Nikakva interdisciplinarna znanost, koja bi se zarekla da će nas iz krize svega posojećeg izvući. Cinik bi rekao da najprije mora postojati idejno-politički sistem, društveno uređenje, kao što je u 80-ima u nas ipak još bilo ono samoupravno-socijalističko, pa da bi moglo zapasti u krizu. I to još i primijetiti.

Za razliku od toga, kad vlada oprirodnjena "normalnost" liberalnog kapitalizma, u izvjesnom smislu njegova kriza i nije moguća. Znači li to da je samo jednu inscenaciju, jedan okvir proizvođenja zbilje, u jednom trenutku moguće zamijeniti drugim? Ili su u pravu i oni koji i dalje inzistiraju na sasvim kontrafaktičkoj činjenici da se "kraj povijesti" ne samo dogodio, već da se svaki dan uvijek ponovno događa? Jedno je sigurno: to ne bi bilo moguće da posvuda ne postoje fukojamanske mase, odlučne u zagriženoj obrani statusa quo, pa koliki god (ljudski) troškovi toga postupka bili.

Uključeni i isključeni

Jer, kako drugačije objasniti naoko još beskonačnu mogućnost daljeg zaoštravanja društvenih proturječja, mogućnost dalje "radikalizacije centra", bez da ta proturječja proizvode neki individualni, a kamoli organizirani otpor, koji bi radikalnošću odgovora bio dorastao radikalnosti problema? Priča se da ljudi u SAD-u koji su izgubili svu svoju osobnu imovinu, u obliku kuća i auta, koje im banke zbog neotplaćenih kredita sada oduzimaju, u bijesu trgaju pokućstvo i instalacije prije negoli se poslušno isele i stanu u red za socijalnu pomoć, gdje ona još postoji. Očito mržnja na ljude iz raznih razloga može poprimiti oblik uništavanja stvari, što nije najgore, no malo toga u društvenim odnosima stvarno rješava.

Kaže se još da danas svi mi, pa i oni među nama do nekog stupnja već "ispali" iz proizvodnje društvenosti - za razliku od povijesnog proletarijata, onoga koji bi nas po knjizi sve trebao osloboditi jer "da je ništa, a bit će sve" - imamo što izgubiti. Da "isključivanje" ima toliko prijelaznih stupnjeva, da smo na kraju uvijek svi nekako "uključeni". Pa se zato ne bunimo zbog nepravdi, povećanja eksploatacije i obespravljenosti. Spram nas i posvuda oko nas. Tome može biti tako sve dok se i subjektivno ne osovimo na "stanovište proletarijata", već, baš suprotno, silno nastojimo da i kopanje po otpacima ne nazivamo eksploatacijom čovjeka po čovjeku, već malim poduzetništvom.

A zašto to tolike mase danas ne žele prepoznati proletera u sebi? Zašto su svi identiteti - rasni, nacionalni, rodni, spolni - danas većini "atraktivniji" od onoga, činilo se donedavno bazičnog, radno uvjetovanog, klasnog? O tome bi se dalo beskonačno razglabati, no taj "fakt života" nije neutralna činjenica, pala s poslovičnog Marsa. To je stvarnost koju i bjesomučnim potiskivanjem i transferiranjem društvenih energija stalno iznova treba netko proizvesti.

Postgrađanska normalnost

Tako npr. i civilno društvo, čiji je neraskidiv dio i korporativni život. U njemu danas kao da svaka pojava ima i neko svoje meta, iza pojave skriveno, značenje. S jedne strane, međuljudski odnosi sniženi su do pukih znakova i simbola za nekada živu i stvarnu ljudsku razmjenu, dok su s druge reklame i PR-ovi upregnuti da stalno iznova napuhuju baš tu škrtu simboliku. Kao da nas sve više napadaju baš tamo gdje smo najtanji. Sve do pucanja, a na dnevnoj bazi. Psihički slomovi uračunati su u novu postgrađansku normalnost.

Ostanemo li u sferi već spominjanih bankarskih kredita, koji naše građane muče sve više "američki", opora stvarnost u kojoj se oni dižu iz nužde da se kako-tako, različito "pristojno", zadovolje osnovne egzistencijalne potrebe, vraća se kao živahno pjevanje odasvud u slavu opće, posebne i pojedinačne zaduženosti. Odavno je primijećeno da sistem danas većini ljudi na njihovim nesigurnim radnim mjestima ne samo da brani kritičnost, on ih tjera da aktivno hvale svoj jaram. U tom smislu liberalni kapitalizam, degeneriravši u neoliberalni, više sliči svom nekadašnjem staljinističkom sudrugu, kojeg da je u hladnom ratu pobijedio, negoli obećanjima i snovima slobodarskog (naročito rubnog) građanstva.

Stanovište proletarijata

U takvom je svijetu onda moguće da kao istinite istodobno primamo informacije koje bi sve donedavno većina registrirala kao barem kontradiktorne. To je ona poznata figura Velikog brata koji izvrće sve, navodne i stvarne, osnovne vrijednosti, sve do njihove potpune suprotnosti.

Uzmimo za primjer civilnu ideologiju o potrebi za tolerancijom, prihvaćanjem drugoga, kulturnoj i vjerskoj razlici kao društvenom bogatstvu. Ukratko, bogatstvo u različitosti sigurno je, usprkos svemu, danas i u nas vladajući ideologem (unatoč i dalje živim "tajnim" praksama "čišćenja"). Pa ipak, to ne smeta da se već nekoliko dana na tzv. javnoj televiziji reklamno ne najavljuje prilog za neku emisiju koja donosi priče iz sudskog života. U tom prilogu jedna građanka u svom pravedničkom gnjevu pita novinarske specijaliste za pravni lijek kako da iz zajedničkog dvorišta ukloni rabotu očito socijalno "ispalog" susjeda, koji u dvorište dovlači staru kramu od koje i u kojoj živi. Ona hoće da pravna država djeluje, da se to sudski riješi i klošaru zabrani daljnje klošarenje u zajedničkom prostoru.

Na ovom primjeru, a našlo bi ih se potencijalno beskonačno, vidi se da i multikulturna osjetljivost u "detalju" (čak i pretpostavljena tolerancija na različitost u vjeri, naciji, jeziku, pismu i običajima) može živjeti u skladnom suživotu s potpunom netrpeljivošću spram "cjeline", činjenice nečije socijalne "ispalosti" (kojoj, kao za utjehu, pridolazi ono: bez obzira na...). Zato jedna istinska materijalistička teorija prava ili, bolje, kritika pozitivnog prava ne može naprosto preuzeti ideologeme današnjeg civilnog društva. A ono, pak, u blažoj varijanti nije dovoljno, a u oštrijoj može i štetiti pojavi stvarne ljudske solidarnosti. I u ovom slučaju jedini univerzalni lijek, koji nije pravni, jest onaj parcijalni - stati na stanovište proletarijata.