Izvršna direktorica Ženskih studija Rada Borić dugogodišnja je aktivistkinja, teoretičarka i prije svega feministkinja. Tijekom rata u Hrvatskoj radila je u zagrebačkom Centru za žene žrtve rata i bila angažirana na zaštiti svjedokinja na sudu u Haagu. Široj javnosti postala je poznata kao jedna od najzaslužnijih osoba za dovođenje američke zvijezde Eve Ensler i njezinih 'Vagininih monologa' u Hrvatsku u sklopu 'V-Daya', globalnog pokreta protiv nasilja nad ženama. Manje je poznato da je godinama živjela na relaciji Helsinki -Zagreb i da je autorica prvog Finsko-hrvatsko-finskog rječnika, koji se također smatra prvim rodnim rječnikom u koji namjerno nije uvrstila imenicu 'koljačica'. Na Sveučilištu u Helsinkiju vodila je kolegij o kulturnoj povijesti Balkana i Zagreba i radila kao lektorica hrvatskog jezika. 2007. godine postala je Vitezica reda bijele ruže Finske. Iste godine sa suradnicama iz Centra za ženske studije pokrenula je Dane Marije Jurić Zagorke, kojima je započeo proces novog iščitavanja djelovanja te novinarke i književnice o čijem se životu i radu još uvijek malo zna, usprkos činjenici da je Zagorka jedna od najčitanijih spisateljica u Hrvatskoj ikad, ponajviše zbog činjenice da je godinama nosila stigmu hiperproduktivne autorice trivijalne književnosti. Naša sugovornica članica je Upravnog odbora Europskog ženskog lobija, najveće ženske organizacija u EU koja okuplja više od 2000 ženskih organizacija iz 35 država.

Centar za ženske studije kao institucija neformalnog obrazovanja postoji gotovo 15 godina. Ipak, institucije visokog obrazovanja još uvijek u svoj sustav nisu integrirale ženske ili rodne studije.

Važan segment strategije Ženskih studija u posljednjih 15 godina postojanja, osim ženskih studijskih programa, bio je i utjecaj na institucionalno znanje, odnosno institucionalizacija ženskih studija koji, nažalost, ne postoje u Hrvatskoj kao cjelovit program. Tijekom napora da uvedemo program ženskih studija na sveučilište shvatile smo da među nama prevladava mišljenje da je dobro što smo sačuvale neovisan položaj na margini institucionalnog znanja. Na taj način možemo biti neka vrsta subverzivnog kapitala.

Isto tako, okolnosti više nisu iste kao prije 15 godina. Danas nam je potrebno više specijalističkih programa, za razliku od početnih godina kada je iznimno važno bilo i samo promišljanje ženskih tema te postojanje Uvoda u ženske studije i feminističke Tijekom napora da uvedemo program ženskih studija na sveučilište shvatile smo da među nama prevladava mišljenje da je dobro što smo sačuvale neovisan položaj na margini institucionalnog znanja. Na taj način možemo biti neka vrsta subverzivnog kapitalaepistemologije. Studentice danas dio znanja mogu dobiti putem institucionalnog obrazovanja i to sve čini jednu vrstu spojenih posuda. Tako na Ženskim studijima, na primjer, predaju predavačice poput Nadežde Čačinović, jedne od osnivačica Centra, koja je u isto vrijeme predavala na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta predavala etiku, a kod nas kolegij Žene i filozofija. Rekla bih da su se predavačice ohrabrivale u „švercanju"  ženskih tema u sveučilišne kurikulume, tako da su na fakultetima konačno postale legitimnima primjerice feminističke teorije, što nas čini sretnima. Više nije moguće baviti se nekom vrstom znanja bez feminističke teorije koja je, uostalom, ključni dio kulturalnih studija.

Dakle, nekako se dogodilo da smo ušle na sveučilište indirektno, te u isto vrijeme sačuvale svoju autonomnost.

Postoje li ipak osnove da se status Ženskih studija institucionalizira? 

U posljednjoj Nacionalnoj politici za ravnopravnost spolova stoji preporuka da se Ženski studiji uvedu na sveučilište. Mi u Centru zagovarale smo institucionalizaciju Ženskih studija i predložile Filozofskome fakultetu u Zagrebu program čak i prije uvođenja Bolonjskog procesa. Predvidjele smo kolegije i bodove, interdisciplinarni pristup i mobilnost. Prijedlog nije prošao, a rekla bih da nam to danas više i nije primarni interes. No slijedom nužnih zahtjeva za reformom obrazovanja, i to će se dogoditi.

Posljednjih godina postoji sve veće zanimanje studentica za dopunskim, alternativnim znanjem koje mogu dobiti kod nas i s kojim se mogu upisati na postdiplomske studije na sveučilištima poput Central European University u Budimpešti ili sveučilišta u Utrechtu i Manchesteru. Zanimljivo je da su sve studentice koje su dobile naše „ljubičaste diplome" primljene na strana sveučilišta zahvaljujući znanju koje su dobile kod nas. Rekla bih da je naša primarna funkcija spojiti aktivizam i akademizam, ali ne akademizam na starinski način. Ono što nas zanima feministička je edukacija u svim oblicima i jako nam je važno da je Centar posljednjih 15 godina bio i rasadište aktivizma.

Vratimo se sadašnjoj organizaciji Ženskih studija koji nisu otvoreni za muškarce. Preispitujete li takav isključiv stav?

Da smo dio sveučilišta ne bismo imale isključivo studentice. Centar je otvoren za muškarce u smislu njihovog sudjelovanja na radionicama ili u istraživanjima, ali ono što je nama bilo izuzetno važno jest to da žene imaju svoje sigurno mjesto na kojemu se mogu otvarati teme poput ženske seksualnosti. Isto tako, Centar je mjesto na kojemu su neke žene prvi put iskazale svoje drugačije seksualne preferencije i zato mislim da je važno da takvo mjesto postoji. 

Nitko ne propituje zašto nema žena u lovačkom društvu ili u Rotary klubovima. Od prvoga dana našeg rada stalno se ponavlja to pitanje zašto nema muškaraca. Ne mislim da to treba biti prvo pitanje, važno je da je ovo i mjesto osvješćivanja ženskog glasa koji je povijesno bio zatiran. Ženski studiji nisu isključivo grupa za podizanje svijesti, ali jesu i to.  

Ali Ženski studiji nisu grupa potpore ženama koje su doživjele nasilje?

Kad kažem da su Ženski studiji sigurno mjesto, mislim da su oni to u smislu artikuliranja glasa žena. Tu se ne radi o kukanju i plakanju nad svojom sudbinom, nego se omogućuje ženama da same sebe čuju i da se osigura situacija u kojoj nema procjenjivanja. Radila sam radionice po cijeloj bivšoj Jugoslaviji i znam da uvijek „pazim" kad su muškarci tamo. Postanem radikalnija i svakako imam drugačije strategije rada.

Ne bi li posredstvom mješovitih grupa lakše došlo i do podizanja svijesti muškaraca koji bi pohađali Ženske studije?

Čim je jedan muškarac unutar grupe, mijenja se njezina dinamika. Često sam imala iskustva da muškarac u nekom prostoru preuzima vodstvo u razgovoru o nekoj temi, bez da je toga ponekad i svjestan, jer muškarci to povijesno rade. Muškarci bi isto tako mogli organizirati predavanja o maskulinosti i nitko im to ne bi branio, mi bismo ih prve podržale u tome. Isto tako mislim da bi bilo u redu da u Hrvatskoj postoji pokret muškaraca protiv nasilja nad ženama, kao što postoji pokret „bijele vrpce" u Kanadi gdje su muškarci prepoznali da su oni ti koji su odgovorni za nasilje nad ženama. 

Tijekom prve studentske blokade održali ste predavanje u sklopu alternativnog programa. Negdje sam pročitala vašu izjavu da su studenti u žaru borbe zaboravili za čije obrazovanje i čije znanje se bore?

Znanje za koje su studenti dosad besplatno studirali sad im se želi naplatiti, no u zahtjevu studenata za besplatnim obrazovanjem nije naglašeno da se obrazovanje mora strukturalno promijeniti, odnosno moraju se promijeniti njegov sadržaj i metodologija. Jednostavno više nije moguće imati predavaonice s 300 studenta u kojima nastavnik čita svoje stare tekstove. Virginia Woolf je još tridesetih godina prošlog stoljeća pisala kakvu vrstu učilišta trebamo i čije znanje trebamo. Ona smatra kako bi se znanje trebalo dnevno preispitivati, što se posebno odnosi na nastavnike, a znamo koliko je na našim sveučilištima znanje zabetonirano.

Kao primjer možemo navesti i činjenicu da kulturalni studiji ili suvremeniji studij sociologije postoje samo u gradovima izvan „metropole": u Rijeci gdje feminističke teorije predaje Biljana Kašić ili u Zadru gdje to čini Inge Tomić Koludrović. Kako je moguće da Biljana može predavati u Zadru, a ne može u Zagrebu? To govori o starosti, učmalosti i nepropusnosti Sveučilišta. Čak su i Hrvatski studiji, o kojima možemo misliti što god želimo, imali kolegije koji su se bavili rodnim temama, a koje je vodila Jasminka Kodrnja. Nadajmo se da će i „staro zagrebačko Sveučilište" postati otvorenijim spram novih znanja te, iako sa zakašnjenjem, otvoriti vrata i za cjeloviti ženskostudijski program. Na to ga i obavezuje Zakon o ravnopravnosti spolova, no to je već druga priča.

Jezik je bitno oruđe ravnopravnosti odnosno neravnopravnosti. Međutim, nevladine organizacije većinom koriste jezik koji je rodno osviješten uz pomoć korištenja kosih crta. Ne nagrđuje li takva praksa jezik?

Jezik je tema koju obožavam i ne bih odustala ni milimetar od rodnog jezika jer je izrazito važan, jezik mora biti orođen. Zatvorim li oči i izgovorim riječ „filozof", sigurno neću vidjeti ženu, sve do trenutka dok ne izgovorim riječ „filozofkinja".  Naravno, možemo se zapitati pokriva li riječ „filozof" oba spola, no tomu nije tako. Jezik stvara predodžbe, slike i nije generičan, kao što nema nijedne povijesne istine.

Ako se nekome ne sviđa kosa crta, može koristiti oba roda ili u fusnote staviti Nitko ne propituje zašto nema žena u lovačkom društvu ili u Rotary klubovima. Od prvoga dana našeg rada stalno se ponavlja to pitanje zašto nema muškaraca. Ne mislim da to treba biti prvo pitanje, važno je da je ovo i mjesto osvješćivanja ženskog glasa koji je povijesno bio zatiran posebno objašnjenje. Važno mi je i pitanje sporenja oko nastavka - inja ili - kinja. To je primjerice bio slučaj s riječju „studentkinja" umjesto riječi „studentica", jer je „studentkinja" navodno srbizam. Nastavak -ica dominira i danas u ženskim zanimanjima, iako je -ica klasični gramatički sufiks za tvorbu umanjenica. Prema tome, ja sam mali doktor, mali učitelj i malo bilo što, iako je klasični hrvatski nastavak i - inja, kao u „robinja" ili „boginja". Jezik je prekrasna stvar i sve je u jeziku, i sve dok smo mi žene u rasponu između robinja i boginja mogu biti i „teologinja" i „pilotkinja". Kako lijepo zvuči pilotkinja, pa do nedavno ih nije ni bilo!

Sigurno nećemo biti ravnopravnije koristimo li riječ teologinja, samo imenovanje neće nam dati ravnopravnost, ali to imenovanje barem otvara neki dijalog. Prvi korak Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova nakon stupanja na dužnost bio je promjena nomenklatura u oglasima za posao. To je malen, ali važan korak.

Na Europsku Uniju se najčešće gleda kao na jedini način „uvođenja" ravnopravnosti. Međutim, primjeri Irske i Poljske govore nam da takvo očekivanje nije pretjerano realno.

Ravnopravnost se neće dogoditi samim ulaskom u EU, jer svaka zemlja u EU ulazi sa svojom prtljagom. Mnoge žene koje su se nadale da će im EU donijeti ravnopravnost, odnosno da će se nacionalne legislative uskladiti s najboljim standardima Europske Unije, prevarile su se. Primjer su Irkinje čiji je ulog u slučaju neulaska bio ogroman, stoga su išle od vrata do vrata lobirati da Irska uđe u EU jer su se nadale kako će, kao stečevinu Europske Unije, dobiti pravo na pobačaj. Međutim, to se nije dogodilo jer je Irska dobila „izuzeće". Dakako, u takvim se slučajevima uvijek upliće pitanje tradicije zemlje, njezinih vrijednosti i sl. Takve se stvari događaju kada postoji mogućnost „ucjene" na račun svog ulaska. Ista stvar dogodila i s Poljskom, još jednom katoličkom zemljom. Bojim se da je cijela priča oko Zakona o umjetnoj oplodnji također pokušaj da se neke retrogradne priče uvedu u nacionalnu legislativu prije ulaska u Uniju i čak se bojim da će Katolička crkva prije ulaska napraviti još veći pritisak da se ukine pravo na pobačaj. Kad se čuva tradicija, onda to obično ide preko ženskih tijela i to je ono što je nedopustivo i ne događa se samo kod nas nego i u Europi i svijetu.

Primjer prilagođavanja nacionalne legislative europskoj je i Zakon o suzbijanju diskriminacije koji je sveobuhvatan i zahvaća apsolutno sve sfere života. Koliko je realno očekivati da će tako kompliciran pravni mehanizam dovesti do stvarnog smanjivanja diskriminacije?

Posljedice takve prakse sveobuhvatnosti već su vidljive u Europi. Kad se u Saboru izglasavao Zakon o ravnopravnosti spolova i nije prvi put prošao jer se kao organski Često sam imala iskustva da muškarac u nekom prostoru preuzima vodstvo u razgovoru o nekoj temi, bez da je toga ponekad i svjestan, jer muškarci to povijesno rade zakon morao izglasati dvotrećinskom većinom, bojala sam se da će biti u potpunosti ukinut, jer se u to vrijeme baš donosio antidiskriminacijski zakon i mislila sam kako će neravnopravnost  dobiti tek jedno „poglavlje". Iskustvo iz Europe pokazuje politiku odmaka od rodne jednakosti prema jednakim mogućnostima za sve i na taj se način gubi rodna perspektiva. Tako je primjerice u Švedskoj, koja je imala posebne rodne urede, a sada su svi  pod kapom antidiskriminacijskih gdje se bave svim vrstama diskriminacije te se u toj intersekcialnosti događa da se sve manje bavi diskriminacijom žena. S druge strane, intersekcialnost je dobar pristup, jer kao žena mogu biti diskriminirana na više razina - kao manjinska žena, kao radnica, migrantkinja, invalitkinja i sl. Ali smo i mi ovdje svjesne zamki rodno osviještene politike i politika Europske unije prema ženama.

Što žene dobivaju, a što gube ulaskom u Europsku Uniju, naddržavu zasnovanu na principima slobodnog tržišta i zajedničke vojske?

Europska Unija zasigurno nije Europa sigurnosti i mira, iako tako stoji u njezinu utemeljiteljskom dokumentu. Ona je usmjerena tržištu, profitu te, iako možda nije bila zamišljena kao Europa tvrđava, činjenica je da se tako ponaša u svim procesima migracija. Interes da se ženske nevladine udruge bave borbom protiv trgovine ljudima odnosno ženama, djelomično je i interes Unije koja osigurava sredstva za takve projekte iz straha od migracija, a manjom mjerom je to prava briga oko trgovine ljudima, posebice ženama, u cilju seksualne eksploatacije. U isto vrijeme ne postoji novac kojim bi se osigurala sredstva za pomoć ženama koje su preživjele nasilje ili pak za feminističku edukaciju.

Da je cijela Europa apsolutno neosjetljiva na priču oko žena govori i činjenica da ne postoji jedinstvena legislativa oko nasilja nad ženama za koju se žene već godinama zalažu. Iako su se žene nadale da će Europa biti prijateljskija u smislu usvajanja zajedničkih europskih vrijednosti, pa tako i onih u korist žena, do toga nije došlo, a tipičan primjer je već spomenuta Irska. Može im biti bolje jedino u smislu Ravnopravnost se neće dogoditi samim ulaskom u EU, jer svaka zemlja u nju ulazi sa svojom prtljagom. Mnoge žene koje su se nadale da će im EU donijeti ravnopravnost, odnosno da će se nacionalne legislative uskladiti s najboljim standardima Europske Unije, prevarile su se veće mobilnosti i ugledanja na bolje standarde od onih lokalnih. Zanimljivo je da se sve parlamentarne skupine u Europskom parlamentu na prvom mjestu zalažu za rodnu ravnopravnost koja je u biti mrtvo slovo na papiru. Europski ženski lobi je ove godine pokrenuo veliku kampanju „50 : 50" za ravnomjerno sudjelovanje žena u parlamentu u kojemu je trenutno 35 posto žena. To je bolje od nacionalnih prosjeka, ali je postotak  žena na pozicijama moći u toj demokratičnoj Europskoj Uniji premalen. A nema demokracije bez  rodne ravnopravnosti.

[tf1] U vrijeme krize poput ove usred koje se nalazimo, žene postaju još nevidljivije. Centar je radio projekt s tekstilnim radnicama čiji se problem vrlo rijetko spominje u medijima.

Projekt koji smo radile s tekstilnim radnicama bio nam je prvi takav veliki projekt usmjeren na probleme radnica. Zamislile smo ga nakon gledanja priloga o tekstilnim radnicama iz Sinja koje su pred kamerama traumatično svjedočile o svom lošem položaju. Vidjelo se da im treba i psihosocijalna pomoć jer su doista izgledale, uvjetno rečeno, izgubljeno. U to se vrijeme počelo govoriti o krizi tekstilne industrije na sjeveru Hrvatske i tako smo se povezale sa Sindikatom tekstila, gume i obuće te pronašle odlične suradnice poput  predsjednice Sindikata Svjetlane Šokčević. Godinu dana radile smo seminare i edukacije u suradnji sa sindikalnim povjerenicama i povjerenicima s područja cijele Varaždinsko-međimurske županije i po završetku projekta dobile smo nevjerojatno dobre evaluacije. Radnice su nam kazale kako su stekle znanja i vještine pregovaranja te da su vještine zagovaranja koristile u praksi i navele primjere kako su ih koristile.

Ono tragično što se dogodilo tijekom cijelog tog procesa, a na što nismo mogle imati utjecaja, jest to da su se neki od pogona Varteksa i Renove zatvorili i mnogo je radnica dobilo otkaz. Ipak, uspjele smo ih organizirati u neku vrstu pregovaračkih timova, a ne samo štrajkačkih. Cijela Hrvatska postala je izuzetno osjetljiva na probleme oko brodogradnje i stalno se govori o 20 tisuća radnika koji će ostati bez posla, dok u isto vrijeme apsolutno nitko iz vrha vlasti nijednom nije spomenuo da će oko 34 tisuće radnika (među kojima je gotovo 100 posto žena) iz tekstilne industrije ostati bez posla i to samo na području sjeverne Hrvatske. Kad žena izgubi posao mijenja se cijela socijalna struktura zajednice. Koliko god bile bijedne plaće tih žena, one su njima punile zajedničke kućne budžete i davale im za žene posebno važnu sigurnost. Time se vraćamo na početak - ekonomska sigurnost jedna je od ključeva emancipacije žena i znači da se žene možda više nikad neće moći obespravljivati, ucjenjivati, da ne kažem zlostavljati.  

Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja". Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj" koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći na internetskoj stranici www.iro.hr u rubrici „Kolumna".