U srijedu 11. siječnja obilježena je crna obljetnica: desetogodišnjica postojanja vojnog zatvora u  Guantánamu. Jedno od predizbornih obećanja aktualnog američkog predsjednika Obame bilo je ukidanje ovog zatvora; tada je rekao da zatvor predstavlja tužan dio američke povijesti. Obećanje nije održao, a danas se čini da će Gautanamo, kao novo-američki gulag, trajati zauvijek.

Baza Guantánamo postoji od sedamdesetih, kada je služila za prihvat izbjeglica s Haitija i Kube; prije deset godina je postala vojni zatvor za ono što je Busheva administracija nazvala "ratom protiv terorizma". Od dvadeset prvopristiglih, u Guantánamu je tokom zadnjih deset godina bilo zatočeno 800 osoba (uključujući i malodobnike), državljana različitih zemalja: Pakistana, Afganistana, Bosne i Hercegovine, Velike Britanije... Trenutačno se u zatvoru nalazi 171 osoba. Svi su zatvoreni pod sumnjom u terorističku djelatnost, a američka vlada im je odrekla sva prava, čak i ona garantirana Ženevskom konvencijom. To su ljudi koji su se jednostavno našli izvan svakog prava, na milost i nemilost, uz neograničeno dugu mogućnost boravka. Njihov neobičan pravni status je omogućen manipulacijom u terminima: nisu pepoznati kao vojska ili ratni zarobljenici, već kao ilegalni borci. Od 2002. do danas, slike zatvorenika u narančastim uniformama, na koljenima, zajedno sa vijestima i svjedočanstvima o mučenjima, samoubojstvima i štrajkovima glađu su punile novinske stupce, postavši dio globalne svijesti, a rat protiv terorizma se uselio u svačiji dom.

U washingtonskoj New America Foundation u utorak je održan panel povodom ove neslavne desetogodišnjice na kome su govorili američki kongresmen Jim Moran, britanski novinar Andy Worthington, bivši glavni vojni tužitelj Morris Davis te Thomas Wilner, odvjetnik koji je zastupao zatvorenike Guantánama.

Kongresmen Jim Moran, ujedno i viši član House Appropriations Defense Subcommitte je među onom manjinom - čak i među Demokratima - koji su nedavno glasali protiv spornog zakona o nacionalnoj obrani, a kojim se između ostalog isključuje mogućnost skorog zatvaranja Guantánama. Kongresmen je naglasio da je postojanje Guantánama stalni problem iz perspektiva nacionalne sigurnosti, vanjske politike ali i legalnosti cijelog pothvata: "Guantánamo podriva našu nacionalnu sigurnost, ideale koji predstavljaju Ameriku te naš kredibilitet u cijelom svijetu. Guantánamo je sramota za našu vanjsku politiku". Ilegalnost ovog vojnog kompleksa koji svoje štićenike i hvata i zatvara i sudi već je zadala puno posla američkim sudovima te je predmet stalnog spora između Sjedinjenih Država i svih internacionalnih organizacija. Kongresmen Miron o tome kaže: "Nije više moguće držati Guantánama pod pravno legalnim uvjetima, suci su istražili sve mogućnosti. I Vrhovni sud je izrekao svoj pravorijek: čak i ovi zatvorenici moraju imati prava iz Ženevske konvencije. A bez mogućnosti da posjete obitelj, bez mogućnosti da obrane sebe - to je očita zlouporaba." Drugi problem je što su pod okriljem rata protiv terorizma zatvoreni i mnogi nevini koji su godine proveli u Guantánamu i kasnije pušteni bez ikakve isprike ili naknade: "Mnogi od zatočenika nisu nikada trebali biti uhvaćeni, a mnogi nisu trebali biti pritvoreni. 86 posto uhićenja je izvršio Pakistan ili drugi sjeverni saveznici - na osnovu velikih nagrada koje su ponudile Sjedinjene države. Samo 8 posto njih je bilo okarakterizirano kao Al Kaidini borci, a  dvije trećine svih zatvorenika je označeno samo kao - povezano s terorističkim organizacijama - što je nedovoljno opravdanje da bi se ovi ljudi zatvorili, poneki od njih i za čitavo desetljeće", objasnio je Miron strukturu samih zatvorenika.

 Andy Worthington, britanski novinar koji je do sada učinio najviše u upoznavanju javnosti sa osobama zatočenim u Guantánamu je koautor dokumentarca Izvan zakona: Priče iz Guantánama te autor knjige Guantánamo dokumenti: Priče 774 zatvorenika američkog ilegalnog zatvora. Wortington nije nikada posjetio Guantánamo već je knjigu koja sadrži detaljan popis zatvorenika i njihovih slučajeva napisao na osnovu istraživanja i dokumenata američke vojske koje je objavio Wikileaks. Worthington je knjigu počeo pisati zapitavši se: "Tko se zapravo nalazi u Guantánamu? Sve je napravljeno kako bi se ove ljude potpuno dehumaniziralo. Radi se o čistoj propagandi - ljude se ohrabruje da vjeruju da su ljudi u Guantánamu teroristi, što jednostavno nije istina. Oni su mali pješaci u konfliktu koji je odavno gotov." O širenju neistina o zatvorenicima govorio je i Thomas Wilner, odvjetnik koji je zastupao zatvorenike Guantánama u postupcima Rasul protiv Busha i Boumediene protiv Busha: "Zaprepašten sam koliko ljudi zapravo ne zna činjenice - npr. da je više od pola ljudi poptuno rasčišćeno za otpuštanje na slobodu ali oni su još uvijek u zatvoru".

Wilner zajedno s Worthingtonom vodi i kampanju čije su pokretanje najavili tokom panela - Close the Guantanamo kojoj je cilj pružiti dokaze o nepravdi u Guantánamo kao i okupiti sve zainterisirane za zatvaranje zatvora u jedinstvenu i fokusiranu frontu. Smatra da je za sve odgovoran manjak političke hrabrosti u američkoj politici danas: "To nije ono što mi jesmo i proizvodi nam štetu svakim danom kojim ostaje otvoren. Principi Sjedinjenih Država su preveliki i laž ne može ustrajati. Još uvijek ima ljudi koji su spemni stati iza onoga što je ispravno".

Slušajući paneliste u New Ameica Foundation, kao i brojne pripadnike nevladinih organizacija u publici, moglo se činiti kako je Amerika spremna za zatvaranje Guantánama. Ipak, ostatak Amerike jednostavno diše drugačije. Umirovljeni pukovnik i bivši glavni vojni tužitelj u Guantánamu, Morris Davis, na je dužnosti bio od 2005-2007, a otkaz je dao zbog pritisaka i mučenja kojima su bili izloženi zatvorenici u svrhu pribavljanja dokaza. Plastično je prikazao raspoloženje naroda rekavši kako velika većina američkih građana danas ne smatra problematičnim broj smrtnih kazni u Texasu ili metode iznude dokaza primjenjivanje u Guantánama, dok Mitt Romney - najvjerojatniji Obamin oponent kao republikanski kandidat - u svojoj kampanji govori da bi udvostručio veličinu Guantánama. "I to je, nažalost, pozicija najmanje polovine američkog naroda."

Iako je ovo tema, koja će zasigurno biti adresirana više puta tokom predsjedničke kampanje, trenutačna situacija u američkoj politici ne daje nadu da bi izborna godina mogla išta bitno promijeniti u sudbini Guantánama. Obama je na samom kraju prošle godine potpisao sporni zakon - National Defense Authorization Act - kojim se definira budžet i izdaci Ministarstva obrane te predviđa mogućnost novih zatvorenika, a postojanje Guantánama produžuje u daleku i neizvjesnu budućnost. Zakon je to koji je izazvao zabrinutost u dijelu američke javnosti jer omogućava zatvaranje na neograničeni rok, bez optužnice, svih onih koji su pod sumnjom za terorizam - čak i ako je osoba uhvaćena na teritoriju SAD-a te prema nekim interpretacijama - čak i ako je američki građanin, što duboko minira prava zagarantirana američkim ustavom. Zatočenici Guantánama su neamerikanci, što čini lakšim za američku javnost da jednostavno okrene glavu. Sada, kada su novim zakonom možda obuhvaćeni i američki državljani, glasovi - još uvijek, uglavnom, s liberalnog spektra - bune se i dižu glavu - "Što, zar čak i mi?"

U međuvremenu, o Guantánamu se pišu knjige, snimaju dokumentarci, osnivaju udruge i kampanje, bivši zatvorenici govore svoje stravične ispovijesti. Ipak, ovaj suvremeni gulag još uvijek ponosno stoji i očekuje svoje nove štićenike iz nekih novih sukoba.