Kada je njen muž, koji nije imao rodbine, kao operativac Al Qaide ubijen u Rijadu, Azra Alić je ostala sama, što je u saudijskoj Arabiji, uređenoj prema strogim šerijatskim zakonima, neprihvatljivo. Kada je odbila da se uda za nepoznatog Saudijca, Azra je završila u zatvoru.

Najmanje dvije stotine Bosanki koje trenutno borave u Saudijskoj Arabiji nemaju nikakvog kontakta sa svojim obiteljima u BiH, sa službenicima bh. veleposlanstva u glavnom saudijskom gradu Rijadu, niti se zna kakva je njihova stvarna pozicija u toj arapskoj državi, zbog čega se čak sumnja da žive u nekoj vrsti modernog ropstva?! Ovu šokantnu informaciju Slobodna Bosna je dobila iz izvora bliskih Ministarstvu sigurnosti BiH, uz najavu kako bi se problemom statusa bosanskohercegovačkih državljanki u „prijateljskoj" Saudijskoj Arabiji, nakon višegodišnje šutnje i sramne ignorancije, konačno, mogle pozabaviti i najviše državne institucije. Iako je, naime, o pošasti trgovine ljudima u BiH proteklih godina održano na stotine javnih rasprava, seminara, okruglih stolova, i vladin i nevladin sektor se uglavnom bavio bosanskim ženama koje su kao žrtve kriminalaca završavale u raljama prostitucije u zapadnoeuropskim državama, odnosno, djevojkama iz nekadašnjih zemalja „istočnog bloka" koje su spas našle u sigurnim kućama u BiH. O Bosankama koje su u posljednjih desetak godina, mahom za muževima Arapima, otišle prema Istoku, gdje im se potom izgubio svaki trag, nitko nije govorio, pa čak i nakon što su neke od njih, po povratku u BiH, svjedočile o svojim užasnim iskustvima.

Nevolje  Nusrete Okanović i Azre Alić

Prije nepune tri godine smo, podsjetimo, objavili potresnu životnu priču tada tridesetogodišnje Nusrete Okanović iz zaseoka Šahmani, nadomak Željeznog Polja kod Zenice, koja je 2001. sa suprugom Khaledom al Seifom i troje djece otišla u Saudijsku Arabiju. Nedugo nakon što su stigli u saudijski grad Meku, Nusretin muž je kao dobrovoljac otišao u Afganistan i pridružio se talibanima. Nakon što je zarobljen u borbi, a potom transportiran u američki zatvor Guantanamo na Kubi, Nusreta Okanović i njezina djeca su narednih šest godina proveli kod muževljeve rodbine, u „kućnoj izolaciji", živeći u jednoj sobi i hodniku. „Ako sam željela negdje izaći, uvijek je neko morao biti sa mnom. Kod njih žena ne može sama hodati, neko uvijek mora sa njom ići, ili daidža ili amidža, ili neko iz familije", ispričala nam je Nusreta, prisjećajući se kako je poslije jednog pokušaja da izađe sama s djecom, bila mjesec dana zaključana. Dozvolu za posjetu rodbini u Bosni dobila je zahvaljujući angažmanu osoblja bh. ambasade u Saudijskoj Arabiji, ali je cijena izlaska bila previsoka. Zbog protivljenja muževe obitelji, djecu je zauvijek morala ostaviti u Saudijskog Arabiji. Nusreta Okanović je, inače, jedina od šest žena iz Šahmana, udatih za nekadašnje islamske dobrovoljce, koja se posljednjih godina vratila u rodno selo. Još je gore prošla njezina sunarodnjakinja Azra Alić iz sela Homolje kod Konjica čiji je suprug Jusuf Hijari, naturalizirani Bosanac porijeklom iz Maroka (u ratu pripadnik 4. muslimanske brigade Armije BiH u Konjicu), četiri godine nakon njihovog dolaska u Saudijsku Arabiju, u proljeće 2005. kao operativac Al Qaide ubijen u Rijadu. Budući da Hijari u Saudijskoj Arabiji nije imao rodbine, Azra Alić je ostala sasvim sama, što je u toj državi uređenoj prema strogim šerijatskim zakonima posve neprihvatljivo kada su žene u pitanju. Poslije neuspjelog pokušaja udaje za nepoznatog Saudijca, na koju nesretna žena nije pristala, Azra je završila u zatvoru. Na slobodi se našla poslije dvije godine, ponovno uz veliku pomoć službenika iz Ambasade BiH koji su Azru Alić, na koncu, uspjeli vratiti kući. No, ni Nusreta ni Azra, premda su u Saudijskoj Arabiji živjele godinama, nisu imale nikakvog kontakta s drugim Bosankama u toj državi.

U uredu Državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima koji djeluje pri Ministarstvu sigurnosti BiH, međutim, nisu imali podatke o bh. državljankama s kojima su, poslije odlaska u arapske države, prekinute sve veze. Kako su nam objasnili u uredu državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima, njima nikada nisu upućene zvanične informacije o tom problemu, niti su dobili pojedinačne prijave, zbog čega od nadležnih policijskih agencija nisu ni tražene provjere. Što, dakako, ne znači da sklapanje sumnjivih brakova između Bosanki i mladoženja iz arapskih zemalja, odskora, nije predmet policijske istrage, upravo zbog sumnje da se radi o unosnom biznisu, koji se vješto skriva unutar obiteljskih i vjerskih krugova, pa čak i humanitarnih organizacija.

Humanitarna misija Sahibe Kelešture

Za razliku od (po)ratnih godina kada su se ratnici iz arapskih zemalja ženili bosanskim mladenkama iz sela u okolici Zenice, Travnika, Zavidovića, Maglaja i Tešnja uz otvoreno pokroviteljstvo lokalnih političkih, vojnih i vjerskih struktura, a najčešće iz vrlo pragmatičnih razloga (sticanje bh. državljanstva), posredništvom u dogovaranju brakova „na neviđeno" danas se bavi nekoliko „humanitarnih organizacija" kojima taj „angažman" predstavlja solidan izvor prihoda. U Zenici je tako gotovo pa javna tajna da je predsjednica Udruženja građana Knjiga-Izvor Sabiha Keleštura postala glavni provodadžija kada je posrijedi ugovaranje brakova između Bosanki i mladoženja iz Saudijske Arabije, Katara, Sirije, Ujedinjenih Arapskih Emirata. Keleštura, naime, rukovodi asocijacijom žena koja okuplja djevojke čiji su očevi stradali u ratu, ili su djeca razvedenih roditelja, samohrane majke i žene koje su, kako se navodi, zbog svoje vjerske opredijeljenosti „izložene diskriminaciji u društvu i porodici". Udruženje broji oko tristo članica, uglavnom žena iz siromašnih obitelji, koje pohađaju različite kurseve (informatike, krojenja i šivenja, frizerskog zanata), kao i vjerska predavanja. Budući da je visprena Sabiha sa nekima od članica svog udruženja vremenom postala jako bliska, uveliko se nagađa kako je upravo ona kumovala njihovoj udaji za arapske mladiće, te da je „provodadžisanje" dobro naplatila. Premda su, naime, nekoliko projekata Udruženja Knjiga-Izvor financirale općinske vlasti Zenice, najviše novca za rad stiže od privatnih donatora. Jedan od najznačajnijih financijera je Muhamed Mektub iz Omana, koji u toj arapskoj državi posjeduje pogrebno poduzeće, studio za snimanje i građevinsku tvrtku u Egiptu. Mektub je sam financirao adaptaciju prostorija Udruženja, plativši 20.000 KM. „Nedavno je u Udruženje došao Hadis Garanović iz Zenice, sa dvojicom mladića iz Velike Britanije, za koje mislim da su Arapi. Čuli smo da traže djevojke za ženidbu i da su o tome dogovarali sa Sabihom", kazala nam je bivša članica zeničkog udruženja, otkrivajući kako se istim „poslom" bavi i njezin sugrađanin Enes Brković, iz naselja Raspotočje kod Zenice. No, za razliku od Kelešture, Brković uglavnom posreduje u sklapanju brakova između „braće i pravovjernih" mladenki, što je među selefijama u Bosni postala gotovo pa posve normalna stvar. Na desetke takvih brakova je, naime, sklopljeno i u sarajevskoj džamiji Kralja Fahda, uglavnom među selefijama koji se tamo okupljaju. Navodno da se, osim Enesa Brkovića, istim „poslovima" bavio i Muhamed Bašić iz Zenice koji je zbog bračnog posredovanja došao u sukob s „braćom", i u međuvremenu morao pobjeći u Švedsku, te Adnan Muslija, jedan od čelnika humanitarne organizacije Pomoć u Visokom.