Ukupno osamnaest osoba dobilo je u Hrvatskoj pravo na azil od 2004. godine, kada se to pitanje uopće riješilo legislativno, pa do danas. Kada se uzme u obzir da je u istom razdoblju podneseno oko osamsto zahtjeva za azil u Hrvatskoj, jasno je kako postotak odobravanja azila i nije prevelik. Novi Zakon o azilu to vjerojatno neće mjenjati, iako je dio provladinih medija navodio kako se radi o pravnom aktu koji izuzetno ide na ruku tražiteljima azila. Prava je istina da se radi o uglavnom kozmetičkim prilagodbama zakona, napravljenima kako bi se uskladio s normama Europske unije. Nekih posebnih novina nema, tek se produžuju pojedini rokovi, primjerice po novom će tražitelji azila u tom statusu moći biti dvije godine umjesto dosadašnje jedne. A to je samo izjednačavanje sa standardima koji u Europi već vrijede.
"Može se kazati da je dio promjena u Zakonu kozmetičke prirode, ali ima i pravih praktičnih pomaka. Naime, u Zakonu su implementirana rješenja nastala nakon što se ustanovilo što u praksi ne valja. Tu se ponajviše dotiče pitanja adaptacije u društvo osoba kojima su odobreni azili i mi to samo možemo pozdraviti", kaže Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije.

Predrasude

Predrasude o azilantima u Hrvatskoj je kroz godine bilo teško razbijati. Nakon donošenja Zakona 2004. godine dugo je trajala potraga za mjestom gdje bi se moglo izgraditi prihvatilište za azilante, a zbog dugotrajnog čekanja izgubljen je i milijunski kunski iznos sredstava koje je EU bila namijenila Hrvatskoj za taj projekt. Ministarstvo unutarnjih poslova, kao nositelj projekta, brzo je bilo odredilo gdje je pogodna destinacija. Naime, od MORH-a su dobili bivšu vojarnu u Stubičkoj Slatini, koja se trebala preurediti u prihvatni centar. No, protivljenje lokalne zajednice bilo je tako žestoko da se jednostavno, zbog sigurnosti azilanata, na kraju odustalo od toga.
Zagorci su se u ovoj priči ponijeli kao iz svih onih viceva s predrasudama o žiteljima tog djela Hrvatske, jer su čak u jednom trenutku prijetili Matijom Gupcem, a njihova objašnjenja o tome zašto ne žele azilante išla su tako daleko da su ih doslovno prozivali za sve moguće zarazne boleštine, koje nisu željeli u svom kraju. Svi pokušaji objašnjavanja i edukacije pali su u vodu, i onda je država našla drugo rješenje.

Centar Ježevo

Od 2006. godine Centar za azilante Ježevotako se nalazi u Kutini, gdje stvari funkcioniranju posve dobro i za sada nije zabilježena bilo kakva epidemija zarazne bolsti, koliko god žitelji Stubičke Slatine o tome pričali.

Centar za azilante u Kutini obično ima po pedesetak »stanovnika« u svakom trenutku, koji iščekuju kako će Hrvatska riješiti njihov zahtjev za stalnim boravkom ovdje. Osigurana su im tri obroka po danu, a djeci se po potrebi daje i više. Sobe su najčešće četverokrevetne, i raspoređene po spolovima kako bi se smanjila mogućnost problema. Izuzetak su obitelji, koje su smještene u zajedničke sobe. Pored toga, Centar ima i popratne aktivnosti, poput teretane i sportskih igrališta, kako bi se tražiteljima azila što više unormalio proces čekanja odluke. Na raspolaganju su im i dva socijalna radnika, dva pravnika te nekoliko djelatnika Crvenog križa. Kada u nekim slučajevima dođe do odobravanja azila, Hrvatska omogućuje još godinu dana boravka u Centru te plaćen tečaj hrvatskog jezika, kako bi se olakšao budući život.

Skandal sa Sudankom

Popriličan skandal izbio je s prvom dodjelom odobrenja za azil, što se dogodilo 2006. godine, dakle dvije godine nakon donošenja Zakona o azilu. Naime, jedan je dnevni list donio priču o Sudanki koja je zbog spolnog sakaćenja nakon manje od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva dobila azil u Hrvatskoj. No, naknadno se doznalo kako je dotična Sudanka ujedno i kućna pomoćnica šefice marketinga tog istog lista. Nemušta objašnjenja tadašnjeg glasnogovornika MUP-a Zlatka Mehuna kako je iz Sudana izuzetno brzo stigla dokumentacija koja je potvrdila navode iz njezinog zahtjeva veći je dio javnosti dočekao tek kao jeftini pokušaj maskiranja protežiranja.
Bilo kako bilo, do danas je 18 osoba dobilo pravo na azil u Hrvatskoj. Pored te prve Sudanke, iz Afrike je i državljanin Somalije dobio azil. Zanimljivo je i donekle iznenađujuće da je najviše azila, njih čak pet, dodijeljeno ljudima iz Rusije. Jasno je kako se većina aktivista iz nevladinih udruga buni da je riječ o izuzetno malom broju ljudi, ali vladajući se pravdaju ponekad i glupim izgovorima.

Tako je na posljednoj saborskoj sjednici Ivan Jarnjak kazao da mnogo ljudi u Hrvatskoj traži azil samo iz socijalnih razloga. To je svakako istina, ali nekako je teško povjerovati da je preko 95 posto tražitelja azila baš u toj kategoriji te da im ne prijeti nikakva sankcija u državi iz koje dolaze. Ipak, Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije ističe kako je došlo do napretka na tom polju, jer je najviše azila odobreno lani.

Najviše zahtjeva iz Srbije

Lani je podneseno 120 zahtjeva za azilom u Hrvatskoj, a zanimljivo je kako najveći broj stiže iz Srbije, čak 27. Na drugom je mjestu turbulentni Afganistan, iz kojeg je 25 ljudi zatražilo stalni boravak u Hrvatskoj, a slijede ih Pakistan s 13 te BiH s 10 zahtjeva. Koliko će njih biti riješeno pozitivno, pokazat će vrijeme. Inače, od kraja devedesetih, znači i prije donošenja prvog zakona kojim se regulira ovo pitanje, više od 1.300 osoba je podnijelo zahtjeve.

Odbijen zahtjev iz »Dežele«

Iako gotovo svi zahtjevi za azilom stižu iz država koje su ekonomski nestabilnije od Hrvatske, preklani je jedan zahtjev stigao i iz Slovenije. Potencijalni azilant je bio smješten u Kutini u Centru za azilante, ali njegova želja i intencija da »Deželu« zamijeni »Lijepom našom« na kraju nije uslišena, jer nije dokazao da postoje validni razlozi zbog kojih se ne može vratiti u Sloveniju.

Supsidijarni status

Uz sve ove brojke, potrebno je napomenuti da je još pet osoba dobilo supsidijarni azilantski status. Naime, radi se o osobama koje zakonski nisu zadovoljile potrebne norme da postanu azilanti, ali država vjeruje da bi povratkom u svoju zemlju bili izloženi nekim oblicima pritiska, nasilja i nepravde.

Tagovi: azil, Zakon o azilu