H-Alter
Broadwayski poučak
Prije nekoliko dana u Slobodnoj Dalmaciji[1] objavljen je članak u kojem je skupina splitskih studenta i studentica zaposlenih u kinu Broadway-Split uputila poziv na bojkotiranje tog kina kako bi im se isplatile zaostale plaće i kako bi se vlasnici, zbog svojeg nemara, izbacili iz kina. Nakon objavljenoga članka dvojica aktivista lokalne grupe Mreže anarhosindikalista (MASA)[2] uspostavili su kontakt sa pobunjenim studentima-radnicima i oni su im tom prilikom dostavili punu verziju e-maila koji su poslali novinarki Slobodne Dalmacije. Kao što se iz tog pisma da vidjeti, radi se o skupini studenata-radnika koji su dali otkaz prije nekih mjesec dana, kada su i poslali pismo novinarki Slobodne Dalmacije (točnije, 26.6.2009), ali je ono objavljeno tek tri tjedna nakon toga. Pored toga sam članak ne iznosi u cijelosti sve stavke koji su studentice i studenti naveli kao razlog svojeg poziva na bojkot.
Kako navode studenti-radnici, ovo nije prvi puta da im plaće nisu isplaćivane u roku niti je ovo prvi puta da su se oni protiv toga pobunili. Dok su još bili zaposleni u kinu, studenti-radnici su pokušavali razgovarati sa direktorima, Višnjom i Gvozdenom Vidovićem, ali do njih nisu dugo uspjeli uopće doći. Ako bi i imali prilike pričati sa direktorima, koji su rijetko bili u Splitu jer su radnike nadgledali supervizori, obično bi im se odgovaralo usput, a jednoj je studentici-radnici direktorica Vidović jednom rekla da će plaću dobiti "ako bude dobra". Nakon svega ovoga, studenti-radnici uputili su pismo u Zagreb (u ured ISSA kina) u kojem su poručili da im plaće kasne već tri mjeseca. Tada su dobili odgovor od direktorice Vidović kako oni snose samo dio krivice, a drugi su dio prebacili na Studentski centar Split koji im navodno nije poslao sve ugovore za njihov rad. No ipak su im dali obećanje kako će plaća sjesti 'sljedeći tjedan'. Plaće im međutim nisu stizale ni par mjeseci nakon toga, ili točnije sjele su tek tri mjeseca kasnije i to nakon što su studenti-radnici zaprijetili da neće više raditi. Tada su postigli kakav takav dogovor sa direktorima te su nekim studentima-radnicima isplaćene plaće, i to uglavnom nepotpune, dok nekima od njih uopće ni nisu. Pa ipak unatoč toj parcijalnoj pobjedi, plaće su od ožujka ove godine počele opet kasniti što je, razumljivo, izazvalo revolt u ovim studentima-radnicima te se jednog dana uopće nisu pojavili na poslu, i prestali su radom, a kako doznaju, uprava je na njihovo mjesto postavila nove, ovaj puta srednjoškolce-radnike, koji su sada na praznicima i traže sezonske poslove. U navedenom pismu studenti i studentice poručuju kao nisu došli raditi u kino Broadway-Split zato jer im je dosadno u životu, nego zato jer im je rad potreban, te žele da se isti i plati. Poručuju kako plaće ne kasne samo njima nego i ostalim radnicima/ama, te navode da je jednom prilikom sin jednog bivšeg radnika iz bijesa upao u kino i zatočio jednog supervizora i studenta-radnika zahtijevajući isplatu očeve plaće.
U pismu su, nadalje, detaljno naveli primjere nemarnog poslovanja (organizacije Direktorica Višnja Vidović jednom je prilikom studentici-radnici rekla da će plaću dobiti "ako bude dobra" posla) direktora ovog kina, g. Vidovića, kao i njegovo dugovanje drugim kompanijama. Iz pisma se da vidjeti kako je direktor dužan Coca-Coli i Bacomu, zbog čega više ne primaju pošiljke pa su studenti-radnici trebali po tko zna koji puta posjetiocima i posjetiteljicama kina objašnjavati kako pića nema, a često se zna i dogoditi da zbog dugova ne primaju pošiljke WC papira i sapuna za sanitarne prostore. Znalo se dogoditi da im i neki distributeri, poput Blitza, ne pošalju filmove zbog neplaćanja, a na premijeri Terminatora 4, zbog neorganiziranosti ureda u Zagrebu, film nije ni bio prikazan. Pored toga, navode kao i sam Studentski centar u Splitu negoduje oko poslovanja kina jer je više puta čulo pritužbe na njihovu anti-radničku politiku.
Studenti-radnici ne vjeruju da im plaće ne stižu zato jer kino Broadway-Split nema novca zato jer su svakodnevno svjedočili prometu kina, a sumnjaju kako zarađeni novac odlazi na privatne račune direktora. Tako navode da je direktor kupio jahtu na Boat Showu u Splitu prošle godine, te se prošlo ljeto svakodnevno od prometa odvajalo za gorivo te jahte koja se nalazi u Ičićima u Istri. Isto tako su prije mjesec dana saznali da su direktori išli u Monte Carlo na utrke, umjesto da radnicima isplate plaće, znaju i da u Splitu plaćaju stan 400 eura mjesečno, a u njega dolaze samo par puta godišnje na nekoliko dana...
Slične opise kašnjenja plaća, radnih uvjeta i optužbe navode i dvojica bivših 
studenata-radnika, Tomislav i Marko, sa kojima su aktivisti zagrebačke lokalne grupe MASA jučer napravili intervju. Radi se o osobama koje su radile u kinu Broadway-Zagreb do njegovog zatvaranja u ožujku 2008. godina. Ni njima, kao ni splitskim studentima-radnicima nije isplaćena plaća nakon otkaza, te i oni navode kako su zarađeni novci, pogotovo u vrijeme kada su direktori znali da će kino biti zatvoreno, sjedali na privatne račune kako bi se pomoglo financiranje novoosnovanog splitskog kina Broadway. Tomislav nadalje navodi kako je iz razgovora sa jednom bivšom radnicom saznao kao je direktor Vidović u vrijeme raspada zagrebakog kina, kada je bio dužan mnogim radnicima i radnicama, kupio sebi novi Porsche.
Tomislav je u kinu Broadway-Zagreb bio zaposlen od dvanaestog mjeseca 2005. godine do njegovog zatvaranja. Tamo je počeo raditi kao student (na poslu biljetara, prodavača karata i čistača dvorana) a kasnije je primljen na ugovor kao kinooperater. Tomislav se sjeća kao su često radili prekovremeno, iako im se taj posao nikada nije platio, a direktorica je čak konstantno prigovarala da premalo rade. Iako je dogovoreno da će raditi 36-38 sati tjedno ta se satnica gotovo uvijek povećavala na preko 40 sati tjedno koji su formalno stajali ugovoru. Prekovremeni sati bi se nagomilavali zato jer su ni kraju tjedna uredno trebali ostajati duže kako bi rastavljali filmove po koje su dolazili distributeri. Pored toga su se preko tjedno često događale nenajavljene školske predstave ili prezentacije zbog čega bi trebali na posao dolaziti i nekoliko sati ranije. Neisplaćivanje ili kašnjenje plaća bilo je često, sjeća se Tomislav: "Kada stvarno nismo imali više od čega živjeti tražili smo sastanak sa g. Vidovićem i to smo nekako i dobili. Pitali smo ga što je sa našim plaćama, objasnili smo mu našu situaciju, a na to smo dobili odgovor da oni nemaju novaca, da se ne zna kada će plaća i da izvolimo otići u kino raditi", navodi Tomislav. Tada se i Tomislav, poput splitskih studenata-radnika, sa svojim kolegama odlučio na štrajk, te su jednog dana odbili raditi. Nakon toga su direktor i direktorica počeli vršiti pritisak na supervizore da narede radnicima da rade, a kada su vidjeli da nema smisla direktorica je sa nekoliko radnika pokušala osposobiti kino ali im to nije uspjelo pa su otkazali program i napisali kao je kino zatvoreno zbog (pogodite!) "tehničkih problema". Kao i u slučaju splitskih radnika-studenata, direktor je tek nakon ovakvog pritiska isplatio zaostale plaće, ali se neki studenti-radnici nisu više vratili na posao. Nakon raspada kina direktori su Tomislavu ostali dužni 3000 kuna, koje nije vidio do dan danas.
Druga dva intervjuirana radnika Broadway Zagreba, Marko i Igor, prepričavaju slična iskustva. Njima su obojici direktori ostali dužni po 2500 kuna, koje također nisu Studenti-radnici prototip su onoga što se danas naziva 'precarious work' (privremeni rad), koji u Zapadnim zemljama (pa tako i trendovskoj Hrvatskoj) iz dana u dan sve više raste vidjeli do danas. Nakon raspada kina Boradway-Zagreb, direktor Vidović im je obećao da će novca biti i ostavio im broj telefona (ili je prebacio odgovornost?) od gospođe Adele iz računovodstva, koja je ostala raditi u ISSA Audiovizualna zabava d.o.o. (vlasništvu direktora Vidović). Ta im je gospođa ili odbijala odgovarati na pozive ili se opravdavala kao je ona nemoćna te kao će novci stići "sljedeći tjedan". Naši sugovornici su pokušavali do svoje plaće doći i odlaskom u nove prostorije ISSA ali su često su nailazili na zaključana vrata, a kada bi im ih netko i otvorio slijedila su opravdanja kako se trebaju strpiti, kako se plaće isplaćuju abecednim redom, te se isplaćuju po stažu i tako dalje i tako redom (sva ta objašnjenja oni opisuju kao "muljažu"). Marko navodi kako su mu čak poručili da njegov ugovor više ne vrijedi jer više nije student.
Ni danas, skoro godinu i pol nakon svega, tim studentima-radnicima plaće nisu isplaćene, a sudeći prema politici direktora, koja se ovih dana može pratiti na primjeru splitskih studenata-radnika, teško je posumnjati da će ikada biti, pogotovo ako se iz dosadašnjih primjera pokazalo da Vidović isplaćuje jedino ako radnici pritisnu i prisile ga.
Pored ovih primjera iskorištavanje studentske radne snage, prisjetimo se da je i prošloga ljeta antiradnička politika kina Boradway izašla u javnost. Tada se bivši zaposlenik Broadway-Splita, Petar S., inače i tadašnji član MASA, obratio svojoj organizaciji za pomoć nakon što mu po otkazu (pogađamo!) nije isplaćena zadnja plaća. Splitska lokalna grupa MASA tada je organizirala direktnu akciju[3] pred kinom Broadway te je putem letaka upozoravala posjetioce kina o antiradničkoj politici direktora. Cijela je akcija uspješno završena nakon što je direktor idućeg dana (dakle, opet pod pritiskom) članu MASA-e isplatio zadnju plaću.
I što se na kraju iz svega napisanog može zaključiti? Na prvi, ali i najplići pogled, može se vidjeti kako nepravda jednog poduzeća utječe na život studenta-radnika. Unatoč opravdanju direktora Vidovića kako plaće splitskim studentima-radnicima nisu isplaćene jer su prethodnih mjeseci bili (zbog greške računovodstva) preplaćeni, to ga ne opravda jer oni nisu ti koji bi trebali snositi njegove greške. Pored toga, sasvim je jasno da se ne radi o jednoj izoliranoj "grešci", nego o politici poduzeća. Ona je kako se dade vidjeti konstantna, i prema našim saznanjima seže barem u kraj 2005. godine. Međutim, ono što su intervjuima uspjeli saznati aktivisti MASA-e vjerojatno je samo djelić sličnih priča koje nisu istražene. To sve samo opravdava sumnju u antiradničku politiku ovog kina.
Međutim, na razini izvan ovog konkretnog slučaja, mogu se potencijalno otvoriti mnoga nova pitanja koja su nevidljiva ili namjerno zanemarivana u javnom - neoliberalnom - medijskom diskursu. Studentice i studenti tu su izvor radne snage, koja itekako igra ulogu u reprodukciji kapitala, a istovremeno je podcijenjena ili se čak ne definira kao izvor radne snage. Studenti-radnici ustvari su prototip onoga što se danas naziva precarious work (privremeni rad)[4], koji u Zapadnim zemljama (pa tako i trendovskoj Hrvatskoj) iz dana u dan sve više raste. Taj je rad karakterističan (iako se u tome ne iscrpljuje) za tercijarni (uslužni sektor) a karakteriziraju ga nesigurnost posla (rad na kratke ugovore), nemogućnost organiziranja u sindikate, strah od otkaza (i time proporcijalno strah od pobune) kao i nedostatak ostalih olakšica. Naravno, sve ovo otvara i širi dosege moguće eksploatacije od strane vlasnika kapitala i menadžera koji upravljaju reprodukcijom kapitala. Studenti se tako pokazuju kao idealna radna snaga za ovakav tip posla, jer su oni nestabilna skupina koja se ne definira putem označitelja "radnik" (često niti osobno, niti Ponašanje direktora Vidovića nije tek ponašanje nekog "seljaka" koji ne zna kako se posluje i ne poštuje radnike i radnice, nego je prije prototip ponašanja koje je implicitan kapitalizmu - izrabljivanja rada društveno) iako se koristi njegova radna snaga. Pa ipak, radili mjesec ili dva, oni ipak reproduciraju kapital i donose profit svojim šefovima, i kao takvi jesu radnici, a kao radnici su iskorištavani. Njihova je eksploatacija možda i snažnija upravo zato jer im se kao 'lebdećim' studentima često negira i status radnika iz razloga jer neće uvijek ostati na tom mjestu, ili rade samo na određeno vrijeme.
Iako se ova priča fokusira na samo jedno poduzeće, njihov slučaj nije izoliran, i to zato što oprivremenjivanje rada, nije izolirani, nego nadolazeći strukturalni odnos između rada i kapitala koji se, u ekonomiji utemeljenoj na profitu, a ne ljudskim potrebama, isključuju. To se da zaključiti i iz priloženog pisma splitskih studenata i studentica u kojem su adresirali svoje nadležne i u kojem u jednoj rečenici daju naznake da se radi o nečemu što je strukturalne prirode: "Iskreno, osjećamo veliko razočarenje naspram vas, mislili smo da ste bolji od drugih firmi, ali na kraju ispada da je sve to isti koš, svi misle samo na sebe" - odnosno na svoj profit. U tom smislu ponašanje direktora Vidovića nije tek ponašanje nekog "seljaka" koji ne zna kako se posluje i ne poštuje radnike i radnice, nego je prije prototip ponašanja koje je implicitan kapitalizmu - izrabljivanja rada. Činjenica da direktor Vidović odbija platiti svoje 
radnike, ili ih plaća tek pod prisilom, iako ima novaca u kasi pokazuje na koje je mjesto u "troškovima proizvodnje" za reprodukciju kapitala (profita) postavljen najamni rad (kao stvarni, živi rad koji je uvijek povezan sa nekom osobnom biografijom). To je mjesto, kako u konkretnom slučaju, tako i u logici kapitalizma, postavljeno na nisku računicu čime se samo pokazuje karakter ekonomije bazirane prema profitu.
Splitski studenti-radnici, međutim, odlučili su izaći iz tišine svoje eksploatacije, problematizirati tu toliko pretpostavljenu stvar (rad i novac kao osnovu za radnički život) i izboriti se za svoje prava. Ta je akcija između ostalog i potakla naše zagrebačke sugovornike da podjele svoja iskustva sa javnosti. "Divim se tim mladim ljudima što su ustali protiv nepravde koja im je navedena i žao mi je što se mi (oštećeni studenti iz Zagreba) nismo skupili i napravili isto što i oni rade sada!" - poručuje Igor. No možda još nije kasno, možda postoji prilika da se svi skupa udruže i izbore sa svoja prava? Možda postoji prilika da šire društvo, kao nužan faktor za uspjeh ovakvih akcija, prepozna ovu konkretnu borbu i solidarizira se sa ovim studentima-radnicima? Jer velike stvari kreću od malih akcija!
Borba radnika i u Njemačkoj
Radnici i radnice u hrvatskim kinima nisu izolirani slučaj iskorištavanja. U Njemačkoj se tako već mjesecima vodi borba radnika Babylon cinema za svoje plaće i bolje uvijete rade. Tamo su se radnici/ce, međutim, odlučili sindikalno organizirati i priključiti se anarho-sindikatu Freie ArbeiterInnen-Union (Slobodnom sindikatu radnika)[5] kako bi se izborili za svoja prava. Do danas se tom anarho-sindikatu priključilo oko 25 posto radnika Babylon Cinema, a imaju podršku većine radnika. Borba za radne uvijete traje i danas, a više informacija može se naći na njihovom blogu.[6]
[1] Dokoza M. Družina pobunjenih: 'bojkotirajte kino Broadway', Slobodna Dalmacija , 15.7.2009 (http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/articleId/61972/Default.aspx)
[3] Više o tome na http://www.masa-hr.org/content/masa-vs-broadway-kina
[4] Jedno tematiziranje oprivremljenog rada, koje u Hrvatskoj još nije dovoljno tematizirano, može se naći na http://www.masa-hr.org/content/oprivremenjivanje-rada
[5] http://www.fau.org/
[6] http://prekba.blogsport.de/einfuehrung-introduction/#english
Foto: Slobodna Dalmacija
prethodno1
Vezane vijesti
Anarhosindikalisti protiv izbora + FOTOGALERIJA!
Mreža anarhosindikalista (MASA), pod sloganom "Radnička klasa ne glasa!", započela je anti-izbornu kampanju
Objavljeno: 04.11.2011.
Jedan svijet - jedna borba!
U znak solidarnosti sa španjolskim narodom, Mreža anarhosindikalista u Zagrebu je održala protestnu akciju ispred španjolskog Ureda za…
Objavljeno: 06.06.2011.
Sistem je problem
U Rijeci i Zaprešiću održane su tijekom vikenda akcije solidarnosti sa španjolskim i grčkim narodom + FOTOGALERIJA!
Objavljeno: 31.05.2011.
Oda Foteljaškom domu + FOTOGALERIJA
S prvim zrakama prvomajskog sunca, na fasadi Foteljaškog, pardon Radničkog doma, osvanule su poruke namijenjene birokratskim sindikatima
Objavljeno: 01.05.2011.
Odgovor Andriji Hebrangu
MASA: Gospodine, anarhisti ne podupiru niti organiziraju ovakve prosvjede, a jedini prijedlog koji Vama šaljemo je – noga u dupe.
Objavljeno: 27.02.2011.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 27 komentara
ja san godinama radia preko studentservisa,nagleda san se i naslusa svakakvih HR poduzetnika u skupin autima i velikim pricama...
jedino letva po glavi ih moze urazumit....zalin one koji nemaju muda za to vec se oslanjaju na pisanje po portalima
i tako triba za politicare .... pocet cu vjerovat u ovu drzavu ako cujen da je neko prelomia letvu priko glave min. Sukera....tada ce se i oni u saboru pocet mislit...
off
sican se kad se oni sa yugon zalipia u vrata sabora - i novinari i narod su mu se smijali a covik je tia pravdu (stan il nesto za sebe..nesicam se..)
MASA i anarhosindikalizam - zivili .... nadan se da cu bit u blizini za dat van potporu
Stoga skidam kapu.... i oštrim baljunet... da se ugušim u patetici...
Odnosno, ako su rasli u društvu koje ih je od malena učilo da treba slijediti autoritet, i opet - da nema druge alternative od toga.
Drugo, čak i da mediji ne mogu manipulirati ljudima, moja je ključna teza bila da oni uopće NE PREDSTAVLJAJU alternative (barem mainstream) ili ako ih predstavljaju to uvijek ukalupe u neki spektakal i određene već odavno usađene predrasude koje postoje (tipa socijalizam=staljinizam, staljinizam je bio komunizam itd.).
MIslim koliko se puta samo recimo Marxu pripisuju sva zla staljinizma, dok se recimo Isusu Kristu ne pripisuju sva zla koje je Crkva učinila... to su samo neki primjeri koji mi padaju na pamet.
Komunističke partije su uvijek pokušavale propagandom postići da ljudi prestanu ići u crkvu. Upotreba medija - maskimalna. Nikad nisu uspjele.
Pokušale su uvjeriti ljude da je socijalizam bolji od kapitalizma. Koristili su iznimno jaku propagandu, drugu stranu uopće nisu (pri)pustili medijima. Višestranački izbori su uvijek pokazali da nisu uspjele.
A kako to da se onda uspjelo ljude izmanipulirati da krenu u rat?
Kako to da se ljude danas uspijeva izmanipulirati da je socijalizam loša ideja?
Ima nešto u ljudima, što im čini ideju rata prihvatljivijom od ideje davanja plaće za dobrobit društva u cjelini, i ideju kapitalizma prihvatljivijom od ideje socijalizma. Zbog toga ih za neke ideje uspijevaš manipulirati, a za druge ne.
Ali kakva je to onda manipulacija - ako ih možeš izmanipulirati za kapitalizam a ne i za socijalizam. Onda si zapravo, samo ponudio ideje i oni su izabrali.
Preciznije: rekao bih, ljude je moguće izmanipulirati ako oni žele biti izmanipulirani.
A svaki pokušaj borbe za kvalitetnije zajednice i radna mjesta koji zaobilazi parlamentarizam i ove ljigave sindikate osuđuje se kao staljinizam. I nametanje nečega za što ljudi nisu glasovali, ajme kako se dobro osjećam dok to pišem, sigurno je dobro biti u toj poziciji apatičnog cinizma.
"Delegatski sustav bi ti u praksi ispao lošiji od parlamentarnog. "
Smrtnici ne usuđujte se išta mijenjati :D ajme Kurbla, zbilja kewl.
Zašto? Ima više razloga, ali glavni je neotpornost prema neformalnim kanalima širenja vlasti. Pored glavnog, službenog tijela, uvijek se javljaju neke tobože neovisne organizacije, koje zapravo, manipulacijama ili nasiljem pokušavaju preuzeti kontrolu, i to im u pravilu i polazi za rukom.
Tehniku manipulacije je do cinizma razvio Gaddafi koji de facto vlada a da formalno- bar jedno vrijeme - nije imao ama baš nikakvu funkciju. Na pitanje "kako vas narod može smijeniti" on odgovara "nikako - ja nemam nikakvu vlast." A kako je vladao? Odluke su se donosile na skupštinama, nešto slično plenumima FF. Glasači su znali šta Gaddafi želi, i on je imao nekih 40% autentične podrške. Dakle, dosta veliku, ali ne i većinsku podršku. No, većina onih koji su protiv Gaddafija nikad nije izražavala svoje stavove. Zašto? Znalo se da se oni koji su glasni, koji predlažu nešto "nepodobno" - a "narodne skupštine" traže javno izražavanje - bivaju šikanirani, imaju problema na poslu, ili "slučajno" bivaju premlaćeni od nepoznatih ljudi. Nije se moglo dokazati tko ih je premlatio, ali neka pravilnost se mogla uočiti. Dovoljna da ljudi prestanu predlagati išta protiv Gaddafija. Kad bi došlo do glasanja, onda bi uz galamu dizali ruku oni koji vole Gaddafija, onda kolebljivci, onda preostali, koji, kad su vidjeli da ništa ne mogu dobiti, nisu htjeli glasati protiv i izložiti se. Tako su Gaddafijevi prijedlozi prolazili, i to sa 100% glasova. Sama činjenica da su imali 100% je obeshrabrivala stvaranje nekog otpora.
U Venecueli, 'Ugo Chavez želi prebaciti upravljanje sa parlamenta na narodne odbore, i paralelno s time formira "omladinske borbene jedinice." Pa da vidimo kako će se otac četvero djece u nekom selu usuditi javno glasati protiv Chavezovog prijedloga dok mu "mladi batinaši" paradiraju po ulicama, Chavezovi ljudi drže sve pozicije moći u selu, uključujući i gumaru u kojoj radi kao čuvar, i dok ne zna koliku uopće podršku bi mogao imati u selu ...
Naravno, diktator ne može zloupotrebljavati delegatski sistem ako ima premalu podršku u narodu. Sa 10% ne može ništa. Ali, sa 30% + podrške, može tako fino manipulirati delegatskim sistemom da mu zaista ništa ne možeš.
Treći primjer, Sovjetski savez. Sovjetski sustav je isto tako bio delegatski sustav. Trocki je bio predsjednik Petrogradskog sovjeta. Nije imao nikakvu ovlast proglasiti revoluciju. Ali ju je proglasio. Naravno, njegovi pristalice su je podržali, drugi nisu, ali činjenica da je on govorio i djelovao u ime cijelog sovjeta imala je odlučujući utjecaj na uspjeh revolucije. Nakon što je revolucija prošla, hajde ga ti sad kazni i vraćaj Kerenskog na vlast. Nemoguće ... Dakle, delegatski sistem u kritičnim trenucima djeluje kao predstavnički, i onda je promjena unazad nemoguća. Jasno, Lenjin je znao odakle mu prijeti opasnost i uništio je stranke.
Na koji način parlamentarni sustav uspjeva razbiti diktaturu likova poput Lenjina, Gaddafija, Mahnoa, Chaveza itd?
Pa, time što ima *relativno rijetke*, *tajne* izbore. Na tim izborima, onaj uplašeni otac četvero djece iz venecuelanskog sela može smijeniti jednu vlast i izabrati drugu. Neće ga se moći otkriti i izmlatiti. A kako to da "jaki čovjek" i njegovi batinaši ne uspijevaju zaplašiti Parlament? Zato što su članovi parlamenta malobrojni, u centru pažnje domaće i svjetske javnosti i medija, dovoljno imućni da nisu u strahu za egzistenciju, i mogu tražiti azil i lako ga dobiti. Ako uzmeš sve u obzir, Gaddafi, Chavez, Lenjin i bilo tko sa sličnim ambicijama lakše kontrolira milijune malih ljudi, nego stotinjak parlamentaraca.
U tom smislu teza o "izmanipuliranom narodu" nije skroz besmislena, jer nije da ljudi ne žele socijalizam zato jer su uvjereni (jer su recimo čitali, jer su nekako empirijski došli do toga) da je on loš, nego prije zato jer on uopće nije predstavljen kao opcija, jer kao takav ne postoji, jer ga se povezuje sa plavim ovratnicima itd., zato jer se danas kao bitnija stvar u životu predstavlja izgled (koji je uzeo maha čak i u politici - sjeti se samo članak tipa "jesu li naši političari fit") nego recimo rad, poštenje itd.
Srećom, nisam marksist, pa ne sljedim slijepo ono što je Marx rekao... pa isto tako smatram da iako život određuje svijest, isto tako u mnogim slučajevima svijest (diskurs) određuje život - i za to ima puno primjera, a možda je nažalosniji onaj u kojem Hrvat i Srbin, koji su godinama živjeli kao dobri susjedi, pa bili čak i kumovi, na poziv svojih plemenskih vođa i njihove simulacije zbilje (o npr. prirodnoj mržnji između te ta dva etniciteta) uzimaju puške i upiru ih jedan na drugog...
notorna liberalna glupost. zbilja ne razumijem kako ljudi u 21. stoljeću još uvijek puše ove prosvjetiteljske gluposti. Francuska revolucija nije nam donijela nikakvu "jednakost, bratstvo i slobodu" kroz sistem predstavničke demokracije (kojoj samo ime kaže da se radi o predstavi) već samo veće kaveze i duže lance. Stranke su samo izolirani torovi ovaca u kojima pastir vodi svoju riječ, boreći se za mjesto glavnog pastira u jednom većem nacionalnom toru. Država je tu da drži stolicu kapitalu, svojim zakonima pogoduje poslodavcima, kapitalistima, slobodnom tržištu, uspostavljanju temeljite kontrole i dominacije prisile kroz samolegitimiranje kroz izborni glasaćki sustav svako 4 godine...ima li što apatičnije i pasivnije od toga?
Organiziranjem u nehijerarhijski strukturirane bazne sindikate lišene nepotrebne birokracije, maksimalno povećavamo učinkovitost u borbi za obranu svojih teško stečenih prava, vraćamo moć u svoje ruke, preuzimamo kontrolu nad vlastitim životima, jasno prekidamo taj vječiti odnos gospodar-rob, ali također stvaramo jezgre koje mogu biti podloge drugačijem, istinski samoupravnom i direktno-demokratskom društvu. Sindikalna birokracija odavno se pokazala kao teret na leđima radništva, kao masno plaćeno zanimanje kojem je u službi održavanje statusa quo – odnosno očajne situacije u kojoj se trenutno nalazimo - a sve u korist vladajućeg sloja. U globaliziranom 21.stoljeću, kada svemoćni Kapital diktira sve političke odluke potrebna nam je nova snaga, a nju možemo pronaći u anarhosindikalizmu.
a) uzme se motka od cca. 2,5 do 3 kg. dužine do 1,5 metar
b) motka se umoći u fekalije
c) sačeka se poduzetnik prilikom izlaska ili ulaska u poslovni prostror
d) ureduje se na odgovarajući način
Za Ivana, nema defetizma kod mene samo jad i očaj zbog situaciju kojjoj jesmo. Uništene proizvodnje, (mogu nabrajati što je sve Hrvatska proizvodila prije, Končar, Đuro Đaković, Prvomajska, Jugoturbina , Borovo, Varteks, Saponija, Jugoplastika, Torpedo, TLM, Pliva, i što nam uradi 300 elitnih obitelji od "krivoustog" podguznici i podanici, koji su došli iz bijelog svijet cijeneći znanje s 2 DM kilo mozga itd. itd. To nije defetizam jer znam da se dosta toga može i danas proizvoditi i razvijati da ne vlada trgovinsko-uvozni mafijaški lobi, kada se cijeni više proker od vrsnog inženjere, fincijski mešetar od dobrog strojarca, građevinca ili električara, pa neka imo onda brokeri, burzovni mešetera i fincnijski eksperti po 100 nama banaka naprave novostvorenu vrijednost, tvronicu, halu, tehnologiju i zaposle radnike. Samo će nas još više uvaliti u finncijsku dubiozu jer su u funkcji stranaca a ne naših ljud. Toliko od mene za Ivana .
Isto tako, jednostavna je istina i da su građani doista glasali baš za lopovski kapitalizam - ako je to ono oličeno u Bandiću i Kerumu i Sanaderu. Svi su oni izabrani iako su razne kriminalne afere ili sumnje bile krupan dio njihovih biografija. Što je još i manje loša verzija, jer su nedavno glasali čak i za fašizam - vidi npr. Glavaša.
Jesu li glasali za rat? To nisu. Građani Hrvatske bi bili izbjegli rat sa Srbima da su bili izbori na kojima se to odlučivalo. Ali, ja ne mislim da ima dokaza da je Hrvatska vlast inicirala rat.
Općenito, ne treba podilaziti pučini. Čim vidim da netko podilazi narodu, vjerujem da je riječ o još jednom političaru koji bi htio smijeniti onoga gore i popeti se na njegovo mjesto. I ne treba se zavaravati da ljudi žele socijalizam. Ne žele. To je činjenica sa kojom se svaki radikalniji ljevičar mora suočiti. Zatvaranje u fantazme o izmanipuliranom narodu je (po)grešno (a za marksiste čak i revizionističko, jer "ne stvara svijest život, nego život svijest.")
A takav defetistički stav od razno-raznih profesora sa PhD ni ne iznenađuje, pogotovo kada su i sami fakulteti kao između ostaloga i "civilni eksperti" (NGO) poklekli pod logikom neoliberalizma - jer je danas najvažnije lobirati kod države, odlaziti na sastanke i pokazati kako smo i mi "ozbiljni", "znanstveni" i ne znam što sve ne. Ni sindikati nisu nažalost ništa bolji - jer je danas rijetko za vidjeti da odlaze direktno na mjesto sindikalne borbe i koriste svoje najjače oružje - štrajk i solidarnost - kao svoj jezik pregovaranja. Puno je važnije, opet, pokazati kao su i oni "isti" kao i političari. Pritom se sve one koji ne sanjaju njihovu neoliberalnu utopiju (pesimizma) optužuje sa utopizam :-)
Kao što je rekao Ivan, "slobodnog odabira kapitalizma" nije bilo, ali je činjenica da nas je vladajuća Partija "uvela" u kapitalizam tipa "300 bogatih" i više od 4 milijuna podaničke raje. No ni jedna konstelacija nikad nije vječna. Konsternaciju i samosažaljenje treba zamijeniti angažmanom - i svaki mali pomak u osobnom mikrosvijetu možda u sebi skriva enormni energetski potencijal - poput drhtaja leptirovih krila na jednom dijelu svijeta i njegovih mogućih razornih posljedica na drugom. Stoga, radije razmišljajte o tome kako ćete zalepetati krilima, profesore.
Dodaj komentar