17.05.2013.
Rasprodaja ugleda zelenih stranaka
I do sada su predsjednici postojećih šest stranaka s epitetom "zeleni" koalirali na načine koji su nespojivi sa zelenim načelima (a i političkom pameću), ali ovi nam lokalni izbori donose pravu eksploziju najbizarnijih "koalicija".
Što nas čeka
Trg Burze
- Natječaj za dodjelu sredstava Zaklade Adris
- Natječaj za organizacije civilnoga društva za društveno isključene skupine
- Natječaj UNESCO-ovog Fonda za kulturnu raznolikost
- Natječaj Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u području zaštite okoliša i prirode
- Natječaj Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u području energetske učinkovitosti
- Financijska potpora udrugama za provedbu projekata za održivi razvoj otoka
- Natječaj u okviru programa LIFE +
- Potpore za povećanje transparentnosti i dobrog upravljanja javne uprave
- → Više
- Natječaj Art kolonije
- Foto natječaj Globalni svijet: kroz objektiv ljudskih prava
- Natječaj za festival Magdalena 2013
- INovacija – natječaj za umjetničko uređenje festivalskog prostora
- Da se ne zaboravi/ Terensko LGBTIQ istraživanje
- Žene, rat i izgradnja mira na Balkanu
- 11. Liburnia Film Festival: Poziv na prijavu dokumentarnih filmova
- Sources 2 – Projekti i Procesi 2013.
- → Više
Deutsche welle
- Politika – godina Socijaldemokratske stranke Njemačke
- Panorama Pogledaj bolesti u oči!
- Gospodarstvo Mit o afričkom gospodarskom čudu
- Kultura Tko je bio Richard Wagner?
- Priča dana Filmski set kao šansa za liječenje povijesnih rana
Od prošlosti se ne može pobjeći
Inicijativa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o zločinima u ratovima na području bivše SFRJ, od utorka skuplja potpise građana u svim bivšim republikama za podršku osnivanja. REKOM čini preko 1 500 nevladinih organizacija, ratni veterani, mediji te mnogi drugi, a jedna od glavnih i najvažnijih organizacija, uz Fond za humanitarno pravo iz Beograda, svakako je Documenta iz Hrvatske. Strah od atmosfere koja je nastala u toj zemlji nakon haške presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, u utorak se pokazao kao bezrazložan, jer je rrikupljanje potpisa za utvrđivanje istine u ratovima od 1991. do 2001. godine krenulo dobro. Međutim, mora se priznati da je upravo zbog presude, atmosfera za takvu akciju najlošija obzirom da je društvo, predvođeno medijima i političkom vrhuškom, u stanju patriotskog i nacionalističkog zanosa koji neodoljivo podsjeća na devedesete.
O namjernom pravljenju takvog društvenog okvira, izbjegavanju razgovora o suštinski važnim temama vezanim za presudu, a insistiranju na sporednim zamajavanjima i traženju izdajnika, te o zrelosti hrvatskog društva za suočavanje sa prošlošću razgovarali smo sa Vesnom Teršelič, voditeljicom Documente - Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba.
Hrvatska se teško bori sa presudom generalima Gotovini i Markaču u Hagu. Kako tumačite histeriju koja je nastala nakon objavljivanja presude?
Javnost je šokirana, a mediji reagiraju neprofesionalno. Riječ je dugoj neinformiranosti. Hrvatska javnost malo zna i o ovom suđenju, a posebno o svim drugim suđenjima. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja među postjugoslavenskim državama u kojoj se ne emitiraju tjedni pregledi iz haškog tribunala. Sporadično se izvještava sa suđenja, ja bih rekla samo sa suđenja koja se direktno tiču Hrvatske na način kao u slučaju ročišta Gotovina, Čermak, Markač. Međutim problem je i šta javnost može doznati sa ročišta kad se recimo u Dnevniku pusti minuta sa svjedočenja i onda se pusti komentar odvjetnika okrivljenih. Izvještavanje sa suđenja Gotovini je bilo takvo. Najčešće smo mogli vidjeti odvjetnike optuženih kako komentiraju iz svoje perspektive šta se događa. Politika Haškog suda je da u vrijeme postupka ne daje izjave, i tužitelj Brammertz kad dođe u zemlju vrlo rijetko kontaktira sa medijima, a javnost ne zna dovoljno o sudbini ubijenih, niti zna dovoljno o spaljenim kućama, krađama...
Da li je bilo prilike da se javnost s tim upozna? Nevladine organizacije su nekoliko dana prije presude podsjetile na zločine sa detaljnim popisom zločina i žrtava.
Ne da se o tome nije moglo znati. Od samog početka akcije Oluja vrlo se pažljivo pratila, mediji su izvještavali dan ili dva nakon okončanja operacije o paljenjima, krađama, ubojstvima i to ne samo u Feral Tribuneu, nego i u Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji, dakle dnevnim novinama, izvještavale su organizacije za ljudska prava, Premalo se zna o činjenicama o ratnim zločinima i to nije nikakav temelj ni za uvažavanje patnje stradalih, posebno je onda slaba solidarnost sa ubijenim koji su srpske nacionalnostimeđunarodni promatrači i tko je htio mogao je doznati. Pitanje je sa onim dijelom javnosti koja nije zainteresirana, koja uopće ne gleda vijesti, koja ne kupuje redovno novine. Javnost je slabo informirana i o suđenjima u Hagu i o činjenicama o zločinima, ali ta neinformiranost nije povezana samo sa zločinima nakon operacije Oluja. Javnost je slabo informirana o svim zločinima u vrijeme rata. Osim što znaju za zločin u Vukovaru, Škabrnji, zaboravljeno je što se, na primjer, događalo u Pakracu, mada je Pakrac grad u Hrvatskoj gdje je više od 70 posto kuća bilo oštećeno ili uništeno 1991. godine u etničkom čišćenju nesrba. Dakle, vrlo je malo ljudi koji su ikad čuli za neke manje poznate zločine. Malo je ljudi koji znaju da je u Petrinji 1991. godine ubijeno više od 100 civila, mahom Hrvata, tako da je ova neupoznatost jedno opće mjesto. Premalo se zna o činjenicama o ratnim zločinima i to nije nikakav temelj ni za uvažavanje patnje stradalih, posebno je onda slaba solidarnost sa ubijenim koji su srpske nacionalnosti.
Vi ste još 1995. godine upozoravali na ono što se događa.
Kao aktivisti organizacije za ljudska prava, obilazeći sama mjesta Knin, Vrhovine, Benkovac, upozoravali smo već 1995. godine i tad vrlo jasno rekli u izjavi Antiratne kampanje Hrvatske objavljenoj pod naslovom "Ne želimo bit privilegirani samo zato što smo rođeni kao Hrvati". Još tada smo rekli da je trenutak da svi shvatimo zajedničku odgovornost za tragediju, svi smo suodgovorni da se u našoj zemlji svima pruži sigurnost od nasilja i sva ljudska prava kako se ona ne bi pretvorila u etnički očišćenu državu.. U kolovozu su podaci bili poznati, bilo je jasno što se zbiva, bilo je jasno da je oko 150 000 ljudi izbjeglo, i onda smo godinama bili bitku u vezi obnove i povratka. Vrlo dugo nije uspostavljena bazična sigurnost, nisu se procesuirali ratni zločini. Kasno su krenuli vladini programi poticanja povratka.
Da li ste zadovoljni izvještavanjem medija? Bili ste nedavno gost u emisiji „Puls nacije" u kojoj je bilo teško izdržati sve nacionalističke ispade koje su imali i gosti ali i sam voditelj. Kako tumačite činjenicu da se HRT odnosi prema presudama jednako kao i mainstream mediji?
Način na koji se izvještava svakako zaslužuje oštre kritike, jer javnost ne dobiva osnovne informacije. U trenu izricanja presude, u vrijeme direktnog prijenosa, presuda je odmah bila raspoloživa na web stranici Tribunala, kako cijela na engleskom tako i sažetak na hrvatskom. Ja ne mogu procijeniti koliko je ljudi doista otišlo pogledati tu presudu, ali ona nije objavljena u hrvatskim medijima u sažetom obliku i interpretacije koje čujemo su vrlo iznenađujuće, moglo se čuti, da se u presudi Krajina tretira kao nezavisan entitet. To nije točno. Sukob se tretira kao međunarodni, pošto je to već utvrđeno u predmetima Martić i Babić, gdje je konstatirano postojanje udruženog zločinačkog poduhvata koji je uključivao Miloševića, Kadijevića, Adžića, Mladića i Karadžića, uključivao političare i vojne zapovjednike iz Srbije i BiH. Kod prvog spomena u sažetku na engleskom, Krajina se označava kao regija Hrvatske, područja na kojima su kasnije paljene kuće nazivaju se oslobođena, ne dovodi se u pitanje teritorijalni integritet ni legalnost operacije Oluja, što su odmah nakon i danima poslije presude, mediji izvještavali, kroz komentatore koje su odabrali. Ono što ja čitam jeste da je Vijeće ustanovilo, da su uz oslobađanje teritorija, neki pripadnici hrvatskog vojnog i političkog života, uz javno obznanjeni cilj oslobađanja okupiranih područja, imali zajednički cilj koji je bio tajan, a to je trajno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva iz Krajine upotrebom ili prijetnjom sile. Takvu informaciju vrlo teško možete iščitati između komentara u kojima se izvještava samo emocionalno, a vrlo je malo prostora za racionalnu argumentaciju i za sagledavanje složenosti situacije, jer je i rat i uloge kako političara tako i vojnih voditelja, višeslojan i kompleksan i na taj način ga treba pojašnjavati. Za to u medijima kao da još nema prostora, vidimo da hrvatsko društvo loše prihvaća presudu.
Kome ide u korist ovakva reakcija javnog mnjenja?
Mislim da ide onima koji su bili među najglasnijima, recimo Željku Sačiću, koji je sudjelovao u prikrivanju podatka o zločinu u Gruborima za koji su i u Hrvatskoj zakašnjelo krajem 2010. optuženi pripadnici Specijalne policije. Činjenice o tom zločinu nad civilima utvrđene su u prvostupanjskoj presudi u predmetu Gotovina i Sačić je među najglasnijim pobornicima koji stalno ponavljaju da je to presuda protiv cijele Hrvatske, protiv svakog ko je učestvovao u Domovinskom ratu, a ja apsolutno tu ne vidim poveznicu, jer je u presudi vrlo jasno da su osuđeni Gotovina i Markačdrugi. Sačić je među najglasnijim pobornicima koji stalno ponavljaju da je to presuda protiv cijele Hrvatske, protiv svakog ko je učestvovao u Domovinskom ratu, a ja apsolutno tu ne vidim poveznicu, jer je u presudi vrlo jasno da su osuđeni Gotovina i Markač. To svakako nije presuda za one branitelje koji su branili svoje kuće, koji su u akciju išli oslobađati područja iz kojih su 1991. godine bili protjerani Hrvati... Apsolutno je neprijeporno da su se u Krajini 1991. godine kršila ljudska prava i onih koji su tu živjeli, tako da se šalje kriva poruka, jer su najglasniji ljudi poput Sačića. Na javnoj televiziji je nedavno govorio Davor Domazet Lošo. Po presudi u pravomoćno okončanom postupku za zločine u Medačkom džepu on je jedan od onih za koje očekujemo da bi DORH mogao podići optužnicu po zapovjednoj odgovornosti, jer je u vrijeme akcije bio u Gospiću kao izaslanik generala Bobetka i zapovijedao mimo generala Ademija. Ademi je formalno bio odgovoran za tu akciju ali je pravomoćno oslobođen, a za zločine osuđen Mirko Norac. Međutim, iz samog teksta presude koju je Vrhovni sud potvrdio vidi se da je Lošo imao važnu ulogu. Takvom čovjeku je HRT u Dnevniku 3 prošli tjedan, dala više od 10 minuta prostora da govori o presudi. Ovakva reakcija javnosti ide na ruku onima koji sami mogu biti u strahu od istrage i eventualne optužnice.
Da li pravljenje histerije koju potpiruju mediji, podsjeća pomalo na devedesete godine. Tada su mediji bili glavno propagandno oružje u rukama režima.
Izvještavanje javne televizije je složeno jer smo primjerice prošlog tjedna organizirali tribinu o društvenim odjecima i kaznenim i pravosudnim konsekvencama haške presude, na kojoj su govorili Žarko Puhovski, Zoran Pusić, Ivica Đikić i Goran Mikuličić odvjetnik generala Markača i onda je to bila prva vijest na Dnevniku HTV. Imate paradokse te vrste. Mislim da puštaju puno više glasova koji govore da je osuđena cijela Hrvatska, ali puštaju i glasove onih koji zagovaraju ljudska prava. Puštaju pet redova neinformativnih, emotivno obojanih, slabo argumentiranih stavova i onda puste nešto racionalne analize. Mi se pripremamo na analizu medija u cijelom ovom mjesecu, pa ćemo moći procentualno pokazati koliko je mjesta u medijima bilo namijenjeno kojoj vrsti priloga i iz koje perspektive. Tu je uloga medija u stvaranju javne klime značajna. Rekla bih da je hrvatsko društvo napravilo određen put; istraživanja javnog mnijenja pokazuju da više od 50 posto ispitanih sustavno izražava stav da je potrebno procesuirati sve zločine, bez obzira na to ko su bile žrtve i počinitelji, i pristaje uz individualizaciju krivice za ratne zločine
Imali smo čitav niz što masovnih prosvjeda, što malih lokalnih načina pokazivanja bunta, poput paljenja guma, kontejnera i sl. Da li se očekivala jača reakcija mase?
Važna stvar je to što su političari uspjeli smanjiti taj prvobitni šok, jer je najavljen niz prosvjeda. Međutim, ti prosvjedi nisu ni iz bliza bili dramatični ili ugrožavajući za demokratične institucije kao što su to prosvjedi 2001. Ako se sjetimo splitske Rive, u trenutku kada je podignuta optužnica za zločine u Gospiću, tamo je bilo više od 100 000 ljudi. Kad se sjetimo retorike i koja je to ugroza bila za demokratične institucije, onda vidimo da situacija sada nije usporediva sa tim vremenima. Rekla bih da je hrvatsko društvo napravilo određen put; istraživanja javnog mnijenja pokazuju da više od 50 posto ispitanih sustavno izražava stav da je potrebno procesuirati sve zločine, bez obzira na to ko su bile žrtve i počinitelji, i pristaje uz individualizaciju krivice za ratne zločine. Međutim, kad je presuda generalima u pitanju, riječ je o nečem drugom. Ovdje govorimo o tvrdnji iz presude u kojoj se kaže da nije bila riječ samo o pojedinačnim incidentima. Ubijanje više od 600 civila nije moglo biti pojedinačni incident. Ja nisam upoznata ni sa jednim okončanim sudskim postupkom za ubojstvo civila u vrijeme ili nakon operacije Oluja. DORH govori o tisućama pokrenutih postupaka, ali mahom je riječ o paljevinama, krađama i drugim kaznenim djelima, a ne o ubojstvima, posebice ne o ratnim zločinima nad civilnim stanovništvom.
Neki od političkih predstavnika opozicije, pa i sam general Petar Stipetić koji je vodio operaciju Oluja, izjavili su da ovakva presuda ne bi bila da je Hrvatska procesuirala sama svoje zločince. Koliko ima istine u tome?
Sasvim sigurno. Da su zapovjednici na terenu odlučno nastupili i zaustavili ubijanje pljačku i palež možda ne bi bilo ni optužnice. Operacija Oluja je bila odgovornost različitih generala. General Petar Stipetić, na primjer, nije bio među optuženima jer je njegova odgovornost u nekadašnjem sektoru Sjever, gdje poslije operacije nije bilo takvih zločina usporedivih s ubijanjem civila u Gruborima ili Varivodama. Neću reći da ih nije bilo uopće jer se i tamo dogodilo više napada na izbjegličku kolonu, primjerice između Gline i Dvora, ali nije bilo zločina poput zločina u Gošićima, nije bilo hladnokrvnih smaknuća starijih civila u tjednima i mjesecima poslije završetka vojne operacije. Ti zločini nisu procesuirani kako se očekivalo. Istina je da Hrvatska nosi teret neprocesuiranja zločina i da je puno zločina i nad Hrvatima neprocesuirano, da se traga za više od 1 800 nestalih osoba, da je više od 1 100 nestalih na hrvatskoj strani iz Vukovara i okolnih mjesta a nešto više od 800 je vezano za 1995. i nestanak većinom Srba tijekom ili nakon operacija Oluja i Bljesak. To su teška opterećenja, suđenja za ratne zločine su u tijeku, u prosijeku godišnje sudovi procesuiraju između 20 i 25 suđenja s time da je od 2004. godine okončano samo 46 predmeta pravomoćno. Ide sporo, ali to ne može biti opravdanje u ovom slučaju. Veliko je područje gdje su činjeni zločini, a ja nisam upoznata sa primjerom gdje je okončan postupak za ubojstvo, što može bit moj propust, jer može bit da je nešto procesuirano devedesetih, međutim podaci koji su stavljeni na raspolaganje od državnih institucija vrlo su netransparentni i nejasni. Mi smo se jako trudili dobiti podatke o okončanim postupcima ali nismo uspjeli.
Da li ste vi zadovoljni visinom presude, kvalifikacijama u njoj i kako tumačite
formulaciju o udruženom zločinačkom poduhvatu?
Zabrinuta sam reakcijom hrvatskog društva. Mislim da je presuda jasna, i da ukazuje na zločine koji su ostali neprocesuirani i da je za obitelji žrtava to priznanje patnje vrlo važno. Očekujem da će u žalbenom postupku timovi obrane predočiti neke olakšavajuće okolnosti, koje će možda i utjecati na visinu kazne. U presudi su navedeni ključni ljudi zločinačkog poduhvata, a kao ključna stavka navodi se cilj trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine. Prateći postupak očekivala sam da će presuda bit osuđujuća, u procjenama u organizacijama za ljudska prava smo se razlikovali ali je činjenica da u prvostupanjskom postupku niko nije očekivao manje od 15 godina. Sad je pitanje kako će ići žalbeni postupak. Mislim da je ovaj dio o Zabrinuta sam reakcijom hrvatskog društva. Mislim da je presuda jasna, i da ukazuje na zločine koji su ostali neprocesuirani i da je za obitelji žrtava to priznanje patnje vrlo važnozločinačkom poduhvatu hrvatskoj javnosti jako teško razumljiv zato što je generalno teško razumjeti složene presude i složenu realnost. Ovdje imamo, s jedne strane, oslobodilačku akciju koju je Hrvatska tada pozdravila ovacijama, velika je radost bila to što je, između ostalog, nestala prometna blokada, što su se ljudi koji su prognani iz tih mjesta, većinom Hrvati mogli vratiti u svoje gradove, a istovremeno je to bila velika tragedija i drama za većinu srpskog stanovništva koje je napustilo to područje. Prije nekoliko godina Documenta je objavila knjigu Jedna povijest više historija koja zapravo posvećena dodatku u udžbenicima o najnovijoj povijesti u kojoj su autori opisujući operaciju Oluja, ponudili za udžbenik povijesti osmog razreda osnovne škole, dvije paralelne fotografije i mislim da to zorno govori o složenosti situacije - na jednoj su dečki, branitelji koji se vraćaju u Zagreb i dočekuju ih radosni Zagrepčani a na drugoj je fotografija izbjegličke kolone. Mi imamo istovremeno ta dva događaja. Sve je kompleksno, ako pogledamo ulogu predsjednika Tuđmana tada, s jedne strane je u javnosti prepoznata njegova uloga u osamostaljivanju Hrvatske, a s druge strane njegova uloga u pripremi Oluje na način poticanja bjega srpskog stanovništva. I tu imamo ne samo Brijunski transkript, nego isključive izjave u javnim govorima Tuđmana u svim mjestima gdje je stao sa Vlakom slobode koji je išao od Zagreba do Splita, posebice u Karlovcu i Kninu, gdje tako isključujuće govori o Srbima da mu se to, u konačnici, stavlja na teret i u presudi. Riječ je o pokojnom političaru, a u presudi se govori i o Gojku Šušku, oni su mrtvi, ali imamo dva generala koji su osuđeni i naravno ostaje otvoreno pitanje jesu li osuđeni samo za ono za što su oni odgovorni ili bi im se dodalo nešto što je odgovornost spomenutih političara. To je pitanje na koje će odgovarati suci u žalbenom postupku. Mislim da se ne bi smjelo dogoditi da Gotovina i Markač snose odgovornost i za druge, oni imaju svoju odgovornost. Mislim da bi to trebala bit tema presude.
U dogledno vrijeme se očekuje i presuda čelnim ljudima Herceg Bosne. Kako mislite da će biti dočekana u Hrvatskoj?
Mislim da će i to biti šok. Ja stvarno sa sigurnošću ne mogu reći kakva će biti presuda, ali znam nešto o tijeku suđenja, samoj optužnici, što je rečeno u završnim riječima... Također, svjesna sam toga da hrvatska javnost o tom predmetu zna još manje a već sada smatra da je sud pristran, političan. Haški sud nije savršen, ali nema savršenog
suda. Optuživši 161 osobu, sad već možemo govoriti o naslijeđu jer se njegov rad bliži kraju. Tribunal u Hagu je napravo veliki posao poticanja pravosuđa kako u Hrvatskoj tako i u drugim postjugoslavenskim zemljama jer dugo nije bilo političke volje za procesuiranje svih zločina. Tužitelji i državno odvjetništvo i sudovi trebali su puno godina da počnu raditi učinkovitije i nepristranije. Mislim da je to u velikoj mjeri potaknuto Tribunalom. Međutim, u Hrvatskoj postoji zabrinutost i zbog toga jer nikada nisu optuženi generali JNA Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, mada se oni spominju kao dio zločinačkog poduhvata u presudi za Martića koji izdržava kaznu od 35 godina. Vukovar je grad koji je stradao, srušen je, počinjen je zločin na Ovčari, nije dakle bilo optužnice za Kadijevića i Adžića, za rušenje Vukovara, a sa druge strane je u postupku za zločin na Ovčari nakon izvanredne žalbe kazna Veselinu Šljivančaninu smanjena na deset godina i to se u Hrvatskoj percipira kao velika nepravda. Mi smo kao organizacija slali pismo tužilaštvu tribunala i tužiteljima u Beogradu i DORH-u da svakako treba nastaviti procesuirati zločine u Vukovaru, da to nije zatvorena knjiga, da je ostalo jako puno zločina koji nisu pretočeni u optužnice i da je to nedovršen posao koji bilo koja od te tri institucije može završiti. Odgovorili su nam jedino iz Tužiteljstva tribunala i rekli da činjenice koje spominjemo ne mogu tretirati kao nove te neće ponovo pokretati postupak protiv Šljivančanina. Zbog svega toga je percepcija mnogih da je sud nepravedan, a javnost je neinformirana. Reakcije će biti žestoke na bilo kakvu osuđujuću presudu. Sve što mogu konstatirati jeste da je proces suočavanja s prošlošću u našim društvima počeo ali i da trebamo još puno puno refleksije i vremena. Pitanje je zapravo koliko je ljudi spremno gledati stvari u ne isključivo crno-bijelom svijetlu, nego sagledati stvari složeno, smireno i racionalno jer su povrede velike. Problem je u tome da je traumatiziranost velika
U utorak je krenulo prikupljanje milion potpisa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim od 1991. do 2001. na prostoru nekadašnje SFRJ. Za Hrvatsku je nezahvalan trenutak kad se kreće u tu kampanju.
Baš zato što suđenja jesu najznačajniji oblik suočavanja sa prošlošću, kako za obitelji žrtava, tako i za društvo u cjelini, svi najviše očekuju od suđenja. Suđenja mogu bit primjeran način samo za dio zločina. To se već pokazalo, jer prošlo je je 20 godina od početka rata, i veći dio zločina nije procesuiran. Mislim da je regionalna komisija naša šansa za utvrđivanje činjenica i stvaranje dodatnog prostora za glas žrtve i to na način koji bi vodio stvaranju vjerodostojnog izvještaja koji bi onda pojedine zemlje mogle koristiti kao relevantan izvor sa imenima ubijenih i nestalih, s imenima mjesta zatočenja, mjestima gdje se silovalo... Počeli smo skupljati potpise. U Hrvatskoj smo usred predizborne kampanje, još uvijek u sred javne rasprave o presudi Gotovini i Markaču... Mislim da neće bit lako ali da je poruka, potpis za REKOM - potpis za sve žrtve, nešto što ima potpore. Na djelu ćemo vidjeti koliko je ta potpora velika. Mislim da je REKOM stvarno prilika i da je sam prijedlog statuta oko kojeg smo se usuglasili vrlo snažna platforma za zagovaranje prava na istinu, prava na pravični postupak, kako za obitelji žrtava tako i za naše društvo u cjelini, pa i jaka platforma za zagovaranje prava na obeštećenje za sve žrtve bez obzira na to kojoj su etničkoj grupi pripadali i tko su bili počinitelji zločina.
Koliko u svjetlu presude, odbijanja prihvatanja činjenice da su postojale i srpske žrtve, mislite da je moguće prikupiti te potpise danas?
Nadam se. Mislim da je moguće. Volonteri i volonterke su tu, neće biti lako ali je i vrijeme prikupljanja potpisa, vrijeme za dodatnu raspravu. Mislim da je i sama presuda dodatna mogućnost za suočavanje s prošlošću, mislim da je svaka krizna situacija prilika za neku dodatnu refleksiju, ne iste sekunde. Vrijeme kampanje je prilika da više govorimo o sudbini svih žrtava.
Hrvatska je prošle nedelje zatvorila još dva poglavlja u procesu pristupanja Evropskoj uniji, ali joj je jasno naznačeno da mora sama da osudi ratne zločine na Mislim da je regionalna komisija naša šansa za utvrđivanje činjenica i stvaranje dodatnog prostora za glas žrtve i to na način koji bi vodio stvaranju vjerodostojnog izvještaja koji bi onda pojedine zemlje mogle koristiti kao relevantan izvor sa imenima ubijenih i nestalihsvojoj teritoriji. Koliko EU može svojim pritiskom da doprinese suđenjima za ratne zločine?
Mislim da je iskrena spremnost na procesuiranje ratnih zločina neophodan preduvjet, da se ministarstvo pravosuđa trglo baš zadnjih mjesec dana i da napokon vidimo da su napravili administrativne korake prema usmjeravanju suđenja na četiri najveća suda u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je problem bio i da su suđenja za ratne zločine bila moguća na svim županijskim sudovima, a nemaju svi sudovi te kapacitete i jedan korak bi bio da suđenja budu samo na četiri suda u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu i to se sad događa. No na žalost još uvijek ostaje otvoreno pitanje obeštećenja obitelji žrtava pa i naplate visokih parničnih troškova. EU će sjesti i procijeniti sva otvorena pitanja u vezi poglavlja 23. jer je to najveći izazov i za Hrvatsku, a sigurna sam da će biti i za Srbiju. To se poglavlje prvi put uopće pripremilo za Hrvatsku baš nakon iskustva sa Rumunjskom i Bugarskom.Niz reformi je neophodan da bi se zatvorilo to poglavlje koje je za Hrvatsku jednako teško koliko sva ostala poglavlja skupa. Mislim da je taj način trasiranja neophodnih transformacija kroz ciljeve koje treba postići za integraciju u EU bio vrlo koristan za hrvatske demokratske institucije i društvo. Ne znamo da li će vlada uspjeti okončati pregovore do lipnja, juna. Mislim da bi živjeli bolje da smo već u EU, ali je stvarno bitno da tamo ne uđemo ako nam pravosuđa ne funkcioniraju i ako nema prave spremnosti na procesuiranje ratnih zločina. Još uvijek je otvoreno i pitanje političke odgovornosti jer su još uvijek tu neki od političara koji su aktivno donosili odluke vezanim uz tajni cilj Oluje. Mislim da stranke na predstojećim izborima ne bi trebale kandidirati političare koji su vodili Hrvatsku devedesetih. To bi bio važan doprinos u pitanju političke odgovornosti.
Intervju je preuzet s prijateljskog portala e-Novine
Vezane vijesti
Inicijativa za REKOM nije propala
Inicijativa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica rata na području bivše Jugoslavije nije propala, Fond za humanitarno…
Objavljeno: 05.07.2011.
IZUZETNO ZAHTJEVAN POSAO
Konzultacije znanstvenika, deseti nastavak pokušaja stvaranja inicijative za organiziranje REKOM-a (Reginalne komisije za utvrđivanje…
Objavljeno: 12.01.2009.
POLITIKA OTEŽAVA SUOČAVANJE S ISTINOM
Vesna Teršelič, voditeljica Documente - centra za suočavanje s prošlošću: Najveće zamjerke upućujemo političarima, jer pravo težište…
Objavljeno: 21.04.2008.
Presuda bez okrivljenika
Županijski sud u Rijeci osudio je na ukupno 110 godina zatvora optužene za ratni zločin u mjestu Baćin 1991. godine, a na temelju…
Objavljeno: 12.03.2013.
"Budućnost" je još uvijek devastirana
Nekad gospodarski prosperitetni pakrački kraj, u kojem je prije rata u mirnom suživotu živjela multietnička zajednica, danas obilježavaju…
Objavljeno: 20.12.2012.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
Deseti dan prosvjeda radnica DTR-a + FOTOGALERIJA
Preostalih pedesetak radnica "Domaće tvornice rublja" bori se za svoje najosnovnije ljudsko pravo - plaćen rad
"Ukinite diskriminaciju istospolnih zajednica"
Povodom Međunarodnoga dana borbe protiv homofobije aktivisti "Kontre" i "Iskoraka" pročitali su svoje zahtjeve ispred Vlade i razvili zastavu duginih boja
Život u strahu
Najveća anketa EU-a o diskriminaciji i zločinima iz mržnje prema LGBT populaciji koja je provedena u EU i Hrvatskoj pokazala je da brojne lezbijke, gejevi, biseksualne i transrodne (LGBT) osobe u svakodnevnom životu nemaju mogućnost biti ono što jesu
Filozofski pripada svima
Inicijativa AUT: Studenti Filozofskog neće mirno gledati kako skupina ljudi na njihovom fakultetu određuje kakva je ljubav prirodna.
Ne sudjelujte u kršenju ljudskih prava
Glas Razuma - Pokret za sekularnu Hrvatsku: Ne dajte svoje potpise protiv prava koja vas ne ugrožavaju, stanite u obranu svih obitelji temeljenih na uzajamnoj podršci i ljubavi, te jasno poručite radikalima da ne govore u ime vaše obitelji
U ime stranke, a ne obitelji
Platforma 112: Prikupljanje potpisa u kampanji "U ime obitelji" je stranačka, a ne o građanska inicijativa, pa možemo reći da svjedočimo jednoj velikoj političkoj manipulaciji
Brazil putem Urugvaja i Argentine
Šef Vrhovnog suda Brazila objasnio je da nema razloga čekati da Kongres službeno usvoji Zakon o istospolnom braku, i da se istospolni parovi mogu slobodno vjenčavati
Dodaj komentar 25 komentara
dakle ovo je cista propaganda koja nema nikakve sveze ni s pravom ni s elementarnom stvarnoscu
Ali kada je Tuđman u pitanju, pakirao mu je s guštom u zemlji i inozemstvu sve zločine ovoga svijeta, klevećući i njega i zemlju koja ga hrani. Što reći o čovjeku koji brani zločinca Gadafija i smatra ga prihvatljivijim vladarom od demokratski izabranog Tuđmana? Tu ima nešto bolesno. Slične stvari o njemu mogli bismo nabrajati do jutra.
Vjerujete li, dakle, da Mesić nije dilao dokumente protuzakonito, da nije ovu državu svojom višedesetljetnom, kažu, veleizdajničkom politikom, doveo na stup srama i (samo)poniženja? Ja mu ovaj put vjerujem. Čovjek koji je desetljećima duhovitim pričama uspio uvjeriti ljude da su za sva zla današnje Hrvatske, od pretvorbe i privatizacije, preko nedaća raća i poraća, krivi svi osim njega, na čelu s Tuđmanom, zaslužuje da se i ovaj put popuši njegova priča. Ona je s "udruženim zločinačkim pothvatom" i tako postala stvarnost.
Mesić, dakle, nije veleizdajica, već pobjednik. A pobjednici, kako znamo, pišu povijest. Ova rečenica je ironija, dakako."
http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/124963/Nitko-nije-osuden-za-zlocine-za-vrijeme-i-nakon-Oluje.html
nacional:
http://www.nacional.hr/clanak/106914/tribina-o-procesuiranju-ratnih-zlocina-u-hrvatskoj
pojasnjenje za retardirane - tamo je receno da "nitko nije osudjen za ratni zlocin" a ne da "nitko nije osudjen za zlocin"
prethodno iznoseći podatke o >6k kaznenih prijava >4k kaznenih postupaka i >2k osudjenih dorh nikada niti nije tvrdio da je netko osuđen za *ratni* zlocin jeste li vi novinari stvarno toliko glupi da niste u stanju shvatiti razliku
I zatim_____Kako tumačite histeriju koja je nastala nakon objavljivanja presude?
Znači, ipak histerija! I sada, velikodušni Srbi bi se mirili sa histeričnim Hrvatima, baš nezgodno što su ovi opet pošizili. E pa dragi moji susjedi, moram vas izvjestiti da sam ovaj put savršeno racionalno, s dubokim unutarnjim mirom, odlučio držati se na debeloj distanci prema vama i vašim inicijativama. Pozdravite gosn.Tadića, mnogo lep čovek, pravi balkanski Džordž Kluni.
Evo na primjer; Vesna Teršelič mi je prije desetak godina bila vrlo sexy i to na onaj hipijevski način, nešto kao Joni Mitchell. To je bilo u prošlosti. Sada dok ovo čitam i gledam neke fotografije, sve mi više ide prema Milki Planinc. Jebiga, pobjeglo.
ali zato ti i tvoj prijatej i suradnik savo strbac mozete biti zadovoljni sto ste u "mirnoj reintegraciji" podunavlja uspjeli isposlovati da se optuznice za ratne zlocine preko 500 (slovima preko pet stotina) srpskih ratnih zlocinaca prekvalificiraju u obicne zlocine
cega je to "interpretacija" i za sto je to dokaz de bas reci zare
http://danas.net.hr/intervju-tjedna/page/2011/04/28/0112006.html
najbolji dio:
"Samo da razjasnimo, među udrugama unutar REKOM-a nije Veritas Save Štrpca?
Ne."
Ti si samo simptom kvazihumanističke ideologije ljudskih prava čiji je jedini zadatak instrumentaliziranje svega što je moguće u osobne, prizemne svrhe, a to se očituje u jeftinom napuhavanju vlastitog ega i manifestaciji intelektualnog rasizma i moralne superiornosti. A u biti si običan kukac, koji bi popušio kurac princu Williamu samo da se dodvoriš svojim britansko-europskim gospodarima.
Ne možete meni muljat, radila sam u HHO i točno znam o čem pričam. Samo, dok je moja funkcija i posao bila u principu takva da nije škodila Hrvatskoj....kod vas to nije slučaj. Vaša pozicija je visoka, itd. sigurno izvrsno plaćena i vi ćete, baš kao i Čičak, gdjegod to bude moguće, i manipulirat činjenicama a bogme i falsificirat gdje god je to moguće. A vjerujte, jest, jer 20 godina nakon nekih događanja, svakakve rekonstsrukcije su moguće. I to je i clj Haga broj 2. tj. REKOMA.
Jeza me hvata kad pomislilm do čega svi ti REKOMI mogu donijet. Najmanje do otkrivanja isstine, to je jedino u što sam sigurna. Kao što rekoh, I've been there, i znam (iako ne sve) kako se manipulira i naštimava podatke, kako se isfabriciravaju priče, kako se fino surađuje s odabranim medijima (kod Čička je to bio Nacional i Feral), čak sam i ja, po poslu, svako malo bila online s V. Ivančićem iz Ferala zbog dilanja informacija, ono mi njima oni nama, Puki a još više Sina Karli su offficeu bili svako malo..i tak...hoću reć, jeza me hvata....kad znam kako se kroji "istina". A još više kad znam tko plaća, tu je zapraff frka, jer onda smo mi, a tako će sad i REKOM i drugi, radili tako kako su nam rekli iz N.Y. primjerice, i tak...
Samo toliko - Milanov stil je prepoznatljiv; "pamet", moral i traume, također. (Čudi me da se jednom bogobojaznom "abc"-u motaju kurci po glavi. Ili, od objave nedavne haške presude ni lik Svevišnjeg nije više kao prije?)
"Samo toliko - Milanov stil je prepoznatljiv; "pamet", moral i traume, također. (Čudi me da se jednom bogobojaznom "abc"-u motaju kurci po glavi. Ili, od objave nedavne haške presude ni lik Svevišnjeg nije više kao prije?)"(Antuntun)
Balade, previše si proziran da bismo se raspravljali. I ne, ja nisam Milan Knežević. Na vašu veliku žalost on nije ovdje usamljen, postoji tu još ljudi koji su doista sposobni uključiti zdravi razum.
Pa Pa
BALADA ZA PREDSJEDNIKA REPUBLIKE PEŠČENICE!
ŽIVIO DRUG BALAD .
Evo malo za naivce koji vjeruju da haška presuda govori o individualizaciji krivnje:
"SENZACIONALNO OTKRIĆE SB
Uznemirujući dossier “SB”: novi srpski velikodržavni “priručnik” - Srbija ima memorandum 2
DRUGI MEMORANDUM SANU U TEORIJI I PRAKSI
Tačno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma Akademije nauka i umetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove „u kojima Srbija nije učestvovala“, u akademskim nacionalističkim krugovima u Beogradu „patentiran“ je njegov nastavak - Memorandum II čiji su strateški ciljevi gotovo identični sa „prethodnikom“, dakle velikosrpski, s tim da je način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i „bitke koje mogu biti i oružane“. Prema saznanjima „SB“ ovaj dokument dostupan je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu spsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu
Dobrica Ćosić i akademici SANU savjetuju političare: Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratovima?!
“Zaštita interesa srpskog naroda u regionu je politički, istorijski, pa i moralni imperativ“, poručio je prošle nedjelje šef srpske diplomatije Vuk Jeremić.
„Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim zemljama u regionu…”, pojasnio je riječi Vuka Jeremića, ministar policije i lider SPS-a Ivica Dačić, nakon zajedničke sjednice Vlade RS i Vlade Srbije u Banjoj Luci.
Nakon posljednjih izjava srbijanskih zvaničnika čak i oni potpuno neupućeni teško više mogu povjerovati u to kako su potezi koje u zadnje vrijeme povlači Srbija usmjereni na stabilizaciju odnosa u regionu. Istražujući i pokušavajući da dobijemo odgovore na čemu se zapravo zasniva srbijanska politike prema Bosni i Hercegovini i državama u regionu, naš list je došao do senzacionalnog otkrića.
Dobrica Ćosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije i glasoviti srpski književnik koji je od kreiranja Memoranduma SANU ponio i epitet «oca nacije», nedavno je sa prof. Ljubomirom Tadićem, ocem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, i nekoliko akademika SANU-a, sačinio «Memorandum 2».
Za razliku od “Memoranduma 1” koji je ispisan u SANU osamdesetih godina i obajavljen u dnevnom listu Večernje novosti 1986. godine, “Memorandum 2” je interni dokument koji je proslijeđen svim članovima Vlade Srbije. Kako saznajemo od izvora iz kabineta srbijanskog premijera Svetozara Cvetkovića, ovaj dokument ne bi trebao procuriti u javnost jer na sebi nosi oznaku “čitanje bez daljeg rasturanja».
MEMORANDUM ZA NOVE BITKE
Memorandum 2 je sačinjen sa ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravanopravan položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja se navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i montiranim sudskim procesima staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju (Hrvatska, BiH, Kosovo).
Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili na koji način Srbija može odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem se sudi u Haškom tribunalu - Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću, generalu Momčilu Perišiću. Isto važi i za političko, policijsko i vojno rukovodstvo Republike Srpske. Misli se na Radovana Karadžića, Miću Stanišića, Stojana Župljanina... Jedan od načina je da se pažnja javnosti zaokupi optužnicama, potjernicima i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su učestvovali u ratu.
Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.
Takođe, kako se pokajničkim akcijama dovesti u ravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na koji način kroz sve to spriječiti svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi pregovorima sa EU-om.
Tu je i uputstvo kako se pažnja svjetske javnosti treba zaokupiti do prestanka mandata i rada Haškog tribunala. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i tražiti da se general Ratko Mladić procesuira pred domaćim pravosuđem, takođe je jedan od ciljeva Memoranduma 2.
Tu je još čitavo poglavlje u ekonomiji i podjeli imovine sa bivšim jugoslovenskim republikama.
MEMORANDUM 2: SAD GA IMA, SAD GA NEMA
Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način treba destabilizovati vlade susjednih država, a sve pod motom „slaba vlast, slaba država“. U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. «U politički nestabilnim državama ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije», računaju autori Memomoranduma 2.
Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak ruske podrške koju je Srbija godinama imala.
Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, zvanični Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama u regionu. Upravo Miloševićevo „događanje naroda”, s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica Dačić nikada nije odrekao, počelo je „brigom” za položaj Srba u tadašnjim republikama.
Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici Srpskoj, zatim srpskoj zajednica u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima treba da budu konstituitivan narod.
Autori «Memoranduma 2» nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti njeno eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera Zukorlića.
Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici koji su odgajali predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje.
Da se Tadić već angažovao u njegovom provođenju, govori i činjenica da je iznenađujućom brzinom otvorio još nezavršeni srpski konzulat u Herceg Novom i poručio da Beograd na Srbe u regionu ne može gledati kao na dijasporu. Kako naš izvor tvrdi, Tadićeva posjeta Crnoj Gori bila je isključivo sa ciljem da se što više građana Crne Gore na predstojećem popisu izjasne kao Srbi. Nakon žestoke reakcije Vlade u Podgorici, iz novouspostavljene državne „Strategije o Srbima u regionu”, izbačena je sporna odredba kojom se tražila politička konstutivnost za Srbe u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Da nije bilo pritisaka i oštrog protesta zemalja u regionu, ova odredba posljednjeg dokumenta Vlade Srbije ne bi bila zamijenjena formulacijom “pojačane brige za Srbe u susednim državama”. U tom kontekstu, iz Beograda poručuju da se o Srbiji više ne može govoriti kao o remetilačkom faktoru. Međutim, to nikako ne znači da je nestala i briga za Srbe u bivšim republikama. Upravo zato, ministar Jeremić hvali novu strategiju za Hrvatsku i Crnu Goru, ali i poziciju Srba u Bosni i Hercegovini.
„Republici Srpskoj prilično dobro ide, u tom smislu. Pre svega treba odati priznanje rukovodstvu Republike Srpske, na čelu sa predsednikom Dodikom, jer Srpska je danas stabilna, prosperitetna, Srpska korača sigurnim koracima. Srbija je naravno tu, Srbija je potpuno posvećena da pomogne na svaki način“, kaže Jeremić.
Dobrica Ćosić zvani Gedža, otac srbijanske politike druge polovine 20. vijeka, nedavno je za beogradske novine rekao da su Srbi u 20. vijeku izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. vijeku trebaju gledati kako se «u miru dobijaju izgubljeni ratovi». Ova njegova formulacija postaje jasnija ako se dovede u vezu sa izjavom prof. Ljube Tadića, jednog od najistaknutijih srpskih intelektualaca: «Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikada prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu“.
NASTAVAK SNA O VELIKOJ SRBIJI
Nedavno usvojeni srbijanski Zakon o dijaspori i Srbima u regionu, čije je usvajanje u javnosti prošlo prilično neopaženo, a koji govori o tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu, što je samo eufemizam za veliku Srbiju, neodoljivo podsjeća na Memoranum SANU. Međutim, ne podsjeća slučajno. Njegovi autori su upravo akademici koji su ispisali “Memorandum 2”. Na odredbe ovog zakona nije reagovao niko iz političkog i javnog života niti jedne zemlje u regionu.
Skoro neopaženo i u našoj kao i u političkoj javnosti zemalja regiona prošla je sjednica „Saveta za odnose sa Srbima u regionu“ održana 8. februara ove godine, na poziv srbijanskog predsjednika Borisa Tadića. Osnovna i jedina tačka dnevnog reda bila je ona koja se odnosila na popis stanovništva koji bi se u svim zemljama regiona, osim u Srbiji, trebao održati u toku ove godine. Miodrag Jakšić, sekretar srbijanskog Ministarstva za dijasporu, rekao je da je „cilj sastanka da Srbija potakne Srbe nastanjene izvan Srbije da se izjasne kao pripadnici srpske nacionalnosti“. Jakšić je naglasio da se „vlast u Srbiji protivi asimilaciji našeg stanovništva u zemljama regiona i eventualnom sprečavanju njihovog prava na slobodno izjašnjavanje tokom popisa“. Srbijanski režim čak otvoreno ističe kako predstojeće popise u zemljama regiona smatra „jednim od najvažnijih u istoriji srpskog naroda“. Naš dobro upućeni izvor ističe da je slijedeći korak politička i diplomatska borba za položaj Srba kao konstitutivnog naroda u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a odmah potom i zahtjevi za teritorijalnu autonomiju (konstitutivnih) Srba u tim državama. Posljednji korak bi bio onaj koji Milorad Dodik, predsjednik RS-a, provodi u BiH.
Pomenutoj sjednici je prisustvovao i Milorad Dodik, koji je inače Tadićev sluga pokorni u izvršenju ciljeva iz «Memoranduma 2». Naš dobro upućeni izvor ističe da hapšenje generala Divjaka treba posmatrati u kontesktu provođenja ciljeva Momoranduma 2. Zapravo i pokretanje istrage protiv Ejupa Ganića, generala Jovana Divjaka, hrvatskog branitelja Tihomira Purde, dr. Vesne Bosanac predstavlja prebacivanje krivice, zamagljivanje istine, obmanjivanje javnosti i skretanje pažnje sa slučajeva koji se protiv srbijanskih zvaničnika vode u Haagu, što su glavi ciljevi novog srbijanskog memoranduma. U tom kontekstu je i Dodikova izjava da će policija RS-a uhapsiti generala Jovana Divjaka, Ejupa Ganića ili članove ratnog Predsjedništva BiH ukoliko se nađu na teritoriji RS-a i isporučiti ih Srbiji.
Boško Jakšić, beogradski publicista i analitičar, za naš list kaže da su zvaničnici iz Vlade Srbije prekoračili svoje ingerencije i da se održavanjem zajedničke sjednice u Banjoj Luci direktno miješaju u unutrašnje stvari u Bosni i Hercegovini.
«Moje mišljenje je da to nije posao Beograda i da zvanični Beograd može samo da se opeče ukoliko nastavi sa jednom takvom politikom. Jedno je legitimna odbrana interesa Srba van Srbije, međutim, potpuno je drugo ako to može da zadire i čak da se podvede u mešanje u odnose unutar jedne suverene države. Tako da mi se, nažalost, čini da, što se tiče odnosa sa Srbima u Republici Srpskoj, Beograd nije izvukao dovoljno zaključaka koje je mogao na osnovu događaja koji su se dešavali u vrijeme Miloševića i Karadžića i da Beograd dosta rizikuju jer radi neke stvari koje su suprotne njegovom interesu. Pod tim interesom mislim pre svega da Evropska unija od srbijanskih zvaničnika očekuje jednu konstruktivnu saradnju, da se pomogne saniranju situacije u Bosni i Hercegovini, a ne da se ona dovodi do toga da Milorad Dodik otvoreno može da govori da će Bosna i Hercegovina proći kao bivša Jugoslavija i da će se raspasti.
Što se tiče uticaja Dobrice Ćosića i akademika i drugačije postavljenih velikodržavnih aspiracija o kojim vi govorite, u tom slučaju trebao bi da postoji ozbiljan plan zvaničnog Beograda kako on vidi Srbiju za dvadeset ili pedeset godina. Međutim, ja smatram da zvanični Beograd nema tu viziju koja bi dugotročno pozicionirala Srbiju i da postoji jedna politika koja ide cik-cak, koja se provodi od danas do sutra i u kojoj se vidno primećuju uticaji tih intelektualno-nacionalističkih krugova, gde je Dobrica Ćosić jedan od njihovih simbola. Taj uticaj bi prema političkim programima mogao i trebao da pripada stranci Vojislava Koštunice DSS, ali na žalost njega je moguće identifikovati i u Demokratskoj stranci na čijem se čelu nalazi Boris Tadić. Istina, Srbija ima svoja legitimna prava da se brine o položaju Srba van granice Srbije, da im pomaže, ako hoće da ulaže u Telekom Srpske, ali rešavanje nekih statusnih problema, to jednostavno ne dolazi u obzir jer je to već uplitanje u legitimne stvari suverene države», zaključuje za naš list publicista Boško Jakšić.
Nova strategija Vlade u Beogradu mnoge je podsjetila na čuveni Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, koji je, uvodeći pitanje ugroženosti Srba van Srbije, udario temelje programa Velike Srbije. Međutim, mnogi analitičari u Srbiji ne znaju da se zapravo radi o prepakovanom memorandumu, koji srbijanske vlasti uveliko provode.
Srđa Popović, beogradski advokat, u razgovoru za «Slobodnu Bosnu» kaže da su Ćosić i kompletna Miloševićeva ekipa iz devedesetih reaktivirani i angažovani na novim projektima.
«Mislim da se radi o tome da u svesti ljudi ovde ne postoji da je Srbija poražena u tim agresorskim ratovima i da se ceo taj projekat koji je počeo 1991. godine završio porazom. Zato je i taj takozvani prevrat kada je srušen Milošević ostao jedan ambivalentan događaj. Jedni su smatrali da je podvučena konačno crta na celu tu prošlost, drugi kao što su Vojislav Koštunica i Dobrica Ćosić smatrali su da se sklonio jedan predsednik, da je došao drugi a da oni nastavljaju tamo gde su stali. Taj frontalni sukob oko 5. oktobra doveo je zapravo do Đinđićevog ubistva koje je celu zemlju bacilo u apatiju i zaustavilo procese koje je on započeo. Tokom Koštuničine vladavine sve je pokušalo da se vrati u pređašnje stanje i sada, u trenutku kada počinjemo da se približavamo ulasku u EU koja je jedina tekovina Zorana Đinđića koja je preživala i ima podršku u javnosti, njih hvata panika i oni žele da uzvrate kontaraudarom. Ja to osećam na sve strane i video sam pre neki dan kako su se uspaničili zbog zahtjeva specijalnog tužioca da ispita političku pozadinu ubistva premijera Đinđića. Odmah su prešli u snažan kontranapad. Pojavila se jedna peticija u kojoj se daje podrška Koštunici i njegovoj odluci da se ne odazove pozivu Tužilaštva. Koštunicu su podržali Đogo, Nogo, Brana Crnćević, Smilja Avramov, Vučelić, Dobrica Ćosić... to je kompletna ekipa iz devedesetih. Koštunica je sazvao glavni odbor svoje stranke na kojem je pozvao na pobunu nacionalnih samosvesnih i slobodnih Srba protiv kursa kojeg zemlja zauzima, a to je približavanje Evropi. Ja mislim da je sve to prilično anahrono i to je jedan očajnički pokušaj koji može da nanese veliku štetu. Oni su još uvek tu, oni su još uvek živi i još uvek nastupaju vrlo agresivno. Opasno je to što je zemlja u velikoj ekonomskoj krizi i to je pogodno podloga za tako neku populističku pobunu koju bi oni pokušali izvesti.
Što se tiče tih velikodržavnih aspiracije Srbije prema BiH, za koje me pitate, to je deo te stare politike, nacionalne strategije i taj projekat da će oni kad-tad da se dočepaju Republike Srpske i razbiju Bosni u Hercegovinu, oni od toga nikada nisu odustali“.
«Memorandum 1» je prouzrokovao genocid, urbicid, ratne zločine i razaranja, međutim „Memorandum 2“, prema njegovim autorima, treba da završi u miru sve one velikosrpske projekte koji nisu ostvareni u ratu.
ĆOSIĆ: „SRPSKI PORAZI NISU KONAČNI“
Profesor dr. Nebojša Popov, sociolog i urednik lista Republika, za naš list kaže da velika briga srbijanske Vlade prema Srbima u Republici Srpskoj zapravo predstavlja liječenje rana sa Kosova.
«Svi nacionalizmi u bivšoj Jugoslaviji startovali su sa tezom o ugroženosti vlastitog naroda i što su bili grlatiji da tu ugroženost dramatizuju, time su opravdavali sve veće nasilje prema drugim narodima. To što oni brane svoju raniju politiku je istorijski i socijalno katastrofalno, pogotovo ako toj pogrešnoj politici nema šta da se suprotstavi. Kada bismo pravili paralelu sa devedesetim, onda možemo slobodno reći da nedostaje nešto što je onda postojalo, a to je jedan otpor nacifikaciji politike i države. Postojale su razne grupe građana, ja sam uglavnom s njima komunicirao, u Mostaru, Tuzli, Sarajevu, Brčkom i u drugim gradovime, gde su imali dosta jasnu poziciju ljudi koji se suprotstavljaju nasilnom rešavanju problema. Sada ne vidim da tako nešto postoji, dakle šta je alternativa da se bilo čiji remetilački pokušaji u formiranju normalne države BIH, spreče.
Istina je da Dobrica Ćosić ne odustaje od svojih ideala. On se sam u današnjem broju Politike (ponedjeljak, 21. mart) vrlo jasno izrekao. On kaže da je do sada, pa i sada obavlja, pazite - sudbinske dužnosti. Ta mistifikacija ljudi na vlasti, ili kad padnu sa vlasti, da se ponašaju po nekom prstu sudbine koji ih uzima kao svoje instrumente za ostvarenje ciljeva, dakle nečim što ne domašuje životno iskustvo običnih pojedinaca, tu nikakvog izlaza nema i može trajati i duže od biološkog života tih raznih mistifikovanih junaka».
Dobrica Ćosić je inače u listu Politika, u pismu kojeg je posvetio svom ratnom drugu Dragomiru Laziću Đurici, kazao:
„Nisam sa svojom revolucionarnom generacijom uspeo da promenim sudbinu srpskog naroda; bila je to naša partizanska i mladićka iluzija; nisam kao predsednik SR Jugoslavije uspeo da promenim nacionalnu i državnu politiku i započnemo preporod Srbije u socijaldemokratsko, prosvećeno i civilizovano društvo. Ti neuspesi su generacijski i nacionalni porazi koji su u mojoj svesti i duši postali muka i patnja koje mi umanjuju uspehe i zadovoljstva koja sam pored svih poricanja imao u svom romansijerskom radu. Promena koja je nastala petooktobarskim prevratom, izvedena je narodnim gnevom i milionima dolara američke obaveštajne službe i njenih saradnika; prevrat je u kome sam i ja zabludno učestvovao. Ta promena poretka pretvorila se u užasavajuću stvarnost: kriminalnom kontrarevolucijom stupili smo u kriminalni kapitalizam. Ja sam vrlo brzo uvideo da smo opet obmanuti».
Ćosić priznaje da je poražen, zajedno s ostalima koji su se borili za velike nacionalne ciljeve, ali nedavno u Ninu izgovara dvosmislenu rečenicu: «Ti porazi nisu konačni». Jedinu svijetlu tačku nalazi u «Republici Srpskoj» koja je dokaz da «smo osvojili i neke istorijske pobede, i u uvjerenju umnih i hrabrih ljudi sveta da smo na strani pravde i prava«.
Politiku srbijanske Vlade prema BiH možda je najpreciznije objasnila potpredsjednica Liberalno- demokratske partije Vesna Pešić: «Srbija je i dan danas remetilački faktor u regionu. Srbija neprekidno rastura BiH. Zbog toga nema ništa od našeg puta ka EU. Ne možemo da idemo ka EU, a da ostavimo našu Republiku Srpsku. To je sve folirncija. Oni rasturaju i pokušavaju svima da pokažu je Bosna jedna neuspela država. Pokušavaju na neki način da rasture Bosnu, da se osamostali Republika Srpska i da dođe do nekog ujedinjenja. Oni se bave teritorijama. Za to vreme čekaju neke pogodne momente da svima to dosadi. Njima se iz nacionalističkih razloga uopšte ne žuri ka EU».
PROGRAM, STRATEŠKI CILJEVI I METODE SADRŽANI U MEMORANDUMU 2
- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju
- Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu
- Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
- Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja
-Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem
- Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
- Pomagati otcjepljenje Republike Srpske
- Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
- Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku
Šta je preporučivao memorandum SANU iz 1986. godine
TEORIJSKE „SMERNICE“ ZA KONAČNO RJEŠENJE „SRPSKOG PITANJA“ NA BALKANU
...Memorandum SANU je dokument koji je stvorila Srpska akademija nauka i umjetnosti kao strateški program srpske inteligencije koji je trebao da odredi pravac rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije. Ovaj dokument bio je objavljen u "Večernjim novostima" u dva nastavka u aprilu 1986. godine.
Memorandum SANU u svom sadržaju nimalo ne odstupa od velikosrpskog Garašininovog programa Načertanije iz 19. stoljeće, takođe se oslanjao i na politički program četničkog ideologa Stevana Moljevića, ali i Nacionalni i državni program Kneževine Srbije iz 1844. godine koji je također sačinio Ilija Garašanin.
Program Momoranduma SANU-a između ostalog sadrži:
- granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati jer, prema Memorandumu, Ustav iz 1974. je nanio mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, razvodnjavanje federacije, kao i zbog "umjetnih" administrativnih granica koje ne predstavljaju "pravu" sliku
- ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda unutar SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi
- jačanje antisrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci)
- potreba za brzom akcijom da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda
Memorandum SANU imao je dalekosežan uticaj na razvoj nacionalizma u Srbiji, ali i direktan uticaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u Memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Memorandum SANU je bio inicijalni akt kojim je praktično počela drama jugoslovenskih naroda sa strahovitim pogibijama, zločinima, stradanjima civila, razaranjima gradova, progonima i iseljavanjem čitavih regija, koncentracionim logorima, rušenjem kulturnih i vjerskih objekata...
Autori Memoranduma su akademici Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović...
VLADIMIR POPOVIĆ BEBA, bivši šef Biroa za odnose sa javnošću bivšeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića, za “SB”
TADIĆ JE NESPOSOBAN DA KREIRA BILO KAKVU SOPSTVENU POLITIKU I ZATO SE OKREĆE SAVJETIMA STARACA, SVOG OCA LJUBE, AKADEMIKA ĆOSIĆA, BEĆKOVIĆA…
“Jedan aspekt ovih akcija je posledica prazne politike, bez suštine i strategije koja je počela da se raspada, i to i pred očima građana Srbije. Među njima ima i dva miliona onih koji su glasali za Tadića, pre svega u strahu da se ne vrate radikali. Evo već sedam godina Tadić i njegov tim za pljačku i opsene kroz nezapamćenu kontrolu medija prodaje sebe kao pametnog, obrazovanog, savremenog, modernog, vizionarskog Evropejca, a on nije ni jedno od toga.
Taj balon od sapunice, koji najbolje oslikava politiku današnjeg DS-a i samog Tadića, raspao se još pre nekoliko godina, ali nas Tadićevi spineri i plaćeni mediji teraju da, mokri i umazani od iscurele sapunice, verujemo da je to ne balon, nego šatl i to naravno, jedinstven, najveći i najbolji na svetu.
U toj paničnoj strategiji "kontrole štete", gladnoj i neutoljivoj potrebi da bude popularan, Tadić i njegovi savetnici tumaraju u svojim potezima, do tog nivoa da izazivaju sažaljenje i podsmehe, ali i stid u samom vrhu DS-a. Od posete izmišljenoj kući dede Novaka Đokovića prilikom zvanične posete Crnoj Gori, preko organizacije žura kod predsednika Hrvatske ne bi li upoznao i smuvao izvesnu pevačicu, pa do zajedničkih sednica Vlade Srbije i privatne grupe politicara Mileta Dodika, sve je to tumaranje i bolesni pokušaj da se bude popularan i voljen, a kroz poteze za koje njegovi savetnici veruju da se najbolje primaju u srpskom narodu.
Drugi aspekt je činjenica da je Tadić u političkom smislu apsolutno zavisan od politike staraca, Brozovih i Miloševićevih apologeta, koji sebe vole da nazivaju disidentima. To su inače večiti zaljubljenici u Oznu i nikad neprežaljenu Rankovićevu UDB-u. Na čelu njih je akademik bez srednje skole Dobrica, potom agent UDB-e, akademik sa srednjom školom Matija, ali i tata Borisa Tadića, Ljubivoje, zaljubljenik u opskurne likove od Klare Mandić pa nadalje. Ova grupa staraca je dolazak na čelo države Tadića doživela kao ličnu pobedu i dolazak na vlast njihove grupe, koja će koristiti funkciju predsednika Srbije i najveću stranku u Srbiji DS kao sredstvo za ispunjenje svih ambicija koje u prethodnih 60 godina nisu bili u stanju da realizuju. Tako su svoje nikad neprežaljene neuspehe iz memoranduma zamislili da realizuju sada drugačijim metodama. Čuvene njihove parole su upravo bile - Srbija je dobijala u ratovima, ali gubila u miru! Sada su rešili da to rade drugačije! Da Srbija kao najveća, najbrojnija i najuticajnija država ex Jugoslavije bude lider u regionu, da zadobije poverenje EU činovnika i da drugačijim metodama ostvari stare ambicije osnivača Golog otoka i ostalih stradija građana Jugoslavije.
Zato se i vodi specijalni rat protiv Crne Gore već sedam-osam godina. Prvo da se ne otcepe, pa onda da ih se diskredituje, da se nazivaju mafijašima, da ih se optužuje da su ubice, da se pomaže opozicija u želji da se ruši legalna vlast, sve u nadi i ubeđenju da će jednog dana na vlast u Crnoj Gori doći ’njihovi’ da će se ponovo organizovati referendum i da će se CG ponovo ujediniti sa Srbijom! Zato Tadića i DS interesuje na silu stvorena priča o tobože nekakvom političkom motivu ubistva kriminalnog vlasnika Nacionala Iva Pukanića, ali ga zato ne interesuje politička pozadina ubistva njegovog prethodnika Zorana Đinđića!
Tako je i sa Bosnom. Kad je u Sarajevu, onda je Tadić čistokrvni Sarajlija, u Istri je jednom četvrtinom Hrvat, u CG je naravno Crnogorac, Srbiji Srbijanac! To je ta politika ništavila i sve i ništa. I traži da se vodi istraga protiv Koštunice, ali i da se potpiše peticija da se ne poziva! Ode u Evropu pa im tamo sve obeća, onda dođe u Beograd pa donese zakon o akcizama kojima Rusima daje privilegije, pa kad iz EU zaprete, onda traži da se akcize ukinu!
Naravno da je problem sa Republikom Srpskom opasniji od svij ovih tumaranja, jer tamo imate jednog opasnog demagoga kao lidera Srba, a oko Tadića imate opasnu ekipu zločinaca, ratnih huškača i profitera koja insistira na tezi o samoopredeljenju Republike Srpske (ako može Kosovo) i to čini region i, posebno, Bosnu i Hercegovinu nestabilnom.
Ipak sva ta bolesna politika, stvarana u glavama akademika bez obrazovanja, zajedno će s njima otići pod zemlju.
Prazna i jalova politika Borisa Tadića, opsene i laži koje prodaju njegovi marketinški timovi, dok pljačkaju desetine miliona evra, doživljava ubrzani kraj. Toga su svesni i njegovi najbliži prijatelji i savetnici, zato i pojačavaju nacionalnu retoriku i poteze, kao uvek siguran fiks u lokalnim politikama ovih nesrećnih naroda kojima pripadamo”.
http://bosniainfocentar.phpbb3now.com/viewtopic.php?f=2&t=777&p=3929#p3929 .
Sasvim sigurno. Da su zapovjednici na terenu odlučno nastupili i zaustavili ubijanje pljačku i palež možda ne bi bilo ni optužnice. Operacija Oluja je bila odgovornost različitih generala. General Petar Stipetić, na primjer, nije bio među optuženima jer je njegova odgovornost u nekadašnjem sektoru Sjever, gdje poslije operacije nije bilo takvih zločina usporedivih s ubijanjem civila u Gruborima ili Varivodama. Neću reći da ih nije bilo uopće jer se i tamo dogodilo više napada na izbjegličku kolonu, primjerice između Gline i Dvora, ali nije bilo zločina poput zločina u Gošićima, nije bilo hladnokrvnih smaknuća starijih civila u tjednima i mjesecima poslije završetka vojne operacije. Ti zločini nisu procesuirani kako se očekivalo. Istina je da Hrvatska nosi teret neprocesuiranja zločina i da je puno zločina i nad Hrvatima neprocesuirano, da se traga za više od 1 800 nestalih osoba, da je više od 1 100 nestalih na hrvatskoj strani iz Vukovara i okolnih mjesta a nešto više od 800 je vezano za 1995. i nestanak većinom Srba tijekom ili nakon operacija Oluja i Bljesak.
Kako to da ne bi bilo optužnice ako brijunski transkripti govore o zločinačkom pothvatu? Ili brijunski transkripti ne govore o zločinačkom pothvatu?! Štovana gospođo morate se dogovoriti sa svojim malim i velikim mozgom tako da znamo što i kako ćemo svoju djecu učiti u školi. Vidim da ste vi preuzeli tu ulogu. Situacija na ovim prostorima je prekomplicirana za vaš mali mozak. Kako se može govoriti o zločinačkom pothvatu ako je na nekim sektorima bilo zločina, a na nekima nije, to znači da su neki generali provodili zločinački pothvat, a neki nisu. Tu gospođo samu sebe demantirate i govorite nam da je sve to konstruirana i nategnuta laž. Mislim da je u pravu Vesna Teršelič, voditeljica Documente - Centra za suočavanje s glupošću iz Zagreba, kad kaže: „Suđenja (u Hagu) su najznačajniji oblik suočavanja s glupošću, kako za obitelji žrtava, tako i za društvo u cjelini.“ Kako netko iole pametan može indoktrinirati čitav narod i uvjeravati ga da govori istinu i činjenice na račun haške optužnice i presude ukoliko je ona još uvijek nepravomočna. Kako se našto može prejudicirati? Je li dotična gospođa, po toj logici, za generala HVO-a Blaškića, zaglupljenom hrvatskom puku prvo pričala jednu priču nakon prvostupanjske presude, a zatim drugu priču nakon konačne izmijenjene presude? To pošteni, neutralni i iskreni znanstvenici ne rade. Bože sačuvaj nas tvoraca javnog mnijenja, humanitaraca i boraca za ljudska prava tipa Ivan Zvonimir Čičak iliti Jovan Visimirović Pičak. S nama se izruguje bivši velepospanik SAD u Hrvatskoj Peter Galbraith, govoreći da niti jedna država na svijetu koja ima pobjedničku vojsku ne bi predala svoje generale u Hag da im se sudi za ratne zločine, a naročito ne najdemokratskija i najnaprednija - SAD. Svugdje u svijetu i tijekom čitave povijesti, povijest su pisali pobijednici, a kod nas je pišu izdajnici i poraženi. Sramota! Ja kao antizavodnik mogu napisati - istinitu povijest laži, a vi gospođo samo – lažnu povijest istine. I sami navodite da je na malom području Vukovara u tako kratkom periodu ubijeno (ubrajamo i one koji su nestali jer vi ih sigurno nećete uskrsnuti) više ljudi nego na području SAO Krajine za vrijeme Oluje i nakon nje. Srečom u Vukovaru nije srušena niti jedna kuća i nije bilo prekomjernog granatiranja. Je li se vi to s nama zajebavate. O kakvom pisanju medija govorite? Lakrdija! HRT- katedrala hrvatskog duha i vlada na čelu s Jacom jučer nam o haškoj presudi govore jedno, a danas kad su dobili po ušima iz Brisela, ko mala ukorena djeca, pričaju druge priče. Treba li narod dotirati izdajničke medije koji nemaju svoj stav i mišljenje? Može li se stav i mišljenje promijeniti u nekoliko sati? Kod nas se pobrkao humanitarni rad s kukavičlukom i izdajom. Neznam provodi li Sanader i dalje detuđmanizaciju iz Salzbura ili se bavi nekim drugim naprednim i humanitarnim radom? Je li dozvolio da netko Hrvatsku voli više od njega? Tko sada izdaje takve dozvole? Tršelička, Čičak, Pusić i ostali hrvatotarci! Ustavom SFRJ iz 1974. omogućio sam vam referendum, samoopredjeljenje, samostalnost, oslobodilački rat. Neki Hrvati izdajice ne mogu se pomiriti s postojanjem samostalne Hrvatske države, zašto to onda zamjerati velikosrbima?! Velikosrbe nije ni trebalo tjerati iz Hrvatske nakon pobjedničkih oslobodilačkih akcija, sami su pobjegli i ne žele se više nikada vratiti, jer im ne odgovara nikakva samostalna Hrvatska – oni hoće Veliku Srbiju – Memorandum SANU 1 i 2.
Al Qibi Dabi - Kako bi Obamin zločinački pothvat prošao u Haagu?
04.05.2011. / 09:03
Bi li se likvidaciju Osame bin Ladena moglo u nekom imaginarnom Haagu (jer u onom stvarnom nema šanse) definirati kao udruživanje radi zločinačkog pothvata? Naravno da bi, pogotovo ako bi tužiteljstvo bilo dovoljno bezobzirno, sudsko vijeće dovoljno kruto, a obrana Baracka Obame... Hm, tu bi dovoljno bilo da na klupi sjede Luka Mišetić i Greg Kehoe.
Udruživanje radi zločina u tuđoj zemlji
Udruživanje radi zločinačkog pothvata u Abbotabadu započelo je prije osam mjeseci, na sastanku u Bijeloj kući, zaključenom rečenicom: "Locirati, identificirati, eliminirati".
Nastavljeno je ilegalnom obavještajnom aktivnošću u stranoj zemlji, bez dopuštenja, pa i znanja, tamošnjih vlasti, što se kosi s nizom odredbi međunarodnog prava.
Egzekucija civila i njegovo oskvrnuće
Kulminacija udruženog zločinačkog pothvata dogodila se narušavanjem zračnog prostora rečene strane zemlje, upadom četiriju vodova elitne vojne postrojbe za posebne namjene na posjed u privatnom vlasništvu, te egzekucijom najmanje jedne (koliko je zasad poznato i priznato) civilne osobe starije dobi te američkog i stranog državljanstva.
Predzadnji čin tog udruženog zločina zbio se kad su, izrugujući se vjerskim propisima i slobodama milijuna ljudi, ubijenog civila, hineći pravi obred, bacili u more umjesto da ga sahrane u zemlju.
U obambenom ratu nema zločina!?
Konačni, zaključni dokaz zločinačkog nauma i udruživanja oko istog, dobili smo dan kasnije, u izjavama nekolicine najviših američkih dužnosnika i teoretičara prava, prema kojemu se u obambenom ratu ne može počiniti zločin, čime se ruglu izvrguju i ratno pravo i običaji ratovanja, pa i protiv terorizma.
Zaključno, prekomjernim granatiranjem i rafaliranjem privatnog posjeda na teritoriju druge države, nepotrebnim pucanjem u civile (među kojima su većinu činile žene i djeca!) te grubim vrijeđanjem vjerskih i kulturnih običaja druge rase, konfesije i nacije, Barack Obama i ostali optuženi počinili su zločin protiv čovječnosti i ratnog prava, udruženi u zločinački pothvat kojeg su - što i sami priznaju - uživo promatrali u brijunskoj Bijeloj vili, pardon, u washingtonskoj Bijeloj kući.
10 godina prdekane
Da ima tog Haaga, tog tužiteljstva, tog sudskog vijeća i odgovarajuće obrane, Barack Obama i suradnici bili bi prvostupanjskim rješenjem za osam godina osuđeni na barem deset godina zatvora, a oslobođen bi bio tek jedan od njih, onaj koji je sve vrijeme s Osaminom obitelji trgovao naftom.
Al Qibi, Al Dabi...
http://www.nacional.hr/clanak/112465/hrvati-se-u-republici-srpskoj-nemaju-na-sto-vratiti
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.