Premda udruge osoba s invaliditetom vrlo često imaju predstavnike u raznim Vladinim povjerenstvima one rijetko prosvjeduju prije donošenja zakona koji donose nešto loše za osobe s invaliditetom. Isti je slučaj bio i kad je sredinom srpnja prošle godine Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenom osiguranju ukinuto pravo na naknadu za prijevoz osiguranika do 100 kilometara zbog liječenja. Kad se predsjednike udruga pita zašto se ne bune prije donošenja takvih zakona, oni obično kažu kako ne mogu pratiti svih stotinjak zakona koji se odnose na osobe s invaliditetom, te da su udruge razjedinjene. Istina je zapravo da se vodstva udruga boje za svoje naknade u raznim povjerenstvima ili da će loše proći na natječajima ministarstava koje financiraju njihov hladni pogon.

Rez tu, rez tamo

Od ministra Ljubičića pokušali smo doznati koliko je roditelja djece s invalidnošću ostalo bez putnih troškova (a kad se odustane od rehabilitacije zaustavlja se napredak ili vrlo se često pogoršava stanje te djece). Nakon nekoliko dana nazvala nas je gospođa Mađarić iz Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i rekla kako taj podatak nemaju na jednom mjestu već da ga moraju skupljati po podružnicama. Nakon tjedan dana stigao je odgovor u kojem se navodi kako je riječ o 1617 djece. Riječ je o samo 2 milijuna i 700 tisuća kuna koji sigurno neće spasiti zdravstveni sustav kojem nedostaju milijarde. Ako je taj podatak ministar imao, a predstvanicima udruga je pričao o 350-ero djece još je nejasnija njegova odluka jer je politčka šteta kad su se te naknade spominjale uz one saborskih zastupnika vrlo velika s obzirom na uštede koju su ostvarene. Ako taj podatak nije imao još je nejasnije kako se uopće odlučio za taj rez.

Nema povratka na staro

Varaždinsko Društvo distrofičara, invalida dječje i cerebralne paralize i ostalih tjelesnih invalida pokušalo je u više navrata upozoriti uspavale saborske zastupnike na problem putnih troškova za koje sada izdvajaju i do 1000 kuna mjesečno. Pozvali su u listopadu potpredsjednika Sabora Matu Arlovića i saborsku zastupnicu SDP-a Vesnu Škulić na radionicu o položaju osoba s invaliditetom. Tada nam je Arlović tvrdio kako je tu odluku donijela sama Vlada da bi ipak priznao kako im je to promaklo u saborskoj raspravi, prisjeća se roditelj djeteta koje ide na rehabilitaciju u Varaždinske toplice iz Čakovca Nenad Jančec. No potom je, na drugom okruglom stolu održanom u prosincu njihov stranački kolega Miroslav Korenika tvrdio kako im nije ništa promaklo. Iz Izvješća Hrvatskog sabora ne vidi se da je itko iz oporbe spomenuo osobe s invaliditetom prilikom srpanjske rasprave. Varaždinskom društvu ipak je Forum mladih SDP-a pomogao oko skupljanja potpisa na peticiji za vraćanje tog socijalnog prava. Peticiju je potpisalo 2 tisuće građana no čini da ona nije dovoljan pritisak za povratak na staro.

Sve ministarske procjene

Ministar Ljubičić primio nas je u prosincu i uz svu ljubaznost i finoću nije znao koliko je djece zakinuto za naknadu troškova puta do rehabilitacije jer je rekao kako ih vjerojatno ima 350 u Hrvatskoj a samo u našoj regiji ih ima preko 200, prepričava sastanak u Ministarstvu predsjednik varaždinske udruge Dragan Radmanović. Napisali smo amandman na promjenu Zakona o zdravstvenom osiguranju a ako on ne prođe organizirat ćemo prosvjed u Zagrebu.

Isto je tako zbunjen i Nenad Jančec, jer je 31.siječnja ujutro od Ljubičića primio faks u kojem piše kako je Ministarstvo pokrenulo niz aktivnosti s ciljem rješavanja gore navedene problematike u najkraćim mogućim rokovima. Ali... Popodne istog dana čitam na teletekstu kako naknadu troškova neće imati oni koji do liječenja ili rehabilitacije putuju do 40 kilometara dakle opet ne svi, pa mi nije jasno kako ujutro misli jedno a isti dan kasnije drugo, kaže Jurčec.

No ne radi se, ipak, samo o djeci s teškoćama u razvoju. Ako netko oboli od raka, u istoj toj Varaždinskoj županiji može mu se dogoditi da i više od trideset puta mora doći na kemoterapiju u Zagreb. Što znači 2700 kuna samo za put. Hrvatska je skupa zemlja za bolesnike.