Tihomir Purda oslobođen je jučer iz zatvora nakon dva mjeseca peripetija koje su na noge digle čitavu braniteljsku populaciju podijeljenu ovoga puta, uslijed novog dobrodošlog tektonskog poremećaja i u nedostatku bolje strategije, na čak tri frakcije. Dva mjeseca skoro svaka vijest u državi sadržavala je neki oblik referiranja na vukovarskog branitelja i njegovu sudbinu. Puno je toga ipak bilo u igri, diranje u svetost čiste obrane Vukovara simbolički je dovoljno jako da na površinu izbaci sve nacionalne, nikad do kraja isprane traume. Dok su se branitelji upirali i natjecali tko će i kako će dokazati u čemu se sve sastoji nepravda kojoj su izloženi, vlast je puštala da se okolnosti razriješe same od sebe.

Možda ne bi bilo zgorega pobrojati kakve je sve nelogičnosti proizveo ovaj slučaj čijem put ka logičnosti i pravednosti sigurno ni najmanje nije pridonijela Vlada na čelu sa Jadrankom Kosor, a hrvatsko "neovisno" sudstvo nije se libilo pripomoći joj. U trenutku hapšenja Purde na BiH granici nakon prvotnog šoka uslijedila je odluka osječkog županiskog suda da Purda nije kriv te da optužnica srbijanskog tužilaštva Sonja Biserko: "U saopštenju Tužilaštva se kaže da je Purda dao to priznanje pod iznudom, dakle negdje je bio zatočen, ali se u priopćenju ne ide dalje u objašnjavanje što vrlo dobro ukazuje na liniju beogradske strategije." jednostavno ne stoji jer je njegovo priznanje dano u srpskom logoru i iznuđeno u uvjetima torture, čime su sami sebi oduzeli ingerenciju nad slučajem i prisili srbijansko pravosuđe da nastavi dalje sa slučajem koji se od nemila do nedraga rastezao u svojoj apsurdnosti. Dovoljno je reći da je čak i Savo Štrbac, predsjednik Veritasa, poznat po svojim uvijek napuhanim izvještajima i huškanjima, u jednom trenutku izjavio da bi i on uslijed nedostatka dokaza oslobodio Purdu.

Preskočit ćemo sada već notorno poznatu i spomenutu činjenicu da je Purdino priznanje iznuđeno u logoru i da je bilo van svake pameti kao takvog ga uzimati relevantnim. Pitanje koje i nakon odbacivanja optužnice od strane srbijanskog tužiteljstva ostala visiti u zraku jest gdje je, pobogu, to priznanje  uopće iznuđeno. Srbija već dvadeset godina odbija priznati da su na njezinom teritoriju uopće postojali logori, iako su se po svjedočanstvu stotine svjedoka oni nalazili na cijelom području Srbije od Stajićeva u Vojvodini do Niša u južnoj Srbiji. Prema istim tim svjedočanstvima iznude priznanja događale su se svakodnevno, a zarobljenici su bili u stanju priznavati što god je trebalo, što i ne treba posebno naglašavati s obzirom na svakodnevna mučenja kojima su bili izloženi. Prema svjedočanstvima čuvari i mučitelji u logorima oslovljavali su se samo nadimcima, što pokazuje postojanje namjere i svjesnosti da ih takve djelatnosti nakon rata mogle dovesti pred sud. Takvom sličnim pokušajima kriptodjelovanja bavi se dalje i srbijansko tužiteljstvo koje je jučer objavilo da se Purda oslobađa od optužbi uslijed nedostatka dokaza i zbog okolnosti u kojima je dobiveno njegovo priznanje, elegantno ignorirajući pitanje gdje je priznanje iznuđeno. Po tom tekstu priopćenja moglo bi se slobodno zaključiti da je Purda nakon pada Vukovara završio otprilike u Ruandi, pa se, eto, sad Srbija slučajno bavi njegovim pitanjem.

Sonja Biserko iz beogradskog Helsinškog odbora smatra da je srbijansko tužiteljstvo ovim slučajem još jednom, nakon slučaja Ganić i Jurišić, zabilo autogol, jer si je opet dopustilo neutemeljeni slučaj. Optužnica je, naime, morala odmah biti pod sumnjom, s obzirom da ju je podigla JNA odmah nakon pada Vukovara.

"Pitanje logora u Srbiji puno se spominje, ali ga nitko nije pomnije istražio", kaže Biserko. "U saopštenju Tužilaštva se kaže da je Purda dao to priznanje pod iznudom, dakle negdje je bio zatočen, ali se u priopćenju ne ide dalje u objašnjavanje što vrlo dobro ukazuje na liniju beogradske strategije u kojoj naše Tužilaštvo, nažalost, ima svoju ulogu. Beogradska strategija jest izjednačavanje odgovornosti svih strana. To se upravo moglo očitovati na slučajevima Purda, Jurišić i Ganić, jer ustvari ono što se u našem javnom diskursu promoviše jeste da je za raspad Jugoslavije uglavnom kriv Zapad, a za sve ostalo tri strane, i da su jednako krive, prema tome svi ovi slučajevi su u funkciji toga."

Sve to nije ništa novo, Srbija očito ne odustaje od svojih strategija koje su se dosada pokaze prilično uspješnima, ali ono što zabrinjava je ponašanje hrvatskih institucija koje su sve redom isto tako odabrale strategiju nečinjenja. Slučaj Purda završio je relativno sretno, ali ostaje pitanje koliko još postoji sličnih optužnica koje su nastale u ratno vrijeme i završavale na Interpolovim potjernicama.

"U određenim političkim momentima iz nekih razloga netko postupi prema tim optužnicama, međutim, ono što je bitno je kako se dospeva na poternice Interpola i koji su kriteriji za to. Da li i ja mogu sutra završiti na takvoj nekakvoj poternici bez da se ispituje kredibilitet policije koja je podigla takvu optužnicu jer Interpol ne provjerava da li su optužnice legitimne ili ne", kaže Biserko. 

Hrvatska strana nije pokazala neko veliko zanimanje za takve potencijalne buduće slučajeve, a da će ih biti govori i vijest da je sinoć u Beču uhićen Jovan Divjak, ratni zapovjednik Sarajeva koji je vjerojatno po sličnoj liniji našao na Interpolovom popisu, baš kao i Ejup Ganić i Ilija Jurišić. Iako se radi o bosanskohercegovačim slučajevima logika je ista, kao i vrijeme i način podizanja optužnica.

Kada je prošle godine između Srbije i Hrvatske potpisan sporazum o međusobnom izručivanju, na domjencima na visokoj razini slavljen je kao početak neke nove regionalne pravednosti na liniji koje će zločinci svih zemalja biti procesuirani bez Očito je bilo jednostavnije vrući krumpir prebaciti na srbijansku stranu, sve u strahu da u slučaju oslobađanja Purde od strane hrvatskog pravosuđa ne ispadne su hrvatski sudovi pristrani i neobjektivni, što su prečesto i bili, a vjerovatno će biti i dalje obzira na teritorijalne granice i etnicitete i prema kojoj bi svaka strana trebala suditi svojima.  Izostavljena je, međutim, bitna stvar koja je u koliziji sa trenutnom regionalnom stvarnošću i koju objašnjava Biserko: "Za takav dogovor treba da imate neovisno i ozbiljno tužilaštvo i sudstvo u svakoj od zemalja, što je zapravo najproblematičnije u cijeloj situaciji i tome ovisi da li će sporazum biti relevantan.  Europska unija u svojim zahtjevima najveći akcenat stavlja upravo na sudstva, sad zavisi od toga koliko smo daleko odmakli u toj tranziciji, sudstvo je ključno."

Kako hrvatske institucije nisu smatrale nužnim odgovoriti na sva neodgovorena pitanja, to nam ostavlja legitiman prostor za špekulacije, pa bi se odluku osječkog županijskog suda da se ne bavi Purdinim slučajem moglo promatrati upravo u tom ključu nastojanja zadovoljanja EU kriterija. Očito je bilo jednostavnije vrući krumpir prebaciti na srbijansku stranu, sve u strahu da u slučaju oslobađanja Purde od strane hrvatskog pravosuđa ne ispadne su hrvatski sudovi pristrani i neobjektivni, što su prečesto i bili, a vjerovatno će biti i dalje, jer u napredak hrvatskog sudstva valjda jedino još vjeruje Jadranka Kosor. Tko će, ili bolje rečeno, tko bi trebao preuzeti odgovornost u njegovom slučaju i koji su uopće načini njegovog psihičkog i socijalnog  obeštećenja? Po razvoju događaja, Srbija nema ništa s tim, a bome nema ni Hrvatska. 

"Nažalost, ovakvi slučajevi uvijek se prelamaju preko određenog broja ljudi koji se sticajem okolnosti nađu u njima. Srbija je podigla tu optužnicu, a  Hrvatska je očigledno imala svoje kalkulacije u svemu i tako si je posložila slučaj. Po krajnjem ishodu čini se da se hrvatski stav isplatio", zaključuje Biserko.

Taktika zabijanja glave u pijesak još jednom se političkoj vrhuški isplatio. Branitelji su nakon oslobađanja Purde naglo zamukli, a najveći ognjištari i čuvari nacionalnog i braniteljskog ponosa poput Josipa Đakića, čitaj najvećeg primatelja političke sinekure, nisu se ni pokušali miješati. Braniteljska populacija teško je breme koje ovo društvo nosi i koji se o dnevno-političkim potrebama uvijek iznova iznosi na površinu. Vječni spor između onih koji su "stvarali državu" i ostatka društva duboko je nerješiv, naravno uz svesrdnu pomoć političkih elita, posebice HDZ-a kojem ni približno nije u interesu rješavati braniteljske probleme. Uvijek je lakše uključiti političku kombinatoriku i famozne "krovne braniteljske udruge" držati pod kontrolom. U slučaju Purda braniteljska "elita" još jednom je dobro odradila svoj posao. Ostaje samo da se nadamo da će nam do sljedećeg takvog slučaja ostati dovoljno vremena da malo ohanemo.