H-Alter
Pravo na pristup dezinformacijama (ili: Kako ostati kraći za 500 kuna)
Tisuće ljudi u Hrvatskoj dulje od dvadeset, pa i trideset godina čekaju da se nadležni sudovi umilostive i privedu kraju njihov sudski spor. Nerješavanje tih metuzalemskih postupaka može biti uzrok tragičnih ljudskih sudbina. Prije nekoliko godina dosta se po novinama pisalo o Emilu Römeru, danas umirovljeniku, koji je davne 1975. godine prodao stan kako bi pribavio financijska sredstva da zajedno s jednim poznanikom kroči u svijet poduzetništva. Posao s uzgojem cvijeća je procvjetao, ali partner, danas već pokojnik, nije mu vratio uloženi novac, i Römer se našao na ulici. Godine 1978. sudskim je putem krenuo u potjeru za pravdom, a postupak još uvijek nije okončan. U jednoj od zadnjih faza sud je ocijenio da je sadašnji dug za nekadašnjih 120 tisuća njemačkih maraka, uslijed svih inflacija i devalvacija, pao na - tri lipe. Pitanje je, nikada istraženo, koliko u Hrvatskoj ima takvih emila römera.
Zbirni podatak o broju ekstremno dugotrajnih postupaka, kojima država krši elementarno ljudsko pravo na suđenje u razumnom roku, u javnosti ne postoji. Glasnogovornica Ministarstva pravosuđa priznaje da ih Ministarstvo nema i upućuje nas na Vrhovni sud, koji je zadužen za provedbu akcijskog plana rješavanja starih predmeta, ali ni od Vrhovnog suda nakon poduljeg čekanja ne dobijamo kompromitirajući podatak.
Potpisnik ovoga članka upustio se početkom ove godine u mapiranje postupaka koji se na hrvatskim sudovima vode dulje od četvrt stoljeća. Metodom slučajnog odabira općinskih sudova popisanih na službenim stranicama Ministarstva pravosuđa upitao je za broj takvih postupaka, između ostalih, i Općinski sud u Omišu. Nakon nekoliko tjedana uzaludnoga čekanja na odgovor, predsjedniku Suda upućuje žalbu zbog šutnje administracije, a kako ovaj ne reagira, šalje koji tjedan potom još i požurnicu. Sve u skladu sa odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama. Sud u Omišu i njegov predsjednik, a na službenim web stranicama Suda piše da se taj gospodin zove Boris Mimica, uporno su se oglušivali na pitanje.
Kako je potpisnik članka i dalje patio od kroničnog viška slobodna vremena, posavjetovao se s pravnikom i tužio Općinski sud u Omišu Upravnom sudu, zbog uskraćivanja informacije. Kršenje Zakona o pravu na pristup informacijama činio se bjelodanom: čak i za Hrvatsku, jednu od najbirokratiziranijih i najkorumpiranijih evropskih zemalja, pretjerano bi bilo kada bi podatak o broju četvrtstoljetnih sudskih sporova bio proglašen državnom, vojnom, službenom, profesionalnom ili poslovnom tajnom. Niti bi objavljivanje toga podatka onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje sudskog postupka, na čemu bi Sud mogao temeljiti uskratu odgovora. No čak i kad bi se radilo o tako nečemu, pred Sudom u Omišu stajala bi zakonska obaveza da tražitelju informacije dostavi rješenje o odbijanju zahtjeva.
Moglo se, doduše, dogoditi i da se Sud u Omišu zbog nečega smatra nenadležnim za odgovaranje na novinarsko pitanje o broju prastarih predmeta, ili da traženi podatak iz nekoga nevjerojatnog razloga jednostavno ne posjeduje. U tom bi slučaju bez odgode trebao ustupiti zahtjev tijelu koji posjeduje, raspolaže ili nadzire Šutnja administracije u slučaju novinarskog pitanja o broju metuzalemskih sudskih postupaka nije samo protivna Zakonu, već je također i ignoriranje ljudi koji desetljećima čekaju da se riješi njihov sudski spor. Ona direktno otežava da se njihov životni problem predstavi kao stvar od javnoga interesainformaciju, i o tome obavijestiti podnositelja zahtjeva. Tako bar nalaže Zakon. A da mu je pitanje koje mu je uputio tražitelj informacije bilo nerazumljivo, morao ga je pismenim putem pozvati da svoj zahtjev učini jasnijim. Ukoliko bi mu rok od 15 dana bio prekratak za davanje odgovora, Sud je morao odmah obavijestiti podnositelja zahtjeva o nužnom delayu. Ukratko, Zakon o pravu na pristup informacijama nalaže od tijela javne vlasti obilnu prepisku sa podnositeljem zahtjeva, ukoliko nije u stanju ispuniti njegovu želju i pružiti traženi podatak. Strategija šutnje koju su odabrali suci u Omišu, upravo je ono što Zakon ne dopušta; a šutnja administracije u ovom slučaju nije samo protivna Zakonu o pravu na pristup informacijama, već je također i dodatno ignoriranje svih ljudi koji desetljećima čekaju da se riješi njihov sudski spor. Ona direktno otežava da se njihov životni problem predstavi kao stvar od javnoga interesa.
Nedavno je na vrata potpisnika ovih redaka stiglo službeno pismo u kojem ga Upravni sud obavještava da je njegovu tužbu protiv Suda u Omišu - odbacio. Dapače, da zbog nepotrebnog uznemiravanja uvaženih sudaca u njihovu kabinetskom miru, mora platiti još i nekakav penal u iznosu od 500 kuna.
Zašto?
Upravni sud upozorio je da je krajem prošle godine provedena reorganizacija sudova kojom je Općinski sud u Omišu pripojen Općinskom sudu u Splitu, te da je u Omišu ostala samo Stalna služba Općinskog splitskog Suda. A predsjednik Općinskog suda u Omišu da je razriješen dužnosti s istekom 2008. godine. Novinareva pitanja, žalbe i požurnice išla su, znači, na pogrešnu adresu, na njoj su uredno bila zaprimana i urudžbirana, a gospoda suci u omiškoj Ispostavi sustavno su se oglušivala na Zakon o pravu na pristup informacijama koji ih obvezuje na ustupanje zahtjeva za informacijom tijelu koje njima raspolaže ili ih nadzire - ili su možda dopise i prosljeđivala u Split, da bi tamo završavali u ladicama.
"Tužitelj nije požurio rješavanje svoje žalbe kod čelnika tuženog tijela, tj. kod predsjednika Općinskog suda u Splitu, uslijed čega Sud ocjenjuje da u tužiteljevu slučaju nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje upravnog spora", zaključilo je Vijeće Upravnog suda na čelu sa Lidijom Vukičević Gašparović. I to je sve.
Proizlazi da je Upravnom sudu u čitavoj priči oko kršenja prava na informaciju isključivo bitno formalno pitanje, da li se novinar, ili građanin, svejedno, prethodno žalio ispostavi Općinskog suda u Splitu ili Općinskom sudu u Splitu. A ako tijelo javne vlasti ne daje tražene informacije, ne prosljeđuje ih na pravu adresu, niti na bilo kakav način ne komunicira sa građaninom, ili novinarom, svejedno, dakle krši čitav niz zakonskih i nekoliko ustavnih odredbi, to još nije dovoljno da budu ispunjene "procesne pretpostavke". Šlag na ovo šegačenje s građanskim pravima domeće Ministarstvo pravosuđa.
Članovi Šimonovićeva orkestra na službenim stranicama Ministarstva drže popis općinskih sudova koji je već deset mjeseci zastarjeo i netočan. Da ponižavanje javnosti bude potpuno, web stranice skoro svih sudova, osim informacije ili dezinformacije o njihovim aktualnim čelnicima, zjape neispunjene bilo kakvim podacima Članovi Šimonovićeva orkestra još uvijek na službenim stranicama Ministarstva drže onaj isti popis općinskih sudova, zastarjeli i netočan još od 1. siječnja 2009 , koji je autora ovih redaka uputio na krivi trag; popis na kojemu se nalazi i Općinski sud u Omišu, zajedno sa općinskim sudovima u Čazmi, Novskoj, Petrinji, Topuskom, Vrbovskom, Slunju, Ozlju, Dugoj Resi, Ivancu, Ludbregu itd, itd, itd, koji su s početkom 2009. prestali postojati kao općinski sudovi, pretvorivši se redom u stalne ispostave nekoga ili nečega, i s njihovim bivšim predsjednicima koji se na stranicama tih nepostojećih sudova još uvijek vode kao aktualni glavešine.
Da lakrdija bude potpuna, web stranice skoro svih sudova, osim informacije ili dezinformacije o njihovim aktualnim čelnicima, zjape neispunjene bilo kakvim podacima. Na primjer, najveći među njima, Općinski sud u Zagrebu, na svojem sajtu, u rubrici "Unutarnje ustrojstvo suda" pruža nam tek jedan jedini podatak, da se njegov predsjednik zove Mirko Klinžić. Rubrika "Ročišnik" sablasno je prazna, kao da se ročišta u Zagrebu uopće ne održavaju. Na naslovnici sajta, tek radosno štrči vijest da su dana 24. studenog 2006, dakle prije tri godine, "u sklopu projekta ePravosuđe pod pokroviteljstvom nadležnog ministarstva, pokrenute web stranice Općinskog suda u Zagrebu". I to je sve. Država je prije nekoliko godina uložila znatna sredstva u osiguravanje tehničkih pretpostavki za informatizaciju pravosuđa, hvalevrijedan posao uglavnom je obavljen, no što se većine općinskih sudova tiče, ama baš nikakve koristi od toga do danas nije bilo.
"Informacija koju tijela javne vlasti daju, odnosno objavljuju, mora biti potpuna i točna", nalaže Zakon o pravu na pristup informacijama. "Tijela javne vlasti obvezna su omogućiti pristup informacijama redovitim objavljivanjem informacija, uz uvjet objave jedanput mjesečno, na primjeren i dostupan način radi upoznavanja javnosti".
Popis sudova na službenim stranicama Ministarstva nije potpuna i točna informacija, usudili bismo se utvrditi. A sudovi na svojim stranicama ne pružaju ama baš nikakve podatke o vlastitom radu. Kaj god, odgovorili bi birokrati iz Ministarstva i njihovi zaštitnici u Upravnom sudu i drugim državnim tijelima koja bi trebala kontrolirati, a u stvari pokrivaju katastrofalan rad uprave. Krivo ste citirali Zakon. U njemu piše: "Tijela javne vlasti obvezna su omogućiti pristup informacijama redovitim objavljivanjem određenih informacija, kako je to određeno posebnim zakonom ili drugim općim aktom, uz uvjet objave jedanput mjesečno, na primjeren i dostupan način radi upoznavanja javnosti". Objavljivanje na službenim stranicama Ministarstva nije ono objavljivanje o kojem govori naš interni akt, za koji je jasno da vam ga nećemo pokazati niti objaviti na web-sajtu, jer tada više ne bi bio interan. Niti su informacije kojih ondje nema određene informacije kojih bi ondje trebalo biti. Niti ste vi dovoljno stručni da o tome iznosite svoje mišljenje, jer pravna znanost presofisticirana je za novinarsko raspredanje o njoj. To što web stranica Ministarstva pruža informacije koje su do prije godinu dana, hm, ipak bile istinite, a službene stranice sudova ne pokazuju ništa, ali hm, zato barem ne sadržavaju nikakve neistine - redovno je stanje stvari!
prethodno1
Vezane vijesti
Juraj se polako
H-alter objavljuje dossier o ekstremno dugačkim sudskim postupcima: Koliko se postupaka u Hrvatskoj vodi dulje od 25, a koliko dulje od…
Objavljeno: 13.01.2010.
Što je tijelo bez informacije
Investigativni tim H-altera i HND-a istražio je kako tijela javne vlasti reagiraju na podražaje u vidu novinarskih zahtjeva za…
Objavljeno: 09.12.2009.
Standardi za neprofitne medije
"Potrebno je slijediti primjer dobre prakse savjetovanja Nacionalne zaklade s udrugama uključenim u Programsku suradnju u području…
Objavljeno: 29.01.2012.
Stečajni upravitelji osumnjičeni za kaznena djela
Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković na najnoviju listu stečajnih upravitelja objavljenu u srpnju ove godine uvrstio je i osobe pod…
Objavljeno: 19.09.2011.
Tonči Majić: Od vještačenja neće biti ništa!
Otvoreno pismo uglednog aktivista za ljudska prava sucu Marku Benčiću: Prihvatite činjenicu da mi je hrvatsko pravosuđe već nanijelo…
Objavljeno: 19.07.2011.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 14 komentara
Nije naravno "globa" u formalnom smislu, ali je autor članka uporabivši izraz "globa", ukazao kako kao građanin doživljava tu svotu novca koju mora platiti. A još ne zna da ako ne plati, da će mu stići opomena od 100 kuna, pa rješenje o ovrsi s daljnim troškovima ovrhe itd.
Znam pouzdano da su takvi "interni akti" toliko interni da i u samom Ministarstvu službenici provode sate tumarajući od ureda do ureda tragajući za osobama koje su potpistale određeno riješenje ili uredbu kako bi "iz prve ruke" dobili podatke. Možda i na prste broje sudove i sudce, te rukom pišu popise da bi bili sigurni da nikog nisu zaboravili :)
Ja bi u Hrvatskoj vjerojatno nekog golim rukama zadavio - uopce, zapravo se cudim da netko od branitelja sa ptsd vec nije uzeo svoj stari kalasnjikov i raspalio po djubradi - mislim, ja se ljutim na pravosudje u drzavi New York, jer, isto bezobrazno, ne odgovaraju rado na pisma stranaka, a oni bar imaju ePravosudje (eCourts) koje uglavnom dobro radi (iako sam ustanovio da ne updatiraju telefonske brojeve i adrese ureda sudaca bas vrlo azurno...), jednom kad covjek otkrije url adresu, koja se ljubomorno cuva od stranaka, no informacija je svakome dostupna, ne samo advokatima - recimo ako se ukuca broj mog slucaja, vidjet ce se kada se i gdje moram pojaviti - iako mi pismo jos uvijek nije uruceno (drzava New York odbija prihvatiti da ja tamo vise ne zivim), i da nisam skuzio kako to pronaci na webu, ne bi uopce znao kada se i gdje moram pojaviti, te bi slucaj bio veselo okoncan na moju stetu uslijed mog nepojavljivanja na rocistu...
http://iapps.courts.state.ny.us/webcrim_attorney/Login
(webcrim_attorney sugerira da je sistem zamisljen za odvjetnike, a ne za puk....)
E tad biste bome imali priču koja bi odjeknula širom europe.
Ispričavam se autoru članka na duljini komentara. Članak je međutim prigoda da objavim komentar koji može biti i samostalni članak. Ovim podržavam članak autora u cijelosti, ali i poručujem da ja kao sudac nisam u mogućnosti ostvariti posebna prava koja sam imao, a još manje kao građanin bez ovlasti. Integralni tekst u nastavku dostavljen je ministru Šimonoviću (kao "copy/paste") ranijoj ministrici. Do danas nije odgovorio!
MINISTARSTVU PRAVOSUĐA REPUBLIKE HRVATSKE
Ministrici Ani Lovrin
ZAHTJEV
Radi obavljanja nadzora nad poslovima sudske uprave u Prekršajnom sudu u Sisku
(Čl. 62. t. 6 t. 7. Zakona o sudovima)
Ovim prijedlogom predlažem pokretanje postupka nadzora nad obavljanjem poslove sudske uprave u Prekršajnom sudu u Sisku, smatrajući da su pustupci predsjednika Prekršajnog suda u Sisku Mladena Kauzlarića u suprotnosti s njegovim obvezama iz članka 114. Zakona o sudovima te Sudskog poslovnika.
Pa je tako:
I
U mjesecu prosincu 2007. suprotno odredbi članka 114. st. 1. t. 5. Zakona o sudovima u prostorijama Prekršajnog suda u Sisku u nazočnosti većeg broja građana primio 3 vreće poklona od jednog zaposlenika «INA», pa kad je primijetio da je isto uočio sudac Tonči Majica, od svoje suradnice Š.K. tražio da zaključa prostoriju u kojoj radi kao predsjednik Suda, iako u proteklih 5 godina nikada nije zaključavao. Vreće su bile veće od uobičajenih trgovinskih plastičnih vrečica, kompaktne, sa jasno vidljivom oznakom «INA». Nakon što je sudac Tonči Majica zahtijevao pisanim podneskom sjednicu sudskog kolegija, a koji je i održan, na istoj je predsjednik Suda obrazložio da su u vrećama (velikim vrećicama) bili
- kalendari, a na primjedbu suca da su bile teške jer su je nosile dvije osobe isti nije odgovorio.
Primanje poklona od bilo koje stranke u postupku u prostorijama Suda i to od strane predsjednika Suda, grotesktan je čin, međutim kad se 3 vreće pred građanima Siska, koji je visoko senzibiliziran već na samu rijeć «INA», prošeću po Sudu, onda će nesretnim građanima trebati dugo vremena vratiti stečeno povjerenje u neovisnost upravo tog Suda.
II
U razdoblju od 2004 do 2008. donosio godišnji raspored poslova suprotno članku 30. Sudskog poslovnika (Nn 80/97) ne uvažavajući moje sklonosti i stručne sposobnosti (30 godina sam zastupao u radnim sporovima), a potom suprotno članku 50. Sudskog poslovnika umjesto da po abecednom redu iz svakog upisnika jednako rasporedi predmete, sebe kao suca pisanom odlukom u potpunosti isključio u suđenju u predmetima gospodarstva. Predmeti iz područja gospodarstva (okoliš, buka, radni spor, autorsko pravo itd.) su najzahtjevniji obzirom na intelektualni napor i utrošeno vrijeme. Time je kao predsjednik Suda sebe stavio u nesrazmjerno povoljniji položaj u odnosu na druge suce, povrijedivši time ne samo Zakon već i osnovne kolegijalne standarde. U 5 godina nije riješio niti jedan jedini predmet iz područja gospodarstva, ali je dobio time puno vremena da u jednostavnijim predmetima zadovolji kriterij koji se danas gotovo isključivo cijeni u prikazu uspješnosti sudovanja – broj predmeta.
Što više brojeva – to bolji sudac.
III
U svom dopisu 7-Su-22/08 od 23. siječnja 2008. upućen Sudačkom vijeću Visokog prekršajnog sudu Republike Hrvatske – priložio je tabelu pod nazivom «Izvješće o radu suca za razdoblje 1. lipnja 2003. do 31. prosinca 2007.» u kojem izvješću je propustio navesti da sam u godini 2006. bio 5 mjeseci na bolovanju, a što je imalo izravan upliv na ocjenu mog rada, pa je tako naveo za godinu dana koeficijent 37%. Iz takvog izvješća proizlazi da sam cijelu godinu dana ostvario 37%. Podaci u «izvješću» nisu točni. Moje pravo kao suca, a obveza predsjednika Suda jest svakom sucu dostaviti mjesečno, tromjesečno i godišnje izvješće o radu iz kojeg bi bio vidljiv rezultat rada svakog suca i Suda (tzv. «plahte»). Tri godine sam inzistirao i uvjeravao da to svi sudovi u Republici Hrvatskoj rade, međutim tek nakon upozorenja da ću se obratiti Ministarstvu, suci su počeli dobivati izvješća. Tako sam ustvrdio da predsjednik Suda u jednoj godini imao je lošije rezultate od mene, ali njega se ne bira na 5 godina. Da podaci koje je predsjednik Suda dostavio Sudačkom vijeću nisu točni, osim prešućenog bolovanja, vidljivo je usporedbom podataka koje je poslao predsjednik Suda, i podataka iz odluke DSV-a IS-6/03 od 8. svibnja 2008. kojim me se ne imenuje trajno na sudačku dužnost.
Podaci predsjednika Suda u dopisu Sudačkom vijeću:
2005. 45%
2006. 37%
2007. 49%
Podaci iz odluke DSV-a:
2005. 42%
2006. 34%
2007. 43%
Moji podaci o radu su drugačiji i znatno bolji (dakle treći podaci), ali navedeni podaci govore kako je danas sudac ovisan o matematičaru. Marljivost, čast, znanje, pravo kao znanost, - više nitko ni ne spominje. Ako je matematičar još i opredijeljen, onda nema ni govora o neovisnosti sudbene vlasti.
Predlažem stoga da Pravosudna inspekcija izvrši reviziju ocjene mog rada odnosno predmeta i usporedi s podacima koje je predsjednik Suda dostavio Sudačkom vijeću, a što je bila osnova odluke Državnog sudbenog vijeća.
IV
Temeljem članka 99.st.1. zakona o sudovima pripada mi naknada za odvojeni život od obitelji, obzirom na činjenicu da stanujem u Zagrebu 75 km od mjesta rada, odnosno 150 km svakodnevnog puta ili gotovo 4 sata provedenih u autu svakodnevno. Već 3 godine moj urudžbiran zahtjev stoji kod predsjednika Suda, a zahtjev koji nije riješen. Istovremeno predsjednik Suda prima naknadu za odvojeni život 1.000 kuna mjesečno, a stanuje 10 minuta pješke od Suda.
Predlaže se da Pravosudna inspekcija utvrdi razloge zašto moj zahtjev već 3 godine nije riješen, i koji je zakonski osnov isplate 1.000 kn mjesečno predsjedniku Suda, kada se već toliko štedi Državni proračun da dostava sudske presude čeka konac tjedna Crvenog križa kako se ne bi zalijepila doplatna marka od 1 kune.
Ovaj prijedlog smatram osnovnim podneskom upućen Naslovu. Isti ću naknadno nadopuniti novim činjenicama nakon istjeka rokova za pobijanje odluke Državnog sudbenog vijeća. Sve navode u ovom podnesku mogu pokrijepiti dokazima, te ću na zahtjev Pravosudne inspekcije rado predočiti.
V
Konačno, zašto ovaj podnesak naslovljujem Pučkom pravobranitelju. Isti se godinama zalaže za transparentnost rada pravosuđa, i proširenja ovlasti Pučkog pravobranitelja u smislu dostupnosti javnosti rada pravosuđa u organizacijskom dijelu.
Bezuspješno. Javnost rada nije sudski spis niti ikako zadire u autonomnost sudbene vlasti ili u privatnost suca. Ako su već imovinske kartice suca javne, onda i navodi u ovom podnesku moraju biti javni.
Temeljem navedenog zahtijeva se obaviti nadzor.
U Zagrebu 31. svibnja 2008. S poštovanjem
Sudac
TONČI MAJICA
DOSTAVLJENO: Pučkom pravobranitelju
Dolores.
Dodaj komentar