Djevojke i mladiće iz studentske inicijative za školovanje bez plaćanja, koji su se u utorak posjeli ispred Ministarstva obrazovanja, policajci su na rukama razmještali kao lutke da bi uvaženi službenici komotno mogli izaći iz zgrade i krenuti doma. Ne zna se tko je pozvao interventne snage reda da zaštite zaposlenike Ministarstva ni od čega, ali plavci su barem bili nježni i uljudni prema djeci koja su mirno protestirala protiv komercijalizacije studiranja.

I policajci, naime, imaju djecu, i oni bi, kladila bih se, glasali za školu dostupnu svima, da ih tko pita. Ali ne pita se ni studente, ni roditelje. Jerbo država, navodno, nema sredstava za to djetinjasto i zaluđeno afektiranje o slobodi, jednakosti i bratstvu. Sve košta, sve je na tršištu, znaju li studenti, molim lijepo, kako izgleda stvarni život? Zato se iz Primorac-Fuchsovog ministarstva, te iz krugova koji su visoko školstvo pretvorili u prljavi biznis, šalju spinovi o tome kako neradnici i vječni studenti ucjenjuju društvo da se mogu besplatno klatariti po fakultetima deset godina.

To je, naravno, obično podmetanje jer bolonjski sustav automatski ukida vječno studiranje i to prestaje biti tema.

Ali kako ćeš, nego podmetanjem, tući ovu mladu generaciju koja se za svoja uvjerenja bori tako sugestivno, s toliko dostojanstva i mudrosti? Zato su i policajci pozvani da stvore dojam kako bagra izgrednika ugrožava red i poredak, ali djeca su i opet izašla kao pobjednici.

Što se tiče troška o kojem zabrinuto uzdiše vlast, 350 milijuna kuna godišnje potrebno je da bi svi mogli studirati bez plaćanja, a to je cijena barem deset puta manja nego cijena korupcije.

Samo na jednom jedinom ugovoru, na pišljivom farbanju tunela, zamračeno je u HAC-u 22 milijuna kuna. Milijarde budžetskog novca svake godine dižu se na namještenim natječajima za ogromne infrastrukturne poslove, na fiktivnim dilovima za medijsku promociju sa sinom Luke Bebića, na javnim nabavama, na budžetima za arheološka istraživanja Mirjane Sanader, na desecima drugih fantomskih stavki, pa čak i na jednoj takvoj kao što je košenje trave. Nitko ne bi pomislio da se novac može i izvlačiti na kosilici, ali krvopije sisaju kroz svaku slamku, gdje i koliko ide.

I to je samo HAC, a gdje su Željeznice, Pošte, Elektroprivreda, brodogradilišta i druge državne tvrtke, gdje su ministarstva, uredi, agencije i ostala skrovišta političke moći. Samo parcijalni uvid u ukupno poslovanje pod kapom vlasti daju nam afere koje povremeno planu iz političkih obračuna i iznevjerenih očekivanja u sustavu podjele plijena.

To je ta stvarnost koju imamo i zato nema novca ni uza sve ogromne poreze koje uzima država i od kojih bi trebala financirati strateške prioritete. Ako to nije školstvo, onda što je?