Predsjednik Sarkozy prošlog je tjedna u govoru pred oba doma parlamenta u Versaillesu izjavio kako na francuskom teritoriju neće biti prihvaćeno da žene nose burke. Njegov je stav kako „problem burki nije vjerski problem, već pitanje dostojanstva žene, simbol pokornosti i potlačenosti."

Francuska je dom najvećoj muslimanskoj zajednici u Europi, ima ih oko pet milijuna. Francuska je, istovremeno, snažno vezana uz svoje sekularne vrijednosti i ravnopravnost spolova. Burka, koja pokriva ženu od glave do pete te skriva lice žene, doživljava se kao kršenje prava žena nametnuto od fundamentalista. Kritičari tvrde da bi takav zakon značio stigmatizaciju muslimana u vrijeme kada bi se zemlja trebala boriti protiv diskriminacije u zapošljavanju i nastanjivanju, diskriminacije koja je i stvorila podjelu između matičnog društva i mladeži imigrantskog podrijetla. Čak su i članovi francuske vlade podijeljeni po tom pitanju. Ministar imigracije Eric Besson smatra kako bi potpuna zabrana samo „stvorila napetosti, dok ministrica za zaštitu ljudskih prava Rama Yade kaže kako će prihvatiti zabranu ukoliko joj je cilj zaštita žena koje su prisiljene nositi burku.

Službeno Francusko muslimansko vijeće osporilo je debatu. „Podizati to pitanje na razinu parlamentarnog povjerenstva način je stigmatizacije islama i muslimana u Francuskoj," rekao je Muhamed Musaui, predsjednik Francuskoj vijeća za muslimansku religiju.

Znak separacije

Ponovno povlačenje tog pitanja izazvalo je kontroverze stare desetak godina a vezane uz nošenje pokrivala za glavu u školama. Zakon iz 2004. godine u Francuskoj zabranjuje učenicama nošenje uočljivih znakova religije u državnim školama.

Prvi incident s pokrivanjem glave, ali hidžabom (propisno oblačenje koje podrazumijeva pokrivanje cijelog tijela žene osim lica i šaka), dogodio se 1989. godine u Creilu, predgrađu Pariza kada su tri djevojke pokušale ući u razred noseći hidžab. Studentice su izbačene sa sveučilišta.

Britanci su bili među najglasnijim kritičarima francuske zabrane i smatrali su se pravim modelom multikulturalnog društva. No, u listopadu 2006. godine bivši ministar vanjskih poslova i prominentan član britanskog parlamenta Jack Straw uzburkao je javnost rekavši kako je tražio od žena koje bi pokrivene došle u njegov ured da skinu marame. Po njemu, pokrivala sprječavaju kominikaciju i vrlo su loša za odnose u zajednici. Ta se rasprava također odvijala u vrijeme kada je jedan britanski rektor odlučio otpustiti asistenticu koja je odbila skinuti veo koji joj je potpuno prekrio lice, osim očiju. Rahmanara Chowdhury počela je nositi nikab na svojoj posljednjoj godini rada na sveučilištu. Većina je ljudi pokazala razumijevanje tijekom njezinih predavanja na sveučilištu u Loughboroughu, u središtu Engleske. „Veo je podsjetnik da sam muslimanka," rekla je ona, podignuvši tužbu protiv škole za vjersku diskriminaciju i ugrožavanje. Taj je slučaj postao dio rasprave oko vjerskog identiteta britanskih muslimana.

Slučaj zastupnice Deligoz

No pitanje pokrivanja lica muslimanki dominiralo je te godine i u drugim europskim državama.

Tada je, naime, nizozemska vlada zakonom htjela zabraniti nošenje dugih pokrivala na javnim mjestima i svih pokrivala koje zaklanjaju lice. Za mnoge je to bio iznenađujući potez jer se Nizozemska smatrala jednom od nacija koja je najtoplije primala imigrante i tražitelje azila. Tu je i Njemačka u kojoj su četiri savezne države zabranile učiteljicama nošenje hidžaba. Najpoznatiji je slučaj zastupnice Zelene stranke u parlamentu, inače rođene u Turskoj, Ekin Deligoz u razgovoru za Bild am Sonntag, koja je muslimanskim ženama savjetovala: »Vi živite ovdje, stoga skinite veo. Pokažite da imate ista civilna i ljudska prava kao muškarci.«

Faizi M. odbijeno državljanstvo

Francuski sud nije odobrio državljanstvo muslimanki iz Maroka, objasnivši u presudi da njezino prakticiranje „radikalnog" islama nije kompatibilno s francuskim vrijednostima. 32-godišnja žena, poznata kao Faiza M., živjela je u Francuskoj od 2000. godine sa svojim suprugom , Francuzom i njihov troje djece rođene u Francuskoj. U izvješćima socijalnih službi stoji da je Faiza M., koja je nosila burku, živjela u „totalnoj podčinjenosti svojih muških rođaka".

Ona je sama izjavila da nikada nije osporavala fundamentalne vrijednosti Francuske. Njezina prva aplikacija za državljanstvo odbijena je 2005. godine zbog „nedovoljne asimilacije" u Francuskoj. Žalila se no godinu dana kasnije Conseil d'Etat, najviše fracusko zakonodavno tijelo koje također djeluje kao vrhovni sud, podržalo je raniju odluku i osporilo joj državljanstvo. Prema jednom ispitivanju u Francuskoj iz 2003. godine oko 77 posto djevojčica koje nose hidžab izjavilo je da to čine zbog psihičkih prijetnji islamističkih skupina. Čak je dnevni list Libération u 2003. dokumentirao priče muslimanskih žena i djevojčica koje su odbijale nositi hidžab te su bile vrijeđane, odbijane te često i podvrgnute prijetnjama muških pripadnika muslimanske zajednice.