Prije šesnaest godina tokom i nakon vojno-policijskih akcija Bljesak i Oluja s područja zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, bivših područja pod zaštitom  Ujedinjenih nacija, izbjeglo je oko 250 000 pripadnika domicilnog srpskog naroda. U tom zbjegu mnogi od njih su stradali, mnogi od onih koji su ostali su pobijeni, a njihova imovina i njihova naselja  danima i  tjednima sistematski pljačkana i paljena. One kuće i ona naselja koja nisu bila spaljena stavljena su pod sekvestar države, a ona ih počela naseljavati pripadnicima hrvatskog naroda iz drugih dijelova Hrvatske i drugih dijelova bivše Jugoslavije. Nakon toga im je i ustupila te stanove, kuće i zemljišta, te ozakonila mogućnost da nakon deset godina oni postanu i vlasnici tuđe, privatne imovine.

Trebalo je proći nekoliko godina da se od strane tadašnjih vlasti omogući značajniji povratak izbjeglih Srba, ali bez potrebne fizičke, pravne i socijalne sigurnosti. Mnogi povratnici su bili napadani, neki i ubijeni. Njihova imovina je i dalje bila pljačkana i uništavana, a sami su strepili i trpjeli od neselektivne, raširene, gotovo kolektivne krivice za ratne zločine koja je mnoge sve do nedavno sprečavala da se vrate. Isto je i sa povratkom njihove imovine, njihovih stanova i kuća. Trebalo je proći deset godina da bi počeo značajniji povratak vlasništva i priznavanje njihovih prava na izgubljena stanarska prava. Tako stvarane okolnosti povrataka imaju za posljedicu da je i danas u izbjegličkom statusu oko 60.000 Srba, a da je većina krenula putem integracije u zemlje u koje su izbjegli ili u treće zemlje.

Također su trebale proći godine da bi se one koji su počinili zločine počelo kažnjavati, ali je većina zločina počinjenih nad Srbima do danas ostala nekažnjena. Posebno su ostali nekažnjeni zločini sistematskog uništavanja naselja, sistematskog onemogućavanja ili otežavanja povratka i zločini počinjeni prema povratnicima. Mnogi od onih koji su stradali ili se vode kao nestali još uvijek nisu identificirani i dostojno sahranjeni.

Ni nakon šesnaest godina u javnom sjećanju u Hrvatskoj prostora za ova stradanja, za ove činjenice i za ova iskustva još uvijek nema. Nema ga ni nakon što su međunarodne pravosudne institucije rekle svoje o karakteru i razmjerima ovih stradanja. Na žalost, nerijetko nije samo riječ o prešućivanju već i vrijeđanju osjećaja onih koji su sami stradali ili suosjećaju s onima koji su stradali. Ovom Izjavom želimo podsjetiti na to i suprotstaviti se godinama prisutnoj politici u kojoj se stradanja Srba u 2. svjetskom ratu negiraju ili relativiziraju a stradanja Srba u ovom ratu prešućuju.

Ovom Izjavom i ovim skupom sjećanja želimo se prisjetiti svih koji su stradali, svih koji su patili, svih kojima je učinjena nepravda - Srbima od Hrvata, Hrvatima od Srba  . Tako smo radili jučer, tako radimo danas i tako ćemo činiti sutra!