Nakon skoro sedam mjeseci "zatočeništva" u Beogradu, Davor Bilić se prošli ponedjeljak vratio kući, na svoju zagrebačku adresu. Njegovo oslobađanje od zakonske zabrane kretanja izvan područja grada Beograda rezultat je najavljenog protesta solidarnosti s Davorom koji se trebao održati u isti ponedjeljak 13.9. Međutim, kako mu je u prošli petak vraćena putovnica, taj se protest nije održao. Kao i u slučaju beogradske šestorke (BG6), u solidarnosti sa kojima je Davor i završio zatvoru, pravno-birokratski aparat Režima[1] izrazito brzo djeluje kada se osjeti "razgolićen" pod okom  (kritičke) javnosti i spremnosti solidarnih na proteste. Apsurdnost i arbitrarnost ovih optužbi - prisjetimo se, za "međunarodni terorizam od osamnaest eura" i "ometanja pravde sa porukom solidarnosti na hamer papiru" - ni nije bilo teško dokazati. No to ustvari ovaj cijeli slučaj na određeni način čini upravo "kriminalnim" i to zbog svojih konkretnih represivnih posljedica po konkretne ljudske živote. 

Davorovim povratkom navršava se i godinu dana otkako se cijeli slučaj "BG6" zakolutao, sa uhićenjima 3.9. 2009. godine u Beogradu. Ni godinu dana kasnije slučaj se ne čini priveden kraju: U Vršcu još troje ljudi čeka odluku suda za krivično djelo "ometanja pravde" (lijepljenja plakata solidarnosti), dok BG6 čeka odluku Apelacionog suda u Beogradu (bivšeg Vrhovnog suda) iako je sudac nepravomoćno odbacio optužbe protiv BG6 na temelju nedostatka dokaza. Radi se, ukratko, o istom sudu koji je i Davora držao ovoliko dugo u "birokratskoj proceduri". Logika je, čini se, ista: suci odbace optužni prijedlog (u slučaju Davora 7. travnja a BG6 16. lipnja), a zatim se tužilaštvo žali, i potom stvari stanu. Razotkriveni kao politička farsa, slučajevi se gube u birokratskim kanalima.

Godinu dana nakon, čak je i u široj javnosti puno lakše donijeti sud o cijelom ovom slučaju koji je velikim djelom na strani optuženih. Sa ove distance slučaj se jasnije Čini se kako nije nužno forma nasilja ona koja smeta i plaši Režim, nego je prije svega sadržaj i motivacija za određenu formu otpora ono što kod Režima izaziva strah, pa čak i paranojunego ikad pokazuje, kako su to naveli i aktivisti i aktivistice iz ASI-ja, kao "nastavak... kontinuirane represije nad celim levičarskim pokretom i posledica je našeg doslednog ukazivanja na suštinske probleme ovog društva, kao i na uzroke istih. Mi otvoreno podržavamo radničke borbe i štrajkove, propagiramo samoorganizovanje i radikalizaciju borbi obespravljenih - zbog toga smo stalno na meti države! Čak i kada protiv nas nema nikakvih dokaza - zatvarani smo. Čak i kada nas oslobode optužbi - procesi i dalje traju."

I uistinu, čini se kako nije nužno forma nasilja ona koja smeta i plaši Režim, nego je prije svega sadržaj i motivacija za određenu formu otpora ono što kod Režima izaziva strah, pa čak i paranoju. To je providno iz najmanje dvije činjenice: prvo, da je nasilje uvijek ustvari i konstitucijsko čvorište samog Režima, te drugo, da kazne Režima za slične "forme nasilja" ovise o njihovoj motivaciji i sadržaju[2]. Tako mnogi oblici nelegalnog nasilja (npr. desničarskog) mogu ustvari, i često biva tako, ići na ruku samom Režimu i osigurati njegovu koheziju, te unatoč svom naoko "anti-sistemskom" stilu poslužiti sistemskim ciljevima. Puno je opasnije ono nasilje koje u sebi nosi "kontra sadržaj"- alternative i prakse postojećem Režimu, kao i nove načine odnošenja i djelovanja putem solidarnosti, uzajamne pomoći ili direktne akcije. U tom se smislu možda i poruka Zagorke Golubović na okruglom stolu Grupe za monitoring procesa protiv šestero anarhista, izrečena, doduše, u arhaičnom ljevičarskom stilu, ipak čini dalekosežnija od poruka mnogih ostalih sudionika i sudionica. Tada je Golubović navela da se razloge za hapšenje, koje prema njenim riječima neće biti posljednje, ne treba ublažavati i svoditi isključivo na pravno polje. Prema njoj, glavni i osnovni razlog hapšenja nije bio ni toliko politički, koliko prije svega ideološki - da se uništi "ljevica", odnosno još dublje, da se unište mogućnosti traženja alternative. Granice ovih polja, gdje npr. počinje ideologija a završava pravo ionako često nisu jasne i lako razdvojive.

Ovakva praksa diskvalificiranja alternative "ljevičarstva" (a to skoro da ni nema biti Praksa diskvalificiranja alternative "ljevičarstva" (a to skoro da ni nema biti išta do "socijalizam") nije novina na prostoru bivše Jugoslavije, ni šire, i ona se intezivira, ponajprije ideološki, padom Berlinskog zida išta do "socijalizam") nije novina kako ni na prostoru bivše Jugoslavije tako ni šire, i ona se intezivira, ponajprije ideološki, padom Berlinskog zida. Bitna odrednica te diskvalifikacije jest i svođenje pluraliteta socijalističkih analiza, alternativa i praksi na zajednički označitelj "staljinizma, gulaga i golih otoka". No diskvalifikacija ne staje ni tu, nego se ide dalje i potom se "sav socijalizam" izjednačuje sa nacizmom i fašizmom, čime je demonizacija samo dublja. Ona se odvija i usporedno sa rastom neoliberalnog Režima svuda u svijetu. Novina je međutim, posebno u zadnjim desetljeću "rata protiv terorizma", to što diskvalifikacija sve više prelazi sa "ideološkog" na "materijalno" polje. I to sa puno efikasnosti i "slučajeva". U vremenu kada se neoliberalna ideologija više ne može opravdavati samom sobom i kada  je na svojoj samrti - ako već nije i umrla - a ljudi sve više osjećaju realne posljedice njezine prakse, za  očekivati je nezadovoljstvo, otpor i plodno tlo za promišljanje alternativa postojećem. Materijalizacija zakona u tom je slučaju i obrambeni i ofenzivni potez Režima. Gledano u širem kontekstu imperativa "sigurnosti" i rušenja ljudskih sloboda politička i ideološka narav takvog sistema pokazuje se u punini.

Po mnogome sličan slučaj kao i ASI-jev dogodio se ni godinu dana ranije u središtu Francuske, u malom planinskom selu Tarnac. Tamo su u studenom 2008. godine specijalne antiterorističke jedinice na spektakularan način (helikopterima, antiterorističkim oklopima itd.) upale na jednu farmu koju je kolektivno vodila grupa ljudi (i proizvodila povrće za svoje i seoske potrebe) i uhitile devet osoba (pet žitelja farme i četiri prijatelja). Uhićenje je bilo temeljeno na osnovi njihovih direktnih akcija iz prošlosti (protesta itd.) a optuženi su za "kriminalno povezivanje u cilju terorističke aktivnosti".

Iako su žitelji farme bili sasvim integrativan dio lokalne zajednice, policija i mediji nastojali su ih prikazati kao izoliranu ćeliju terorista koja se sakrila u brdo i smišljala planove protiv Režima. Policija im je nastojala pripisati "terorističko udruživanje" zbog akta sabotaže željeznice 4. studenog 2008. godine radi koje sto šezdeset vlakova Nacionalnog društva francuskih željeznica (SCNF) nije moglo prometovati šest sati. Uskoro su, pod pritiskom javnosti i labavosti slučaja, skoro svi pušteni na slobodu, međutim jedan od njih, Julien Coupat (kojeg je policija definirala kao "vođu"), ostao je ležati u zatvoru šest mjeseci, i to opet uglavnom zbog "birokratskih kanala". Njemu se također ništa nije moglo dokazati, između ostaloga i zato jer je jedna anonimna grupa iz Njemačke preuzela odgovornost za sabotažu. Međutim, tužilaštvo ga je teretilo i za navodno koautorstvo brošure "Nadolazeća pobuna" koju je potpisao Nevidljivi komitet, te je na kraju ona ostala jedini dokaz tužilaštva. Cijeli slučaj je izazvao burne reakcije francuske i svjetske javnosti, između ostalog i zbog svoje kriminalizacije slobodarske literature što u Francuskoj već dugo nije bio slučaj. U konkretnom slučaju, radi se o brošuri koja na određeni način ima i filozofske poglede, i analitički uvid kao i poziv na akciju. Ali brošura, prema riječima samih autora, predstavlja prije svega poziv na debatu o alternativama, djelovanju  i svim ostalim problemima koji se otvaraju pri svakoj društvenoj promjeni. U Francuskoj je ta brošura izdana u izdavaštvu La Fabrique koja izdaje i knjige mnogih poznatih suvremenih socijalnih mislioca u Francuskoj i šire (poput Alaina Badioua, Giorgia Agambena, Zygmunta Baumana itd.) a koji su se na ovaj ili onaj način postavili opozicijski spram Režima, radilo se makar samo i o kritici.

Pa ipak iako Režim, kako pokazuju i ovi slučajevi, često na "ljevičarsku sablast" reagira paranoično i izblefira se, čini se kako se tu ipak ne radi samo o tome nego i o strategijskom korištenju paranoje u svoju obranu i održavanje. Coupat je tako, u intervjuu za francuski LeMonde, na pitanje što za njega znači riječ terorizam, odgovorio u smislu određene teze o "političkoj ekonomiji terorizma". Danas tako, prema nekim izvorima, postoji više od sto pedeset definicija terorizma, a suglasnosti oko sadržaja te riječi nema ni na nivou međunarodnog prava. Terorizam je tako prazan pojam koji se teško može definirati. Čini se da "antiteroristička praksa" puno više govori od samog pojma koji želi spriječiti. "Antiterorizam, suprotno onom što sam pojam insinuira, nije sredstvo borbe protiv terorizma, već metoda  putem koje netko pozitivno producira političkog neprijatelja kao terorista," zaključio je Coupat. Ovo se pokazalo u oba slučaja, i BG6 i devetke iz Tarnaca. A označiti nekog kao terorista danas u mnogim slučajevima upravo znači efikasno ušutkati nekoga i lišiti ga (političke) subjektivnosti, te kriminalizirati svako opiranje Režimu i moguće alternative.

Režim ovdje ne sudi i ne označava kao teroriste samo stvarne osobe i aktiviste, nego terorizira i sam sadržaj motivacije tih osoba. Tako npr. terorizmom postaju ideje koje pozivaju na socijalnu jednakost i nehijerarhijsko odlučivanje, terorizmom postaje gesta solidarnosti, a terorističke postaju i same metode borbe. Međutim, metode koje Režim nastoji diskvalificirati i označiti kao terorističke, nisu samo tek metode "subkulturnih skupina" i "grupice ljevičara", nego su to i metode kojima se koristio i zaboravljeni radnički pokret, a kojima se danas koriste i razne druge političke skupine. Direktna akcija, jednako kao i sabotaža, bile su metode putem kojih su se donijele mnoge slobode na radnom mjestu, u lokalnoj zajednici, kojom su se gradili alternativni prostori (kao npr. u ženskom organiziranju), kojom se utjecalo na zakone itd. Pomalo ironično, sabotaža i direktna akcija ustvari su metode koje je upravo Francuska dala svijetu, posebice Europi. To je jedna od najstarijih metoda radništva koju je već krajem 19. stoljeća koristila francuska radnička klasa, a opisao Emile Pouget, jedan od najstarijih francuskih sindikalista, u svojim djelima "Direktna akcija" i "Sabotaža".

U slučaju devetorke iz Tranaca, kao i BG6, ono što "je teroriziralo vladu nije bila činjenica da je trebala nadoknaditi nekoliko tisuća karata (što ni nije uspjela dokazati ni u jednom od slučajeva), već ideja politike, koja je istovremeno i ideja djelovanja koja neprestano reproducira samu sebe. Sabotaža, bez obzira dali je netko prihvaća ili odbacuje, nikada nije bila oružje terora, već je uvijek bila oružje socijalne promjene. Postojalo je i vrijeme kada je sam CGT (najveći sindikat u Francuskoj) pozivao na nju," zaključili su u svojem pismu javnosti roditelji uhićene devetorke. U vremenima kada Režim sve manje može opravdati samoga sebe i sve teže se reproducira, ovakva sablast mogućnosti (praktičnog) traženja alternative zasigurno uznemiruje...

^{[1] O Režimu mislim u (}"^{althusserovskom}"^{) ključu definicije koju su u svojoj knjizi Pravo na pobunu sugestivno dali Srećko Horvat i Igor Štiks, misleći na kompoziciju ekonomskih, državnih i} "^{državno apartnih}" ^{institucija i praksi čije je svrha reprodukcija Režima i profita. Tako se ne radi samo o moći utjelovljenoj u državi jer mnogi akteri izvan države,  i stari i} "^postmoderni"^{, mogu i često jesu uključeni u reprodukciju Režima: crkva, fakulteti, civilno društvo, nevladine organizacije itd. Danas, jače nego ikada prije sve te institucije poprimaju administrativni karakter} "^{kapitala i tržišta}" ^{i ekstrakcije profita nekolicine na račun mnogih.}   

^{[2]Ova se jasno da vidjeti na već spomenutim usporedbama koje su se iznosile prilikom ovog procesa: pravnoj kvalifikaciji napada na grčku, odnosno američku ambasadu u Beogradu u dva različita politička konteksta, ili pak, u širem europskom kontekstu, u činjenici} "^{anti-terorističkih zakona}" ^{i njihovoj primjeni na slučajeve u kojima bi se teško moglo govoriti o} "^terorizmu"^{, čak i sa aspekta žrtava čiji je broj, prema samim izvještajima europskih policijskih agencija, u zadnjih deset godina iznosio nulu.}