Sedam hiljada i nešto dana poslije Kiša, s jeseni, kad počnu vetrovi, čitamo što nam o logorima ima reći Bulgakov. Ne Mihail Afanasjevič nego Sergej Bulgakov, unuk unuka nekog piščevog rođaka. Bulgakovljeva Bulgakova Bulgakov živi u Stajićevu, mjestu nedaleko od Zrenjanina, poznatom po svinjarskoj farmi koja je 1991. pretvorena u logor za ratne zarobljenike. I prvo što nam Sergej Bulgakov o tom logoru ima reći jest da to nije bio nikakav logor nego kamp s ograničenim pravom kretanja.

U Stajićevu, prema Bulgakovljevoj fabulaciji, nije bilo nikakvih logoraša nego samo stanovnika kampa, a oni su u tom kampu bili nastanjeni u skladu sa zakonom, kao prekršioci Ustava SFRJ, odnosno, kao naoružana, uniformisana lica ili lica koja nisu mogla da objasne šta rade u zoni ratnih dejstava. Priča Bulgakov, na tom tečnom birokratskom jeziku u kojemu kao da se rodio, da se stanovnicima kampa nije događalo ništa od onoga što se inače događa logorašima. Čak im ni novac nije oduziman, kaže, a hranili su se u kantini. Među stanovnicima kampa bilo je i žena, ali samo onih koje su se u zlo doba motale tamo gde ne treba.

Čitajući Bulgakova zaprimamo sugestiju da se na toj svinjarskoj farmi iz dana u dan samo živjelo, onako po ljudskoj mjeri. Taj dojam nam ne smije pokvariti ni ona jedna jedina smrt za koju usmeni pripovjedač iz Stajićeva priznaje da se dogodila u kampu. Znam da je umro jedan od infarkta, u 62. godini, ali to je moglo da mu se dogodi i kod kuće, u kadi, pojašnjava srpski prvoborac Serjoža i samo što ne zamoli ljude slabijega zdravlja da u budućim ratovima, ako Boga znaju, izbjegavaju kampove. Neka ostanu kod svojih kuća i neka, ako im se već umire, skončaju u svojim kadama, da se za njihovim smrtima ne vuku nezgodni repovi koje kasnije godinama rastežu helsinški odbori, crveni križevi i, gluho bilo, kazneni sudovi.

Sedam hiljada i nešto dana poslije Kiša, dočekali smo Bulgakova koji nam ne priča o Majstoru i Margariti, o Wolandu i o petome prokuratoru Judeje, Ponciju Pilatu. Ovaj nas Bulgakov na svoga dalekog rođaka podsjeća samo po tome što o smrti u logoru priča kao da priča o Anuški, ma znate, našu Anušku iz Sadove ulice... Kupila Anuška u prodavaonici mješovite robe suncokretovo ulje, pa litrenkom u obrtaljku, i razbila! Cijelu je suknju Anuška uprljala... i psovala je, al' je psovala... a onaj se jadnik valjda poskliznuo i uletio na svinjarsku farmu, igrom slučaja pretvorenu u kamp, pa ga izdalo srce. Poskliznuo se nesretnik na suncokretovo ulje, kao Berlioz u Majstoru i Margariti, umjesto da se posklizne kod svoje kuće, u svojoj kadi. I što nam tu Bulgakov još ima ispričati?!

Sedam hiljada i nešto dana poslije Kiša - poslije onog Danila Kiša koji je lijevim pozerima i desnim kvazihazarima, udbašibozuku i bašmebrižnicima, gulio živce svojim pričama o koncentracionim logorima kao o pravoj istoriji beščašća, o iskustvu logora kao o apsolutnoj dehumanizaciji čoveka - eto, čak i netko tko se zove Bulgakov o logorima govori diskursom kakav je zavladao u zemlji u koju je spušteno Kišovo tijelo i u kojoj su mnogi nesretni što im se nije uzmoglo pokopati i Kišovo djelo. U toj zemlji koja se - prije no što se poskliznula na Anuškino suncokretovo ulje pa potom razbila na svoje rastavne dijelove - zvala Jugoslavija ni o čemu nije postignut takav konsenzus kao o normalnosti logora. U svim se njezinim rastavnicama o logorima zbori toliko lijepo i tako navlas isto, da nitko od tih logorejičara valjda ne bi ni primijetio kada bi se njihove hvaljene samostalnosti i suverenosti preko noći pretopile i spojile u jednu i jedinu Logoroslaviju. Nikoga ne bi zaprepastila magija kojom se proliveno ulje vratilo u bocu čije su krhotine u isti mah srasle, i samo bi Anuška, naša Anuška, psovala, al' bi psovala, zbog mrlja na suknji, ne znajući od čega su.

Sedam hiljada i nešto dana otkako tijelo Danila Kiša počiva u zemlji Logoroslaviji, ako se u njoj uopće počivati može, po toj se zemlji o logorima priča kao o mjestima koja ne smije zaobići nitko tko želi da ga se makar negdje tretira kao ljudsko biće. Nedugo nakon Kišove sahrane u toj je zemlji progovorila logoronostalgija. Doktori lijepih književnosti su oslobađali dugo zatomljivane porive da o logorima iz Drugog svjetskog rata napokon prozbore kak spada, pa smo doznali da su zatočenici - pardon: korisnici smještaja - pjevali Tijardovićevu Malu Floramye i glumili u Nušićevoj Gospođi ministarki. Da gluma, pjevanje, ples i svakovrsna razonoda u logoru nisu tlapnje doktora-ljepoduha, prisnažio bi i neposredni svjedok: svojedobni zapovjednik logora, pardon, ravnatelj depandanse Hrvatskoga narodnog kazališta u Jasenovcu.

U tih sedam hiljada i nešto dana poslije Kiša mogli smo, ruku na srce, čuti i to da se u tim koncentracijskim zabavištima nije ubijalo samo vrijeme, već bi tu i tamo bio ubijen i poneki čovjek, ali nam te uzgrednosti nisu mrsile glavne konce priče, budući da se radilo o posve sporednim likovima kojima nije bilo do priuštene zabave nego do nasilnoga rušenja države. A ta je država bila toliko humana da svojim uniformiranim i naoružanim službenicima ne bi dopuštala da sami uzimaju pravdu u svoje ruke i likvidiraju nasilnike. To zadovoljstvo je država prepuštala židovskoj i srpskoj logorskoj samoupravi čiji su dužnosnici ozbiljno shvaćali svoju odgovornost za nesmetano odvijanje kulturno-zabavnog života u Jasenovcu. Država je, kao što nam je nedavno otkrio jedan umirovljeni ustavni sudac, samo davala stražu, a kako se teške ekonomske prilike, kakve već vladaju u ratu, ne bi nepovoljno odrazile na visoke standarde logorske svakodnevice, između države i Židovske općine u Zagrebu bio je potpisan i poseban ugovor o financiranju logora.

Nije nam tih sedam hiljada dana poslije Kiša prohujalo tek u nostalgičnim pričama o davno zatvorenim logorima. One su nam pričane ne samo zato da nas oslobode našeg atavističkog i bespredmetnog zazora od logora u kojima se nismo mogli zabaviti zahvaljujući nesreći što tada još nismo bili rođeni, nego i stoga da nas potaknu na osnivanje novih ustanova za skladištenje ljudi. I da nas, kako se to kaže, senzibiliziraju za sve ono što će u njima snaći naše suvremenike, dovoljno sretne da ih povijesni usud ovaj put ne mimoiđe.

Mnogi su u tih sedam hiljada i nešto dana poslije Kiša odbijali povjerovati da tu oko njih uopće postoje logori, a neki - na svoju štetu - u to ne vjeruju ni dan-danas. Na svoju štetu, kažem, jer su ostali uskraćeni za bezbroj dirljivih logorskih pripovijesti, bez kojih je nemoguće pojmiti punu mjeru čovječnosti iznikle na ovim prostorima. Onaj već spomenuti atavistički zazor od logora stvorio je od tih sumnjičavaca duhovne bogalje, izopćenike svojega vremena, koji svojoj djeci neće biti u stanju prepričati baš ništa važno, ni to kako su korisnici logorskih usluga od ljubaznog osoblja dobivali sokove i cigarete, ni kako su u ime naknade za svoj dobrovoljni rad na zidanju zapovjednikove vikendice bivali čašćeni pečenom janjetinom...

A ako ih neuka djeca, podgovorena nekim starim knjigama i filmovima, priupitaju za batinanja, silovanja i ubojstva, što da im takvi roditelji, nezainteresirani za stvarnost, odgovore? Na svu sreću, netko je mislio i na to, pa su sačuvani i novinski i video-zapisi u kojima čuvari logora govore da je batine dobivao samo onaj tko bi ih svojom drskošću zaslužio, da je silovanje bilo nesebičan odgovor na izazovno ponašanje pohotne klijentele, a da bi smrt u logoru stigla jedino onoga tko joj je tamo pobjegao iz vlastite kade.

Sedam hiljada i nešto dana poslije Kiša, s jeseni, kad počnu vetrovi, i kad lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže, još ponetko iz tog rasutog lišća i iz tog vjetrom uzvitlanog Kiša iščitava da se istorija ostvaruje kao istorija nesreće. I da je ironija jedino sredstvo protiv užasa egzistencije. Iščitava još ponetko priču o novim logorima kao novu izdaju čoveka. A na toj priči, kao na Kišovim Ranim jadima, stoji napomena: za decu i osetljive.