Dok se u Hrvatskoj još uvijek vode žive rasprave oko Drugog svjetskog rata, bilo da je riječ o idelogijama fašizma i komunizma ili pojedincima poput Alojza Stepinca, Tita i drugih, ratovi na području bivše Jugoslavije kao da nikoga više pretjerano ne zanimaju. Mediji su se zasitili priča o ratnim suđenjima, žrtvama, nestalima, logorašima i svima onima koji još uvijek posljedice ratnih događanja izravno osjećaju. Zbivanja zadnjeg desetljeća prošlog  stoljeća zanimljiva su tek kad se otkrije ličnost poput Radovana Karadžića, a i tada je medijski fokus više orijentiran na „zanimljivosti" vezane uz prerušavanje i itinerer ovog osumnjičenika nego li srž stvari.

„Mediji u Hrvatskoj skoro  uopće nisu pratili suđenje koje je započelo u Podgorici prošle godine. Sramota je kako hrvatski mediji nisu zainetersirani za suđenje na kojem svjedoče njeni državljani, a koje se odvija u drugoj državi", razočarano priča Marko Margaretić o suđenju šestorici pripadnika JNA za ratne zločine u logoru Morinj koje je prošle godine počelo u Podgorici, a nastavlja se 22. veljače. Margaretić, koji je u logorima Morinj i Bileća proveo sedam mjeseci, jedan je od sudionika Regionalnih konzultacija s logorašima i političkim zatvorenicima, koje su se prošli vikend održale u Dubrovniku u sklopu Inicijative za osnivanje regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u postjugoslavenskim zemljama (REKOM). Inicijativa za  REKOM je za istim stolom okupila logoraše sa cijelog područja bivše Jugoslavije koji su iznosili svoja isukstva i mišljenja o daljnjem radu ovog projekta.

Nezainteresiranost medija  nije  jedini prigovor koji su članovi ovih konzultacija uputili sedmoj sili. Uloga novinara u propagandnom huškanju i nemogućnost procesuiranja članova ove društvene grupe za odgovornost u ratnim zbivanjima stvaraju osjećaj nepravde, koji je još uvijek jako prisutan kod ljudi koji su proživjeli strahote logora, neovisno na kojoj strani su bili. Društvena nepravda koja je omogućila da novinari koji su izravno sudjelovali u propagandnoj mašineriji ne odgovaraju za svoju ulogu u ratu tek je jedno od mjesta općeg slaganja svih sudionika. 

Po patnjama i obrascima tortura koje su proživljavali njihove priče su slične. Mučenja koja su prošli još uvijek su sastavni dio njihovih života, a želja da se ti zločini procesuiraju te da se riješi pitanje nestalih njihov je prioritet. Svjedoci sa suđenja za ratne zločine u Morinju koje je počelo prošle godine pričaju kako su se prema njima na sudu korektno ponašali, ali ističu potrebu za daljnjim procesuiranjem odnosno dovođenjem na optuženičku klupu i onih višeg ranga koji su sudjelovali u zločinima.

I Boris Hamović iz Trebinja, koji je svjedočio na drugom suđenju za ratne zločine u  Lori,  nada se da će Državno odvjetništvo RH objediniti optužnicu u ovom slučaju  za koji je dosad procesuirano 8 počinitelja.  Udruga logoraša iz Trebinja, čiji je član, ima popis od 35 imena za koja tvrde da su sudjelovali u mučenjima u Lori od 1992. do 1995. godine. Zastrašuje podatak o jednom članu njihova krovnog udruženja za kojeg tvrde da je iz Lore izašao 1997. godine, a danas živi u Prijedoru. Također tvrde da imaju dokaze o ubojstvima najmanje 16 ljudi, a ne tek dvoje. Stoga iz ove udruge pozivaju Mladena Bajića da objedini postupak u slučaju Lore kako bi bio pravednije okončan.

Sam Hamović zarobljen je na teritoriju BIH, pokraj Trebinja gdje je prebačen u Ploče, a zatim u splitsku Loru. O mučenjima koja je tamo proživio i danas priča sa nelagodom. Zastrašujuće je njegovo iskustvo o djetetu koje su doveli da ga tuče bejzbolskom palicom.

„Ja se samo pitam kako je to dijete od desetak godina moglo normalno odrastati nakon što su ga doveli k nama da nas kao četnike tuče", pita se Hamović koji danas sa obitelji živi u Trebinju. Nakon što je svjedočio na sudu, ovo mu je drugi posjet Hrvatskoj poslije mučnog  iskustva u Lori.

„Nekad smo se dolazili kupati na hrvatsku obalu, ali sad idemo u Herceg Novi. Mene je i danas bilo strah doći nakon svih prijetnji koje smo dobijali. Govorili su nam da se nećemo vratiti živi ako odemo svjedočiti i dolazili su nam prijetiti. Bio je tu neki što ga zovu Splićo iz Dubrovnika, zajedno sa svojim momcima", priča Hamović. I Vukanu Kovaču, iz istog udruženja, ovo je prvi put u Dubrovniku nakon rata. Rođen je tu, a do rata je radio u Dubrovniku. Nakon što je dobio otkaz, vratio se roditeljima u Popovo polje gdje je mobiliziran i zarobljen te odveden u Hrvatsku. „Dolaze mi suze na oči. Danas ću posjetiti i neke stare prijatelje", priča Kovač koji sada radi u Informativnoj kući lokalne radio stanice u Trebinju. Naglašava da ne  želi govoriti o zločinima u Lori dok se ne riješe zločini u Morinju. „Mi smo proživjeli istu sudbinu, samo što je izvođač te tragične sudbine drugi", kaže.

Jedan drugi sudionik smatra da je pripadnike svoje nacionalne skupine bitno suočiti s onim  što se dogodilo drugima, jer još uvijek kod većine vlada stav da „što si više zla napravio drugom narodu, to si veći heroj u svom" kako je rekao jedan drugi. To posebno vrijedi za BIH gdje, prema riječima Amira Kulaglića, postoje tri istine - hrvatska, bošnjačka i srpska.

„To  je istina zasnovana na nekom subjektivnom događaju, a ne na činjenicama, odnosno na imenima ljudi, tragedijama, mjestima, vremenima. U tom slučaju prednjače određene političke grupacije koje su još uvijek na vlasti u BIH. Gospodin Dodik često puta minimalizira ili negira zločin koji se desio u Srebrenici. Isto tako i među Bošnjacima ima ljudi koji minimaliziraju zločin počinjen nad Srbima ili Hrvatima u BIH", priča Kulagić, koji je u Srebrenici izgubio sve muške članove svoje obitelji. „Ja sudjelujem na ovakvim skupovima jer želim da razriješimo to breme prošlosti koje je puno zločina i masovnih grobnica. Potrebno je da na jedan transparentan način utvrdimo sve činjenice vezane za zločine, i da stvorimo historijski zapis zasnovan na nepobitno utvrđenim činjenicama za mlade generacije tako da da one ne bi ponovile  grešku koju smo mi učinili", objašnjava Kulaglić koji je u REKOM-u od samog početka.

Inicijativa za REKOM koja je s radom počela 2005., a pokrenule su je tri organizacije za ljudska prava - Fond za humanitarno pravo iz Srbije, Documenta iz Hrvatske te Istraživačko-dokumentacioni centar iz Bosne i Hercegovine, zagovara osnivanje međudržavne i nezavisne komisije sa mandatom utvrđivanja i javnog iznošenja činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u nekadašnjoj Jugoslaviji , uključujući i sudbinu nestalih. U svrhu ostvarivanja tog cilja zadatak Inicijative je da, uz pomoć konzultacija koje se vode s različitim grupama ljudi, od žrtava do znanstvenika, utvrde najbolje mehanizme i načine na koji bi se komisija oformila, a parlamenti država na prostoru bivše Jugoslavije prihvatili.