Kada su se 2001. godine na ulazima nekih kafića u Međimurju pojavili natpisi Zabranjen ulaz Ciganima, Josip Balog mlađi iz međimurskog mjesta Podturen odlučio je aktivno se uključiti u borbu za prava Roma. Naš sugovornik član je radne skupine za praćenje Akcijskog plana desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015, a u mjesnoj osnovnoj školi zaposlen je kao stručni suradnik. Zajedno sa svojim ocem aktivno sudjeluje u radu Udruge Roma Međimurja čiji je cilj integriranje Roma u obrazovni sustav. Sve do ove jeseni, petnaest dana uoči početka školske godine, romsku djecu su pripremali kako bi što bolje riješila test za ispitivanje spremnosti za upis u prvi razred osnovne škole. Prošli vikend susreli smo se Zagrebu gdje je u organizaciji Centra za mir - Vukovar, u okviru Programa izgradnje kapaciteta predstavnika Romske nacionalne manjine za zagovaranje manjinskih prava, održan seminar „Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina i Europska komisija/Europska unija". U razgovoru za H-alter Balog govori o diskriminaciji, segregaciji romske djece u hrvatskim školama, o tome zašto država više ne želi izdvajati sredstva za program njegove udruge, o odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Oršuš i ostali protiv Republike Hrvatske gdje se nekolicina roditelja segregiranih učenika odlučila izboriti za svoja prava te o strahovima i nadama Roma koje sa sobom donosi ulazak u Europsku Uniju.

Budući da živite u Međimurskoj županiji koja u Hrvatskoj broji najviše Roma, kako je izgledalo vaše odrastanje i da li ste bili izloženi diskriminaciji?

Moji roditelji su dosta godina živjeli na Zapadu, odnosno u Švicarskoj, a u Međimurje su se vratili zbog obiteljskih razloga. Još od ranog djetinjstva inzistirali su na mom obrazovanju, a 1998. godine bio sam jedini mladi Rom u svom selu koji je završio osnovnu školu. Nakon toga sam upisao i srednju školu. Još od otada sam se susretao s raznim ljudima koji su mi pružali podršku da se počnem baviti rješavanjem romskih problema. Uvijek ističem da nikada nisam imao problema sa većinskim narodom jer i sam do dan danas imam prijatelja svih nacija. Do diskriminacije je najčešće dolazilo tijekom mog aktivističkog djelovanja i to većinom od strane osoba koje su zaposlene u državnim institucijama. Tako su mi jednom prilikom, kada sam se raspitivao za slučaj Romkinje koja je rodila vrlo mlada, radnici u centru za socijalnu skrb rekli da me to uopće ne bi trebalo zanimati jer da je to što se naše žene udaju i rađaju vrlo mlade ustvari dio naše romske tradicije. Osim toga, zbog brojnih predrasuda udruga moga oca je jedva dobila dozvolu za pokretanje predškolskog odgoja. Znamo da predškolski odgoj nije obvezan, ali našoj populaciji on je itekako potreban. Odaziv na taj program je bio vrlo dobar iako je u romskom naselju Lončarevu jedne godine centar za socijalnu skrb roditeljima poručio da njihovoj djeci takvo nešto nije potrebno. Vjerojatno su htjeli da mi ostanemo bez posla, a da oni unovče romske probleme. Ništa bolji nisu bili niti županijski čelnici koji su svoju netrpeljivost najbolje pokazali svojom nezainteresiranošću u rješavanju problema segregacije romske djece u međimurskim školama. Bivši međimurski župan Branko Levačić i njegov zamjenik Dragutin Lesar, koji je sada zastupnik u Saboru, radili su na tome da se neromi zaštite od Roma, a ne obrnuto. Ta diskriminacija svoje uporište nalazi u tome što Romima fali najjače oružje, a to je obrazovanje. Naime, onime tko je neobrazovan lako je manipulirati.

Zašto država više ne izdvaja sredstva za rad vaše udruge?

Radili smo kontinuirano osam godina, a ove jeseni taj program je ukinut jer država nema novaca. Iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa rekli su nam da ne možemo dobiti sredstva jer se naša udruga ove godine nije prijavila za natječaj, a to nije točno. Iz rebalansa proračuna dali su nam 40 000 kuna što je smiješna svota koja nam nikako nije dovoljna za rad, a kada je izašao natječaj nismo se mogli prijaviti upravo zbog primitka tog novca. I sam ministar Radovan Fuchs je rekao da je kvalitetan predškolski odgoj preduvjet za uspješnu integraciju Roma u društvo, pa ostaje nejasno zašto je resorno ministarstvo ukinulo poticaje. Kada Vlada kaže da je povisila sredstva za obrazovanje Roma za čak šesto posto, pitam se gdje je onda otišao sav taj novac kada naš predškolski odgoj više nije u funkciji.

Kakva je sada situacija u međimurskim školama budući da znamo da su postojali brojni slučajevi segregacije romske djece?

U Međimurju živi 10 000 do 12 000 Roma i to većinom u selima, a tek je malen broj njih uključen u obrazovni sustav. Ali kada pogledamo unazad petnaest godina, stanje se na neki način popravilo, ali je i dalje između osamdeset i devedeset posto Roma kod nas nepismeno. U mom selu postoje samo zajednički razredi i djeca su dobro prihvaćena upravo zahvaljujući našem predškolskom odgoju, ali i dalje postoje mjesta gdje djecu stavljaju u odvojene razrede. Djeca kao djeca, nekad se i potuku, ali s roditeljima neromske djece stvarno nikada nismo imali problema.

Pred Europskim sudom za ljudska prava tužba u slučaju Oršuš i drugi protiv Hrvatske ipak je odbijena u korist RH. Smatrate li da je Europske sud dovoljno senzibiliziran za specifične romske probleme?

Uložena je žalba na tu presudu, pa se predmet trenutno nalazi pred Velikim vijećem suda. Željno iščekujemo njegov epilog. Nadam se da će predsuda biti zadovoljavajuća za obadvije strane. Da su senzibilizirani za naše probleme sigurno je da bi bilo više riješenih sporova u našu korist, ali ne vjerujem da su pretjerano zainteresirani za romske probleme, jer je samo jedan Rom iz Hrvatske kojeg su pretukli skinheadsi dobio slučaj pred Sudom.

Član ste i radne skupine za praćenje Akcijskog plana desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. Koliko ste zadovoljni provedbom tog plana?

Ta dekada obuhvaća četiri područja za integraciju Roma u društvo, a to su obrazovanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i zdravstveno osiguranje. Za početak moram naglasiti da je Ivo Sanader bio jedini europski premijer koji se 2005. godine pojavio u Sofiji i potpisao taj plan. Tu gestu izuzetno cijenim, što god drugi mislili o njemu. Do sada se jedino nešto napravilo na području stambenog zbrinjavanja, a sve ostalo ide jako sporo.

Koliko se toga promijenilo od kada su Romi dobili svog prvog predstavnika u Hrvatskom saboru i od kada je stvoreno Vijeće romske nacionalne manjine?

Jako sam sretan što je Nazif Memedi dobio tu čast da bude prvi Rom u povijesti Hrvatske koji sjedi u Saboru. To je za nas na neki način bio šok i slavili smo danima, jer nikada prije nismo imali zakon koji nam je omogućavao nešto takvo. Smatram da Smatram da bi saborski zastupnik Nazif Memedi oko sebe ipak trebao imati uspješnije Rome koji su u prošlosti pokazali neke rezultate, ali isto tako trebao bi više misliti na one koji su ga izabrali. Mislim da nas je zaboravio on oko sebe ipak treba imati uspješnije Rome koji su u prošlosti pokazali neke rezultate, ali isto tako trebao bi više misliti i na one koji su ga izabrali. Mislim da nas je zaboravio. A što se tiče Vijeća - smiješno mi je kako neki naši Romi smatraju da to vijeće ima nekakve visoke političke funkcije, da je to nekakvo odlučujuće tijelo. Smeta me i način njegova rada. Nije mi jasno kako je većina članova mogla dobiti funkciju, a da nisu završili niti osnovnu školu, a i sam predsjednik Vijeća Željko Balog je amoralna osoba koja ima podeblji policijski dosje. Osim toga bez pregovaračkih je sposobnosti, i u godinu dana nije bio u stanju sazvati niti jednu sjednicu Vijeća.

Koliko bi vam značilo uvođenje dvostrukog prava glasa za nacionalne manjine u Hrvatskoj?

Za početak moram reći da mislim da je u mjestima gdje živi velik broj Roma za promatrače potrebno angažirati i pojedince romske nacionalnosti, jer je u izborno vrijeme diskriminacija najvidljivija. Kada sam  tijekom prošlih parlamentarnih izbora izašao na biračko mjesto, bez pitanja su mi dali izbornu listu za manjine. Pa valjda ja sam imam pravo izabrati koju listu želim jer kao građanin Hrvatske imati pravo glasovati za onoga koga ja hoću, a ovako mi nameću ono što oni sami žele. Naravno da bih bio sretan kada bi mogao glasovati na obadvije liste.

Kako objašnjavate da se velik dio Roma, a pogotovo onih obrazovanijih, pri popisu stanovništva ne izjašnjava Romima?

To rade kako bi se lakše integrirali u društvo i kako lakše našli posao. Smatram da je to maskiranje i gubljenje identiteta. Tako se recimo u Pitomači svi Romi pišu Hrvatima iako se iz aviona vidi da oni to nisu. Svi su Hrvati kada traže posao, ali čim vide korist u programima za nacionalne manjine opet najednom svi postaju Romi. Ciganka posla...

Koliko se promijenio položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj od početka pristupnih pregovora za ulazak u Europsku Uniju?

Hrvatska se obvezuje na zaštitu nacionalnih manjina, ali do dan danas već spomenuti pojedinci iz državne uprave puni su predrasuda prema romskom narodu i niz godina su nas diskriminirali i segregirali. Moram reći da Vlada više ne prezentira lažna izvješća, dok je poznato da su se nekad ta izvješća radila kabinetski bez odlaska na teren. Zato početkom sljedeće godine, neovisno o Vladi, predstavnici Europske komisije dolaze procijeniti situaciju na terenu i zbog toga sam neizmjerno sretan. Smatram da će Vlada sada dati sve od sebe da ispuni svoje obveze kako bi zadovoljila europske kriterije jer kako to običava - oni misle da je moguće odmah napraviti kuću od temelja do krova, a takve stvari napreduju jako polako. Isto tako, nije mi jasno zašto Europska komisija i dalje ne reagira na brojne uvredljive grafite u centru Čakovca koji godinama „krase" zidove u blizini policijske postaje.

Koji su vaši strahovi i nade u vezi ulaska Hrvatske u Europsku Uniju?

Jako sam skeptičan i mislim da su sve nacionalne manjine izložene svojevrsnoj opasnosti. Uzmimo za primjer Mađarsku. Iako je članica Europske Unije, u toj zemlji Niti jedna država nema tako bajne zakone kao što ih ima Hrvatska, ali oni se ne sprovode dobro. Tu su i dalje pljačke, diskriminacija i korupcija, a to nam pokazuje da zakoni ne vrijede jednako za sve se događaju grozna ubojstva. Tamo je čak osnovana radikalna stranka čije je djelovanje usmjerena protiv Roma. Pitam se gdje je tu ta zaštita koja nam se garantira ulaskom u Europsku Uniju. Sada nam se svašta obećava i ispunjavaju nam se brojne želje, ali kada pristupimo u Uniju, sve će biti po starom. Brojni su primjeri koji to dokazuju. Osim Mađarske tu je i Češka, gdje je vršena sterilizacija Romkinja u svrhu smanjenja nataliteta. Tu je i Rumunjska, u kojoj Romi gladuju. Bolji primjer nije niti Italija na čelu sa Berlusconijem, niti susjedna Slovenija. Ne nadam se previše ostvarenju nekih pozitivnih stvari, i zbog ovoga što se pokazalo do sada nisam pretjerano optimističan. Tijekom pregovora nam se mnogo toga obećava, ali iz danih primjera proizlazi da Europa tolerira radikalnu stranku, mržnju skinheadsa i sterilizaciju. Isprike za takve stvari mi ništa ne znače.

Početkom 2009. godine u Hrvatskoj je stupio na snagu Zakon o suzbijanju diskriminacije. Da li je i on čisto dodvoravanje Europskoj Uniji ili bi se njime ipak nešto moglo promijeniti na bolje?

Niti jedna država nema tako bajne zakone kao što ih ima Hrvatska, ali oni se ne sprovode dobro. Tu su i dalje pljačke, diskriminacija i korupcija, a to nam pokazuje da ti zakoni ne vrijede jednako za sve. Naravno da je i taj zakon samo dodvoravanje Europi. Ne odobravaju nam predškolski odgoj, ne zapošljavaju nas. I čemu onda svi ti pusti pravobranitelji, a prvenstveno pravobraniteljica za djecu, kada se naše Romkinje tako mlade udaju? Pustimo psovke i predrasude, jer svaka država koja ima nacionalne manjine mora biti sretna zbog tog svog bogatstva različitosti. Sa zakonima ili bez njih, vrijeme je da se mi mladi počnemo družiti i međusobno poštivati jer to je jedini put ka napretku.