30.01.2012.
Oko za oko, Gotovina za krst + STRIP
Sve dok i jedna i druga strana ne shvate da je jedina veza između sportskog i ratnog natjecanja ta što na račun živaca, ali i života onih koji oba sraza promatraju iz pristojne udaljenosti zarađuju tek malobrojni pojedinci, mržnja će se u nas još dugo vremena imati koječime hraniti.
Što nas čeka
- Eko zona: Promet, kruzeri, zelena ekonomija
- Prijave za Forum za zaštitu okoliša i prirode
- Četvrta otvorena radionica o direktnoj demokraciji
- Tulum Sindikata biciklista: Pomozite izgraditi mobilno parkiralište za bicikle
- Biciklopopravljaona četvrtkom
- Zarez broj 327 na kisocima
- Peticija: Zahtjev za postavljanje dvije nove klupe u pješačkoj zoni ulice Ljudevita Gaja
- 8. Anarhistički sajam knjiga
- → Više
- Predavanje arhitekta Cristiana Ibaneza Suaue
- Petra Slobodnjak: Povratna karta/ Putujuća izložba
- Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura, politika 1950.-1974.
- Tko si ti i otkud ti pravo?/ Predstava
- Filmovi o hrani u Dokukinu Croatia
- Buffy anarhosindikalistkinja u epizodi "Kapitalizam ubija!"
- Tjedan iranske kulture u Zagrebu
- Maja Marković: Oslanjanje/ Izložba u Dubrovniku
- → Više
Trg Burze
- Natječaj za projekte udruga iz područja promicanja ljudskih prava
- Natječaj za projekte udruga iz područja zaštite potrošača za 2012.
- Natječaj za projekte udruga mladih ili udruga za mlade Grada Zagreba
- Natječaj za projekte udruga iz područja promicanja temeljnih vrijednosti EU
- Natječaj za projekte iz područja socijalnog značenja
- Natječaj Grada Zagreba za projekte iz područja pomicanja zdravlja
- Natječaj za projekte iz područja socijalnog i humanitarnog značenja za unapređivanje kvalitete života osoba s invaliditetom
- Natječaj za projekte iz područja zaštite životinja, poljoprivrede, šumarstva i lovstva
- → Više
- Natječaj Low Lives: Occupy!
- Natječaj za kratki video u sklopu projekta "Pronađi svoj identitet": Identitet i europska integracija
- Nagrada Coal – umjetnost i ekologija
- Voies Off Prize 2012
- Salon fotografije Vinkovci 2012.
- Natječaj za drugi Open Show Zagreb
- Natječaj za 11. RAF
- Program Ljudi ljudima (P2P) – najava studijskih putovanja do kraja ožujka 2012.
- → Više
Deutsche welle
- Politika Predsjednici BiH, Hrvatske i Srbije na Jahorini
- Panorama S igricom za mobitele - protiv mobitela
- Gospodarstvo Facebook izlazi na burzu
- Kultura Privatne priče nadopunjuju povijest
- Priča dana Školovanje budućih kapetana u Njemačkoj
Bandiera nera la trionferà
U Zagrebu se prije nešto više od tjedan dana (od 21. do 22. ožujka) održao Treći kongres Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja (MASA) koji je okupio članove i članice te organizacije iz cijele Hrvatske. Sudeći prema izvještaju sa sastanka, ovaj kongres je bio od posebne važnosti jer se na njemu izglasao i dovršio statut organizacije, jasnije su se definirale minimalne obveze, a izglasana je i programska deklaracija. Drugim riječima - postavljeni su logistički preduvjeti za funkcioniranje ove organizacije, a s tim je ujedno i završena prva godina djelovanja MASA-e. Od njenog prvog javnog pojavljivanja na sindikalnim prosvjedima 12. 4. 2008. godine, MASA-ini transparenti (poput Nema ratova između naroda, nema mira između klasa, Tko sije bijedu, žanje gnjev te Zahtijevamo duže lance i veće kaveze) mogli su se također vidjeti na studentskim prosvjedima, narodnom prosvjedu Stegnite vi remen bando lopovska, a njihove su se crno-crvene zastave vijorile i na prošlogodišnjem Zagreb Prideu. Pored prosvjeda MASA je javni i medijski prostor popunila i raznim akcijama solidarnosti, poput onih sa grčkim pobunjenicima u prosincu prošle godine, a u novu je godinu krenula akcijama solidarnosti sa otpuštenim radnicima i radnicama GETRO-a. Ovih dana MASA je još jednom digla 
prašinu u Rijeci upozoravajući na planove direktora brodogradilišta 3. Maja Željka Starčevića da Sanaderov posjet tom brodogradilištu poprati cvijećem, transparentima, i novim prilazom u vrijednosti od pola milijuna kuna.
Bez ustručavanja se može ustvrditi kako su anarhosindikalisti i anarhosindikalistkinje u samo godinu dana postigli medijsku vidljivost slobodarskih ideja i alternativa koju ovaj pokret nije nikada imao na ovim prostorima, a brojni članci, u formi vijesti, kolumna i intervjua, to potvrđuju. Razlog za to treba prije svega tražiti u njihovoj permanentnoj praksi i prisutnosti u konkretnom javnom prostoru. Prezentacije anarhosindikalizma uvelike su ovisile o konkretnom mediju, ali i o znanju određenih novinara/novinarki o samom pokretu, pa su varirale od korektnih izvještaja do jeftinih psihologizacija koje su te aktivnosti nastojale svesti na već prožvakani i apstraktni „bunt mladih". Bez obzira na to, slobodarske ideje su postale prisutnije, i sama ta činjenica predstavlja određeni pomak.
Međutim, anarhosindikalistička praksa se nije pojavila ni otkuda, već je njoj, kako to obično biva, prethodilo razvijanje ideja. U tom smislu je sasvim logično zapitati se kako je to anarhosindikalizam došao u Hrvatsku, te koji je njegov značaj u hrvatskom kontekstu. U istraživanju prisutnosti anarhosindikalizma na ovim prostorima morat ćemo se udaljiti od pretpostavljenog intelektualnog centra Hrvatske, Zagreba, i otići na jug, u grad u kojem takav razvoj teško da se mogao očekivati. A priča svjesno i nesvjesno počinje u Zadru, gradu koji je u imaginariju „klasičnog" hrvatskog ljevičara obilježen, sa puno opravdanosti, kao fašistički.
Kao zametke onoga što će se kasnije razviti u jasno profilirane anarhosindikalističke stavove možemo vidjeti nastanak Zadarskog anarhističkog fronta (ZAF) krajem 2001. godine. Iako je ZAF, kao i većina anarhističkih grupa u Hrvatskoj, proizašao iz subkulturne pankerske scene, on je ubrzo napustio do tada dominirajuću lifestyle Anarhosindikalisti i anarhosindikalistkinje postigli su u samo godinu dana medijsku vidljivost slobodarskih ideja i alternativa koju ovaj pokret nije nikada imao na ovim prostorima anarho-pankersku paradigmu. Geografska udaljenost je, između ostalog, a kako navodi član tadašnjeg ZAF-a Denis, odigrala i pozitivnu ulogu i to u smislu da je omogućila poprilično autonoman razvoj njezinih članova izvan utjecaja "centra" anarhizma u Hrvatskoj. Međutim, iako su članovi tadašnjeg ZAF-a bili fizički udaljeni od zagrebačkih anarhista-kinja, teorija im je ipak bila „blizu". Dostupnost Interneta omogućila je nesmetan i olakšan pristup online arhivama sa aktualnim anarhističkim analizama, ali i tekstovima klasičnih teoretičara anarhizma. Internet je omogućio i komunikaciju sa raznim anarhističkim grupama iz regije i svijeta, ponajprije s anarhistima sa prostora bivše Jugoslavije, od kojih je značajna bila suradnja sa tadašnjom Inicijativom za anarhosindikat (IAS) iz Srbije. Veze anarhista tako su se stvarale u sprezi lokalnog i globalnog, prije nego li nužno nacionalnog. U tim procesima ZAF je otkrivao ono što je hrvatskom anarhizmu nedostajalo - a to je klasni karakter anarhizma, koji je između ostaloga uvijek i tvorio osnovicu anarhističkog organiziranja, ali se vjerojatno u kontekstu nove hrvatske države pokazao "nepodobnim" i problematičnim za uporabu. Tako se već u trećem broju Solidarnost i sloboda, glasila te organizacije, pojavljuje rubrika Najčešće postavljena pitanja o anarhosindikalizmu, u kojoj su se 
objavljivali prijevodi istoimenog teksta sa tada najveće internet arhive Anarchosyndicalism. ZAF je također među prvima počeo koristi koncepte radnička klasa, samoupravljanje, klasni rat i anarho-komunizam kako bi se pozicionirao unutar plejade anarhističkih ideja.
I iako se usvajanje klasnog karaktera moglo pokazati pogubnim unutar konteksta tranzicijskog nacionalizma, tim prije što je većina tih pojmova prisjećala na vremena jugoslavenskog socijalizma, ZAF se jasno pozicionirao nasuprot svih onih interpretacija koje su jednoznačno fiksirale značenje socijalizma/komunizma, a koje su, između ostalog, dolazile i od strane mnogih anarhista / anarhistica. Takvo pozicioniranje značilo je i upućivanje na činjenicu da su povijest i teorije socijalizma ustvari povijest sukoba i prijepora oko njegovog značenja. U tom je smislu negiranje socijalističke tradicije anarhizma moglo prije predstavljati podilaženje dominantnom diskursu nacionalizma, nego neko strategijski promišljeno djelovanje. Biti otvoren spram socijalističke tradicije anarhizma značilo je između ostaloga izučavati i druge socijalističke tradicije od kojih su neke, poput samih radova Karla Marxa, komunista vijeća i jugoslavenske grupe Praxis, ostavile utjecaja na zadarske anarhist i anarhistice.
Nakon odlaska delegata ZAF-a na XXII Kongres Međunarodnog udruženja radnika i radnica koji se održao u Granadi (Španjolska) u prosincu 2004. godine ZAF se još jasnije približio anarhosindikalizmu. Inspirirani iskustvima i kontaktima koje su tamo ostvarili članovi i članice ZAF-a odlučuju osnovati Klasični sukob između anarhista koji su se zalagali za snažnu i organiziranu borbu i onih koji su svoje povjerenje davali spontanosti još je jednom izašao na vidjeloAnarhosindikalističku konfederaciju (ASK) sa ciljem stvaranja nacionalne mreže sindikata i skupština susjedstva. Međutim, kako je vrijeme pokazalo, ti su planovi bili pretenciozni. Umjesto usmjerenja na edukaciju i stvaranje grupa koje će prije svega širiti anarhosindikalističku teoriju i alternative, članovi i članice ASK-a zanijeli se misleći kako se odmah mogu stvarati „pravi" sindikati i drugi oblici sindikalizma zajednice. Pored toga, i sami tadašnji anarhisti bili su skeptični prema organizacijama anarhosindikalističkog tipa, kao i uopće bilo kojem organiziranom obliku anarhizma. Klasični sukob između anarhista koji su se zalagali za snažnu i organiziranu borbu i onih koji su svoje povjerenje davali spontanosti još je jednom izašao na vidjelo. Nakon toga nastupa vrijeme vakuma u kojoj je ASK uglavnom bio neaktivan, iako su članovi i članice među sobom i dalje održavali komunikaciju i rasprave.
Kako se kasnije pokazalo, bila je potrebna jedna nova generacija anarhista i anarhistica koji su se razvijali izvan dominantnog anarhističkog diskursa kako bi jedne takve ideje zaista zaživjele u praksi. Kada su u veljači 2008. zadarski anarhisti uputili poziv za Prvi nacionalni anarhosindikalistički sastanak, njihova očekivanja nisu bila velika i sam je sastanak bio zamišljen prije svega kao druženje sa eventualnim uspostavljanjem kontakata među pojedincima, nego kao poziv na stvaranje neke nacionalne organizacije. Međutim, pokazalo se da je nakon više godina situacija bila sazrela za jedan takav korak, i da su nove generacije anarhista težile za stvaranjem organizirane borbe. Na tom nultom sastanku, i na sasvim spontan način, nastala je Mreža anarhosindikalista (MASA) koja je okupila pojedince / pojedinke iz raznih krajeva Hrvatske - Dalmacije, Istre i Zagreba. Time je i započela stvarna povijest anarhosindikalizma u Hrvatskoj.
Za razliku od ASK-a, nova generacija anarhosindikalista i anarhosindikalistica jasno je definirala svoju ulogu kao „propagandno-borbenu" i time pokazala osjetljivost za kontekst u kojem djeluje, bez pretencioznosti i salonskih frazeologija karakterističnih za mnoge ljevičarske pokrete danas. Umjesto „peglanja" teorijske i ideološke čistoće koja prije vodi u sektaštvo, nove generacije izrazile su jaku želju za „približavanjem radnicima radnicama" na što jednostavniji način, bez velikih riječi i „revolucionarnih" popovanja.
Pojava MASA-e dovela je na političku scenu dvostruku novinu. Po prvi puta u novijoj hrvatskoj povijesti anarhizam je dobio svoj organizirani oblik i jasnu političku strategiju. Sa jedne strane, model funkcioniranja putem federalno organiziranih Insistiranjem i naporima za postavljanjem „radničkog pitanja" u medijski i javni diskurs ova organizacija se jasno pozicionira protiv tabua „radnika i radnica", i postojećih eufemističkih izraza poput „poslodavca i posloprimca", te „socijalnog partnerstva" kojima se nastoji ublažiti konflikt između rada i kapitalalokalnih grupa omogućuje razmjenu informacija među aktivistima i aktivisticama, ali i solidarnost i koordinaciju akcija na nacionalnom nivou. Na osnivačkom kongresu MASA-e jedan je član, Eugen, to sažeo na sljedeći način: Kapitalizam i država su organizirani, pa zato i naša borba mora biti organizirana. Tim organiziranim oblikom borbe MASA je praktično pokazala da je gledanje na anarhizam kao zagovaranje kaosa u kojem „svatko radi što ga je volja" velikim djelom predrasuda, jer sam statut MASA-e jasno proklamira sartreovski princip prema kojem nema slobode bez odgovornosti, a niti odgovornosti bez slobode. Radi se naime, o procesima stvaranja drugačijih oblika organizacija koje nastoje osigurati najveći stupanj individualne i kolektivne autonomije i najmanji stupanj hijerarhije. Zato i mnogi anarhisti i anarhistkinje na svoje organizacije gledaju kao na školu građenja novog svijeta u ljušturi starog čime se u obzir uzima ne samo činjenica da svijest/teorija utječe na praksu, već i obrnuto - da praksa utječe na svijest/teoriju. Ironično, suštinu toga lijepo je sažela „neoliberalna" feministkinja Carole Pateman kada je ustvrdila da prakticiranjem (direktno) demokratskih procesa, pojedinci uče postajati direktno-demokratskim subjektom.
Pored tog organiziranog oblika borbe članovi i članice MASA-e jasno su odredili ono što je svakom političkom pokretu potrebno - subjekt. Oni-e kojima se MASA obraća nisu neki apstraktni „pojedinc / pojedinke" ili „građani / građanke", već radnici i radnice. A što im oni to imaju ponuditi? Za sada, čini se, imaginaciju, ali i političku strategiju, odnosno viziju. Insistiranjem i naporima za postavljanjem „radničkog pitanja" u medijski i javni diskurs ova organizacija se jasno pozicionira protiv tabua „radnika i radnica", i postojećih eufemističkih izraza poput „poslodavca i posloprimca", te „socijalnog partnerstva" kojima se nastoji ublažiti konflikt između rada i kapitala kojem se svakodnevno može svjedočiti kako kod nas tako i na globalnoj razini podjelom svijeta na bogati sjever i zapad i siromašni istok i jug. Akcija protiv Getroa u tom je smislu ponovno unutar medija pokrenula i komentiranje o radničkim pravima, lošim radnim uvjetima, nemogućnosti sindikalnog organiziranja itd. Ta imaginacija može pomoći u problematiziranju samoprihvatljivih pojmova kao što su „građansko društvo", ili „Hrvati i Hrvatice", ukazujući da oni nisu jednoznačni i da među njima vladaju napetosti svojstvene svakom kapitalističkom društvu, te pokušati poljuljati mit „nacionalnog jedinstva" ukazujući na one „Hrvate" koji žive u bogatim vilama, koji su izveli privatizaciju i time ostavili mnoge druge „Hrvate" bez ičega, ili sa vrlo malo toga. Inzistiranje na „radničkom pitanju" ima mogućnost pokazati da mnogi hrvatski radnici i radnice dijele sličan habitus sa onim bosanskim, francuskim ili nekim drugim radnicima, te da se u tom smislu mogu lakše identificirati sa tim radnicima nego sa hrvatskim vlasnicima.
Što se tiče političke strategije, odnosno vizije, edukacija i objavljivanje tekstova u 
kojima se propagiraju drugačiji oblici radničke borbe i moguće drugačije društvo direktno se opire sve-prisutnom političkom pesimizmu koji poručuje „kako nema alternative". I ovo je možda, u vrijeme postmoderne depolitizacije, svježina koja je potrebna svima koji još uvijek vjeruju da može biti bolje. Politika koja već u svojem imaginariju polazi od stava da „nema alternative" siromašna je, a njezina praksa je manjkava, bez strasti i ustvari jasno pozicionirana, obično na strani postojećeg. Na kraju, bez vizije i utopije, bez vrijednosti i principa koji su nestali iz područja političkog, preostaje nam samo da prodamo svoje ideje i sebe kao robu na tržištu, i odbacimo odgovornost. A odgovornost je ono što nedostaje suvremenom svijetu suočenom sa ekološkim katastrofama, polovinom svjetskog stanovništva koje živi u siromaštvu, kao i nadolazećom krizom koja nam prijeti. Anarhosindikalizam u tom smislu producira materijal za promišljanje o mogućim alternativama, ali istovremeno teži i konkretnom ostvarivanju alternativa.
Iako se pozicija pružanja imaginacije može činiti nezahvalnom i frustrirajućom ona je ipak potrebna kako ne bi upali u jednodimenzionalnost koja nam ozbiljno prijeti. Poziv na anarhosindikalizam u tom smislu znači i poziv na radikalno propitivanje neoliberalne politike, i to u onom klasičnom smislu „brige o zajednici", a zajednica nam je svima kao društvenim bićima sudbina, bili mi toga svjesni ili ne. Na kraju, već i to je pomak, to da se buni, jer pobuna je, kako bi rekao Camus, smisao.
Vezane vijesti
Anarhosindikalisti protiv izbora + FOTOGALERIJA!
Mreža anarhosindikalista (MASA), pod sloganom "Radnička klasa ne glasa!", započela je anti-izbornu kampanju
Objavljeno: 04.11.2011.
Jedan svijet - jedna borba!
U znak solidarnosti sa španjolskim narodom, Mreža anarhosindikalista u Zagrebu je održala protestnu akciju ispred španjolskog Ureda za…
Objavljeno: 06.06.2011.
Oda Foteljaškom domu + FOTOGALERIJA
S prvim zrakama prvomajskog sunca, na fasadi Foteljaškog, pardon Radničkog doma, osvanule su poruke namijenjene birokratskim sindikatima
Objavljeno: 01.05.2011.
Nećemo plaćati vašu krizu!
Mreža anarhosindikalista, organizacija koja u svojoj srži ima utkanu direktnu demokraciju, daje podršku i uzima aktivno učešće u…
Objavljeno: 15.10.2011.
Sistem je problem
U Rijeci i Zaprešiću održane su tijekom vikenda akcije solidarnosti sa španjolskim i grčkim narodom + FOTOGALERIJA!
Objavljeno: 31.05.2011.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
Štrajkaši Jadrankamena žele novu tvrtku
Radnici Jadrankamena iz Pučišća na Braču, koji su u općem štrajku, pokrenuli su aktivnosti na utemeljenju nove tvrtke za koju će od države tražiti da joj dodijeli koncesiju za vađenje kamena
Nužno je dokidanje duple smjene
Višnja Ljubičić: Žene ne mogu biti aktivne u političkom i poslovnom svijetu dok god odrađuju duplu smjenu - na poslu i kod kuće.
Svaka treća osoba ili nezaposlena ili ispod granice siromaštva
Međunarodna organizacija rada sumnja da će nezaposlenost početi padati prije 2016. te ujedno očekuju još jednu recesiju razvijenih zemalja u prvoj polovini ove godine
Privedite pravdi odgovorne za ubojstvo Milana Levara
Desetak aktivista Amnesty Internationala jučer su Jasmini Dolmagić, zamjenici državnog odvjetnika, uručili pisma i peticiju građana kojom se traži razrješavanje slučaja ubojstva Milana Levara
Rumunji traže ostavku predsjednika i vlade
Prosvjedi koji u Rumunjskoj traju već drugi tjedan dio su međunarodne borbe protiv ugnjetavanja prava radnika i uvođenja neizdržljivih mjera štednji
Sloboda u opadanju
Samo 12 zemalja svijeta napredovalo je prošle godine na području političkih prava i građanskih sloboda, a 26 ih bilježi pad
Presuda protiv segregacije Roma
Osnovna škola u slovačkom naselju Šarisské Michaľany mora desegregirati romske razrede, navode Amnesty International i Centar za građanska i ljudska prava
dodaj komentar 31 komentara
Članica IDS-a u županijskoj skupštini, borkinja za ženska prava, Oriana Lukić, nije isplatila plaće trima radnicama za kolovoz, rujan i listopad! NAkon MASA-inog pisma s rokom od 7 dana za isplatu prije obavještavanja javnosti o slučaju, ona se obrati policiji da joj se prijeti! Zaista zanimljivo!
http://www.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=56446&topic=46&newlang=
Nemam ja nista protiv toga da je neko sin ili cerka nekoga ko ima. Nemam nista protiv toga ni da se neko angazuje po pitanju nepravde u drustvu. Naprotiv. Pozdravljam to.
Meni smeta momenat gde se stavlja akcenat na "citalastvo", obrazovanje, mnogo filozofije...
Ono sto mene zanima je diy i konkretno akcijanje, bez ideoloskih predznaka, uz autonomiju, i autentnicnost...
A to bg sceni nije svojstveno, jer organizacije, sa bilo kakvim idejno/ideolosko/paradigmatskim predznakom, deluju kao partije, strukturom koja je vertikalno hijerarhijska, uz manje vise promenjivo clanstvo, formalno ili ne, pokusavajuci da se izbore za politicke poene. To vodi do stvaranja kulta licnosti, do formiranja partijskih apetita, do partijskih programa, do razdvajanja vrha strukture od baze, i na kraju do stvaranja elite koja je odsecena od onoga sto zastupa. Jedina razlika izmedju parlamentarnih partija i onoga sto jesu ekipe u bg jeste masivnost.
Meni je nejasno kako neko ko dana teskog fizickog posla u zivotu nije imao moze iskreno biti boj za radnicko pitanje.
Za klasnu borbu moras biti deo klase, na bazi, ziveti probleme tih ljudi. A ne sa strane posmatrati stanje, konstatovati ga, i spolja, naoruzan knjigama i "monopolom na znanje" uticati na njega.
To deluje kao igranje revolucije.
Jos jedna stvar koja mi ostaje nejasna jeste saradnja danasnje mainstream anarhisticke scene sa autoritarnim komunistima. Ili je to jedan praktican potez koji se, ako ikada zazive ideje koje propagira taj A nainstream, mora zavrsiti u krvi, kako nas istorija uci (Crna republika, komune u Vojvodini itd), ili pak zaista imaju neke zajednicke tacke, sto onda slobodarsku narodnu ideju cini bezvrednom, dokle god se govori o uticaju spolja.
Ne branim nikoga, govorim u svoje ime.
Za Trivunca zaista verujem da je iskren u svojim delima, ali meni njegovi metodi ne leze.
Sto se anarhizma tice, ne zelim da se obrazujem u tom pravcu, jer se plasim da cu ga pretvoriti u dogmu, a upravo ideja slobode koja lezi u korenu nalaze da je senzibilitet, a ne nauka to nesto cime moramo biti vodjeni u svojim delanjima.
Citiranje anarhistickih dela nije nacin na koji je moguce doci do pravih rezultata, jer otudjuje coveka od ljudi sa kojima zivimo.
Ukazati nekome na problem u drustvu nije moguce postici govoreci o apstraktnim konceptima "klasne borbe", direktne akcije, anarhizma u krajnjoj liniji, vec kroz diskusiju i rad na terenu siriti mrezu solidarnih grupa koje ce formirati mrezu solidarnosti.
Na zalost, onog momenta kada se izabere jedna paradigmatska linija, cesto se zatvaraju vrata drugim, ulazi se u kolotecinu i zatvoren krug.
Na kraju dana se postavljaju dva pitanja: da li zelim da uradim nesto, i koliko mi je stalo da to uradim?
Ako da, onda ni jedan Marx, Bakunjin, Prudon, Trocki... nisu dovoljni da te odvrate od ideje. I nema transparenata, nema imena, nema promocija. Fokus je na ideji.
Zato nas koji pokusavamo da uradimo nesto ne zanima da li ce se pojaviti nase ime igde, vec da li smo postigli ono sto smo hteli.
Za razliku od desnice, ljevica je uvijek intelektualni proizvod i zahtijeva razmatranje, teoretiziranje i razgovore. Nisu li ono bas Krlezi predbacivali sto je zapodjenuo sukob na ljevici u vrijeme kad se trebalo spremati za odlazak u sumu?
A kad jednom izadjete na ulice, ustanovit cete da njome uglavnom hodaju ovce koje ce i na sljedecim izborima glasati za Sanadera ili Bandica, nikakvi revolucionarni subjekti. Ljevici je potrebna nada, ali ne nadobudnost. Pogledajte si Crveno klasje Zivojina Pavlovica.
za izlaske na ulice sam mislila na ljevicu koja je totalno zapala u salonske rasprave i impotentnu poziciju i koji više vremena provode dokazujući jedni drugima tko je ideološko više u pravu i tko zna više. u tom smislu moraš kontekstualizirati stvari - ljevica, pokret i tra-la-la.... a ne ići na relativističke pozicije u stilu i "katolici izlaze"... jer sa razliku od ljevice katolici su itekako organizirani, kao i sama desnica uostalom... a ljevica se gubi, bezglavo i nije prisutna nigdje osim u ovim cyberprostorima. zato nam je ulica itekao potrebna, jer tamo su ljudi, tamo je taj naš "revolucionarni subjekt"... osim ako ne pristanemo na spiku o avangardi koja je sama po sebi problematična...
Pa tko danas ne izlazi na ulice? To je najcesce neka vrsta deklarativnog otpora, slicno kao sto su i katolicke masovke koje su postale karakteristikom papinskih pohoda ustvari samo deklarativno krscanstvo.
Znam hrpu bivsih anarhista i revolucionara raznih drugih fela koji su dokazivali svoju pravovjernost "izlascima na ulice" a koji danas zaradjuju lijepe novce po korporacijama. Ili NGO-evce koji se na ulicama bune protiv Grada, istodobno grickajuci mrvice koje im dobace iz Poglavarstva. Bune li se oni zaista ili mozda samo igraju ulogu civilnog drustva? Otpor je potrebno ugraditi u vlastito uvjerenje, vlastiti zivotni stil i zivjeti ga, svakodnevno ga prakticirati. Tek tada i "ulica" moze imati smisla.
Zasto svaka nova generacija dvadesetgodisnjaka dolazi na svijet s idejom da nas necemu moze nauciti?
Uostalom priče o objektivnosti su danas deplasirane i misliti kako netko može biti "objektivan" je smiješno... Ćosić je očito pisao sa mjesta samog događanja, sa one staind point pozicija koja se danas uzima sasvim kao legitimna pozicija...
Zorane - koliko sam ja uspio pročitati na njihovom sajtu MASA je već na osnivačkom kongresu navela kako će se uključivati i rad postojećih organizacija i pokušati radikalizirati... iako ja mislijm da im je to loša taktika jer se često puta pokazalo da oni ne izmjene sindikat nego da sindikat izmjeni njih:-)
Inače, ASI se nekad koristi tom "bijesna rulja" retorikom, u stilu britanskog Class Wara i sl. s grafitima i naljepnicama poput "Ništa ne brinite, sve ćemo ih streljati!" ili "Tvornice radnicima, ministre na vešala!"
Osobno sam isto to dugo smatrao pretjeranim, ali što više učim o prirodi kapitalizma i države, sve mi manje smeta!
Hahaha "the fact that Grubacic is continuing to claim that ASI is financed by the money of the ruling class will get him a good beating"!
@kurbla: cekaj, ja sam pogledao na google ta dva imena - ratibor trivunac i andrej grubacic - dobijam potpuno drugu pricu - isto anarhisti ali iz Beograda, prica je o Otporu:
http://archives.econ.utah.edu/archives/a-list/2001/msg00767.htm
Da li je moguce da postoje i hrvatski Trivunac i Grubacic?
"... nasa pozicija je uvek bila da nema slobode za neprijatelje slobode. A svako ko kaze da je neka revolucionarna organizacija ista, samo "konkurentna" jednoj kapitalistickoj tvorevini kao sto su zuti sindikati je nesumnjivo neprijatelj slobode. Takve treba streljati, a ne sa njima raspravljati."
Najavu premlaćivanja drugog anarhista, Grubačića, isti Trivunac izriče na forumu libcom.org
"the fact that Grubacic is continuing to claim that ASI is financed by the money of the ruling class will get him a good beating"
(linkove vidi Google)
AS su slabi, ali, da se primaknu vlasti - nema sumnje da bi premlaćivali i streljali one koji o njima *govore* loše. Nije tu problem samo u jednom čovjeku - vođe ne padaju na čelo organizacija s neba. Naravno, AS jesu žestoki neprijatelji kapitalizma, ali, važnije je kakva je njihova praksa nego li protiv čega su.
Članak Mate Ćosića je dobrog stila, informativan ali neobjektivan jer je on sam istaknuti anarhosindikalist iz Zadra.
Treba djelovati kao borbeni sindikat i okupljati radnike na ugovor na određeno vrijeme, uslužni sektor, radnike kod privatnih gazda, sezonce, studente koji rade preko student servisa koje ne plate mjesecima nakon odrađenog posla... To je najbolja propaganda! Praktični primjer!
Dodaj komentar