U Zagebu je od 13. do 16. listopada (2011.) održana feministička konferencija REDaktura - Transjugoslavenski feminizmi i žensko naslijeđe. Konferencija je okupila više od 120 feministkinja, teoretičarki i istraživačica koje se bave prikupljanjem arhivske građe o ženskoj povijesti i feminističkim zbivanjima u proteklom stoljeću, prevođenjem ključnih tekstova feminističkih autorica, i mapiranjem potencijalnih istraživačkih prostora s ciljem repozicioniranja u kontekstu socijalističkog feminističkog nasljeđa. Ideja o ovom tipu konferencije nastala je unutar grupe feministkinja okupljenih oko projekta Red Athena (Advanced Thematic Network in Activities in Women's Studies in Europe) koja je sastavnica europske mreže ženskih studija Athena. Zamišljena je kao susret feministkinja, umjetnica, aktivistkinja, pedagoginja i studentica iz zemalja bivše Jugoslavije. Konferencija je ujedno poslužila i kao susret predstavnica postsocijalističkih zemalja (Latvija i Rusija) s ciljem zajedničke rasprave o prošlosti i kritičkoj artikulaciji vlastite pozicioniranosti u suvremenom svijetu. Ciljevi konferencije bili su usmjereni s jedne strane ka kritičkom revaloriziranju prošlosti i refleksiji vlastite povijesne pozicije, a s druge strane k promišljanju (sadašnjeg i budućeg) feminističkog djelovanja u kontekstu neoliberalizma. Sandra Prlenda iz Centra za ženske studije u uvodniku u sklopu Zarezovog temata (Zarez, XII/319, 13. listopada 2011.) o REDakturi kaže:

"[...]smatramo da lokalni ženski aktivizam i feministička teorija trebaju reartikulirati i osnažiti svoje programe i djelovanja novim idejama, obnovom smisla i radikalnošću zahtjeva te se s novom energijom kritički pozicionirati prema ključnim pitanjima položaja žena u post-socijalističkom, neoliberalnom kontekstu."

Stoga jednim od važnih koraka smatra nužnost kritičkog suočavanja s kulturom amnezije te mapiranje polja ženskog nasljeđa koje uključuje povijest i pamćenje ženskog pokreta i otpora poput onoga ratu, nasilju i nacionalizmima.

O ulozi feminizma u Jugoslaviji te o problemu nacionalizma u postjugoslavneskom periodu govorila je Rada Iveković, filozofkinja, romanistica i indologinja s prebivalištem u Parizu. Iveković je otvorila temu pozicioniranjem s obzirom na poznati skup „Drug-ca" održan 1978. u Beogradu koji je „bio prekretnica ne samo za ženski pokret u tadašnjoj Jugoslaviji, čiji predstavlja novi početak, nego i prekretnica u mnogo čemu drugome. Ponajviše, u aktiviranju društvenih pokreta krtičnih prema politici i vlasti. Mi smo tada učile od zapadnog feminizma, ali smo bile svjesne drukčije historijske situacije u kojoj smo se nalazile u odnosu na radikalnije zapadne feministkinje od kojih su se neke borile za elementarne stvari kao sto je pravo na abortus i pravo na razvod braka koji su nama bili dostupni. Skup iz 1978. sa izvjesnom vremenskom zadrškom, imao je direktnog ili indirektnog utjecaja na sljedeće generacije i intlektualne elite. Ali ništa od onoga što sam od tada radila u svom poslu, u struci i u životu, ne bi bilo moguće da nije bilo tog skupa. Otuda sam, između ostalih utjecaja, učila politički misliti. Naročito je važno razumjeti historijski sklop u kojem će se feminizmi, jer bi trebalo govoriti o njima u množini, ubrzo suočiti s ratom i kao reakcija na njega, s pojavom nacionalizama kojima će se suprotstavljati. Dijelom iste žene sudjeluju i u "prvom" i u "drugom". Taj "drugi" val feminizma, u kojemu ja nisam sudjelovala izbliza, ima također velike zasluge. Izdržavši najgore godine rata u otporu nasilju, on je precizirao i zaoštrio političko mišljenje i stavove te danas predstavlja neke od najnaprednijih snaga u našim zemljama i u stanju je da saziva ovakve skupove. Ovo je s moje strane samo mala natuknica, da se ne zaboravi koliko ovaj skup duguje onome, a onaj prethodnim generacijama žena koje su se borile za slobodu, emancipaciju, pravdu i jednakost. "

No, osim historijskog pozicioniranja Rada Iveković teorijski je u svom izlaganju locirala feminizam s obzirom na "-izme" kao instrumente proizvodnje znanja koji stvaraju odvojene discipline te ih mapiraju i projiciraju na prostor i društvene skupine, stvarajući tako granice, odvojene teritorije i "identitete". Medju posljednjima su i pripisani, normativni seksualni identiteti čiji se normativizirani odnos na engleskom naziva gender. Iveković feminizam dakle vidi kao "niz otvorenih epistemoloških principa osjetljivih na društvene odnose spolova koji su svakog trenutka korigirani i dopunjavani."

U tom je smislu feminizam kao epistemološka formacija, a u mnogome i kao politički angažman "odigrao nezamjenjivu pionirsku ulogu u društvenim znanostima i političkom životu, te ujedno prenio na njih svoje zasade i dostignuća, kako na znanstveno metodološkom, tako i na planu društvene svijesti,  te na političkom planu. U tome je feminizam važan element epistemološke revolucije koja je u toku preko više razdoblja."

Iveković smatra da su građanke i građani zemalja bivše Jugoslavije izašli "iz 1989. i zatim jugoslavenskih ratova bez značajnijeg ili operativnog konceptualnog aparata, te se našli u epistemološkoj anarhiji i dezorijentaciji. [..] "1989" zahtijeva epistemološku revoluciju. Ovoj feminizam znatno doprinosi. Na našim prostorima, u zemljama bivše Jugoslavije, feminizam ima i mnogo značajniju, iako po razmjerama skromnu, ulogu. On nije rušio mostove, za razliku od nacionalističkih, vjerskih i drugih prigodnih pokreta na svim stranama. Feminizam uzgaja povezivanje preko granica kontinuitete u diskontinuitetu, i tako njeguje povijesnu dimenziju i metodološke prednosti koje je moguće sačuvati preko provalije nastale prelomom iz 1989. Pojam "1989". označava i seriju ratova devedesetih. Uloga feminizma u jugoslavenskim zemljama, kao premošćenje "prije" i "poslije" nedavnih ratova i pritom kao pomak u motrištu i u subjektima mišljenja i dogadjanja - nezamjenjiva je s obzirom na 1989."

Na panelu koji se bavio pitanjem "Što je ostalo od feminističke ljevice" u svom uvodnom izlaganju Nadežda Čačinović pružila je okvir za daljnju raspravu supozicionirajući jedno spram drugoga ljevicu i feminizam te kao zajednički temelj kojim se bave i ljevica i feminizam problem isključenja i problem nepravde. Moderatorica Jelena Petrović postavila je pitanja što je politično u feminizmu (danas), koja je pozicija feminizma danas te kako misliti (post)jugoslavenski prostor kao politički. Locirala je problem prenošenja iskustva kao dvosmjerni - od starijih generacija prema mlađima, no i obratno. Kao probleme današnjeg feminizma istaknula je i menadžerizaciju i NGO-izaciju zbog čega dolazi do toga da se projekti prilagođavaju donatorima i od njih nametnutim okvirima koji se ponekad pokazuju preuskima. Problematizirala je i lijeve politike koje se uglavnom bave političkom ekonomijom što je iz perspektive feminizma nedostatno jer „isključuju etno-nacionalizme i ratove. Međutim subjektivizacija klasa u tranziciji dogodila se upravo kroz rat i etno-nacionalno, a ne samo kroz političku ekonomiju. Upravo to je posebnost jugoslavenskog i postjugoslavenskog feminizma. On je iz historijske kategorije prešao u političku upravo 90-ih godina kada se svojim mirovnim akcijama suprostavio događanjima na ovim prostorima. Međutim i tu je bilo cijepanja u feminizmu. Dio feministkinja otišao je desno, drugi dio možda nije otišao lijevo ali je otišao na pacifističku i antinacionalističku stranu."

Panelistica Vjollca Krasniqi govorila je o marskističkom feminizmu. Istaknula je važnost ekonomskih teorija jer su one osnova za transformaciju politike. Kao ulaznu točku odabrala je američku teoretičarku Bell Hooks i njen rad na području rada, roda i tržišta. Krasniqi, na tragu Bell Hooks,  smatra da je marksizam u kombinaciji s feminizmom paradigma koja omogućava brisanje dominacije i elitizma u svim međuljudskim odnosima. Naglašava da nejednaki odnosi moći između muškaraca i žena dovode do produbljavanja diskriminacije nad ženama kako u javnoj tako i u privatnoj domeni. Kao primjer navodi praksu koja omogućava da su za isti rad žene plaćene manje od muškaraca, te ističe kako ni akademija nije područje lišeno te prakse. Nastavlja se na rad Nancy Fraser te ističe kako je feminizam istaknuo političke, kulturne i ekonomske nepravde u sustavu kapitalizma prema ženama te nadalje objašnjava kako se radi o problemu prirode ekonomske nepravde koje se razlikuju s obzirom na geografsku poziciju,  no osnova je jeftini rad i neravnomjerna distribucija bogatstva. Feminizam je istaknuo potrebu za istovremenim mijenjanjem kulture i ekonomskog sistema. „Teorija Nancy Fraser o priznanju, predstavljanju i pripajanju radikalna je i potencijalna paradigma na kojoj je moguće graditi buduće temelje feminističkoj teoriji."

Krasniqi također smatra da je problem s marksizmom u zatvorenosti sustava „marksizam se koncentrira se samo na klasu, a zanemaruje problem roda. No, kapitalistički sustav ostao je slijep na seksizam koji se događa u  procesu proizvodnje dok je marksizam istaknuo da tržišna ekonomija pojačava rodnu nepravdu. Ako pogledamo mehanizme globalne tržišne ekonomije, možemo vidjeti da oni potvrđuju ono što je istaknula feministička ekonomska kritika. Strukturne prilagodbe koje provode Svjetska banka i MMF imaju dramatične posljedice prvenstveno na žene jer su rodni odnosi u središtu tih reformi koje su uvjeti za kreditiranje zemalja u razvoju. Transnacionalni kapitalisti i transnacionalne korporacije profitiraju na rodnoj neravnopravnosti jer je ženski rad nedovoljno cijenjen i premalo plaćen. Najmanje se cijeni upravo onaj rad za koji statistike pokazuju da najvećim dijelom obavljaju žene u tvornicama. To je dodatni razlog da se kapitalistički sustav podvrgne kritici."

Još jedna zanimljiva panelistica bila je Lilijana Burcar koja smatra da je trazicija ovim zemljama donijela proces repatrijarhalizacije. Postsocijalističko razdoblje rezultiralo je repatrijarhalizacijom na razini doma no ujedno je uvelo i državni patrijarhat. Došlo je do velikog smanjenja ženskih prava i ekskluzije žena iz ekonomskih procesa. Događa se redomestifikacija žena. Pod redomestifikacijom smatra povratak na situaciju kakva je postojala prije drugog svjetskog rata. Dodaje kako akumulacija kapitala ovisi o eksploataciji što znači i o eksploataciji rezultata rada žena. Također smatra da se događa i „reaktivizacija konstrukcija maskuliniteta i feminiteta strogih konzervativnih društava, a ti konstrukti su isti oni kojima se u prethodnim stoljećima pravdala segregacija spolova. Na tim konstruktima počiva kapitalistički sustav."

U tom kontekstu može se govoriti o poslovima koje žene obavljaju kod kuće, o poslovima starateljstva te se iz te perspektive može problematizirati privatizacija sustava socijlane skrbi. Može se reći kako se redomestifikacijom ponovno događa eksluzija žena iz ekonomskog sustava čime se ženama oduzima samostalnost. „Na taj način privatizacija zdravstvenog sustava izravno pogoršava ekonomsku poziciju žena. uvođenje rada na pola radnog vremena za žene znači da žene nemaju pravo na mirovine, prekovremene sate, puni radni staž itd... Drugi tip rada je industrijski rad koji se obavlja od kuće. Takav rad plaća se prema ispunjenoj kvoti, a ne prema satu. Kvotu je teško ili nemoguće ispuniti stoga dolazi do rušenja cijene rada."

Burcar pojašnjava i problem emancipacije. Smatra se da je ženama omogućena emancipacija time što im je omogućen jednak pristup obrazovanju i politici. Međutim ugrađene su strukturne nepravde koje ženama onemogućuju samostalnost. „Politike usmjeravane kroz EU su one koje govore o tome kako se ženske razlike trebaju uzeti u obzir i kako nužno učiniti prilagodbe. Naprimjer kad se radi o zapošljavanju promoviraju se politike poput pola radnog vrmena i poslovi koji se obaljvaju kod kuće. Međutim ne govori se o strukturalnim prilagodbama. I to je zato jer kapitalistički sustav počiva upravo na slobodnom radu žena koji je loše zaštićen i lakše ga je eskploatirati."

Jedna od organizatorica, Biljana Kašić za H-Alter je nadopunila svoj komentar iz Zareza[i]: „Radi se o procesima nasilnog brisanja sjećanja koje prati nasilna invazija na ljudske živote u području rada ali i šire, te koji nisu tek olakšali implementaciju neoliberalne globalne komodifikacije mnogih vrijednosti, oni su bili njen nužni preduvjet. Cijeli ovaj prostor u tom smislu funkcionira kao veliki laboratorij za različite kapitalističke aranžmane, a "prebrisani" ženski životi su tu da njihova raspoloživa tijela (ovdje imam na umu prije svega radnice, tekstilne radnice, radnice u razorenim industrijskim pogonima, radnice na traci shopping mall-ovima, radnice na cesti ) opslužuju neoliberalnu mašineriju. Tako je slično kao i u drugim tzv. tranzicijskim zemljama, kako smatra njemačka feministkinja Birgit Sauer, stvarna nejednakost, unatoč deklarativnom statusu "ženskih ljudskih prava", zapravo poslužila kao prirodni resurs za sistemsku transformaciju te time pridonijela procesu tzv. tranzicije. Još ne možemo razabrati koje su posljedice takvih razaranja ženske subjektivizacije na živote žena. Posve je jasno da je kooptiranjem značenja feminizma pod krinkom gender mainstreaminga ili politike rodne jednakosti doista uspješno provedena njegova neutralizacija, a time i depolitizacija feminizma čemu su izravno, no još više neizravno pridonijele i ženske i feminističke organizacije."

Ukupni dojam Biljana Kašić o konferenciji ujedno će ovom prilikom poslužiti i kao zaključak uz dodatak preporuke za čitanje odličnog i već spomenutog teksta Nancy Fraser kojeg je prevela fondacija Rosa Luxemburg[ii].

„Dogodila se "epistemološka revolucija"  u  postjugoslavenskoj  regiji koja se na konferenciji prepoznavala  u teorijskim novostima, u novom pristupu temama i  proizvodnji prostora transgresije i granicnima zonama teorija/aktivizam/umjetnicka praksa na temelju  izlaganja niza sudionica , no  nije se dogodio revolucionarni feminizam. Za njega su tek  odskrinuta vrata kriticke refleksije posebice unutar razgovora o marksistickom feminizmu i  feministickoj ljevici, o radnicama,  o socijalnim pravima i ulozi drzava u tzv. tranzicijskom vremenu. Svijest o  feminizmu kao  pokretacu drustvene promjene bila je  prisutna, kao i svijest da neoliberalizam s jedne strane i nvo-izacija s druge strane otimaju feminizmu utopijsku a time i revolucionarnu dimenziju.  Bila su prisutna dva pitanja: kako dekolonizirati feminizam  i kako  dijalogizirati sa  zenskim naslijedjem, a napose  onim feministickim  koje je cinilo jugoslavensku  posebnost  unutar  ondasnjeg geopolitičkog socijalistickog, komunističkog prostora. Po mojem sudu pojam naslijedja treba dekonstruirati jer ono  nije staticno i spomenicarsko vec zivo i otvoreno za raspravu  kao uostalom i Zivi arhiv/Living Archive sto su sjajno  predocile malde umjetnice okupljene oko projekta Red Min(e)d."

^{[ii] Nancy Fraser, FEMINIZAM, KAPITALIZAM I LUKAVSTVO ISTORIJE.}