U dijelu hrvatskih tiskovina nedavno je objavljena vijest koja nije privukla veću pozornost. Vijest glasi da je gradsko poglavarstvo Zadra donijelo odluku o uklanjanju ostataka, kako rekoše, "ratnih ruševina" ili obiteljskih kuća srušenih u ratu. Naime, radi se o tome da u Zadru postoji 80-ak takvih objekata i da se godinama tražio pravni okvir kako bi se s lica turističkog grada izbrisali ratni ožiljci, koji izazivaju neugodna pitanja turista. Rješenje je pronađeno u Zavodu za javno zdravstvo, čija je komisija izišla na teren i utvrdila kako su srušene kuće "opasne po javno zdravstvo, te leglo štetočina".

U normalnim okolnostima, u normalnoj zemlji i u normalnom gradu koji ima normalnog gradonačelnika, tu bi priči trebao biti kraj. Ali avaj! Ovdje se radi o nenormalnim okolnostima, o Hrvatskoj, Zadru i gradskoj vlasti koja se oduvijek isticala po nenormalnom odnosu prema jednom dijelu građana, o kojima se zapravo ovdje i radi. Naravno, radi se o Srbima, radi se o njihovim kućama i to priču odvlači u potpuno drugom smjeru. Odvlači je na početak devedesetih godina, u vrijeme koje će zauvijek ostati u kolektivnoj memoriji Srba u Hrvatskoj.

Zadarska "staklena noć"

U Zadru je, odmah nakon što je vlast osvojio HDZ, počeo pritisak na uglednije građane srpske nacionalnosti. Direktori, profesori, odvjetnici, liječnici i ostali bogatiji i poznatiji Srbi bili su izloženi telefonskim prijetnjama, maltretiranju na ulici i radnom mjestu. Mnogi Srbi, koji su sa svojim obiteljima desetljećima gradili Hrvatsku, nisu mogli dobiti domovnicu, pa su im time bila ograničena mnoga prava. Nakon toga krenula su otpuštanja s posla po nacionalnom ključu. Uz pomoć televizije i radija stvarana je društvena klima koja je pomogla demoniziranju srpske nacionalne manjine.

U zaleđu Zadra, u Kninu i tzv. Krajini, paralelno s tim procesom razvijala se ideja o odcjepljenju od Hrvatske i stvaranju etnički čistog prostora koji bi ostao u Jugoslaviji. Srbi koji se nisu slagali s takvom politikom dijela svojih sunarodnjaka ostali su u svojim domovima. Mnogi su bili prisiljavani potpisati ponižavajuće izjave o lojalnosti, ali ni to im nije pomoglo, jer je očito da su vlasti imale druge planove. Kakvi su ti planovi bili, u Zadru je postalo jasno kada su počela premlaćivanja i pucanja po kućama. Uopće nije sporno da su se u tom radikaliziranom vremenu mogli očekivati incidenti, ali ubrzo je postalo jasno da se ne radi o izoliranim incidentima raznih ekstremistički nastrojenih pojedinaca i grupa, nego o politici tzv. državnog terora. U Zadru je u to vrijeme ubijeno i nekoliko građana. U usporedbi sa stotinjak sisačkih ubojstava, koja su također ostala nekažnjena, možemo reći da je moglo biti i gore...

Zadarska specifičnost je u tome što se precizno može odrediti trenutak kada su Srbima u gradu kola krenula nizbrdo. Svi koji dobro poznaju prilike u Zadru složit će se da je situacija tog 3. svibnja 1991. potpuno izmakla kontroli. Dan ranije u Polači gine prva žrtva srpske agresije, Bibinjac Franko Lisica. Ogorčeni pogibijom, njegovi sumještani iz Bibinja kreću u pohod koji će se pamtiti kao "staklena noć", u kojoj je pijana rulja porazbijala, opljačkala i uništila stotine radnji i lokala u centru Zadra, u vlasništvu građana srpske nacionalnosti. Posebno treba istaknuti ponašanje zadarskih policajaca, koji su skrenuvši pogled od nacionalističkih huligana osramotili uniformu koju su nosili.

Bilo je to vrijeme kojeg se mnogi građani Zadra hrvatske nacionalnosti, kojima ideja ljudskih prava nije samo mrtvo slovo na papiru, otvoreno stide, jer se sve načelno događalo u njihovo ime. Naravno, ne treba zaboraviti činjenicu da je Zadar tih mjeseci bio izložen danonoćnim napadima JNA i Martićevih pobunjenika, ne treba zaboraviti da je čudom obranjen kada su jedinice srpske paravojske bile na prilazima gradu, ali nitko i ništa ne može opravdati osvetu nad ljudima čija je jedina "greška" bila to što su Srbi. Isto tako, ne treba zaboraviti ni to da je tada do temelja porušeno nekoliko stotina obiteljskih kuća u Zadru i okolici. Prema tada važećim zakonima, svako rušenje izvan zone ratnih djelovanja bilo je teroristički čin i država je vlasnicima morala isplatiti odštetu.

Miniranje obavili stručnjaci

Priča poznate zadarske ugostiteljske obitelji Kovačević, koja je desetljećima držala "Složnu braću", jedan od najpoznatijih restorana u Zadru i Dalmaciji, tipična je za to vrijeme. Prema riječima vlasnika restorana, Save Kovačevića, nije bilo ljubitelja janjetine u ovom dijelu svijeta a da od 1968. godine, kada je restoran otvoren, nije kod njih navratio. Dakle, bili su poznati i bogati pa su se, kaže Savo, među prvima našli na udaru:

- Prvi put nam je na kuću pucano u kolovozu 1990. Od tada smo pljačkani nekoliko puta, a po kući su nam pucali redovito.

Kovačevići su poznavali mnoge koji su im mogli pomoći. Mnogi nekadašnji gosti tada su bili na dužnostima, i u politici, i u vojsci, i u policiji. Međutim, nisu htjeli napraviti ništa. Nakon svakog incidenta Savo je zvao policiju, koja bi uredno došla, popisala štetu i otišla. Posebno je zanimljiva noć 28. kolovoza 1991.

- Bilo je oko 2 sata i 30 minuta. Kako nisam mogao spavati jer sam stalno očekivao najgore, bio sam budan. Kuća je bila u mraku, tako da sam dobro vidio ljude s oružjem oko nje. Zapucali su iz tri pravca po kući, a onda sam vidio jednoga kako je postavio eksploziv i pobjegao - priča Savo. Nakon eksplozije pozvao je policiju, koja je došla i napravila uviđaj. Policijski zapovjednik ga je pogledao i cinično napomenuo kako je riječ o ratnoj šteti i tu je ocjenu upisao i u notes. Kovačević ga je upitao odakle je došla granata koja je tu ratnu štetu prouzročila, ali nije dobio odgovor.

Kraj zadarske drame za obitelj Kovačević nastupio je krajem ljeta 1991. kada je tridesetak naoružanih i uniformiranih bandita upalo u njihovu u kuću. Savo se svega dobro sjeća:

- Moja je žena bila na vratima pa su nju prvu udarili, tako da je odmah pala. Mene su odveli na kat, gdje su me 20 minuta mlatili, tako da sam bio potpuno plav.
To je bila kap koja je prelila čašu. Zgaženi, poniženi i opljačkani, Savo, njegova supruga i sin Gavrilo, koji je do 1991. studirao u Splitu, sjeli su u jedan od svojih sedam automobila, koji im čudom nisu oteli, i otišli za Srbiju. Srce je, kaže Savo, ostalo u Hrvatskoj.

- Ja imam i osobnu kartu i putovnicu, ja se i danas želim vratiti u svoj Zadar i u svoju kuću, a od Srbije imam samo izbjeglički karton. Moja je domovina Hrvatska.
Kovačeviće je u Srbiji zatekla najtužnija vijest: 15. ožujka 1992. njihova je višekatnica u potpunosti minirana. Okolnosti miniranja prenijeli su im prijatelji.

- Policija je blokirala ulicu na oba kraja, tako da nitko ne nastrada jer je kuća bila u gusto naseljenom dijelu. Miniranje su obavili stručnjaci, a zna se tko je tada imao eksploziv - vojska i policija. Bageri koji su došli očistiti teren od ostataka na cesti došli su iz gradske firme za održavanje putova. Zato smatram da mi je država minirala kuću, bio je to državni teror.

Dobit će pržinu, pa neka grade!

Slično je prošla i obitelj Šuša, koja danas živi u Novom Sadu. Đoko Šuša prije rata imao je građevinsku firmu i zapošljavao je 25 radnika. Imao je nekoliko kamiona i bagera pa je bio prava meta za pljačkaše u uniformi.

- Imao sam, skupa s obitelji, ukupno 1.800 stambenih kvadrata. Imali smo i bazenčić za djecu - kaže Đoko prisjećajući se života u Zadru.

- Kuća mi je minirana 21. kolovoza 1991. Mi smo sutradan sjeli u auto i spašavajući živu glavu pobjegli za Srbiju. Ovdje smo podigli uspješnu tvrtku i dalje se bavimo sličnim poslom, ali ja bih sve dao da se mogu vratiti na svoju krvavim radom stečenu imovinu. Iako sam imao puno, i dalje sam radio na bageru, to je bio moj život!

Nažalost, kalvarija Srba koji su iz Zadra pobjegli spašavajući gole živote nije time prestala. Nastavila se nakon što su tužili Republiku Hrvatsku i zatražili zakonom predviđenu odštetu. Sličnih je zahtjeva bilo na tisuće jer su se kuće masovno minirale i u Karlovcu, i u Osijeku, i u mnogim drugim gradovima.

Dodatni udarac vlasnicima objekata zadao je HDZ-ovac Vladimir Šeks koji je, kada se shvatilo da će država ako počne isplaćivati odštete gotovo bankrotirati, predložio izmjenu Zakona o obveznim odnosima i članka 180, u kojem je stajalo da se građanima kojima je miniran objekt izvan zone ratnih djelovanja treba isplatiti odšteta. I pravnim laicima je jasno da se stečena prava ne mogu baš tako lako ukidati, ali to nije zasmetalo HDZ-ovoj većini u tadašnjem sazivu Sabora da podrži Šeksov diskriminirajući prijedlog.

Država do dana današnjeg nije ispravila tu nepravdu, tek je koalicijska vlast, nakon pritisaka iz EU-a i nakon što su pojedinci počeli dobivati postupke protiv države na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu, promijenila sporni članak zakona, ali nije vratila stvari na početak, nego je naložila da se vlasnici obeštete po Zakonu o obnovi, potpuno im uskrativši pravo na odštetu. Riječ je o nečuvenom cinizmu i nastavku diskriminacije jer su tim zakonom obuhvaćeni samo građani koji su bili stalno prijavljeni na tim adresama, tako da su npr. vlasnici miniranih vikendica ostali bez ičega. Taj je zakon donesen 2003.

Neposredno prije njegovog donošenja pisac ovog članka bio je na domjenku s tadašnjom ministricom pravosuđa, inače Zadrankom, Ingrid Antičević Marinović. Na direktno pitanje hoće li izmijeniti zakon i omogućiti vlasnicima miniranih kuća pravo na odštetu, ministrica je, nalazeći se u društvu glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, odgovorila kako joj to ne pada na pamet.

- Ma, što oni hoće?! Dobit će pržinu, pa neka grade, da im ne bismo isplatili novac, pa da odu nazad u Srbiju! - dodala je.

Budućnost je, nažalost, pokazala da se nije šalila.

Hvala vam na takvoj obnovi

Kako ministričino "ma, što oni hoće" u praksi izgleda, najbolje govori primjer obitelji Šuša, kojoj je država poslala rješenje o pravu na obnovu objekta od oko - 80 kvadrata! Đoko Šuša ljubazno se zahvalio i odbio to rješenje.

Ovdje se vraćamo na početak priče i na sadašnju zadarsku vlast. Postavlja se pitanje mogu li se, s obzirom na sve opisane okolnosti, minirane i opljačkane kuće građana srpske nacionalnosti smatrati "leglom štetočina" i "opasnošću za javno zdravstvo"? Nije li izraz "leglo štetočina" malo nesretno izabran?

Radi se o gradu čiji je bivši gradonačelnik odbio istaknuti zastavu jedne sudionice rukometnog prvenstva svijeta na gradskom trgu jer je smatrao kako će njezinim isticanjem "povrijediti osjećaje građana". Nedavno je novi gradonačelnik Zvonimir Vrančić, koji i stoji iza odluke o uklanjanju ruševina, donio odluku da se spomen-ploča poginulom branitelju Zadra Rajku Lozi, na kojoj stoji da je "ustaški sin" i da je poginuo za "Nezavisnu Državu Hrvatsku", ostavi na tom mjestu da se ne bi povrijedili osjećaji njegove obitelji. Kako je moguće da proustaška ploča usred grada stoji 18 godina i što je s osjećajima građana koji smatraju da Hrvatska nema veze s NDH, a da NDH ima malo veze sa Zadrom jer ga je Pavelić prodao fašističkoj Italiji, Vrančić nije pojasnio.

Isto tako, gradonačelnika Zadra i njegovog zamjenika Dražena Grgurovića, koji vodi projekt uklanjanja "ratnih ruševina", ne zanimaju osjećaji obitelji Kovačević i Šuša i brojnih drugih. Da ih zanimaju, valjda bi ih kontaktirali prije donošenja odluke kojom su ostatke njihovih kuća proglasili "leglom štetočina", da vide kako se oni, čija su prava zgažena bezbroj puta, osjećaju.

Monstruozna odluka

Da im uštedimo novac za telefon, mi smo kontaktirali obitelj Šuša. Evo što je zadarskom gradonačelniku Vrančiću i njegovom zamjeniku Grguroviću poručio Đoko Šuša:

- Ako su me već potjerali iz mog doma, ako su me već opljačkali i ponizili i ako su mi ukinuli pravo na odštetu, te me dodatno ponizili prijedlogom da mi obnove nekakvu potleušicu od 80 umjesto mojih 1.800 kvadrata, onda želim da ih barem ruševine mojeg krvavim trudom zarađenog doma podsjećaju da je moja obitelj nekada živjela tamo. Mnogi su došli do mene i tražili da im prodam zemljište. Odgovorio sam im da neću. Ne samo da neću ja, nego ću u oporuku unijeti da tu zemlju ne mogu prodati ni moja djeca, ni unuci, ni praunuci. Neka se zna da smo tamo bili, rađali se, živjeli, voljeli se i umirali.

Zadarske vlasti tvrde kako ruševine mogu ukloniti i bez dozvole vlasnika, ali se nadaju da će vlasnici imati razumijevanja jer se radi o opasnosti za javno zdravlje. U odgovoru na pitanja koja smo s tim u vezi postavili, Dražen Grgurović tvrdi kako je zakon na njihovoj strani: "Odluku o uklanjanju donio je gradonačelnik, temeljem Zakona o vlasništvu, čl. 32." Na našu primjedbu kako mnogi akciju gradskog poglavarstva doživljavaju kao zadnju fazu etničkog čišćenja Srba iz Zadra, a ne kao skrb za javno zdravlje, Grgurović je odgovorio kako je riječ o "monstruoznim implikacijama".

Protiv ovakve odluke zadarskog gradonačelnika prosvjedovale su udruge za zaštitu ljudskih prava, poput Građanskog odbora za ljudska prava Zorana Pusića i Documente Vesne Teršelič. Obitelji Šuša i ostalima, koji monstruoznom drže odluku o uklanjanju zadnjeg dokaza, osim groblja, da su ikada živjeli u Zadru, ostaju sud i tužba. Naravno, ako u međuvremenu nisu potpuno izgubili povjerenje u hrvatsko pravosuđe, koje je godinama služilo kao produžena ruka vlasti. Ostaje im i da u Beogradu ili Novom Sadu listaju obiteljske albume i djeci rođenoj u izbjeglištvu pričaju kako je to nekada bilo u Hrvatskoj, Dalmaciji i Zadru, tamo gdje su bili, rađali se, živjeli, voljeli se i umirali.