U podnevnom predavanju Tariq Ali projurio je kroz ovogodišnju pobunu u arapskom svijetu.

Panoramski pregled pobuna masa ponudio je Tariq Ali u dvije jučerašnje sesije. Podnevna je bila posvećena emancipacijskim pokretima u arapskom svijetu, dok je u večernjoj naglasak stavljen na kontekstualizaciju recentnih nemira na Otoku. Unatoč prostornom i

vremenskom disparitetu između ovih pojava, pokazalo se da je moguće naći žilu koja povezuje ove erupcije bijesa i zahtjeve koje je izrodila. Tariq Ali je prati od dana kad se očajnik Mohamed Bouazizi polio benzinom i zapalio jer mu je policija zabranila prodaju voća i povrća na ulici dok je tako pokušavao prehraniti sebe i svoju obitelj. Jedna tragična sudbina poslužila je kao povlačenje kapisle, nakon čega je eksplodirala granata bijesa čiji su se šrapneli zabili u sve institucije društva. Bio je to događaj u pravom smislu riječi nakon kojeg se povijest morala početi ponovno ispisivati tako da izgleda kao neizbježan. Arapi su se od življa tradicionalno nezainteresiranog za demokraciju pretvorili u njene nove pionire.

Tražeći povijesni pandan revoluciji u arapskom svijetu, Ali se odlučio za 1848. godinu na europskom kontinentu. Nesretna i neprecizna usporedba nije ga spriječila da, promatrajući ekonomsku i političku situaciju u zemljama Magreba, događaje smjesti u nešto prikladniji teorijski okvir. Tunis je zemlja uništene agrikulture čija se privreda temeljila na uslužnim djelatnostima i turizmu pretvarajući se tako postupno u igralište za bogataše. Nepovoljnu ekonomsku klimu koju u posljednjim godinama obilježavaju nezaposlenost, divljajuće cijene i nedostatak živežnih namirnica, dodatno su otezale korupcija, represija i tortura pod režimom Bena Alija. Medijskim prostorom širile su se konzumerističke fantazije koje su dodatno produbljivale jaz između mnogobrojne većine i malobrojne elite. Dogodila se uspješna pobuna koju nitko nije očekivao, a val trijumfa se posredstvom Al Jazeere širio dalje.

Na redu je bio Egipat. Ali naglašava da je situacija postala opasna za Ameriku budući da je Egipat pod Mubarakom već dugo jamac njenih geostrateških interesa. Ali o Americi često razmišlja kao o carstvu. Lako je napadati tu tezu, ali - makar samo za ovu prigodu -

treba biti pošten i reći da i Amerikanci često razmišljaju o sebi kao o carstvu. Pogledajmo samo što čuveni Zbignew Brzezinski kaže u Velikoj šahovskoj ploči: "Američka globalna premoć u stanovitom pogledu podsjeća na nekadašnja carstva, unatoč njihovu suženijem regionalnom dosegu. Ta su carstva temeljila svoju moć na hijerarhiji vazala, zemalja koje su plaćale danak, protektorata i kolonija, pri čemu su se one na vanjskom rubu smatrale barbarskima. U određenoj mjeri, ta anakrona terminologija nije posve neprikladna za pojedine države koje su trenutačno u američkoj orbiti." Egipatski diktator je našao svoje mjesto unutar ove slike. Tijekom svoje duge karijere u kojoj su mu tepali da je državnik, postao je jedan od velikih američkih prijatelja kojeg su Clintoni smatrali, kako napominje Ali, "gotovo članom obitelji". Obamina administracija je potporu posljednjem faraonu prestala pružati tek na samom kraju kad je postalo očito da nema nikakvog načina da ga se održi na tronu. Diplomatska aktivnost je premještena na pokušaj dogovora s Muslimanskim bratstvom kao najmoćnijom političkom snagom u zemlji. Na predstojećim parlamentarnim izborima oni će, prema Alijevim procjenama, dobiti od 35 do 40 % glasova. Muslimanska braća su više puta naglasili svoju umjereni karakter uspoređujući se s europskim demokršćanima što, barem u pogledu američkih interesa, rasplet raspodjele političke moći u smjeru "sve se mora promijeniti da bi ostalo isto" čini sasvim izglednim.

 

Ako su zbivanja u Tunisu i Egiptu bila događaj par excellence, Libija je značila normalizaciju stanja. Brutalnost libijskog čelnika oslabila je otpor ulasku NATO-a u naftom bogatu Libiju pa se još jednom pragmatična realpolitika uprizorila kao humanitarna intervencija. Gadafi je do prije koji dan govorio o želji imperijalista da ga sruše i preuzmu

Zemlje Arapskog poluotoka, uključujući Siriju, Ali je nazvao klijentelističkim despocijama, degeneriranim nacionalističkim diktaturama i imperijalnim pumpnim stanicama

kontrolu nad naftnim poljima. Ne trebamo gajiti nikakve simpatije prema njemu, kaže Ali, da bismo priznali kako je bio u pravu. Nakon intervencije Libija će biti zemlja s uništenom infrastrukturom na čijem će ćelu vjerojatno biti prozapadna vlada kojom će predsjedati lokalna verzija Karzaija.

Zemlje Arapskog poluotoka, uključujući Siriju, Ali je bez dlake na jeziku nazvao klijentelističkim despocijama, degeneriranim nacionalističkim diktaturama i imperijalnim pumpnim stanicama. U Siriji se vlada Bashara al-Assada održava zahvaljujući podršci biznismena kojima režim jamči stabilnost i kontrolu nad vojskom koja se u proteklim mjesecima iskazala krvavim gušenjem narodnih ustanaka. Jemenska vlada guši opoziciju uz svesrdnu američku pomoć legitimirajući ubojstva navodnim suzbijanjem Al-Qaide. Ustanak u Bahreinu je ugušen u krvi uz pomoć Saudijaca bez gotovo ikakvih medijskih reprezentacija. Saudijska Arabija, omiljena meta Alijevih filipika, kao najveći svjetski izvoznik nafte koji uredno posluje sa zapadnim vladama može kršiti ljudska i međunarodna prava bez najmanjeg straha od bilo kakvih reperkusija. Nema nikakvih garancija kakva će biti sudbina bilo koje zemlje arapskog svijeta. Ali nevoljko daje prognoze. Unatoč oduševljenju gibanjima u arapskom svijetu i sklonosti hiperbolama, zaključak mu je izuzetno trezven; mobilizacija nigdje, osim u Tunisu, nije značajnije uzdrmala društvene, političke i religiozne strukture dužeg trajanja uslijed čega je teško očekivati da ćemo svjedočiti formiranju alternativnih modela društvene organizacije tipičnih za južnoamerički prostor. Završilo je Arapsko proljeće. Počelo je Arapsko ljeto.

Tagovi: Tariq Ali, zelena akademija