H-Alter
Povijest zlostavljanja djece - 1. dio
Mnogo vremena tokom posljednja tri desetljeća svog znanstvenog rada posvetio sam znanstvenom ispitivanju primarnih izvora poput dnevnika, autobiografija, liječničkih i etnografskih izveštaja, kao i drugih dokumenata koji otkrivaju kakav je to osjećaj - biti dijete: nekad i sad, na Istoku i na Zapadu, u kulturama koje su poznavale pismo, i onima bez pisanih tragova.
U nekoliko stotina studija koje smo moji suradnici i ja objavili u The Journal of Psychohistory detaljno smo dokazali da je povijest djetinjstva bila noćna mora iz koje smo se tek nedavno počeli buditi. Što se ide dalje u povijest, i dalje od Zapada, to se nalazi više zanemarivanja i okrutnosti prema djeci, te veću vjerojatnost da oni koji brinu o njima tu djecu ubijaju, odbacuju, tuku, teroriziraju i spolno zlostavljaju.
Zapravo, moj zaključak nakon dugogodišnjeg psihohistoričarskog istraživanja jest Baš kao što su suvremeni obiteljski psihoterapeuti otkrili da zlostavljanje djece često ima funkciju održavanja zajedništva obitelji putem rješavanja njenih emocionalnih problema, tako je i rutinsko zlostavljanje djece jedan o najdjelotvornijih načina kojima društvo održava svoju kolektivnu emotivnu homeostazu da je povijest čovječanstva utemeljena na zlostavljanju djece. Baš kao što su suvremeni obiteljski psihoterapeuti otkrili da zlostavljanje djece često ima funkciju održavanja zajedništva obitelji putem rješavanja njenih emocionalnih problema, tako je i rutinsko zlostavljanje djece jedan o najdjelotvornijih načina kojima društvo održava svoju kolektivnu emotivnu homeostazu. Većina obitelji kroz povijest u neko doba je prakticirala čedomorstvo, erotsko bijenje i incest. Većina država žrtvovala je i osakaćivala svoju djecu kako bi kod odraslih smanjila osjećaj krivnje. Pa čak i danas, mi i dalje omogućavamo svakodnevno ubijanje, sakaćenje, zlostavljanje i izgladnjivanje djece kroz naše društvene, vojne i ekonomske aktivnosti. Htio bih ovdje sažeti neke od dokaza koji pojašnjavaju zašto je zlostavljanje djece najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, zašto je ono uzrokovalo ratove i društveno nasilje, te zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni.
Dijete kao spremnik za otrov
Glavni psihološki mehanizam koji djeluje u svakom zlostavljanju djeteta jest korištenje djece kao ono što sam nazvao "spremnik za otrov": kontejner u kojega odrasli projiciraju dijelove svoje psihe kojih su se odrekli kako bi bez opasnosti po sebe mogli kontrolirati svoje osjećaje u drugom tijelu. U dobrom roditeljstvu dijete koristi njegovatelja kao spremnik za otrov, veoma slično onome kako je ranije koristilo majčinu posteljicu kao mehanizam za pročiščišćavanje svoje zagađene krvi. Dobra majka reagira na djetetov plač umirujućim postupcima i pomaže mu da "detoksicira" svoje opasne emocije. No, kad plače dijete nezrele majke, ona ne može podnijeti vrisku, i nasrće na dijete. Kako je rekla jedna od majki koje tuku svoju djecu:
Nikad u životu nisam osjetila da me itko voli. Kad se rodilo dijete, mislila sam da će me ono voljeti. Kad je plakalo, to je značilo da me ne voli. Zato sam ga udarila.
Umjesto da djetetu omogući korištenje roditelja za detoksiciranje svojih strahova i bijesa, roditelj prebacuje svoje loše osjećaje u dijete i koristi ga da bi sebe pročistio od potištenosti i ljutnje.
Razmotrimo tipičnu infanticidnu, incestuoznu kulturu, kulturu Bimin-Kuskusmin s Nove Gvineje. Kao što je to čest slučaj u kulturama bez pisma, majke se dugo poslije porođaja pridržavaju tabua protiv seksa sa svojim muževima, gole spavaju uza Glavni psihološki mehanizam koji djeluje u svakom zlostavljanju djeteta jest korištenje djece kao ono što sam nazvao "spremnik za otrov": kontejner u kojega odrasli projiciraju dijelove svoje psihe kojih su se odrekli kako bi bez opasnosti po sebe mogli kontrolirati svoje osjećaje u drugom tijelu svoju djecu do dobi od oko četiri godine, doživljavaju orgazme dok ih doje i redovito im rukom nadražuju spolovilo. Jedan trogodišnji dječak opisuje kako svaki put kad je njegova majka tužna ili ljuta, rukom mu nadražuje spolovilo tako grubo da ga povrijedi, a on se, žaleći se na bol u penisu, bori da joj pobjegne. To boli iznutra,² rekao je etnologu. To ide 'koong, koong, koong' iznutra. Mislim da unutra krvari i smeta me kad ga taknem. Boli me kad piškim... Ponekad, nakon što mu je njegova majka nadraživanjem ozlijedila spolovilo, sam sebe oštrim štapom ranjava u bedro i trbuh dok ne potekne krv, gledajući u svoj penis i govoreći: Sad boli ovdje, izvana, a ne u penisu. Vidi, krv. Ugodno je... Iako je samo tri godine star, on sasvim dobro razumije da ga njegova majka koristi kao spremnik za otrov kako bi se oslobodila potištenosti. On kaže: Majka zavrće pišu, jako... Boli iznutra. ... Majka ljuta, povređuje Buuktiinovog pišu. Majka tužna, povređuje Buuktiinovog pišu. ... Majka ne voli Buuktiinovog pišu, hoće ga odrezati...
Majčinski incest i muška pederastija prilično su uobičajeni u preliterarnim društvenim skupinama, te su bili česti u ranijim povijesnim vremenima. Primjerice, dječaci u mnogim današnjim novogvinejskim skupinama toliko su traumatizirani ranim erotskim iskustvima, zanemarivanjem i napadima na njihova tijela da, kad odrastu i postanu žestoki ratnici i kanibali, te moraju dokazati svoju muškost, trećina njih umire u sukobima i ratovima. Zapravo, ustanovio sam da, umjesto da incest bude univerzalnim tabuom - kao što to antropolozi tvrde - sam incest je univerzalan za većinu djece u većini kultura i većini povijesnih razdoblja. Djetinjstvo više-manje slobodno od spolnog korištenja od strane odraslih zapravo je vrlo kasno povijesno dostignuće, ograničeno na malo sretne djece u malo modernih nacija. Da bih vam dao neku predodžbu o opsežnosti dokaza koje sam prikupio za tako nevjerojatan zaključak, najprije ću sažeti postojeće dokaze o seksualnom zlostavljanju djece širom današnjeg svijeta.
Seksualno zlostavljanje današnje djece
Najtočnija znanstvena istraživanja, ona na osnovu dugih intervjua, pokazuju kako se u Americi 30 posto muškaraca i 40 posto žena sjeća da je seksualno zlostavljano u djetinjstvu - "zlostavljanje" je tu definirano kao stvaran genitalni kontakt, a ne samo izloženost. Oko polovice tih kontakata bili su direktno incestuozni - sa članovima obitelji, druga polovica pak s drugima, ali i u toj se polovici barem u 80 posto slučajeva radilo o osbama koje su brinule o toj djeci. Ova iskustva zavođenja nisu sastavljena samo od fragmentarnih sjećanja, već su upamćena do u detalje, obično su trajala dulje vrijeme, te su potvrđena studijom pouzdanosti u 83 posto slučajeva, tako da je veoma mala vjerojatnost kako se radi o maštarijama. Zavođenja su se dešavala u dobi mnogo ranijoj nego što se dosad smatralo, naime, 81 posto desilo se prije puberteta, a zaprepašćujućih 42 posto prije djetetove sedme godine. Iako se ove stope zlostavljanja čine visokima, one predstavljaju samo djelić stvarnih brojki, i to ne samo zato što u ispitivanje nisu bile uključene populacije kod kojih su te stope ekstremno visoke - kao što su kriminalci, 
prostitutke, maloljetnici u skloništima, psihotični itd. - već i zbog toga što su u rezultate istraživanja bila uključena samo svjesna sjećanja, dok se najranija zavođenja djece u pamćenje ne prizivaju gotovo nikad osim tokom psihoterapije. Izvede li se statistička korekcija na osnovu onoga što se zna o tim dodatnim faktorima, zaključio sam da stvarna stopa spolnog zlostavljanja u Americi iznosi 60 posto djevojčica i 45 posto dječaka, i da su oko polovice slučajeva direktno incestuozni.
Druge zapadne nacije izvele su manji broj ovako detaljnih studija. Nedavna kanadska studija koju je proveo Gallup na uzorku od 2.000 odraslih pokazala je stope incidencije gotovo posve jednake onima u SAD-u. Smatra se da je spolna aktivnost u latinoameričkim obiteljima još i učestalija, a posebice je česta pederastija kao dio macho seksualnosti. U Engleskoj je nedavno BBC-jev radio-program ChildWatch pitao svoje slušateljice - radilo se velikom, iako, jasno, pristranom uzorku - mogu li se sjetiti spolnog zlostavljanja, i, od 2.530 prikupljenih odgovora, 83 posto ispitanica prisjetilo se da im je netko dirao spolovilo, dok se 62 posto njih prisjetilo pravog spolnog odnosa. U Njemačkoj je Institut für Kindheit (Institut za djetinjstvo) nedavno dovršio istraživanje u kojem je zapadnoberlinsku školsku djecu ispitivao o njihovim seksualnim iskustvima: 80 posto djece izjavilo je da su bila zlostavljana.
Izvan Zapada je seksualno zlostavljanje djece uobičajena praksa u mnogim obiteljima. Djetinjstvo u Indiji počinje, prema promatračima, redovitom ručnom stimulacijom djetetova spolovila, što čini majka: djevojčicama "da bi dobro spavale", dječacima "da bi postali muževni". Dijete spava u obiteljskom krevetu, svjedoči, vjerojatno i sudjeluje u spolnom odnosu roditelja. Često se dijete "posuđuje" da bi spavalo s drugim članovima proširenog kućanstva, pa je tako nastala indijska izreka: "da bi djevojka bila djevica u dobi od deset godina, ne smije imati ni braće, ni bratića, niti oca". Djetinjstvo je tako erotizirano da, kako je to sročio jedan zapadnjački promatrač, malene hinduske djevojčice razdjevičuju maleni dječaci s kojima se igraju i zajedno ponavljaju erotske lekcije koje im roditelji nesvjesno daju na račun općeg promiskuiteta obiteljskog života širom Indije. Kod svih djevojčica mlađih od deset godina himen potpuno nedostaje. ... Incest je češće pravilo negoli izuzetak.
Dječji brak je, naravno, drevan indijski običaj. Kad su 1929. godine doneseni zakoni kojima se taj običaj pokušao staviti izvan zakona, vlada se našla pod ogromnim pritiskom ljudi koji su inzistirali na tome da je rani brak apsolutna nužnost zato što su male djevojčice po prirodi veoma seksualne i moraju se rano udati kako bi ih se obuzdalo da ne zavode odrasle. Kama (hinduistički bog ljubavi, op. prev.) obuzima srca djevojčica već u ranoj dobi, govorili su; ....Njihova žudnja za spolnim odnosom osam je puta veća od one u muškaraca.
Indijske majke često podržavaju rani brak, iskreno priznavajući kako je potreban da Umjesto da incest bude univerzalnim tabuom - kao što to antropolozi tvrde - sam incest je univerzalan za većinu djece u većini kultura i većini povijesnih razdoblja zaštite svoje djevojčice od silovanja u obitelji, riječima "da se boje ostaviti svoje kćeri same kod kuće čak i na samo jedno popodne, ako im nisu na oku, a dostupne su muškarcima iz obitelji."
Indijski potkontinent, u stvari, još uvijek ima mnogo etničkih grupa kao što je pleme Baiga, gdje se prakticira stvaran incestuozni brak između očeva i kćeri, između majki i sinova, između braće i sestara, pa čak i brak djedova i baka s njihovom unučadi - opovrgavajući tako onaj često ponavljan antropološki truizam da "niti jedno poznato pleme nikad nije dopuštalo incest", jer, kad bi bio dopušten, društvo bi zasigurno prestalo funkcionirati. U mnogim od tih sela djecu u dobi od 5 ili 6 godina maknu od incestuoznih aktivnosti u obiteljskom krevetu da bi ostatak svog djetinjstva proveli u seksualnim spavaonicama, gdje ih pod prijetnjom grupnog silovanja stariji dječaci i odrasli muškarci iniciraju uzastopno s drugom djecom, i nikad dulje od tri dana istovremeno s nekim drugim djetetom.
Djetinjstvo u povijesti Kine imalo je jednaka institucionalizirana ritualna silovanja kao u Indiji, uključujući pederastiju dječaka, dječji konkubinat, kastraciju dječaka koje će se seksualno koristiti kao eunuhe, udaju mladih djevojaka za nekoliko braće, rasprostranjenu prostituciju dječaka i djevojčica, te uobičajenu seksualnu upotrebu dječjih slugu i robova. Silovanje djevojčica bilo je tako rašireno da su zapadni liječnici utvrdili da, baš kao i u Indiji, samo rijetke djevojčice u pubertet uđu netaknutoga himena. Čak i univerzalna praksa savijanja stopala imala je seksualnu svrhu, pri čemu je djevojčica prolazila kroz strahovito bolno višegodišnje lomljenje i deformiranje kostiju stopala kako bi muškarci mogli voditi ljubav s njihovim nožnim palcem kao fetišem, zamjenom za penis.
Djetinjstvo u suvremenom Japanu, iako sličnije zapadnjačkom negoli djetinjstva kod ostalih istočnjačkih naroda, i dalje uključuje ručno nadraživanje djetetova spolovila koje čini majka, "kako bi ga uspavala". Roditelji često spavaju s djecom u istom krevetu, k tome zagrljeni, i ta praktika nerijetko traje sve do djetetove desete ili petnaeste godine. Jedna nedavna japanska studija otkrila je da kćeri nakon dobi od 16 godina spavaju sa svojim ocem preko 20 posto vremena. Nedavno seksološko istraživanje izvještava o uspomenama na seksualno zlostavljanje u postotku čak i višem nego u sličnim američkim istraživanjima, dok "vruće linije" za prijavljivanje seksualnog zlostavljanja izvještavaju o incestu majka-sin u gotovo trećini poziva, gdje majke govore svom sinu tinejdžeru da Nije dobro da to radiš sam. Od toga IQ postaje niži. Ja ću ti pomoći, ili Ne možeš učiti ako se ne seksaš. Možeš koristiti moje tijelo, ili Ne želim da se uvališ u nevolju s nekom djevojkom. Bolje je da to radiš sa mnom.
Japan je u prošlosti bio jedno od najendogamnijih društava u svijetu, incestuozni brakovi u dvorskim krugovima biti su odobravani, a poželjni brakovi između braće i sestara, bratića, stričeva/ujaka i nećakinja, te između tetaka i nećaka, bili su toliko rašireni da genetičari smatraju da je incestuozna srođenost utjecala na zdravlje Japanaca. Čak i danas postoje seoska područja u Japanu gdje se očevi žene svojim kćerima ako je majka umrla ili onesposobljena, "u skladu s tradicijama feudalne obitelji".
Seksualno iskorištavanje djece na Bliskom istoku rasprostranjeno je kao i na Dalekom Istoku. Povijesno gledano, svi institucionalizirani oblici pedofilije koji su uobičajeni na Dalekom istoku opširno su dokumentirani i na Bliskom Istoku, uključujući i dječji brak, dječji konkubinat, hramsku prostituciju (kako djevojčica, tako i dječaka), brak roditelja i djece (među Zoroastrijancima), brak sestre i brata (sasvim uobičajen među Egipćanima), seksualno ropstvo, ritualiziranu pederastiju, te dječju prostituciju. Ručno nadraživanje djetetova spolovila smatra se "neophodnim za rast Djetinjstvo više-manje slobodno od spolnog korištenja od strane odraslih zapravo je vrlo kasno povijesno dostignuće, ograničeno na malo sretne djece u malo modernih nacija penisa", a ima izvještaja da se starija braća i sestre ponekad i satima igraju spolovilima beba. Uzajamna masturbacija, oralni i analni odnos, navodno su također česti među djecom, a osobito među starijim dječacima koji koriste mlađu djecu kao seksualne objekte. Javna kupališta (hamami) u mnogim područjima su posebno erotizirana, a osobito su ozloglašena kao mjesto homoseksualnih činova, i muških i ženskih.
Djevojčice se incestuozno koriste čak i češće nego dječaci, budući da su žene veoma nisko cijenjene. Jedno istraživanje donijelo je podatak da se 80 posto ispitivanih bliskoistočnih žena prisjetilo kako su ih godine starija braća, rođaci, stričevi i nastavnici prisilili na felacio u dobi između treće i šeste. Djevojčice se rijetko žale zbog toga jer, ako nekoga treba kazniti, uvijek će na kraju biti kažnjena ona sama. Arapske žene znaju da su njihovi muževi pedofili i da radije imaju spolne odnose s djecom nego s njima. Njihova odmazda dolazi na sljedeći način. Kad je djevojčici oko 6 godina, žene iz njene kuće je dograbe, rašire joj bedra i britvicom odsijeku klitoris, a često i male usne, i tako obično dokrajče zauvijek njezinu sposobnost da osjećaju seksualni užitak.
Jedna Egipćanka ovako se prisjeća kako joj se to dogodilo. Nakon što su je u njenom ranom djetinjstvu spolno iskorištavali muškarci u njenoj obitelji, ona kaže:
Bilo mi je šest godina te noći kad sam ležala u svom toplom i mirnom krevetu. ... Osjetila sam da se nešto pomaknulo ispod pokrivača, nešto poput ogromne ruke... druga ruka mi je prekrila usta tako da nisam mogla vrištati.
Odnijeli su me u kupaonicu... Sjećam se... škripavog metalnog zvuka koji me podsjetio na mesara kad oštri nož... Krv mi se smrznula u venama... Široko su mi razmaknuli bedra... Osjećala sam da škripavi nož ili sječivo ide ravno prema mom grlu. Iznenada, oštra metalna ivica kao da je pala između mojih bedara i tamo odsjekla komad mesa s mog tijela.
Vrištala sam od bola iako mi je čvrsta ruka zatvarala usta, jer bol nije bio samo bol, već kao žareći plamen koji je prolazio kroz cijelo moje tijelo. Nakon nekoliko trenutaka vidjela sam crvenu lokvu krvi oko svojih bokova. Nisam znala što su odrezali s mog tijela, niti sam pokušala saznati. Samo sam vrištala, i dozivala svoju majku u pomoć. Ali najgori udar bio je kad sam pogledala naokolo i vidjela da ona stoji uz mene. Da, to je bila ona, nisam mogla pogriješiti, ona glavom i bradom, upravo u sredini među tim strancima, razgovarala je s njima i osmjehivala im se.
Nedavno istraživanje među egipatskim djevojkama i ženama pokazalo je da 97 posto neobrazovanih obitelji i 66 posto obrazovanih obitelji još uvijek prakticira klitoridektomiju. Ta se praktika ne smanjuje: izvještaji UN-a procjenjuju da je više od 74 milijuna spolno osakaćenih žena, i da je "danas više spolno osakaćene ženske djece negoli u cijeloj povijesti".
Vjerujem da je klitoridektomija, kao i svi oblici spolnog sakaćenja, čin incesta. Ako je incest kada otac siluje kćer, incest je također i kad roditelji sijeku, zašivaju, spaljuju, gule ili zasijecaju spolovila svoje djece. U svim tim slučajevima, dijete se koristi za sadističko seksualno zadovoljstvo roditelja. U stvari, nakon ceremonije obrezivanja često slijede veselice na kojima se pije i koje završavaju spolnim odnosima - toliko je cirkumcizija uzbudljiva; u nekim područjima putujuće obrezivače čak prati nekoliko prostitutki, koje znaju kako seksualno uzbuđena postaju sela nakon ceremonije. Dakle, praksa seksualnog sakaćenja dječjih genitalija - jedan od najraširenijih rituala u svijetu - sama po sebi čini incest gotovo univerzalnom pojavom.
Lloyd deMause održao je ovaj govor na Nacionalnoj konferenciji o roditeljstvu u Boulderu, Kolorado, 25. rujna 1997. Tekst je objavljen u časopisu The Journal of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998. Za H-alter ga je prevela i pripremila Karmen Lončarek.
Bibliografija:
Ovaj tekst temeljen je na opsežnom primarnom izvornom materijalnu koji je detaljno referenciran u više od 600 fusnota u sljedećim člancima:
1. Lloyd deMause, "The Evolution of Childhood." in his Foundations of Psychohistory. New York: Creative Roots, 1982.
2. Lloyd deMause, "On Writing Childhood History." The Journal of Psychohistory 16 (1988): 135-171.
3. Lloyd deMause, "The History of Child Assault." The Journal of Psychohistory 18(1990): 1-29.
4. Lloyd deMause, "The Universality of Incest." The Journal of Psychohistory 19 (1991):123-164.
Lloyd deMause, Povijest zlostavljanja djece:
prethodnosljedeće
Vezane vijesti
Povijest zlostavljanja djece - 3. dio
Godine 1979. Švedska je donijela zakon da je udaranje djece jednako nezakonito kao i udaranje odraslih. Zamislite tu drskost! Učenike…
Objavljeno: 28.12.2009.
Povijest zlostavljanja djece - 2. dio
Kad god bi se započeli novi pothvati, žrtvovalo se djecu. Kad god je sagrađena nova zgrada ili most, dijete se pokapalo u nj kao…
Objavljeno: 18.12.2009.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 26 komentara
Sačuvaj nas kapitalističkog moralističkog paternalizma! Naravno da se zlostavljanje ne može poistovjetiti npr. s vezom Edgara Allana Poea i Virginie Clemm (http://en.wikipedia.org/wiki/Virginia_Eliza_Clemm_Poe), koja je pisala ushićena ljubavna pisma koliko se vole, makar je on bio 27 godina star, a ona 13.
http://newgon.com/wiki/Research:_Prevalence_of_Harm_and_Negative_Outcomes
http://newgon.com/wiki/Accounts_and_Testimonies
Pismo Virginie Clemm Poe:
Ever with thee I wish to roam -
Dearest my life is thine.
Give me a cottage for my home
And a rich old cypress vine,
Removed from the world with its sin and care
And the tattling of many tongues.
Love alone shall guide us when we are there -
Love shall heal my weakened lungs;
And Oh, the tranquil hours we'll spend,
Never wishing that others may see!
Perfect ease we'll enjoy, without thinking to lend
Ourselves to the world and its glee -
Ever peaceful and blissful we'll be.
@A.S. Neill: "Još uvijek mi nije jasno zašto "prosječni" hrvatski roditelj poznaje samo jedan način "postavljanja granica", naime, "po turu", prijetnjama i vrijeđanjem, kad i teorija i praksa (više tuđa nego domaća) pokazuju da su drugi načini bolji."
Kao prvo: velika je razlika između "po turu" i prijetnji i vrijeđanja. Vrijeđanje je nedopustivo i obuhvaćeno pojmom "zlostavljanje" i još jednom se pridružujem protestu protiv toga.
Prijetnje? Smatram da trebaju biti proporcionalne "grijehu", treba ih dobro odmjeriti i onda ostati dosljedan. Primjer: "Ako ne pojedeš ručak, nema deserta". I to je prijetnja. Smatra li ju netko pretjeranom? Treba li dopustiti djetetu da živi od slatkiša i još ih razmazuje po podu i zidu?
"Po turu" vidim kao krajnju odgojnu mjeru, nikako glavnu, a kamoli jedinu.
"Teorija i praksa, više tuđa nego domaća". Ne znam na što A.S. Neill misli, ali mi to miriše na nekritičko prihvaćanje svih tekovina zapadne civilizacije. Ja pišem iz vlastitog direktnog iskustva: postoje trenutci kada je dijete u stanju sličnom histeriji ili transu i s njim se tada ne može razgovarati. Naprotiv, smiješnim pokušajima ruši se vlastita vjerodostojnost i autoritet. U prirodi je djeteta da ispipava kako daleko može ići, a roditelj mora postaviti granicu. Razuman razgovor? Svakako! Ali kada ne prolazi, onda je vrijeme za jedno "Dosta! Tako će biti jer ja tako kažem!"
@Collar: Klitoroktomija za cviljenje u samoposluzi je očito monstrouzno zlostavljanje, kao što je očito i da se taj cinični komentar ne podudara s mojim stavom.
"agresivci za volanom su po logici stvari oni koje su starci mlatili dok su bili mali" - e, tu si u pravu! Polovina agresivaca za volanom su upravo to: žrtve zlostavljanja kakvo si opisala. Ali druga polovica su oni koji su mogli sve dok su bili mali. OBJE KRAJNOSTI dovode do opisanog ponašanja, ne samo jedna!
Primjer: Tim Kretschmer, 17-godišnji masovni ubojica iz Winnendena, bio je razmaženi sin bogatog poduzetnika. Fenomenalno je tu obitelj opisao naš čovjek iz Velike gorice koji ga je trenirao stolni tenis. Bio je intervju u nekim novinama. Klinac je imao sve što je poželio i smio je sve. Otac je kupovao SVE poželjene igračke i učio ga je da ništa ne smije stajati na putu njegovim željama, a majka je bila slaba. Kada je izjavio za ostale stolnotenisače da su "svi kreteni i luzeri i neću s njima imati posla", majka je rekla "Ako moj sin ima takav stav, ja ga podržavam", a otac mu je kao rođendanski poklon organizirao (kupio) meč s prvakom Njemačke, iako je mali bio daleko ispod potrebnog ranga.
Da ne duljim: Tim vjerovatno u životu nije dobio po turu, a čini se da bi bilo bolje da jest.
moje razmišljanje o članku, dakle ne o predmetu članka tj zlostavljanju djece nego o načinu na koji se tom temom bavi, je na tragu anjinog vrlo ozbiljnog i opširnog komentara:
ipak je to jedno psihoanalitičko etnopsihopatologiziranje i zapravo je ilustracija, djelo rečenog angažiranog libanonskog umjetnika, u ciijeloj svojoj možebitnoj stereotipno manipulativnoj zbunjozi izvanredna višeznačenjska ilustracija:
hm... sjena barbe znakovitih brčića je vučji lik, njegova odjeća je sumnjivo zelene boje... iznad djevojčicine glave su cvreno obojani zubi?, možebitna kapica? i... imamo vuka, lovca, djevojčicu s crvenom kapicom
kažem: možda ilustracija kao oprema teksta i nije promašena s obzirom na psihoanalitički kostekst i metodu
napominjem da je vuk po nekim psihoanalitičkim tumačenjima bajke pedofil (s obzirom na bakicu ja bih dodao i gerontofil), pa ako je po istim tumačima trnoružica bajka o gubljenju nevinosti, što je onda snjeguljica i sedam patuljaka he...he...
Zahvaljujem vam na zapažanju da ilustracija uz ovaj članak može biti stereotipiziranje i manipulacija. Kako navedenii postupci nisu i ne bi smjeli biti dio H-alterove uređivačke prakse, napominjem da smo ilustraciju preuzeli sa libanonske web stranice Kootoob koja, prema riječima njezinih kreatora, pokušava istaknuti ono najbolje u libanonskoj ilustraciji, animaciji i kreativnim vizualnim ostvarenjima. Ilustracija koja je u vašim komentarima dovedena u pitanje djelo je libanonskog umjetnika Muriela Abi Chakera, a radi se ustvari o posteru koji je objavljen kao dio kampanje protiv nasilja nad djecom.
Detaljnije informacije o Kootoobu i Abi Chakeru možete naći ovdje:
http://kootoob.blogspot.com/
http://mumuzuzu.ultra-book.com/
http://ritualabuse.us/ritualabuse/articles/the-history-of-child-abuse-lloyd-demause-the-journal-of-psychohistory/
http://www2.hu-berlin.de/sexology/BIB/pedophilia.htm
respect, scena je proživljena kod svakog prosječnog roditelja. Gđica Collar vjerojatno ima pekinezera u stanu a dijete čeka neka bolja vremena. Znam da zvuči grubo ali me ovakvi komentari uvijek izbace iz takta.
A što reć o tezi da je ...povijest čovječanstva utemeljena na zlostavljanju djece ... Ja, neuk kakav jesam, mislio da je utemeljena na pravu jačeg. E, u kakvoj sam zabludi ja bio.
Moj zaključak: čini mi se da je tvorac ove teze došao do prijelomne točka u kojoj subjekt istraživanja ima veliku šansu postati objekt nekog novog projekta.
slučaj...?
Hvala Karmen Lončarek i H-alteru na prijevodu. U očekivanju nastavka topao pozdrav.
Mislim da bi nepostavljanje granica također trebalo obuhvatiti pojmom "zlostavljanje". Jedino tako ima smisla, inače jedno zlo mijenjamo drugim.
S druge strane, svakako bih se složila da je pisano gledajući "kroz moralne naocale suvremenog zapadnog drustva". Neke teze iz članka su nedovoljno obrazložene (npr. obrezivanje žena kod Arapa- U Emiratima, u svim zemljama Arapskog poluotoka, u svim muslimanskim zajednicama, gdje?), dok u neke sumnjam u potpunosti.
Ukoliko je Vaša namjera bila senzacionalističkom teorijom pokušati nas natjerati na kritičko razmišljanje o društvu ili pak ponuditi tek jednu od teorija koja objašnjava društvene pojave, u mom slučaju, uspješno ste obavili taj zadatak, ali na način da je ovaj tekst u meni izazvao revolt pa čak i podsmjeh. Iako, u kontekstu teorija odgoja kroz povijest i odnosa društva prema djeci općenito, donose relevantne podatke koje su opće poznati, svaku od tih teorija treba promatrati u odnosu na cjelokupni kontekst vremena i prostora, a ne izdvajati pojedini problem- zlostavljanje djeteta kao isključivi faktor definiranja budućeg ponašanja pojedinca, ili pak naroda, društva, zajednica.
DeMause je, obzirom na svoje dodatno obrazovanje iz psihoanalize, u svojoj teoriji krenuo iz psihoanalitičkih postavki, i to vrlo malo promijenjenih u odnosu na Freuda, oslanjajući se na njega i njegove postavke, zanemarujući odmak koji je psihoanaliza napravila danas (uz dužno poštovanje Freudu, nesvjesnom, fazama psiho-seksualnog razvoja itd. koje su danas poprilično kritizirane, a u psihoterapijskom smislu došlo se do poprilično novih spoznaja...), koristeći psihoanalizu kao pomoć pri shvaćanju povijesnih osoba, grupa. Većina znanstvenika u tom polju slažu se da je psihohistorija jedno od najkontroverznijiih područja historiografije dvadesetog stoljeća, iako brojni različiti povjesničari primjenjuju neko psihološko promišljanje u historiji.
Kao što znamo, psihoanalizu je razvio Freud na početku 20. stoljeća i njenu bit dade se sažeti u nekoliko osnovnih postavki:
1. Iskustvo prvih godina života i djetinjstva ima dominaciju u oblikovanju odraslog ponašanja;
2. Postoje faze u razvoju kroz koje svi prolaze i dugom razdoblju sazrijevanja;
3. Ponašanje odraslih uvelike je determinirano nesvjesnim;
4. Postoji dijalektički proces koji djeluje kod odraslog ponašanja, što implicira postojanje psihičkog konflikta.
Freudove ideje o seksualnosti u djetinjstvu sastavni su dio prva dva njena prijedloga. On je vjerovao da su svi ljudi biološki opremljeni s jakim seksualnim nagonom. Za vrijeme ranog i kasnijeg djetinjstva do pete godine života, ova općenita želja se manifestira kroz različite razvojne faze, oralnu, analnu i genitalnu, ali i fazu latencije, koju je naknadno dodao. Drugim riječima, gotovo sve u našem razvoju, predominirano je onim što se nije/dogodilo do 18.godine našeg života. Ove faze događaju se i kod "normalnog" razvoja, kao i kod onih pojedinaca koji kasnije manifestiraju psihopatološke simptome; odrasla ličnost i ponašanje su primarno pod utjecajem dječjeg iskustva ovog razvoja i iskustvo je različito kod dječaka i djevojčica. Zato jer društvo (koje utjelovljuju roditelji) poprijeko gleda na zadovoljstvo ovih želja u djetinjstvu, svijest o željama je potisnuta u dio mozga poznat kao nesvjesno. Nesvjesno je nedostupno osim tijekom procesa psihoanalize, ali se otkriva u svakodnevnom životu kroz snove, igru riječi i pogreške pri govoru, neurotske simptome i "iracionalno" ili konfliktno ponašanje. Pošto nesvjesno nije "stvar" niti je smješteno u nekom posebnom dijelu mozga, njegovo postojanje se ne može dokazati nego samo povezati da bi se objasnili teško dostupni podaci (Corey, 2004; Hetherington, prema Troup, 1999).
Uz ovo, jedan od najvećih problema psihohistoričara jest dobiti prikladne dokaze na osnovu kojih bi temeljili psihoanalitičku interpretaciju, kako za pojedinca tako i za određivanje psiholoških normi društva.
Budući da se i sama bavite znanstvenim radom, vjerujem da Vam je poznato koliko je teško napraviti metodološki korektno istraživanje koja su u ovom slučaju, posve upitna.
Nadalje, autor govori o obiteljskim psihoterapeutima koji su otkrili da zlostavljanje djece ima funkciju održavanja zajedništva obitelji. Pitanje jest koji to obiteljski terapeuti, koje edukacije, za koje obitelji su to zaključili, na kojem uzorku, u kojoj zemlji i na koji način su došli do tih zaključaka itd., itd.? Bilo koji iole kvalitetni i stručni terapeut danas, ali i znanstvenik i/ili stručnjak, koji se bavi područjem obitelji, djece, mladih u riziku, kada je riječ o fenomenu zlostavljanja, teško da će definirati točno određeni set rizičnih i zaštitnih čimbenika kada je riječ o zlostavljanju djece općenito iako istraživanja pokazuju da je ovaj ili onaj faktor, moguće dominantniji u predikciji nekog ponašanja, no IPAK splet okolnosti kod svakog pojedinca, presudan je za njegovo ponašanje. Ne možemo čovjeka, koji je BIO PSIHO SOCIJALNI «konstukt», biće, strpati u neku ladicu ili kategoriju dajući našoj «ekspertizi» apsolutnu moć. Drugim riječima, predominacija određenih faktora za predikciju ponašanja u budućnosti, ovisi o svakog pojedinom slučaju. U tom smislu, uz uvažavanje gore navedenog, teško je govoriti o djetetu kao «spremniku za otvor». U nekim slučajevima je to moguće tako, dok u drugim nije. I novije KVALITATIVNE analize pokazale su da ono što je kod pojedine osobe rizičan faktor, kod neke druge može se pokazati kao jak zaštitni čimbenik. Dakle, teško da ovako složenu pojavu poput zlostavljanja ili transgeneracijskog prenošenja zlostavljanja, možemo objasniti psihoanalitičkim pojašnjenjima na razini Freuda, a kamoli to povezivati s društvenim pojavama kao sto su ratovi, društveno nasilje i slično. Jasno da u određenom kontekstu, navedeno možemo korelirati, ali kako i na kojim teorijskim postavkama, uz uvažavanje još niz faktora, ostaje otvoreno pitanje. Primjerice, autor kaže da je većina država osakaćivala svoju djecu kako bi kod odraslih smanjila osjećaj krivnje. Na koji način uopće provjeriti smanjenje osjećaja krivnje (kroz povijest???) kad je to vrlo subjektivan osjećaj baziran na našoj interpretaciji? Čini mi se da su njegovi dokazi dosta slabi da bi oborili bilo koju drugu teoriju povijesti čovječanstva. Uvjerljivost cijele ove teorije, iz mog kuta gledanja, posve je upitna.
Naravno da ne mogu argumentirati i kvalitetno parirati gore navedenom ali ipak zdrava logika mi govori da ovaj autor pretjeruje. Intuiicija mi govori da je to ipak malo bolesno distorzirana percepcija, bez uvrede
Potražiti ću druge autore koji su sličnu temu obradili, radi daljnjeg uvida u temu ali na prvu loptu, ne slažem se sa navedenim.
Briere J, Runtz M.
Department of Psychiatry and Behavioral Sciences, University of Southern California School of Medicine, Los Angeles 90033.
A survey was administered to 193 male undergraduate students regarding their sexual interest in children, as well as their responses to a number of questions theoretically relevant to pedophilia. In total, 21% of subjects reported sexual attraction to some small children, 9% described sexual fantasies involving children, 5% admitted to having masturbated to such fantasies, and 7% indicated some likelihood of having sex with a child if they could avoid detection and punishment.
Neki od slavni ljudi koji bi danas bili prozvani istim imenom su, citirano s engleskog:
Plato, Socrates, Anacreon, Sapho, Parmenides, Phidias, Empedocles, Xenophon, Demosthenes, Alexander the Great, Catullus, Leonardo da Vinci, Michelangelo (wrote poems about it), Benvenuto Cellini, Donatello, Raphael, Francis Bacon, Moliere (Michel Baron was his lover since he was 15 - ^ Keith Stern, Queers in History, p.271), Lavoisier, Jean-Baptiste Lully, maybe Vivaldi, Byron (15 and younger, boys and girls, wrote poems about it), Shakespeare (sonnets), Goethe (in essays), Paul Verlaine (in poems), Walt Whitman (wrote many poems about it), Thomas Jefferson, Edgar Allan Poe (married Virginia Clemm), Oscar Wilde (various teenage boys), Andre Gide (wrote a lot about it), Thomas Mann (Death in Venice etc.), T.E.Lawrence, John Henry Mackay, Jean Cocteau, Benjamin Britten (see biographies), W.H.Auden, Pier Paolo Pasolini, Allen Ginsberg, Elvis Priesley...
http://www.sexgulag.com/
Ovdje je i nagrađivana zanimljiva knjiga: http://www.amazon.com/Harmful-Minors-Perils-Protecting-Children/dp/1560255161/ref=pd_sim_b_23
http://www.ipce.info/ipceweb/library.htm - knjižnica puna znanstvenih radova
Dovoljno je pogledati npr. političke napade američkog Kongresa na članak Rinda, Tromovitcha i Bausermana u Bulletinu američke Psihološke asocijacije prije nekoliko godina da se shvati da ideologija guši racionalno i znanstveno promišljanje, koje bi jedino moglo stvarno zaštiti maloljetnike, ali bez lažnog moraliziranja i stvaranja novih "Židova" (znamo da su za naciste svi Židovi bili nepošteni trgovci, lihvari i sl., bez obzira kakvi pojedinačno kao ljudi bili)
Ali - ne branim naravno silovatelje - medjutim ali niti se slažem da je svaki interes za mlađe inherentno "zlostavljački". Trebamo znanstveniji pristup. Milijuni godina evolucione biologije još su uvijek snažniji od mainstream morala i ideologiziranih "stručnjaka" (ne zaboravimo kakve su sve stvari mainstream psiholozi prije par desetljeća pričali o homoseksualcima ili masturbaciji). Na osnovu ideologije milijuni ljudi po svijetu, bez obzira jesu li nekoga silovali/manipulirali ili nisu, čame po zatvorima brojne godine, u raznim dijelovima svijeta ih kastriraju ili čak vješaju, a o stotinama drugih oblika kontrole, pogotovo u Americi, poput elektronskog praćenja čipovima-implantatima, zabrane putovanja bilo gdje, zabrana stanovanja ili čak hodanja bilo gdje u okrugu od više kilometara od bilo kakve škole, trgovačkog centra, parka itd., doživotnog zatvaranja čak i nenasilnih prijestupnika u logore nakon izdržavanja kazne - tzv. "civil commitment"), huliganskih napada, tjeranja na samoubojstvo itd. - o tome svemu da i ne govorim...
Istovremeno zemlje koje najviše izvoze ovu antiznanstvenu nametnutu crno-bijelu ideologiju, pogotovo SAD, profitiraju na desničarskim instinktima koje ove stvari kod ljudi bude (npr. pozivi na povećanje kažnjavanja, veću državnu kontrolu nad stanovništvom i novim tehnologijama itd.) Ti isti su odgovorni za milijune mrtvih po ratovima, od gladi uslijed kapitalističke ekonomije itd., uključujući milijune djece, kao i za autoritarni školski sustav, razne oblike kontrole i slično.
Prilažem sažetke i linkove na par znanstvenih studija dolje:
http://newgon.com/wiki/Research:_Prevalence_of_Harm_and_Negative_Outcomes
http://newgon.com/wiki/Accounts_and_Testimonies
http://www.youtube.com/watch?v=6PTMVtmO8Do&feature=related - osobno svjedočanstvo !
http://newgon.com/wiki/Research:_Intergenerational_Sexual_Behaviors_in_Animals
http://en.wikipedia.org/wiki/French_petitions_against_age_of_consent_laws
Dodaj komentar