U njoj se navodi da Francuska prilikom deportacija rasno diskriminira, te se traži da hitno zaustavljanje deportacija.

Ovo je prva izravna i nedvosmislena kritika Francuske od strane jedne od glavnih institucija Europske Unije, a posebno je značajna po tome što su u finalu deklaraciju neočekivano podržali i mnogi zastupnici desnice, pa je donesena uvjerljivom većinom.

Iako je Francuska prošle godine deportirala više od 10,000 Roma nazad u Bugarsku i Rumunjsku, a ove godine već više od 8,000, Sarkozy si je sam, pokušajem kupovanja simpatija desnice, zagorčao život. Naime, dok su se deportacije tiho odvijale, malo tko je znao za to i malo koga je bilo briga. No otkako je prije mjesec dana javno najavio rušenja romskih kampova i ubrzao tempo deportacija, Francuska se nalazi u fokusu svjetskih medija, organizacija za ljudska prava i europskih institucija. Bilo kako bilo, Sarkozyu sad odozgo za vrat pušu i Europski parlament i Vatikan i UN-ova komisija za ljudska prava, a odozdo su se mobilizirali sindikati koji su na nedavnim demonstracijama protiv deportacija okupili desetine tisuća ljudi u više od stotinu francuskih gradova.

Ono što kritičari najviše zamjeraju trenutnoj francuskoj politici deportacije jest to da se ohrabruju predrasude prema Romima kao lopovima, jer se one vrše u kontekstu „rata protiv kriminala", kako je svoju politiku nazvao Sarkozy. Pretpostavka je, dakle, da su Romi kriminalci te da njihovo protjerivanje pridonosi redu. Sarkozy je tako romske kampove nazvao „izvorima kriminala, prostitucije, trgovine ljudima i eksploatacije djece," pritom ne pružajući niti jedan dokaz za tu skandaloznu izjavu koja itekako koketira s rasizmom. Da je Sarkozyeva izjava nekim čudom istinita, pa romski kampovi zaista i jesu izvori prostitucije i kriminala, zašto pobogu nisu pohapšeni svodnici i trgovci ljudima, nego se ti isti imaginarni kriminalci šalju nazad u Rumunjsku i Bugarsku. U svakom slučaju, izjave koje dolaze iz usta jednog predsjednika, a povezuju jednu grupu ljudi s kriminalom izuzetno su neodgovorne jer daju kredibilitet luđacima poput Le Pena i njihovom rasizmu bez rukavica.

Francuske vlasti inzistiraju na tome da je vraćanje Roma dobrovoljno te da svaki Rom koji se pristane vratiti dobije 300 eura plus dodatnih 100 eura za svako dijete. Međutim, teško je oteti se dojmu da iza svega ipak stoji čista sila. Naime, prvo se romska naselja ruše bagerima, a zatim je Romima ponuđeno da otiđu dobrovoljno. Svejedočanstva sugeriraju da su Romi podvrgnuti prijetnjama i ucjenama tipa: ili ćete uzeti ove pare i vratiti se nazad, ili ćemo vas prisilno izbaciti kasnije, ali tada ništa od para. Ova Sarkozyeva genijalna kombinacije mrkve i batine najčešće urodi plodom te se Romi na kraju „dobrovoljno" vrate.

Pitanje o legalnosti deportacije Roma nije jednostavno i možemo očekivati još debata na tu temu. Naime, s jedne strane u direktivi Europskog parlamenta broj 38 iz 2004. stoji da pravo na slobodno kretanje i boravak u bilo kojoj zemlji EU imaju svi građani neke od zemalja EU. Iznimno postoje situacije u kojima se može uskratiti pravo na boravak, ukoliko pojedinci postanu „nerazumni teret za socijalnu pomoć" ili zbog pitanja javne sigurnosti. Također, tamo se navodi da ne smije biti nikakve diskriminacije s obzirom na rasu, spol i druge karakteristike, slično kao i u Povelji o osnovnim pravima Europske Unije. Romi u Francuskoj su uglavnom građani Bugarske i Rumunjske, a time nedvojbeno i građani Unije. Predstavljaju li oni „nerazumni teret za socijalnu pomoć" te ugrožavaju li javnu sigurnost? U svakom slučaju očito je da se nedovoljno precizna formulacija Europskog parlamenta može široko tumačiti i zloupotrebljavati, te bi ju trebalo dodatno specificirati. Kad bi bila primjenjivana na individualne slučajeve ljudi koji su zaista kriminalci i koji zaista samo žive od socijalne pomoći, Francuska bi se još mogla izvući. Međutim, donešenom deklaracijom Europski parlament je protumačio da francuska politika krši direktivu 2004/38, između ostalog jer su na više mjesta u europskom pravu izrijekom zabranjene kolektivne deportacije.

Da bi sebi skinuli Rome s grbače, Francuzi sada sve više pritišću Rumunjsku i Bugarsku da hitno donesu nekakav smislen program integracije Roma u društvo. Iako nije vjerojatno, Francuska bi u teoriji čak mogla spriječiti ulazak tih zemalja u Schengensku zonu, koji bi se prema planu trebao desiti za manje od godine dana. Francuzi su s jedne strane potpuno u pravu kad prigovaraju da Rumunji ne čine gotovo ništa za integraciju Roma u društvo - iako su im ponuđeni milioni eura iz europskih fondova, postoji samo mali broj projekata koji iskorištavaju te novce. Možda se francuski potezi ipak dugoročno pokažu pozitivnim za Rome, ukoliko natjeraju Europu, a naročito Rumunjsku i Bugarsku, da se pomaknu s mrtve točke u vezi rješavanja problema integracije. Ipak, neozbiljno je očekivati od Rumunjske i Bugarske, koje spadaju među najsiromašnije europske zemlje da se same pobrinu za svoje Rome.

Romi su najbrojnija, ali i najugroženija europska nacionalna manjina. Brojne statistike pokazuju da su im je zaposlenost, očekivana životna dob, pismenost itd. puno niže nego kod ostalih skupina. Osim toga, Romi su žrtve začaranog kruga diskriminacije u kojem diskriminacija proizvodi društvenu i ekonomsku nejednakost koja opet utječe na diskriminaciju. Na primjer: Rome nitko ne želi zaposliti jer smatraju da besposličare, a onda ovi nemaju posla jer ih nitko ne želi zaposliti. Ili, što je trenutno aktualno u Hrvatskoj: prevladava mišljenje da Romi ne bi trebali ići u normalnu školu (razred, odijeljenje) jer ne znaju jezik, pa na kraju Romi niti ne znaju jezik jer mu nikad nisu bili izloženi. Jedino sustavan rad na integraciji na lokalnoj, državnoj i europskoj razini može dovesti do nekih pomaka.

Za sam kraj treba spomenuti jedan svijetli primjer (video!) integracije Roma u zajednicu i razbijanja začaranog kruga diskriminacije. Primjer nam dolazi upravo iz Francuske. Lokalne vlasti su tako na nagovor nevladinih organizacija odlučile dodijeliti Romima kućice koje su skromne ali bolje od straćara u kojima su ovi prije živjeli. Usprkos očekivanjima zlobnika i pesimista, te kućice su i dalje čiste, uredne, s njih ništa nije skinuto, pokradeno i prodano. Djeca idu u školu, odrasli su zaposleni te sve djeluje i funkcionira kao bilo koji normalan kvart. Ovaj inspirativan projekt mnogo govori o tome kako djelovanje protiv predrasuda, aktivno razbijanje kruga diskriminacije i ophođenje prema ljudima s poštovanjem može potaknuti integraciju u normalan život.