Zbog takvih postupaka sudova, mnoge žrtve sve do današnjih dana trpe štetu.

"Zbog atmosfere koje je vladala u našem kraju, sa susjedima sam se sklonila u obližnje selo. Moj suprug Mihajlo odlučio je ostati u našoj kući jer, osim što je imao radnu obvezu, rekao je da nema razloga za skrivanje budući da nikom ništa nije napravio. Tih dana pripadnici prve gardijske brigade Tigrovi upadali su u kuće i tražili građane srpske nacionalnosti. U večeri 21.studenog 1991. godine šest vojnika došlo je u kuću naših susjeda koji su ih nakon ispitivanja uputili na mog supruga. Glavni među njima dvojicu je poslao po Mihajla, a potom su ih sve zajedno počeli mučiti na sve moguće načine - udarali su ih slikom izrezbarenom u hrastovini, a jednom od njih su odrezali prste. Susjedu, koja je tada imala 41 godinu, odveli su na kat kuće, silovali, a potom i ubili. Jednom riječju, to je bio masakr", prisjeća se Marica Šeatović jeseni 1991. u Novskoj.

Vidjevši da im se nitko ne odaziva na pozive, susjedi su drugog dana pozvali policiju, a Marica Šeatović je za sudbinu supruga Mihajla saznala tek nakon tri dana. "Postojala su kojekakva nagađanja, ali ništa nisam mogla saznati. Gospođa čiji su suprug, brat i snaha ubijeni zajedno s Mihajlom, i ja odlučile smo 1992. godine započeti vlastitu istragu. Istražni sudac u Sisku nam je rekao da su svi dokumenti poslani na Vojni sud u Zagreb, a do zapisnika novske policije nismo mogle doći sve do 1997. godine", kaže gospođa Šeatović koja je saznala što se zapravo dogodilo tek kada je 2004. pokrenula postupak za naknadu štete.

Marica Šeatović: "Kad je na snagu stupio Zakon o oprostu od krivičnog progona za djela počinjena u oružanim sukobima, optuženi za ubojstvo mojega supruga su amnestirana i puštena na slobodu."

"Dvojica vojnika, Dubravko Leskovar i Damir Vid Raguž, uhićeni su još u ožujku 1992. godine. Održano je nekoliko ročišta na Vojnom sudu u Zagrebu tijekom kojih su svjedoci potvrdili što se sve dogodilo u noći 21.11.1991. godine, no nakon što je u rujnu stupio na snagu Zakon o oprostu od krivičnog progona za djela počinjena u oružanim sukobima, obojica su amnestirana i puštena na slobodu", objašnjava gđa. Šeatović, koja je 2008. godine podnijela ustavnu tužbu protiv rješenja Vojnog suda i pogrešne primjene Zakona o oprostu. Ustavni sud je odbio tužbu s obrazloženjem da je predmet prvotno trebao ići na Vrhovni sud. "Uskoro je ponovno podignuta kaznena prijava, no problem je bio što je Vojni sud u Zagrebu zločin okarakterizirao kao ubojstvo iz najnižih pobuda. Tek nakon pritiska različitih organizacija civilnog društva, novinara i Državnog odvjetništva, on je prekvalificiran u ratni zločin. Tada je uhićen Željko Škledar, bivši vojnik kojeg se sumnjičilo da je kobne večeri bio među počiniteljima, no uskoro je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Najednom se svjedoci nisu sjećali što se dogodilo te noći i davali su lažne iskaze. Leskovar je u međuvremenu poginuo u nesreći, a Raguž je pobjegao u Bosnu i Hercegovinu pa je u odsustvu osuđen na 20 godina zatvora."

Gospođa Šeatović je 2004. iskoristila mogućnost da pokrene postupak za naknadu štete radi suprugove smrti, što je Općinski sud u Novskoj odbio budući da je zbog krive kvalifikacije ratnog zločina slučaj već otišao u zastaru. "Sutkinja je u obrazloženju presude navela da je puška kojom je izvršeno ubojstvo bila uključena i u akcije u Domovinskom ratu i da su počinitelji zbog gledanja pada Vukovara ne televiziji bili pijani i revoltirani", kaže Marica Šeatović, koja je nakon svega još morala platiti parnične troškove u iznosu od približno 9 000 kuna. Iako je troškove već platila s mirovinom od 1 600 kuna, Marica se 2008. godine žalila Vrhovnom sudu na odluku o odšteti. Sud je predmet vratio u Sisak, pa u Novsku, gdje je sutkinja ponovno donijela negativno rješenje, pa je gđa. Šeatović i na njega podnijela žalbu na koju još uvijek čeka rješenje. Nakon agonije koju je proživjela gubitkom supruga, Maricu Šeatović Zbog sastavljanja nepreciznih optužnica,  djela koja su evidentno imala obilježja ratnih zločina ostala su neprocesuirana, ili je na njihove počinitelje pogrešno primijenjen Zakon o oprostu nakon dvadeset godina potrage za pravdom i dalje muči odugovlačenje sudova. Iako se, kako kaže, i dalje uzda u pravdu, priznaje da nije očekivala da će sve toliko dugo trajati. "Da sam znala što me čeka, možda ništa ne bih ni poduzimala. Ali opet, s druge strane bi me sigurno pekla savjest da sam ostala sjediti prekriženih ruku", kaže Marica Šeatović, koja je danas predsjednica Udruženja srpskih porodica ubijenih, poginulih, nestalih, nasilno odvedenih i invalidnih osoba Protiv zaborava.

Dugogodišnju Maričinu patnju omogućila je kriva primjena Zakona o oprostu koji je najprije donesen 1992. godine, da bi potom bio mijenjan 1995. i 1996. godine zbog novonastale ratne situacije. Iako je Zakon, koji podrazumijeva oprost od kaznenog progona i postupaka počiniteljima svih kaznenih dijela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj izuzev ratnih zločina, nedvojbeno utjecao na ublažavanje napetosti na ratnim područjima, on je tijekom devedesetih često primjenjivan nad počiniteljima najstrašnijih zločina. Analizom spisa kaznenih predmeta bivšeg Vojnog suda u Zagrebu, utvrđeno je da su zbog sastavljanja nepreciznih optužnica počinitelji djela koja su evidentno imala obilježja ratnih zločina, ostala ili neprocesuirana ili je na njih pogrešno primijenjen spomenuti Zakon. "Godine 1992. Zakon je često primjenjivan na ratne zločine koji su počinjeni od strane hrvatskih oružanih snaga. Tako su unatoč dokazima oslobođeni sudionici strašnih ratnih zločina u Novskoj koji su podrazumijevali i silovanja. Zakon o aboliciji iz 1995. uglavnom se primjenjivao na pripadnike vojske Republike Srpske Krajine za koje nije bilo osnove da im se sudi za ratne zločine", objašnjava Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava.

Osim što je spomenuti zakon u velikom broju slučajeva krivo primijenjen, hrvatske desne stranke znale su ga koristiti u svrhu manipulacije. Naime, po uhićenju hrvatskog branitelja Tihomira Purde, inzistiralo se na njegovom ukidanju kao činu osvete. "Ono što je najgore što se može dogoditi jednoj zemlji je da se pravni sustav počne iskorištavati kao instrumente osvete, a ne kao instrument koji bi trebao štiti Zoran Pusić: Godine 1992. Zakon o oprostu je često primjenjivan na ratne zločine koji su počinjeni od strane hrvatskih oružanih snaga pravdu. To je sramotan prijedlog ljudi koji smatraju da svi pripadnici jedne etničke ili vjerske grupe trebaju biti kažnjeni kao kolektivni krivci. To u povijesti nije neuobičajeno, ali bi u 21. stoljeću trebalo biti. Takav prijedlog je karakterističan za najgore totalitarne režime i spada u srednji vijek", komentira Pusić.

Zakon o kaznenom postupku iz 1997. godine predviđao je mogućnost obnove kaznenog postupka na štetu okrivljenika u slučaju pogrešne primjene zakona ukoliko se utvrdi da se oprost ne odnosi na kazneno djelo povodom kojeg je kazneni postupak obustavljen. No naknadnim izmjenama Zakona o kaznenom postupku iz 2009. godine izbrisan je cijeli navedeni stavak Zakona čime je onemogućeno ispravljanje nepravdi nanesenih krivom primjenom zakona o oprostu. Zbog toga je platforma organizacija za zaštitu i promociju ljudskih prava u Hrvatskoj - Platforma 112 među svoje zahtjeva uvrstila i pokretanje novih kaznenih postupaka u slučajevima u kojima su sudovi pogrešno primijenili oprost. A u međuvremenu Marici Šeatović slijedi nastavak borbe koju je započela još ratnih godina. "Shvaćam bit Zakona o oprostu, ali ubojice mog supruga su na Vojnom sudu još 1992. godine priznali što su napravili. Ne znam kako je sudac nakon svega mogao donijeti rješenje o aboliciji. Ja to ne mogu pojmiti jer je to van svake pameti", zaključila je Marica Šeatović.

^{Članak je objavljen uz podršku Internewsa. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ne odražava nužno gledišta Internewsa.}