Nakon što Vladi nije uspjelo, barem zasad, umanjiti radnička prava i skresati kolektivne ugovore zaposlenih, za što je prikupljeno preko osam stotina tisuća potpisa u zahtjevu za referendumom kojim će se to u konačnici pokušati u potpunosti spriječiti, prešlo se na plan B. Novi prijedlog Zakona o mirovinskom osiguranju koji za žene predviđa odlazak u mirovinu kao i za muškarce sa 65 godina života, trebao bi u dugoročnoj perspektivi rasteretiti mirovinski sustav, ali je potpuno očekivano izazvao novu uzbunu u javnosti.
Iz opozicije se žestoko trude dokazati da je novi model ne samo dehumanizirajući za žene koje tijekom radnog vijeka i rađaju i uvijek paralelno brinu za svoja domaćinstva i obitelji, nego i u suprotnosti s pravnim dokumentima koji već postoje u Hrvatskoj. Govore da to zahtjeva i promjenu Ustava, i da je suprotno svim načelima i dokumentima koji su u Hrvatskoj doneseni, a čak ni Europa, barem u većini svojih država članica, još nije došla do toliko »naprednog« stava da žene trebaju raditi jednako koliko i muškarci, i to do doista nemalih 65. No, iz HDZ-a se pozivaju na dokumente koje je donijela SDP-ovska Račanova koalicijska vlada, a na temelju čega je, uz jedan od primjera presude Europskog suda za ljudska prava za slučaj iz Velike Najtužnije je gledati kako o ženskim pravima razgovaraju uvijek samo žene (čast izuzecima), dokazujući da je za njih u politici uglavnom uvijek rezerviran samo prostor ženskih pitanja Britanije, 2007. godine i Ustavni sud ustanovio da se žene i muškarci mogu izjednačiti pri umirovljenju. Ustavni sud se pozvao na Strategiju razvoja Hrvatske donesenu u doba Ivice Račana 2003. godine, mada je u međuvremenu bio donesen i novi Zakon o ravnopravnosti spolova i neki drugi akti, na koji se sada pozivaju SDP-ovke, a koji cijelu stvar tretiraju drugačije.
Zeznuto je to, biti zagovornik rodne i spolne ravnopravnosti, a negirati prijedlog o izjednačavanju uvjeta umirovljenja oba spola. Još je zeznutije negirati da je u svojoj Strategiji razvoja Hrvatske, jednom od rijetkih dokumenata takvog tipa uopće u Hrvatskoj, tadašnja SDP-ova vlast predvidjela praktički istu ili sasvim sličnu stvar, iz čega je čak ovih dana na kraju proizašla i javna polemika na relaciji Milanović - Linić, nakon što je Slavko Linić izjavljivao da se SDP ne bi trebao odricati vlastitih rješenja iz prošlosti.
Naravno, poanta je u tome da svaka izvršna vlast, kakav god predznak imala, pa bio premijer socijaldemokrat ili, kao danas, baš žena koja je godinama bila zabavljena pravima pripadnica svog spola i njihovih obitelji, ne može predlagati drugo nego rasterećenje mirovinskog sustava. Masovna umirovljenja mladih ljudi od nepunih pedesetak godina života tijekom 90-ih godina, ili pak još mlađih branitelja tijekom zadnjih deset godina, uništila su budžet ove države. Neodgovorna politika dovela je do totalne neravnoteže između broja zaposlenih i umirovljenika, sada već do potpuno neizdržive razine, i danas doista postaje pitanje kako isplaćivati te puste penzije stotinama tisuća umjetno umirovljenih, a radno sposobnih ljudi. Nema vlade koja danas neće pokušati rezati u tom sektoru, a jedno od logičnih rješenja je produženje radnog vijeka za sve, kako bi se apsolutni broj umirovljenika progresivno smanjivao.
Nema tu velike filozofije. Stoga je barem jednako neuvjerljivo i ono što radi Jadranka Kosor, ranije zagovarateljica neumjerenog »beneficiranja« braniteljske populacije, a danas glavna »kresateljica« svačijih prava, ali i SDP-ovsko zanovijetanje o ravnopravnosti spolova za koje baš i nisu uvijek u praksi. Svaka vlast će kresati, i to znaju i vedete HDZ-a i SDP-a dok se vrlo neuvjerljivo svađaju na javnoj sceni, i pritom još šamaraju Ustavom, Biblijom i bontonom.
A najtužnije je gledati kako o ženskim pravima razgovaraju uvijek samo žene (čast izuzecima), dokazujući da je za njih u politici uglavnom uvijek rezerviran samo prostor ženskih pitanja jer, kako pjesma kaže, ženska prava hoću.... To je poraz, a izmjene nekog zakona samo su politička odluka uvijek podložna promjenama.

Tagovi: žene na tržištu rada