Hrvatsko-crnogorska granica jedna je od neugodnijih koju ova država dijeli sa susjedima: rigorozna politička barijera dužine od svega kakvih par desetaka kilometara, najpristupačnijim svojim segmentom namještena duž skupine krševitih brda što se pojednostavljeno nazivaju Debelim brijegom. Poslijeratna suzdržanost u odnosima dade se osjetiti i na dvama tamošnjim graničnim prijelazima, gdje se svaki moment komunikacije bilježi s pomnjom. I, kao da nam to jednima i drugima nije bilo dovoljno, kao da sami sebi te zajedno već nismo dosta i previše, morali su nam u novije doba na muku tamo pristaviti i, ne biste vjerovali - Palestinci.

Naime, u Jutarnjem listu je 1. veljače objavljen članak s nadnaslovom "Sukob hrvatske i crnogorske policije" i podnaslovom koji donosi okosnicu pogranične fabule: "Svađa zbog Palestinaca - Ulaze u Hrvatsku iz Crne Gore. Potom Crnogorcima, koji povjeruju u tu bezočnu laž, kažu da su kod nas stigli iz Slovenije, pa ih Crna Gora ne želi uzeti natrag". Iz teksta saznajemo da je prije nekoliko dana registrirana već treća ovogodišnja grupa ilegalnih migranata, inače državljana Palestinske samouprave, ulovljenih koji kilometar na hrvatskoj strani i dovezenih natrag Crnogorcima.

Ali, potonji se očito prave ludi toliko da je hrvatskome MUP-u konačno dozlogrdilo, pa su crnogorske kolege upozorene kako će problem, nastavi li se tako, biti dignut na najvišu diplomatsku i političku razinu. U novinskom se članku otkriva da su izraz "bezočna laž" upotrijebili baš hrvatski policajci, e da bi Crnogorcima opisali kakvim se sredstvima služe Palestinci ne bi li ih sve skupa nasamarili i omeli u provedbi Sporazuma o readmisiji stranaca. I to je uglavnom to, što se tiče Jutarnjeg lista, plus zaključak kako je hrvatski MUP i dalje spreman, "unatoč trenutačnim kratkim spojevima zbog palestinskih ilegalaca", pomoći Crnogorcima "na putu izgradnje vlastitih kapaciteta za efikasno upravljanje nezakonitim migracijama".

Istina, dodan je uza sve i manji tekst u okviru, o tome koliko stotina proračunskih kuna košta svaki dan boravka uhapšenog ilegalca u Hrvatskoj, koliko vraćanje istih u matičnu im zemlju, itd. Ta stavka, navodi se, "bit će još veća kad hrvatska granica ulaskom u EU postane njezina vanjska granica". Pa, ne znam kako je s vama koji ovo čitate, ili ste čitali ono u Jutarnjem, no meni se od toga teksta žestoko povraća. I od

Dok ispraćamo neželjene goste put nikada dovoljno dalekoga Bliskog istoka, prisjetimo se nekih činjenica iz njihove stvarnosti

Pravne Države Hrvatske, i od Pravne Države Crne Gore, i od predgraničja Europe, ljudi moji, povraća mi se. Samo jedno me u tome sprečava, ali o tom potom.

Prije toga, dok ispraćamo neželjene goste put nikada dovoljno dalekoga Bliskog istoka, prisjetimo se nekih činjenica iz njihove stvarnosti. Palestinska samouprava, kako se gordo naziva taj oblik političko-teritorijalne organizacije domicilnog arapskog stanovništva, pretežno smješten u regijama koje poznajemo kao Galileju, Samariju i Judeju, krajnje je iscrpljen i sumoran komadić svijeta iz kojeg se, zahvaljujući dugoročno dominantnoj politici aparthejda države Izrael, uporno i djelotvorno izvlače sve njoj isplative vrijednosti. Voda, recimo, jedna je od glavnih, no nad strateškom eksploatacijom vodnih resursa na teritoriju Zapadne obale nadzor nema Palestinska samouprava, nego uprava Izraela.

Zapadna obala živi u znaku planskog naseljavanja Židova i otimanja zemljišta koje se potom ograđuje zidom čija dužina već doseže više stotina kilometara. Stanovništvo malene Gaze, odvojenog dijela palestinske teritorije, živi u najgorim okolnostima; njihov je položaj usporediv s onim što europskoj memoriji znači Varšavski geto. Gaza pritom nije skončala u konc-logoru, istina, ali zato joj agonija traje već niz desetljeća. I, kako stvari stoje, mogla bi još barem toliko, jer nikoga nije osobito briga, jer su Palestinci - njih pet i pol milijuna u okviru Samouprave - najobičnija kopilad moderne, globalne civilizacije koja u njima vidi uglavnom bombaše-samoubojice, prezrena od okolnih arapskih država, od židovske političke elite, od Amerikanaca, od Europe.

Revolucionarna zbivanja u Egiptu i Tunisu, zemljama s većinskom muslimanskom populacijom, nemaju odjeka u Palestini te Izraelu. Ove revolucije nisu njihove.

Palestince mogu dalje nesmetano gaziti i Likud i Kadima. Uri Avnery, legendarni izraelski nevladin aktivist, doduše, ovih dana je napisao kako će promjene na sjeveru Afrike nezaustavljivo dovesti do dalekosežne promjene stava dotičnih zemalja prema

Dok valovi revolucionarnih gibanja ne zapljusnu obale Izraela/Palestine, naizbacivat ćemo se mi arapskih bjegunaca iz Hrvatske

palestinskom pitanju, stava dosad kronično ignorantskog, i to presudno zbog američkog potkupljivanja tamošnjih despota. Avnery, nekadašnji gerilski borac protiv Arapa za uspostavu države Izrael, danas vodi čuvenu organizaciju Gush Shalom (Mirovni blok), koja svakog tjedna objavljuje stihovane političke oglase u dnevnom listu Ha'aretz. Pjesma od 4. veljače glasi:

Nema

I neće biti

Pravog mira s

Egipatskim narodom

(Za razliku

Od režima)

Bez mira s

Ipak, dok valovi revolucionarnih gibanja ne zapljusnu obale Izraela/Palestine, naizbacivat ćemo se mi arapskih bjegunaca iz Hrvatske, a kamoli "kad hrvatska granica ulaskom u EU postane njezina vanjska granica". Ono što nam uslijed izrazito vjersko-nacionalnog projiciranja bliskoistočnog kompleksa dotada može izmaknuti pozornosti, jest činjenica o glavnom izraelskom oružju naspram Palestinaca: uništavanju ekonomske im osnove. Još je i lako što Arapi na Zapadnoj obali nemaju otkuda navodnjavati svoje usjeve, naime, ali se kroz proteklih desetljeće i pol čitava izraelska privreda restrukturirala kako bi se iz nje posve isključili Palestinci.

U tom smjeru, kao i za naseljavanje zemljišta pripadajućeg palestinskoj samoupravi, iskorišteni su mahom židovski imigranti iz Rusije, kojima se moglo i može se manipulirati. Kapital je za daljnji razvoj usmjerio nacionalistički prepariran dio proletarijata, k tome obrazovaniji od inovjerne konkurencije, izazivajući u npr. hrvatskih desničara fašistički motivirano divljenje prema Izraelu i njegovoj "sigurnosnoj politici" koja uključuje i unosnu industriju popratne tehnike. Arapi u Izraelu jednostavno su stavljeni van svakoga normalnog društvenog opticaja; nisu gurnuti u more, kao što su se okolni arapski silnici tradicionalno grozili da će napraviti sa Židovima, nego su ostavljeni na suhome pijesku. I ne samo da im upomoć ne smiju dolaziti humanitarni brodovi, nego ribari iz Gaze uopće nemaju pravo bacati mreže pred svojom obalom, ma niti da ih operu u plićaku.

Zakon o azilu stupio je u Hrvatskoj na snagu tek 2006. godine, a provodi se tako da bi manja sramota bila da nije ni donesen

A sad natrag ovamo, do Mediterana kakav je nekad bio, zabavljenog visokosofisticiranim političkim aporijama tipa Zaštićenoga ekonomsko-ribolovnog pojasa. S desecima tisuća izbjeglica potjeranih iz okupiranih područja Hrvatske u bijeli svijet, ne tako davno, ova je država dugo definirala odnos prema drugima koji se trajno sklanjaju od progona. Usvojila ga je u nekom vidu legislative prilagođene europskim uzusima, no s figom koja će jedva stati u džep: Zakon o azilu stupio je u Hrvatskoj na snagu tek 2006. godine, a provodi se tako da bi manja sramota bila da nije ni donesen.

Do današnjeg dana podneseno je u Hrvatskoj ukupno preko 1300 zahtjeva za azil, brojimo li i godine prije donošenja zakona, a odobreno ih je točno 20. Budući da u slučaju odobravanja azila nekom tražitelju, isto pravo - otvoren put prema hrvatskom državljanstvu - automatski dobivaju i zatečeni članovi njegove obitelji, to može značiti da je hrvatska država dosad ljubazno primila 2-3 obitelji, primjerice, i nekoliko

Primili smo oko jedan i pol posto kandidata, što je 20 puta manje od prosjeka država Europske unije, koje primaju oko 30 posto tražitelja azila

osamljenih pojedinaca pride. U zagrebačkom Centru za mirovne studije koji se bavi praćenjem i potpomaganjem toga procesa, ovome su novinaru kazali da su sretnici većinom iz Ruske Federacije, Konga, Gruzije i Afganistana.

Da podvučemo crtu: primili smo oko jedan i pol posto kandidata, što je 20 puta manje od prosjeka država Europske unije, koje primaju oko 30 posto tražitelja azila. Godinama smo otezali s donošenjem Zakona o azilu, potom još godinama odlagali njegovo aktiviranje, a sad škrtarimo i s dodjelom. Godinama su kandidati za dobivanje azila zadržavani u jednoj šumi kod Siska, a lokacija za gradnju trajnog prihvatilišta uzaludno se tražila od Like i Dalmacije do Hrvatskog zagorja i Slavonije, da bi na koncu građani Kutine iznevjerili sva očekivanja svojih sunarodnjaka i pristali da se prihvatilište izgradi baš na ulazu u njihov grad. I nemaju danas nikakvih problema s tim, čak se i ponose tom ustanovom.

Mi ostali građani Hrvatske, pak, možemo se ponositi navedenom statistikom i zamišljati kakvi ćemo tek biti jednom "kad hrvatska granica ulaskom u EU postane njezina vanjska granica". Mi smo već daleko odmakli "na putu izgradnje vlastitih kapaciteta za efikasno upravljanje nezakonitim migracijama", kako je već nazvan taj politički proces, i to nemušto, jer se valjda htjelo kazati nešto poput "suzbijanje nezakonitih migracija", a ne "upravljanje" njima. Ako se htjelo. Ali, na Europu općenito nasrću čitavi izbjeglički narodi, a ona gadne posljedice svojega višetisućljetnog eksploatiranja Azije, Afrike i ostatka svijeta, kompenzira uglavnom spuštanjem barijere za sklanjanje ljudi pred tamošnjim svirepim silnicima, listom zapadnjačko-marionetskim tiranima. Uostalom, dovoljno je da se vratimo na primjer zemlje koju su europski križari iskorištavali stoljećima, zapravo sve do Drugog svjetskog rata, nakon kojeg su se povukli da se na njezinu prostoru osnuje samostalna država, novi Izrael.

Tom je prilikom, ili vrlo ubrzo, kao što znamo, pod tepih gurnut životni interes palestinskih Arapa. Oni će do u novi milenij ostati nedjeljivi ostatak računa velikih sila, a mi ostali - mi kao globalno društvo - postajat ćemo sve neosjetljiviji na njihovu bol, od koje ćemo prepoznavati samo "bezočnu laž" o ilegalnom kretanju kroz sretniji svijet, o teturanju tih ljudi koji kod kuće nemaju pravo niti da izađu iz svoje "samouprave", baš nikuda. Zato medijski izvještaji bez trunke elementarnog suosjećanja za one koji očajnički spašavaju svoj goli život, tjeraju na bljuvanje i prije negoli do izražaja dođe njihovo laksativno djelovanje.

Sjetimo se samo, primjerice, koliko je ogorčenja u Hrvatskoj nedavno izazvao Vojislav Stanimirović, tek spomenuvši one hrvatske branitelje koji su se sklanjali u vukovarsku bolnicu izmišljajući da su ranjeni; bolje da ne pretpostavimo što bi se desilo da je predsjednik SDSS-a još rekao kako je to bila i - bezočna laž. Pritom je članak u Jutarnjem listu potpisao kolega koji je prije dvije godine umalo poginuo pod bejzbolskim palicama donedavno nepoznatih napadača, no to ga svakako ne opravdava u nastojanju da nas o Palestincima u Hrvatskoj izvijesti novinarski posve nekritički, preuzimajući dehumanizirano, birokratsko gledište domaćeg MUP-a.

Ali, nije njegov potpis ono zbog čega bi se meni osobno smučilo, nego je to spoznaja o stanju common sensea određenog mainstream medijima, gdje ionako gotovo da nema boljeg osjećaja prema Palestincima i sličnima, makar što se tiče redovnih izvještaja s terena. A da nekako ipak ukrotim želučani grč, nuka me jedna stara vijest, posve u kontekstu ovog aktualnog članka u Jutarnjem listu: prvi azil u Hrvatskoj odobren je 2006. godine jednoj ženi iz Sudana, koja je igrom slučaja već radila kao kućna pomoćnica kod jedne direktorice Europapress Holdinga i jednog kolumnista Jutarnjeg lista. Pa, radi se o tome što samo ne bih želio, ukoliko se sad ispovraćam pred njih, da nju pošalju da počisti još i za mnom.

Podržite H-Alter!