H-Alter
POLITIKE JEDNAKOG PRISTUPA - 1. dio
Dvostruka uloga sveučilišta: ekonomska kompetitivnost i socijalna inkluzija
Sveučilišta su, u isto vrijeme, pokretači, ali i refleksija društva u kojem se nalaze.
Sveučilišta premošćuju nacionalne granice. Utječu na razvoj humanizma i tolerancije kroz ideje oblikovane u humanističkim znanostima i umjetnosti. Podržavaju nacionalne prioritete. Imaju veliku ulogu u jačanju privrede kroz unaprjeđenje ljudskog kapitala jedne zemlje te primjenu znanstvenih otkrića i tehnoloških inovacija.1
Bila su i jesu poprište bunta protiv represije, diskriminacija svih vrsta, nepravdi suvremenog društva. Prema raznim politikama, strategijama i deklaracijama koje su donesene u zadnjih desetak godina na europskoj i svjetskoj razini upravo se od sveučilišta očekuje najveći doprinos transformaciji postindustrijskog društva u društvo znanja, ali i bitka za osvještavanje socijalno-kulturološke dimenzije koje prate reforme i transformacije. Postavljamo pitanje: Da li su hrvatska sveučilišta spremna za dvostruku ulogu koju im pridaju i Lisabonska i Bolonjska deklaracija – s jedne strane pokretačku ulogu u ekonomskoj kompetitivnosti našeg društva, a s druge strane presudnu ulogu u socijalnoj inkluziji?
Visokoškolske institucije u Hrvatskoj stoje pred velikim izazovima. Kako postati i ostati kompetitivan u okviru europskog visokoobrazovnog prostora? Koliko su naši studenti i nastavnici spremni priključiti se europskom tržištu rada? Kako osigurati autonomiju sveučilišta i kako osigurati primjereno financiranje visokoškolskih institucija? Vode se rasprave o odgovornosti društva i države i što strukture vlasti mogu učiniti za visoko obrazovanje i njegov razvoj. Međutim, postavljamo pitanje - što obrazovne institucije čine i što mogu učiniti za razvoj društva, u smislu podizanja njegovog ljudskog, kulturnog i ekonomskog kapitala? Što visokoškolske institucije mogu učiniti za veću otvorenost prema svim osobama koje čine naše društvo – bez obzira na njihovo porijeklo, rodnu, rasnu i nacionalnu pripadnost, društveno-ekonomski status i ostale atribute koje nas društveno određuju.
Međunarodni trendovi: socijalna dimenzija visokog obrazovanja
U velikom broju transnacionalnih i nacionalnih politika, deklaracija ili strategija razvoja, koje su donesene u zadnjih desetak godina nezaobilazna je socijalna dimenzija. U Lisabonskom ugovoru stoji2:
U svim svojim aktivnostima, Unija će raditi na eliminaciji svih nejednakosti i promovirati jednakost između žena i muškaraca. (članak 8.)
U definiranju i implementiranju svojih politika i aktivnosti, Unija će promovirati jednake šanse kod zapošljavanja, adekvatnu socijalnu zaštitu, borbu protiv socijalne isključenosti i pravo na visoku razinu obrazovanja (članak 9.)
U Londonskom ministarskom priopćenju3, kojeg su ministri obrazovanja zemalja potpisnica Bolonjske deklaracije objavili 2007.g. piše:
Visoko obrazovanje trebalo bi imati važnu ulogu u unaprjeđenju socijalne kohezije, umanjivanju nejednakosti i povećavanju razine znanja, vještina i kompetencija u društvu. Cilj javnih politika stoga bi trebao biti maksimalno uvećati potencijal pojedinaca za osobni razvoj i doprinos održivom i demokratskom društvu utemeljenom na znanju.
Tricia Jenkins: Iz nekih britanskih četvrti 8 od 10 djece upisat će fakultet, a iz drugih 8 od 100 djece. To nije pravedno.
Ove godine, u ljetnim mjesecima (op.a. pa možda zato manje zapaženo) objavljena su dva značajna dokumenta. European Universities Charter on Lifelong Learning, kojim su se članice Udruženja europskih sveučilišta (European Universities' Association - EUA) obvezale, između ostalog, na sljedeće:
Europska sveučilišta svjesna su različitosti i individualnih potreba studenata, i odgovorna su za prilagođavanje studijskih programa kao i ishoda učenja poštujući pristup poučavanju koji je usmjeren studentu.
S druge strane UNESCO-ova organizacija za visoko obrazovanje Međunarodno udruženje sveučilišta (International Association of Universities), objavila je preporuku Equitable Access, Success and Quality in Higher Education, kojom se želi utjecati na povećanje postotka populacije s stupnjem visokoškolskog obrazovanja kao i omogućiti širi pristup visokom obrazovanju osobama koje su premalo zastupljene zbog socio-ekonomskog statusa, rase, nacionalnosti, dobi, religije, roda ili stupnja invaliditeta.
Hrvatska: homogenost strukture studentske populacije
Iz godine u godinu svjedoci smo trenda rasta broja upisanih studenata na naša sveučilišta. Iako nam nedostaju podaci koji bi nam dali pravu sliku strukture studenata, podatak Ureda za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu da na Sveučilištu studira oko 200 studenata s različitim stupnjevima invaliditeta, od 65.000 ukupne studentske populacije dovoljno govori o homogenosti našeg studentskog tijela. Za usporedbu, na sveučilištima u Ujedinjenom Kraljevstvu studira oko 4 posto studenata s invaliditetom, što je također prema ukupnoj populaciji od 12 posto premalo zastupljen broj. 4
Međutim, i da imamo sve podatke koji bi nam pomogli kod analize studentske populacije, vjerojatno bismo došli do istog zaključka – studentska populacija nije odraz strukture društva, već odraz strukture viših slojeva društva, u svakom slučaju slojeva s većim ekonomskim ili kulturnim kapitalom. U preglednom radu Global Education Expansion and Socio-Economic Development autorice Hannum i Buchman pozivaju se na nekoliko istraživanja koja upozoravaju na činjenicu da širenje obrazovanja u razvijenim i razvijajućim zemljama ne smanjuje relativne prednosti studenata iz elitnijih društvenih slojeva nad studentima iz slojeva društva nižeg socioekonomskog statusa, studenata s posebnim potrebama ili drugih premalo zastupljenih grupa studenata.
Nisu sva djeca s istim potencijalima rođena i s istim životnim prilikama. Tricia Jenkins, voditeljica Ureda za prilike u obrazovanju Sveučilišta u Liverpoolu, na otvaranju European Access Network (EAN) konferencije 2007., koja se održala u Galwayu u Irskoj, rekla je slikovito: U UK-u iz nekih kvartova 8 od 10 djece upisat će fakultet, a iz drugih kvartova 8 od 100 djece će upisati fakultet. To nije pravedno. Kako promijeniti tu sliku i dići aspiracije djece i njihovih roditelja iz kvartova koja su već unaprijed obilježena i gotovo osuđena na neuspjeh? Najvažnije je započeti što ranije.
Nedovoljna svijest o potrebi osiguranja jednakih prilika u visokom obrazovanju
Hrvatska se dosta kasno uključila u raspravu o premalo zastupljenim grupama studenata. U zadnjih nekoliko godina tom se problematikom bavilo na istraživačkom planu, a manje na konkretnim aktivnostima ili strategijama. Možda je tome razlog što je istraživanje pretpostavka planiranoj akciji, ali vjerojatnije je razlog tome nedovoljna svijest o potrebi akcije, pa temeljem toga i nedostatak sredstava za konkretne aktivnosti.
'Jasno je da u Hrvatskoj ne nedostaje političke volje za hvatanje u koštac s problemom jednakog pristupa tercijalnom obrazovanju.'
S druge strane, nema boljeg trenutka od ovog sada, zbog brojnih reformi i zahtjeva EU-a, ali i osvještavanja slike o obrazovnoj strukturi stanovništva u RH, da krenemo s mjerama i akcijama koje bi šire otvorila vrata našeg tercijarnog obrazovanja. Jasno je da ne nedostaje političke volje da se uhvatimo u koštac s problemom jednakog pristupa. U Planu razvoja sustava odgoja i obrazovanja do 2010.g., kojeg je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ) donio 2005.g. stoji:
Poduzimat će se mjere za osiguranje jednakih mogućnosti pristupa visokoškolskom obrazovanju za sve; u suradnji s gospodarstvenicima i drugim partnerima osigurat će se stipendije za upisane studente/ice s nedovoljnim prihodima; uvođenjem državne mature olakšat će se protočnost pristupnika/ca visokom obrazovanju.5
Međutim, radi se o vrlo složenom i dugotrajnom procesu u koji moraju biti uključeni svi dionici i interesne skupine kako bi se s jedne strane promijenile samopercepcija i aspiracija premalo zastupljenih grupa studenata, a s druge strane prilagodili studijski programi i metodika poučavanja, te kako bi visokoškolske institucije općenito postale pristupačnije u svakom smislu.
1 Clare Holdsworth, Community Engagement and Student Volunteering; Higher Education Institutions and Local Communities - Forward and Backward Linkages Network; Thursday 20th July 2006 Workshop; Summary and Outcomes from Liverpool and Exeter
2 Treaty of Lisbon
3 Londonsko ministarsko priopćenje
4 International Insights into Widening Participation: supporting the success of under-represented groups in tertiary education, Final Report, Thomas & Quinn, 2003.
5 Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.-2010., MZOŠ
Autorice:
Autorice teksta rade na Fakultetu organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu. Prof. dr. sc. Blaženka Divjak je prodekanica za znanstveno-istraživački rad, Renata Horvatek, prof. je koordinatorica za međunarodnu suradnju, a dr. sc. Violeta Vidaček-Hainš je znanstvena novakinja/viša asistentica.
Kampanja Pravo na obrazovanje:
Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.
Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa:
Mašenjka Bačić: SUSTAV PROTIV IZVRSNOSTI (intervju s Pavelom Gregorićem)
Mašenjka Bačić: 'NOVAC U ŠKOLSTVO, A NE U VOJSKU!'
Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 2. dio
Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 1. dio
Karin Doolan i Teo Matković: KOGA NEMA?
Teo Matković: ČEMU SLUŽI DIPLOMA?
Vesna Kovač: KAKO POVEĆATI PRISTUP VISOKOM OBRAZOVANJU
Danijela Dolenec: Snimka Lisabonskog procesa; IZVORI NEJEDNAKOSTI U OBRAZOVANJU
Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ
Sveučilišta su, u isto vrijeme, pokretači, ali i refleksija društva u kojem se nalaze.
Sveučilišta premošćuju nacionalne granice. Utječu na razvoj humanizma i tolerancije kroz ideje oblikovane u humanističkim znanostima i umjetnosti. Podržavaju nacionalne prioritete. Imaju veliku ulogu u jačanju privrede kroz unaprjeđenje ljudskog kapitala jedne zemlje te primjenu znanstvenih otkrića i tehnoloških inovacija.1
Bila su i jesu poprište bunta protiv represije, diskriminacija svih vrsta, nepravdi suvremenog društva. Prema raznim politikama, strategijama i deklaracijama koje su donesene u zadnjih desetak godina na europskoj i svjetskoj razini upravo se od sveučilišta očekuje najveći doprinos transformaciji postindustrijskog društva u društvo znanja, ali i bitka za osvještavanje socijalno-kulturološke dimenzije koje prate reforme i transformacije. Postavljamo pitanje: Da li su hrvatska sveučilišta spremna za dvostruku ulogu koju im pridaju i Lisabonska i Bolonjska deklaracija – s jedne strane pokretačku ulogu u ekonomskoj kompetitivnosti našeg društva, a s druge strane presudnu ulogu u socijalnoj inkluziji?
Visokoškolske institucije u Hrvatskoj stoje pred velikim izazovima. Kako postati i ostati kompetitivan u okviru europskog visokoobrazovnog prostora? Koliko su naši studenti i nastavnici spremni priključiti se europskom tržištu rada? Kako osigurati autonomiju sveučilišta i kako osigurati primjereno financiranje visokoškolskih institucija? Vode se rasprave o odgovornosti društva i države i što strukture vlasti mogu učiniti za visoko obrazovanje i njegov razvoj. Međutim, postavljamo pitanje - što obrazovne institucije čine i što mogu učiniti za razvoj društva, u smislu podizanja njegovog ljudskog, kulturnog i ekonomskog kapitala? Što visokoškolske institucije mogu učiniti za veću otvorenost prema svim osobama koje čine naše društvo – bez obzira na njihovo porijeklo, rodnu, rasnu i nacionalnu pripadnost, društveno-ekonomski status i ostale atribute koje nas društveno određuju.
Međunarodni trendovi: socijalna dimenzija visokog obrazovanja
U velikom broju transnacionalnih i nacionalnih politika, deklaracija ili strategija razvoja, koje su donesene u zadnjih desetak godina nezaobilazna je socijalna dimenzija. U Lisabonskom ugovoru stoji2:
U svim svojim aktivnostima, Unija će raditi na eliminaciji svih nejednakosti i promovirati jednakost između žena i muškaraca. (članak 8.)
U definiranju i implementiranju svojih politika i aktivnosti, Unija će promovirati jednake šanse kod zapošljavanja, adekvatnu socijalnu zaštitu, borbu protiv socijalne isključenosti i pravo na visoku razinu obrazovanja (članak 9.)
U Londonskom ministarskom priopćenju3, kojeg su ministri obrazovanja zemalja potpisnica Bolonjske deklaracije objavili 2007.g. piše:
Visoko obrazovanje trebalo bi imati važnu ulogu u unaprjeđenju socijalne kohezije, umanjivanju nejednakosti i povećavanju razine znanja, vještina i kompetencija u društvu. Cilj javnih politika stoga bi trebao biti maksimalno uvećati potencijal pojedinaca za osobni razvoj i doprinos održivom i demokratskom društvu utemeljenom na znanju.
Tricia Jenkins: Iz nekih britanskih četvrti 8 od 10 djece upisat će fakultet, a iz drugih 8 od 100 djece. To nije pravedno.
Ove godine, u ljetnim mjesecima (op.a. pa možda zato manje zapaženo) objavljena su dva značajna dokumenta. European Universities Charter on Lifelong Learning, kojim su se članice Udruženja europskih sveučilišta (European Universities' Association - EUA) obvezale, između ostalog, na sljedeće:
Europska sveučilišta svjesna su različitosti i individualnih potreba studenata, i odgovorna su za prilagođavanje studijskih programa kao i ishoda učenja poštujući pristup poučavanju koji je usmjeren studentu.
S druge strane UNESCO-ova organizacija za visoko obrazovanje Međunarodno udruženje sveučilišta (International Association of Universities), objavila je preporuku Equitable Access, Success and Quality in Higher Education, kojom se želi utjecati na povećanje postotka populacije s stupnjem visokoškolskog obrazovanja kao i omogućiti širi pristup visokom obrazovanju osobama koje su premalo zastupljene zbog socio-ekonomskog statusa, rase, nacionalnosti, dobi, religije, roda ili stupnja invaliditeta.
Hrvatska: homogenost strukture studentske populacije
Iz godine u godinu svjedoci smo trenda rasta broja upisanih studenata na naša sveučilišta. Iako nam nedostaju podaci koji bi nam dali pravu sliku strukture studenata, podatak Ureda za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu da na Sveučilištu studira oko 200 studenata s različitim stupnjevima invaliditeta, od 65.000 ukupne studentske populacije dovoljno govori o homogenosti našeg studentskog tijela. Za usporedbu, na sveučilištima u Ujedinjenom Kraljevstvu studira oko 4 posto studenata s invaliditetom, što je također prema ukupnoj populaciji od 12 posto premalo zastupljen broj. 4
Međutim, i da imamo sve podatke koji bi nam pomogli kod analize studentske populacije, vjerojatno bismo došli do istog zaključka – studentska populacija nije odraz strukture društva, već odraz strukture viših slojeva društva, u svakom slučaju slojeva s većim ekonomskim ili kulturnim kapitalom. U preglednom radu Global Education Expansion and Socio-Economic Development autorice Hannum i Buchman pozivaju se na nekoliko istraživanja koja upozoravaju na činjenicu da širenje obrazovanja u razvijenim i razvijajućim zemljama ne smanjuje relativne prednosti studenata iz elitnijih društvenih slojeva nad studentima iz slojeva društva nižeg socioekonomskog statusa, studenata s posebnim potrebama ili drugih premalo zastupljenih grupa studenata.
Nisu sva djeca s istim potencijalima rođena i s istim životnim prilikama. Tricia Jenkins, voditeljica Ureda za prilike u obrazovanju Sveučilišta u Liverpoolu, na otvaranju European Access Network (EAN) konferencije 2007., koja se održala u Galwayu u Irskoj, rekla je slikovito: U UK-u iz nekih kvartova 8 od 10 djece upisat će fakultet, a iz drugih kvartova 8 od 100 djece će upisati fakultet. To nije pravedno. Kako promijeniti tu sliku i dići aspiracije djece i njihovih roditelja iz kvartova koja su već unaprijed obilježena i gotovo osuđena na neuspjeh? Najvažnije je započeti što ranije.
Nedovoljna svijest o potrebi osiguranja jednakih prilika u visokom obrazovanju
Hrvatska se dosta kasno uključila u raspravu o premalo zastupljenim grupama studenata. U zadnjih nekoliko godina tom se problematikom bavilo na istraživačkom planu, a manje na konkretnim aktivnostima ili strategijama. Možda je tome razlog što je istraživanje pretpostavka planiranoj akciji, ali vjerojatnije je razlog tome nedovoljna svijest o potrebi akcije, pa temeljem toga i nedostatak sredstava za konkretne aktivnosti.
'Jasno je da u Hrvatskoj ne nedostaje političke volje za hvatanje u koštac s problemom jednakog pristupa tercijalnom obrazovanju.'
S druge strane, nema boljeg trenutka od ovog sada, zbog brojnih reformi i zahtjeva EU-a, ali i osvještavanja slike o obrazovnoj strukturi stanovništva u RH, da krenemo s mjerama i akcijama koje bi šire otvorila vrata našeg tercijarnog obrazovanja. Jasno je da ne nedostaje političke volje da se uhvatimo u koštac s problemom jednakog pristupa. U Planu razvoja sustava odgoja i obrazovanja do 2010.g., kojeg je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ) donio 2005.g. stoji:
Poduzimat će se mjere za osiguranje jednakih mogućnosti pristupa visokoškolskom obrazovanju za sve; u suradnji s gospodarstvenicima i drugim partnerima osigurat će se stipendije za upisane studente/ice s nedovoljnim prihodima; uvođenjem državne mature olakšat će se protočnost pristupnika/ca visokom obrazovanju.5
Međutim, radi se o vrlo složenom i dugotrajnom procesu u koji moraju biti uključeni svi dionici i interesne skupine kako bi se s jedne strane promijenile samopercepcija i aspiracija premalo zastupljenih grupa studenata, a s druge strane prilagodili studijski programi i metodika poučavanja, te kako bi visokoškolske institucije općenito postale pristupačnije u svakom smislu.
1 Clare Holdsworth, Community Engagement and Student Volunteering; Higher Education Institutions and Local Communities - Forward and Backward Linkages Network; Thursday 20th July 2006 Workshop; Summary and Outcomes from Liverpool and Exeter
2 Treaty of Lisbon
3 Londonsko ministarsko priopćenje
4 International Insights into Widening Participation: supporting the success of under-represented groups in tertiary education, Final Report, Thomas & Quinn, 2003.
5 Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.-2010., MZOŠ
Autorice:
Autorice teksta rade na Fakultetu organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu. Prof. dr. sc. Blaženka Divjak je prodekanica za znanstveno-istraživački rad, Renata Horvatek, prof. je koordinatorica za međunarodnu suradnju, a dr. sc. Violeta Vidaček-Hainš je znanstvena novakinja/viša asistentica.
Kampanja Pravo na obrazovanje:
Ovaj tekst je objavljen u sklopu Kolumne Pravo na obrazovanje. Kolumna je jedna od aktivnosti projekta Kampanja Pravo na obrazovanje koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. Cilj projekta je promicanje ljudskog prava na visoko obrazovanje u Hrvatskoj. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.
Prethodno objavljeno u sklopu ovoga ciklusa:
Mašenjka Bačić: SUSTAV PROTIV IZVRSNOSTI (intervju s Pavelom Gregorićem)
Mašenjka Bačić: 'NOVAC U ŠKOLSTVO, A NE U VOJSKU!'
Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 2. dio
Hajrudin Hromadžić: 'BOLONJA' NA SJEVERNOAMERIČKI NAČIN - 1. dio
Karin Doolan i Teo Matković: KOGA NEMA?
Teo Matković: ČEMU SLUŽI DIPLOMA?
Vesna Kovač: KAKO POVEĆATI PRISTUP VISOKOM OBRAZOVANJU
Danijela Dolenec: Snimka Lisabonskog procesa; IZVORI NEJEDNAKOSTI U OBRAZOVANJU
Thomas Farnell: PRAVO NA VISOKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 7 komentara
@Hoo: imaš pravo kaj se tiče mehanizma stipendiranja - samo 10% najboljih studenata dobiju državnu stipendiju. I to od 500 HRK mjesečno!! Smiješno i nepravedno....
ali kaj se školarina tiču - vidim da je argument svih studenata ovih dana da "školarine=pristup samo za bogate". naravno da bi svi mi htjeli imati Švedski sustav visokog obrazovanja - bez daljnega. ali ono što je jasno iz ovog članka i drugih je da čak kad je visoko obrazovanje besplatno, uvijek su bogati i srednja klasa velika većina.
a inače, kad su troškovi studiranja u pitanju, u tim zemljama u Eu s visokim školarinama, iznos školarine zna često biti samo 30% ukupnih troškova studenata (zbog smještaja, prijevoza, hrane, itd,).
Tak da je sve ipak malo kompliciranije....
halter isto svašta objavljuje. okej je sve strane prikazivat, al ovakve govnarije apologetske možemo i u jutarnjem listu čitat.
tako je i feral svojedobno počeo ironizirati senzacionalističke naslove drugih medija, da bi na kraj i sam postao senzacionalistički s drugačijim predznakom. i propao.
U zadnjih 20 godina cijena visokog obrazovanja je u SAD-u porasla vise od 430% (a primanja su porasla manje od 150%) - vise nego bilo koji drugi trosak. TO je nenormalno. Ustanove visokog obrazovanja moraju naci nacina da svoje usluge pruzaju uz razumniju nadoknadu - ne mogu njihove cijene rasti cetiri puta brze nego bilo koji drugi trosak u drustvu.
Tek sada, medjutim, taj problem postaje ozbiljan - do sada su naime svi koji su htjeli ipak studirali, jer je bilo relativno jednostavno dobiti studentski zajam, no u sadasnjoj krizi, gdje banke ne daju kredite, sve manje studenata se moze osloniti na zajmove, a bez zajmova samo najbogatiji i/ili najizvrsniji ce moci studirati. Vec sada je broj osoba sa zavrsenim visokim obrazovanjem u SAD-u u generaciji 25-35 MANJI od njihovog broja u generaciji 35-45, s tendencijom daljeg smanjivanja. Isti proces ce se desiti i Hrvatskoj ako pocne naplacivati studije, bez da osmisli sistem studenstskih zajmova garantiranih od drzave.
http://www.nytimes.com/2008/12/03/education/03college.html?em
I to sve zvuči ok, no problem je sljedeći, kako ga ja vidim:
ako je mali postotak visoko obrazovanih, težimo li povećavanju tog postotka? - težimo (''društvo znanja'' itd) - na svim instancama jer smatramo da to vodi državu u napredak.
Ako težimo povećavanju v.o. ljudi prihvaćamo li postojeću situaciju kao zadanu ili promijenjivu?
Ako je uvriježen stav da je visoko obrazovanje pravo, a je jer stoji u zakonu da mora biti dostupno svima prema vlastitim sposobnostima, onda čak ia ko faktički zbog statistike nešto ispada privilegijom, mi tada mijenjamo privilegiju u pravo. Nije li to par exellance primjer razvoja društva?
ps - nekad sam bio puhijev dzak pa sam tako naucio i sam bit jezicna picajzla
osim da moramo bit u trendu i pratiti EU sv. Lisabonski sporazum i tržište, tržište i tržište.
dok sami mehanizam stipendiranja već godinama stoji ne mjestu i čeka se ta sljedeća godina da se još malo napuni glavnica fonda u koji već neko vrijeme fakulteti izdvajaju novac. o kriterijima stipendiranja nigdje ništa. zna se samo da su bitne ocjene, ocjene i samo ocjene. to čim se sve bavite i kakve sve vještine imate, koje ste neformalne edukacije prošli, zasad još niej bitno. ne vjerujem u skoro ostvarenje širokog i kvalitetnog sustava stipendiranja.
veće su šanse da će se dopustiti ulazak privatnog kapitala na fakultete u znatnoj mjeri, a onda zbogom slobodi i objektivnosti znanosti.
također, ne vidim što se radi da se širi, tj. najširi slojevi društva uključe u sustav visokog obrazovanja. ono što vidim je rast školarina i uskoro će biti 8/10 iz nekih kvartova, a 2/100 iz drugih.
osim toga prof. puhovski kaže da visoko obrazovanje u hrvatskoj ionako nije pravo nego privilegija. što zapravo sad i ima smisla.
Dodaj komentar