Prošlog petka u Zagrebu su održane još jedne konzultacije Koalicije za REKOM, ovog puta sa vjerskim zajednicama, na koje su pozvani svi istaknuti vjerski predstavnici, a odazvali se samo rijetki. Islamska zajednica opravdala se molitvenim danom, pravoslavna brojnim obvezama, a katolici su poslali pokojeg predstavnika, poput Borisa Peterlina iz Karitasa. Svima im je zajednička bila poruka da načelno podržavaju inicijativu i da će u budućnosti pomno pratiti njezin rad.

Uloga vjerskih zajednica u prošlim sukobima eufemistično bi se mogla nazvati neekumenskom i baš zbog toga je njihova uključenost u proces pomirenja na području bivše Jugoslavije važnija nego ikad.

Da vjerski glavari mogu imati pozitivnu i ključnu ulogu u komisijama za pomirenje, vidjelo se na primjeru najpoznatije komisije takvog tipa na svijetu, one u Južnoafričkoj Republici koju je vodio anglikanski nadbiskup i nobelovac Desmond Tutu pod motom to forgive, not to forget. Južnoafrička iskustva u Zagreb je iz prve ruke došao prenijeti jedan od sudionika u njezinom radu, biskup Kevin Dowling kojeg je nakon konzultacija u Đakovu primio i sam predsjednik Hrvatske biskupske konferencije biskup mons. Marin Srakić.

JAR Komisija za istinu i pomirenje djelovala je od 1996. do 1998. i tijekom te dvije godine prikupljala dokaze o zločinima i kršenjima ljudskih prava za vrijeme apartheida. Prva je uvela javna svjedočenja koja su prenošena na televiziji, a čiju su metodu kasnije prihvatile i druge komisije poput onih u Peru, Sijera Leoneu, Istočnom Timoru i Maroku. Prema riječima biskupa Dowlinga, nakon ukidanja apartheida nova vlada iz političkog kompromisa dogovorila je zakon o amnestiji zbog čega je civilno društvo protestiralo jer se nisu uzimale u obzir brojne žrtve apartheida. Iz te potrebe nastala je komisija sa ciljem nacionalnog pomirenja, a uvođenje javnih saslušanja imalo je ogroman utjecaj na trenutak suočavanja s prošlošću bjelačkog stanovništva. Ono se našlo u situaciji da na televiziji svaki dan gleda i sluša o svim grozotama režima a do tada je većinom bilo van tog realiteta. Komisija je također u svoj rad uvela i mogućnost amnestije ukoliko bi počinitelji zločina i kršenja ljudskih prava iznijeli sve činjenice o svojim djelima i dokazali da su njihova djelovanja služila održavanju moći režima apartheida. To se pokazalo kao najveći neuspjeh Komisije i velika nepravda za žrtve, jer Komisija nije zamjena za sud i nikome ne može suditi, ali može pomoći sudstvu u prikupljanju dokaza i započinjanju novih sudskih procesa. Na taj način počiniteljima zločina ostavljeno je na izbor da se ne prijave na javna svjedočenja i priznanja krivice i jednostavno izbjegnu sudski progon ukoliko im se ne odobri amnestija.

Ali da se vratimo na lokalne prilike i neprilike. „Bavimo se naučnom fantastikom u očekivanju da netko od istaknutih članova Katoličke crkve sjedne za ovaj stol. Informacije o ovoj koaliciji treba ponavljati dok god se netko stvarno ne pojavi za zajedničkim stolom. Ne znam da li za tako nešto imate dovoljno novaca i strpljenja", ironično je opisao realnu situaciju novinar Drago Pilsel. Još oštrija od svojega kolege bila je urednica emisije Duhovni izazovi na HRT-u, Petra Pajdaković, koja je djelovanje katoličkih medija poput Glasa Koncila nazvala širenjem govora mržnje i zaključila da teško može zamisliti da takvi mediji započnu proces pomirenja.

Koalicija za REKOM zamišljena kao platforma za glas žrtava preko javnih svjedočenja, prikupljanja činjenica o ratnim zločinima, nestalim osobama i raznim kršenjima ljudskih prava jedinstvena je to tome što bi u svom radu prvi put trebala obuhvatiti nekoliko zemalja. U rad Komisije zasad su uključene Hrvatska, BiH, Crna Gora, Srbija i Kosovo, a planiraju se uključiti i Slovenija i Makedonija. Upravo ta posebnost mogla bi biti njezina najveća kočnica za formalno nastajanje, jer se mora ispuniti ključni element: samu Komisiju mogu osnovati samo vlade država, dok inicijativa u pravilu dolazi iz civilnog sektora.  Teško je zamisliti situaciju u kojoj parlament Srbije prihvaća rad kosovske Komisije dok u isto vrijeme ne priznaje postojanje kosovske države ili da se parlament BiH uspije dogovoriti oko tako delikatne stvari kao što je prikupljanje podataka o žrtvama dok se u isto vrijeme većina BiH političara bavi manipulacijom broja žrtva svoje etničke pripadnosti.  Ukoliko prijedlog prođe u parlamentima svih zemalja Komisija će početi s radom, a ukoliko ga makar jedna država odbije, proces se zaustavlja.

Ipak, od 2006. godine, kada su inicijativu pokrenule tri nevladine organizacije, Fond za humanitarno pravo iz Beograda, Documenta iz Zagreba i Istraživačko-dokumentacijski centar iz Sarajeva, do danas Koalicija za REKOM napredovala je u veliku mašineriju zagovaranja ideje stvaranja zajedničke povijesti i zajedničkih „mapa sjećanja" koje bi bile svojevrsna garancija da se ratovi na ovim prostorima više nikad neće ponoviti. Do tada im predstoji održavanje brojnih konzultacija sa svim sferama društva i prikupljanje milijun potpisa koji bi trebali dati legitimnost inicijativi pred parlamentima zemalja regije. Direktorica Fonda za humanitarno pravo, Nataša Kandić duboko je uvjerena u uspjeh KOREKOM-a pa čak i u slučaju  parlamentarnog odbijanja. „I da se čak i da se dogodi najgora varijanta, sa ovako povezanim civilnim društvom, više ne dolazi u obzir da se zaustavimo. I dalje ćemo vršiti pritisak dok god države ne učine nešto da se ta povijest bude zapisana i tako zapisana vrati neophodno ljudsko dostojanstvo svima koji su patili", kaže Kandić.

Koalicija za REKOM pred sobom ima još niz nedefiniranih pitanja poput onih koje će sve vrste zločina ući pod njezinu nadležnost, da li će se baviti samo činjenicama o ratnim zločinima ili će raditi i na obrazlaganju uzroka početka sukoba, ostaje pitanje mogućnosti uvođenja amnestije, a akutno je i pitanje razdoblja kojim će se Komisija baviti. Članovi Kordinacijskog vijeća Koalicije skloni su stajalištu da bi mandat trebao pokrivati razdoblje 1991.-2001. Međutim, albanski sudionici predlažu da to bude od 1981. dok kosovski Srbi smatraju da razdoblje treba obuhvatiti i godine poslije 2001.

Kao prepreka često se spominje argument apatije i zamora regionalne javnosti pitanjima ratnih zločina i žrtava, a nevladine organizacije nerijetko izgovaraju vapaje poput „koga više zanimaju žrtve". Žrtve su zanimljive za vrijeme obljetnica, komemoracija i političkih govorancija i manipulacija. „Ako kod nas postoji zamor od ratnih zločina i žrtava, onda je to toliko nepristojno da ja odbijam o tome razgovarati, izjavila je za H-alter Nataša Kandić. Diskurs o zamoru prema žrtvama doista je duboko nepristojan, a zamišljanje zajedničke budućnosti u kojoj će mladi ljudi učiti zajedničku povijest, iz sadašnje perspektive čini se kao znanstvena fantastika naivna formata na kojoj, eto, sasvim naivno, trebamo svi zajedno raditi.