Da je Huckleberry Finn današnji školski obveznik, vjerojatno ne bi išli u razred s ostalom djecom, nego bi ih zbog dijagnoze poremećaja u ponašanju smjestili u posebnu školu i poseban razred s njima sličnim vragolanima. U djecu s poremećajima u ponašanjima svaki će učitelj lako uprijeti prstom - to su djeca s izraženim antisocijalnim ponašanjima, kao što su agresivnost, laganje, krađe, bježanje s nastave, kršenje pravila, otpor prema autoritetima, itd. Ometaju nastavu upadicama, pričom, pod odmorima ulaze u sukobe ili se tuku, imaju velikih problema na emocionalnom planu. Kasne na satove ili ih markiraju, a uza sve to, često su loši đaci. Prema našim podacima, ima ih otprilike 8 posto, pri čemu je to učestalije među dječacima, rekao nam je dr. Enes Kušmić, voditelj Dnevne bolnice Psihijatrijske bolnice u Kukuljevićevoj.

Takvi su u moje vrijeme bili najpopularniji, glavni u školi, komentirao mi je jedan poznanik dok sam mu pričala vlastite dogodovštine s djecom s poremećajima u ponašanjima, stečene u jednoj zagrebačkoj školi koja ih obrazuje. No danas su stvari nešto drugačije. Da čitatelj ne bi krivo shvatio, djeca s poremećajima u ponašanju znaju biti vrlo nasilna i zaista rade stvari koje drugoj djeci mogu stvoriti probleme i traumatična iskustva, a najčešće onemogućuju i normalan tijek nastave. No, ono u što ovaj tekst pokušava proniknuti jest da li je ova vrsta obrazovanja, koja podrazumijeva izdvajanje problematičnog djeteta u sredinu sa ostalom problematičnom djecom, dobra i pomaže li.

Od dijagnoze do premještaja

Procedura ide ovako: kad u razredu neko dijete počne pokazivati probleme u ponašanju koji nisu rješivi uobičajenim odgojnim metodama, škola ga uputi na multidisciplinarnu obradu, a na temelju rezultata obrade, mišljenja školskog stručnog osoblja i liječnika, dijete dobija rješenje o školovanju po tzv. članku 10. (riječ je o članku 10. Pravilnika o odgoju i obrazovanju djece s teškoćama u razvoju) koje potpisuje Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport. Školovanje po članku 10. znači da se dijete smješta u poseban razred s manjim brojem djece (od 5 do 10), gradivo mu je smanjeno, a s njim rade defektolozi. U većini slučajeva, uglavnom mu je pružen i intenzivan defektološko-psihološki tretman. Zvuči sjajno, zar ne?



No, ako malo zagrebemo po površini, stvarnost izgleda drugačije. Prvo, djecu s problemima u ponašanju izdvaja se od redovne djece od kojih mogu naučiti o boljim oblicima ophođenja i smješta ih se u razred s ostalom djecom s istim/sličnim poteškoćama, gdje više nego igdje mogu upasti u loše društvo. Umjesto da se devijantno ponašanje pokušava neutralizirati u svom prirodnom okolišu, stavlja ih se u okolinu sebi sličnih, izmiče od društva, da ne smetaju ostalima.

Nadalje, većina škola ne može (ili ne želi) organizirati razred za školovanje djece s poremećajima u ponašanju pa ih onda premjeste u neku drugu školu koja već ima organiziran takav program. U Zagrebu se, primjera radi, školovanje po članku 10. odvija u osam škola. U jednoj od njih, u kojima je potpisnica ovih redova radila kao psihologinja, školuje se šezdesetak djece s poremećajima u ponašanju - šezdeset samo u jednoj školi! Iako svojevrstan napredak postoji, u mirnijoj sredini bi se bilo puno lakše posvetiti djeci koje traže nešto više pažnje.

Inteligencija i daljnje školovanje djece s poremećajem u ponašanju

Kod djece s poremećajem u ponašaju nema pravila o inteligenciji, ima i prosječnih, i ispod i iznadprosječnih. Poremećaj u ponašanju ne korelira s inteligencijom, kaže dr. Kušmić. Iako ideja o smanjenju gradiva u intenzitetu i ekstenzitetu postoji zato da bi se dalo nešto više prostora odgojnim, nauštrb obrazovnim sadržajima, u praksi to znači da djeca koja imaju dovoljno sposobnosti za savladavanje redovnog gradiva s godinama sve više zaostaju za redovnom djecom. Možda se nekome čini da nije važno uči li dijete u petom razredu već deklinaciju zamjenica ili je zapelo još na razumijevanju imenica, no takva pozicija može imati implikacije na daljnje školovanje.



Formalne zapreke srednjem i visokom obrazovanju ne postoje, no iz iskustva je jasno da takvi đaci ni odgojno ni obrazovno ne zadovoljavaju uvjete naprednijeg školovanja. Kod njih postoji otpor prema školi, autoritetima i pravilima, a ni znanje im unatoč (kod nekih) dobrim sposobnostima nije na visini. Do trenutka zaključenja ovog teksta nismo uspjeli dobiti brojčane podatke o tome oliki broj takvih đaka završi srednju školu i koliko ih nastavi visoko obrazovanje. No prema spoznajama kojima raspolažemo, takva će djeca završiti (ako uopće završe) neku od škola za strukovna zanimanja 1. i 2. stupnja složenosti, sa čim i dalje ostaju u začaranom krugu niskog socio-ekonomskog statusa.

Obitelj djeteta s poremećajem u ponašanju

Recimo sada poneku o obiteljima iz kojih dolaze djeca s poremećajem u ponašanju. Iako ga se definira kao organski poremećaj, nesumnjivo postoji i utjecaj disfunkcionalne obitelji. Od Centra za socijalnu skrb Zagreb nisam uspjela dobiti podatak koliko je obitelji takve djece pod njihovim tretmanom pa nam ostaje da se poslužimo drugim, nestatističkim izvorima.

Agresija i destrukcija djece su refleksije nesigurne obiteljske sredine. Često su u pitanju traumatična iskustva iz djetinjstva, krhka obiteljska struktura, siromaštvo itd… Gotovo da nema djeteta s poremećajem u ponašanju kod kojega je kod kuće sve u redu, kaže dr. Kušmić. I prema iskustvu potpisnice ovoga članka, problem u ponašanju je simptom nekog šireg (i teže rješivog) obiteljskog poremećaja, a u školskoj praksi moguće je susresti se s nasilnim roditeljima, ovisnicima, počiniteljima kaznenih djela, djecom bez roditelja, zanemarenom djecom...Prema postojećim istraživanjima, faktori kao što su nezaposlenost roditelja, slaba mogućnost školovanja, razoren obiteljski život te subkultura u kojoj je nasilje prihvatljivo, posebice su povezani s incidencijom delikvencije. I ako se na mene nakon ovoga sruši kiša kritika psihijatara i psihologa, usudit ću se reći da se dijagnoza poremećaja u ponašanju daje zato jer ne možemo dati dijagnozu poremećaja u obitelji. I koliko tu može pomoći škola? Škola može strukturirati zahtjeve prema djeci, biti u tome dosljedna, dati određenu dozu topline i zdravog autoriteta, dakle može donekle nadomjestiti ono što dijete ne dobiva kod kuće, ali ta ista škola ne može riješiti problem tamo odakle on izvire.



Jednostavnog i konkretnog rješenja za pomoć ovakvoj djeci nema dok se ne redefinira cijeli sustav i prestane (potpuna) odgovornost za ponašanje pripisivati djeci. Ne možemo nabaviti djetetu nove roditelje, a izdvajanje djeteta iz obitelji i smještanje u neki od domova je s razlogom vrlo nepopularna mjera. Sustav naizgled djeluje interdisciplinarno (s jedne strane se dijete izdvaja u posebno školovanje, a s druge strane obiteljski problem pokušava zacijeliti Centar za socijalnu skrb, npr. uvođenjem pojačane brige i nadzora u obitelji i sl.), ali različite institucije opet rade odvojeno, često komunicirajući tek onda kad se nešto ozbiljnije dogodi. Škole za roditelje nisu zaživjele, stručnih suradnika po školama je malo, a ako ih i ima, bave se organizacijom nastave, i rijetko se mogu posvetiti stvarnim dječjim potrebama. U cijeloj Hrvatskoj, na 600 000 djece djeluju 22 dječja psihijatra - iz čega proizlazi da jedan skrbi o 30 000 djece. Kako kaže teorija kliničke psihologije, neki od djece s poremećajem u ponašanju su budući psihopati (naročito oni koji svoje nepodopštine čine bez ikakve grižnje savjesti i emocionalne uključenosti). U psihijatriji i psihologiji zasad nije poznata dugoročno učinkovita terapija. No neka od njih i nisu budući psihopati, i njima se može pomoći, a praksa u svijetu pokazuje da najviše obećava bihevioralno uvježbavanje roditelja da nagrađuju prosocijalno ponašanje djece, a kažnjavaju antisocijalno (ukratko rečeno, da ih odgajaju). Takve i slične terapije, kao i one individualnog pristupa (poput kognitivne, ili npr. učenja djeteta da kontrolira srdžbu ili poučavanja empatiji i socijalnim vještinama) su sve odreda metode za duge staze. One traže zapošljavanje stručnog kadra, edukaciju, prostor, vrijeme i novac. U Hrvatskoj su djeca s poremećajem u ponašanju mala i nesretna skupina kojoj se, sudeći po sadašnjem sustavu, ne piše dobro. Ili da parafraziramo, zemlja koja ima takvu mladost, ne treba se bojati za svoju budućnost.