Društvo podupire sveučilišta u uvjerenju kako čuvanjem, prenošenjem i stvaranjem znanja ona služe općem dobru i unaprijeđuju ljudski život. Javno financiranje sveučilišta u tom je smislu izraz povjerenja koje zajednica ima u jedinstvenu društvenu ulogu sveučilišta. Ta je uloga sveučilišta u Hrvatskoj duboko nagrižena.

Sveučilište u Zagrebu se pojavilo u fokusu javnosti u jesen 2008. godine kada je pokrenuta Uskokova akcija Indeks. Ako stavimo na stranu činjenicu da do takve policijske akcije uopće ne bi smjelo doći da se sveučilište unutar sebe proaktivno i kompetentno bavi borbom protiv korupcije, ostaje činjenica da je nakon toga Sveučilište u Zagrebu dodatno narušilo sliku o sebi u javnosti. Tako je na primjer akademska zajednica potvrdila izbor u zvanje profesorici Ekonomskog fakulteta tijekom trajanja sudskog procesa u kojem je ista optužena za korupciju. Uvažavajući mogućnost da ishod presude bude oslobađajući, i dalje je neprimjereno da matično povjerenstvo odlučuje o izboru u zvanje bez uvažavanja konteksta koji dovodi u pitanje časno obavljanje akademske profesije. Na sličnom tragu, akademska zajednica i dalje pruža potporu dekanu Ekonomskog fakulteta koji je javno izložen ozbiljnim pitanjima o načinu na koji obavlja akademske dužnosti, i to nakon što ga je rektor Sveučilišta u Zagrebu pozvao da podnese ostavku u okolnostima koje nisu poznate javnosti.

U takvom kontekstu nije neobično da profesor koji ozbiljno shvaća akademski poziv bude tri puta fizički napadnut u toj istoj godini. Profesor Tonči Kursar sa Fakulteta političkih znanosti je, u sustavu vrijednosti u kojem je postalo gotovo neumjesno govoriti o stvarnim zadaćama akademske zajednice, zapravo neobjašnjiva pojava. U sustavu gdje se ispit može kupiti, ili se nekoga jednostavno nazove da se stvar 'pogura', jedino objašnjenje za napade je da si je sam kriv. Zar ne shvaća kako stvari funkcioniraju?

Nedavno sam pisala o tome kako uvođenje sustava "naplate" prijenosa znanja, odnosno sustava školarina, stvara niz perverznih poticaja sudionicima u sustavu; od države, preko sveučilišta pa do pojedinaca. Ako slijedimo logiku grafita sa jednog od fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - "tu me cijene, tu kupujem", onda inzistiranje na stjecanju znanja i usavršavanju postaje smiješno. Društveni cilj za što većim brojem visokoobrazovanih u hrvatskom je kontekstu pretvoren u prekomjerne kvote, a zatim je studij pretvoren u naplatu na rate. Ono što se time dobilo je poticaj studentima da zahtijevaju prolaz, pa makar to značilo spustiti po ne znam koji put kriterije na ispitu, dozvoliti desetak izlazaka na jedan ispit, ili studente preusmjeriti na ljetnu školu, usmeni ispit ili kako već želimo nazvati krajnju istancu gdje se više i ne pravimo da radimo svoj posao.

Ako na takav sustav "komercijalnih poticaja" nadogradimo gore opisan sustav vrijednosti kojeg krase zlouporabe položaja, korištenje javnih sredstava u privatne svrhe, pogodovanje, a onda i "vršenje utjecaja" pri upisu, prolazu godina ili stjecanju diploma, onda smo samo na korak od nasilja. Ako svojim radom kršimo te principe, kao što to čini profesor Kursar, onda smo nasilju izloženi.

E sad, možda će se dio kolega iz akademske zajednice pomiriti sa studentom kao kupcem. Možda će to jedan dio i pozdraviti; to je otvoreno za raspravu. Ono što nije za raspravu je žmirenje nad fizičkim nasiljem. Bez obzira što se možda dijelu kolega u ovom duboko ciničnom društvu čini donkihotovski inzistirati na usvajanju znanja kod studenata, napad na fizički, moralni i akademski integritet kolege mora probuditi makar elementarnu solidarnost. Ako ništa drugo, izazvati refleks: "A što da se to meni dogodi?" Želim li živjeti u društvu u kojem ne mogu računati na podršku kolega i zaštitu od strane nadležnih institucija nakon što sam izložena nasilju?

Dovoljno je sramotno da sveučilište popušta pod pritiskom logike "kupi i prodaj"; nedopustivo je da ne zalupi vrata pred korupcijom koja, kao što se ovo društvo iznova i iznova osvjedočuje, neizostavno dolazi u pratnji nasilja.