Kennedyjev trg, Prekršajni sud, soba 233. Još jedan pokušaj početka sudske rasprave u slučaju Celakoski-Tomašević za organiziranje prosvjeda 19. srpnja 2010. na križanju Masarykove i Gundulićeve ulice te Ćirilmetodske. U par metara kvadratnih dvadesetak ljudi se grabi za koji komadić slobodnog prostora. Sutkinja Vlatkica Jurić valjda metodom eliminacije priopćava prisutnim novinarima da se izvole na hodniku dogovoriti koji od njih će prisustvovati raspravi uslijed nedostatka fizičkog prostora. Nakon prvotne kosternacije novinari se uglas bune, ali glas sudskog autoriteta je neumoljiv. Nije jasno prema kojim kriterijima bi se novinari iz različitih medija trebali dogovoriti i prepustiti jedan drugom posao koji svatko od njih treba odraditi. Sutkinja ne uvažava prigovore i izbacuje nas van. Na hodniku kratke konzultacije deduktivnom metodom sukladno hrvatskoj medijskoj realnosti - na H-Alteru neće biti cenzure što znači da je in. Upada i novinar HRT-a jer svi gaje nadu da će javna televizija njegov prilog i objaviti. Ostali raus.

U prostoriju ulazi ključni svjedok optužbe policajac iz 1. postaje PU Zagrebačke Domagoj Duvnjak, autor optužnog prijedloga na čijem se iskazu cijeli postupak i temelji. U sljedećih nekoliko sati cijela prostorija prisiljena je slušati na kakve je sve načine i kojim metodama je moguće u ovoj državi potezati ljude po sudovima. Duvnjak se predstavlja kao vođa svog sektora. Nije jasnog kojeg osim što je spomenuo više puta da se dotičnog dana s još nekoliko kolega vozio Donjim gradom u svrhu opservacije stanja na terenu. Kolegama u autu je bio nadređen što će valjda reći da je bio delegiran za mobilnog vođu auto sektora.

Na osnovu čega je Duvnjak sastavio prijavu? Tijekom te mobilne opservacije opservirao je iz daljine da se na križanju Masarykove i Gundulićeve okupila određena količina ljudi koju je odokativnom metodom procijenio na 350 ljudi. Nije izlazio iz auta odnosno sektora jer valjda nije bilo potrebe za tim. Onda je kasnije na policijskoj snimci ugledao još jednu skupinu ljudi u još jednoj zabranjenoj gradskoj zoni, ovaj put ispred Gradske skupštine u Ćirilmetodskoj. Opet je zaključio da se radi o cca 350 ljudi. Zaključio je i da je to sasvim dovoljno za njegovu intervenciju, sjeo i napisao prijedlog prijave. Kako je saznao tko je organizator okupljanja? Pa bilo je u medijima. Kako se već mjesecima nije stišavala frka oko Varšavske nagledao se lica predsjednika Zelene akcije i Prava na grad koliko ti srce hoće. Gledao ih je na portalima, televizijama, novinama, reklo bi se, njihova odgovornost je opće poznata činjenica. Na pitanje da li možda zna tko je prijavio prosvjed tog dana odgovora da se ne sjeća. Odvjetnice vade dokument na kojem ne piše ni ime Tomaševića ni Celakoskog. Duvnjak vidno uzrujan ne vidi u čemu je problem. Kako je dokazao svoje sumnje? U izvještaj je fino zakačio isprintane vijesti s raznih portala. Tportal, E-Zadar i još par. Nije ih čak ni isprintao tog dana već za nekih mjesec dana. Jer radi se o opće poznatoj činjenici koju ne treba nešto puno dokazivati.

Na logičke i zdravorazumske nasrtaje odvjetnica Line Budak i Radmile Bonifačić na iskaz ključnog svjedoka uzrujavaju se i vođa sektora i načelnik PU zagrebačke i sutkinja Jurić. Sutkinja obuzdava odvjetnice optužujući ih da postavljaju sugestivna pitanja, da vrijeđaju svjedoka, da su agresivne... U zapisnik ulaze i novinari zbog ometanja rasprave. Naime, došaptavaju se i ometaju joj koncentraciju. Opet se prijeti izbacivanjem. Smeta joj i neprimjereno ponašanje optuženika, jedan lupka nogom, drugi ne sluša, jednom od novinara je muka zbog nedostatka kisika... U to se približava vrijeme kraja radnog vremena sutkinje Jurić. Nema se više vremena za raspravu, saslušanje druge svjedokinje, pregledavanje snimke. Za mjesec dana pravosudni cirkus se nastavlja. Broj posjetitelja ograničen.