove, koje guši kreativnost i slobodni duh u njima, bez kojih se od njih nije moguće nadati novom znanju, ne može trajati beskonačno.

Studenti koji su u zadnje dvije godine u Europi protestirali protiv degradacije sveučilišta, bili su jako svjesni - zapravo su to i na svojoj koži osjetili - da ih ograničavanje i nadzor na sveučilištima podređuju ispitnom mehanizmu koji umjesto kreativnih i kritički mislećih pojedinaca nagrađuje ponašanje povezano s time kako preživjeti. Osim toga, pretjerano eksponiranje studenata na tržište namijenjeno je još jednom, ovaj put neoliberalnom mehanizmu, tj. discipliniranju studenata, kojim su oni opljačkani za prilike i motivaciju da se kritički zapitaju o svom mjestu/ulozi u društvu u vrijeme odrastanja, kad si mladi ljudi, ako pogledamo u povijest, uglavnom postavljaju radikalna pitanja u vezi toga. Na konferenciji u Leedsu, gdje se raspravljalo o kritičnom stanju europskih sveučilišta, jedan sudionik nije mogao a da ne napomene da se danas oni koji se na njima zauzimaju za kritičko mišljenje i znanje moraju skrivati kao u svoje vrijeme Anna Frank.

Mnogi su vjerovali, iako su se u međuvremenu redovi tih "vjernika" prorijedili, da će nacionalne agencije za akreditacije sveučilišnih programa njihovim izvođačima osigurati autonomiju i akademske slobode koje su conditio sine qua non za njihovo integralno ostvarivanje. Ali sve upućuje na to da se osnivanjem tih agencija samo još ojačao paradržavni nadzor nad njima i svakovrsno ograničavanje i propisivanje onoga što bi sveučilišta i istraživačke ustanove morale raditi. Sjetimo se da je Humboldtov organizacijski model prije dobrih 200 godina nalagao vladi, odnosno državi da sveučilišta štiti od komercijalnih i tržišno uvjetovanih zahtjeva te miješanja javne uprave u njihov život. Osnivanjem agencija vlade (države) perfidno su se odrekle štićenja/čuvanja sveučilišta i takoreći ovlastile agencije da akreditiraju sveučilišne programe na temelju mjerila koja u prvi plan postavljaju njihovu ekonomsku opravdanost (impact). Time je napravljen sudbonosni ili ključni korak ka utvrđivanju"akademskog kapitalizma" na sveučilištima.

"Akademski kapitalizam" sve procjenjuje kroz kvantitativni izračun profita koji donosi investiranje u ljudski kapital. Da bi sveučilišta otklizala na tu za njih bizarnu razinu, prije toga su morala biti prikraćena za akademsku slobodu koja je nužni uvjet za stvaranje ideja i znanja bez bilo kakvih bitnih ograničenja

Za "akademski kapitalizam", ako se pozovemo na Richarda Müncha, karakteristično je prije svega da obrazovanje nije više namijenjeno ostvarivanju zajedničkog dobra, već prije svega ostvarivanju samo na pojedinca ograničenog dobra, a to može presudno potvrditi ili priznati/prepoznati samo tržište (bilo nacionalno ili globalno). Sveučilišta pritom igraju podređenu ulogu, a ključnu ulogu preuzima tržište kao medijator između obrazovanja i zapošljavanja. "Akademski kapitalizam" sve procjenjuje kroz kvantitativni izračun profita koji donosi investiranje u ljudski kapital. Da bi sveučilišta otklizala na tu za njih bizarnu razinu, prije toga su morala biti prikraćena za akademsku slobodu koja je (bila) nužni uvjet za stvaranje ideja i znanja bez bilo kakvih bitnih ograničenja.

Britanska udruga Akademici za akademsku slobodu (AFAF) raspolaže brojnim i uvjerljivim dokazima o tome da padom akademske slobode ne padaju samo sveučilišta, već se zbog toga nalazimo i na opasnoj točki za budućnost civilizacije. Slično mišljenje je nedavno u manifestu u Maastrichtu izrazilo i 20 odličnih europskih stručnjaka za obrazovanje, koji su se zauzeli za veću diferencijaciju među sveučilištima koja se posvećuju ili obrazovanju ili istraživanju, nadalje, za njihovu veću autonomiju od vlada, odnosno države te za njihovu uvjerljiviju internacionalizaciju.

Manifest utvrđuje visok stupanj korelacije između autonomije i postignuća, odnosno izvrsnosti sveučilišta. Njemački stručnjaci su pritom za uzoran primjer autonomije uzimali onu koju uživaju sveučilišta u Velikoj Britaniji, u suprotnosti s onima u Njemačkoj. Profesor Peter Gaehtgens, nekadašnji rektor berlinskog Slobodnog sveučilišta i predsjednik njemačke rektorske konferencije, pritom je izrazio mišljenje da će za ostvarivanje autonomije sveučilišta na kontinentu biti potrebno barem 50 godina, pri čemu treba dati prednost radu sa studentima i brizi za njihova odlična postignuća.

Nedavno je na predavanju na Irskoj kraljevskoj akademiji u Dublinu predsjednica Harvardskog sveučilišta Drew Faust upozorila na opasno sužavanje povijesno potvrđenog fokusa sveučilišta koja bi trebala biti namijenjena prije svega društvenom (bolje političkom) cilju osiguravanja gospodarskog rasta. Privilegiranje sadašnjih potreba bio bi račun ispostavljen prošlosti i budućnosti. Prema mišljenju Drew Faust ono što u ovom trenutku prepoznajemo kao vrijedno i korisno, ne bi smjelo istisnuti ono što još nema prepoznatljivu (mjerljivu) vrijednost, odnosno cijenu. Ako se sveučilišta - poučavanje i istraživanje - budu financirali tako da se prednost daje projektima koji nisu riskantni i koji se temelje na konvencionalnim mjerilima, onda sveučilišta mogu zaboraviti na to da će i dalje proizvoditi novo znanje i znanstvene paradigme. Na koncu se Drew Faust još zapitala kako od sveučilišta možemo očekivati da stvaraju novo znanje ako na njima više ne bude prostora za zamišljanje svijeta (društva) koji će biti drukčiji (alternativa) od ovoga u kojem danas živimo.

Prava i dobra sveučilišta ne podliježu cinizmu i ne pokoravaju se diktatu poslodavaca da diplomirane studente, umjesto da im daju temeljna znanja i nauče ih (kritički) misliti, osposobljavaju isključivo za konkretna radna mjesta. Sveučilište, odnosno njegovi fakulteti, koji na svom "teritoriju" ne njeguju kritičko mišljenje, ne zaslužuju to ime

Prilagođavanje sveučilišta prema zahtjevima tržišta ili ekonomskog izvora koji "proizvodi generacije primjenjivih strojeva umjesto kompetentnih državljana sposobnih za samostalno razmišljanje" (Martha Nussbaum), istodobno je zamaglilo, ako čak ne i posve izbacilo iz njihovog repertoara, znanja koja nude humanističke znanosti i umjetnost. Na njihovo mjesto je stupilo savladavanje znanja ili bolje rečeno tehnika koje su karakteristične za upravljanje korporacijama i poslovnim sistemima. U tom smislu možemo, osim krize sveučilišta i uopće obrazovanja, govoriti i o krizi demokracije. Budući državljani, kakvi dolaze sa sveučilišta, nemaju jake emocionalne i kognitivne poveznice s duhovnim i vrijednosnim kapitalom koji se stvarao nekoliko tisuća godina, ali su dobro istrenirani u tehnikama čitanja koje donose mjerljive rezultate i koje je moguće ocjenjivati standardiziranim testovima. Bez obzira na teoretske i ideološke razlike, brojni znanstvenici zagovaraju mišljenje da humanističke temelje obrazovanja i poučavanja ne bismo smjeli žrtvovati u koristi stjecanja uskih tehničkih znanja koja obećavaju brze i praktične rezultate.

Prava i dobra sveučilišta ne podliježu cinizmu i ne pokoravaju se diktatu poslodavaca da diplomirane studente, umjesto da im daju temeljna znanja i nauče ih (kritički) misliti, osposobljavaju isključivo za konkretna radna mjesta. Sveučilište, odnosno njegovi fakulteti, koji na svom "teritoriju" ne njeguju kritičko mišljenje, ne zaslužuju to ime. Isto tako, tu tvrdnju moramo proširiti na sveučilišta na kojima ne mogu ili ne žele zaštititi akademske slobode. Mary Evans u knjizi znakovitog naslova Killing Thinking (2004) nagovara na njegovanje kritičkog mišljenja izvan sveučilišta, koja to više ili ne znaju ili odbijaju. Uz to predviđa da će prvi korak k stvarnoj demokratizaciji sveučilišta biti napravljen onda kad im buduće generacije studenata, a također i profesora, okrenu leđa.

Iako sveučilišta ne mogu posve izbjeći zadatak karijerističkog usmjeravanja studenata, osposobljavanje za vještine (training) prije je zadatak samih poslodavaca jer bi više od iskustva morali znati cijeniti potencijalnu osposobljenost (znanje) studenata - odnosno onu jako važnu podlogu koja kasnije omogućuje osposobljavanje i obavljanje različitih radnih vještina u njihovom višedesetljetnom radnom vijeku. Kad je o problemu obrazovanja i stjecanja vještina raspravljao rektor Jesus Collegea na Oxfordu, lord Krebs, duhovito ga je predočio tvrdnjom da su roditelji bili jako zadovoljni kad su u nastavu uveli spolni odgoj, ali da bi se sigurno pobunili kad bi je nadogradili i spolnom praksom.

Nakon dobrih deset godina od uvođenja bolonjske reforme, za nju se može reći da je u međuvremenu postala talac paradoksa. Ključni i originalni cilj Deklaracije iz Bologne (1999) bio je uspostavljanje šireg europskog okvira u obrazovanju i istraživanju, koji bi poticao mobilnost na ta dva područja i omogućio usporedbu dobivenih univerzitetskih svjedodžbi. Ono što smo dobili u direktnoj je suprotnosti s ciljevima spomenute deklaracije: zbog skraćivanja studija (smanjenje troškova!) loše se piše studentskoj (a time i profesorskoj) mobilnosti, a osim toga smo svjedoci nove hijerarhije u dodjeli diplomskih titula, koja se kosi s ciljevima demokratski utemeljenog obrazovanja i politike zapošljavanja. Odozgo i mimo sveučilišta utemeljenu te nametnutu transnacionalnu integraciju (standardizaciju) nacionalnih obrazovnih institucija prate i razorni procesi dezintegracije na nacionalnoj razini.

Ministri za visoko školstvo se inače izgovaraju da je tu riječ o "tehničkim pogreškama" koje su skrivila sama sveučilišta, ali to je nategnut izgovor. Sadašnji ministri ili njihovi nasljednici morat će se prije ili kasnije baviti onim strukturalnim problemima koji su doveli do obezvrjeđivanja i demontaže europskih sveučilišta, o kojima je riječ u ovom prilogu. Zato je ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung prilikom obilježavanja spomenute desetogodišnjice već u naslovu svoje glavne teme naglasio da je "bolonjski balon puknuo".

Ono što smo dobili u direktnoj je suprotnosti s ciljevima bolonjske deklaracije: zbog skraćivanja studija (smanjenje troškova!) loše se piše studentskoj (a time i profesorskoj) mobilnosti, a osim toga smo svjedoci nove hijerarhije u dodjeli diplomskih titula, koja se kosi s ciljevima demokratski utemeljenog obrazovanja i politike zapošljavanja

Sad je, naravno, teško predvidjeti kako će se sveučilišta izvući iz stiska rastuće hiperspecijalizacije znanja kojoj se ne nazire kraj i koja je odgovorna za produkciju studenata, a također i profesora s jako suženim horizontom ili opsegom znanja. Najmanje što možemo reći za većinu sveučilišta jest da su u strukturnom smislu postala neodgovorna ili u najgorem slučaju slijepa za svoje društveno okružje i da ih nesigurna budućnost koju pomažu stvoriti pretjerano ne uznemirava. Isto tako se većina njih više ne pita kakva je njihova uloga i odgovornost u stvaranju demokratskog društva. Ako sveučilišta budu htjela postati dio rješenja, umjesto da ostaju dio problema, morat će se oprostiti od krajnje specijalizacije znanja i osloniti se na za sveučilišta primjereni kognitivni pluralizam. To drugim riječima znači visok ili barem viši stupanj refleksije i uvjerljivu ukorijenjenost u metodološkom i teoretskom savladavanju/poznavanju informacija i znanja, koji će odbaciti novodobnu obmanu da je znanje upotrebljivo na isti način kao lopata.

Pritom je ključno, ako posudimo tvrdnju Gesine Schwan, da sveučilišta svojim učiteljima, a prije svega studentima omoguće suvereno djelovanje, koje uz prateću samorefleksiju omogućuje da se oblikuju u suodgovorne i suverene moralne osobnosti. Najgore što se može dogoditi visokoškolskom obrazovanju jest da njegovi produkti postanu - ili su već postali - roba ili stvar ugleda, što bi išlo na ruku Nietzscheovoj sarkastičnoj napomeni o obrazovanom filistru. Naravno, ne postoji nešto kao totalno znanje. Napredovanje od poznavanja činjenica ili informacija do znanja je istodobno povezano s procesom stjecanja sigurnosti o spoznaji, koje paradoksalno uključuje i načelo sumnje (uncertainty) u stečeno znanje i njegovu isto tako ograničenu valjanost. Zapravo je tek prepoznavanje kritičke sumnje jedan od najuvjerljivijih dokaza za napredovanje u našem razumijevanju. Svaki drugi put vodi k onome što je Thomas Mann nazvao "ničim ograničeno sužavanje misli i duha".