Dok je u četvrtak 24. rujna u Zagrebu otvarana izložba Tko je tebi Reihl Kir?, Osijek se spremao na selidbu u pivarski šator na lijevoj obali Drave, gledao TV Dnevnik i sjedio po kafićima. Tramvaji su na liniji dva na pravcu Trg Ante Starčevića - Bikara vozili svakih 15 minuta. Metalni glas spikerice u tramvaju oblijepljenom McDonaldsovom reklamom izvana i navijačkim stickerima iznutra  izgovorio je sljedeću rečenicu: Sljedeće stajalište - Kirova. U kolektivnoj svijesti Grada na Dravi Josip Tvrtko Reihl Kir pojavljuje se kao toponim - tramvajska stanica, pošta ili neposredna blizina trgovačkog centra Kaufland.

S najavom otvorenja zagrebačke izložbe u spomen na miroljubivog i mirotvorivog pokojnog šefa osječke policije koincidirao je pokušaj izazivanja krize političke vlasti označen izlaskom SDP-a iz koalicije s HDSSB-om Branimira Glavaša u Županijskoj skupštini i pokušajem izvanjskog pritiska i uzrokovanja izlaska HNS-a iz koalicije s HDSSB-om u Osijeku. Kao razlog, oporbeni čelnici su nemušto naveli sukob koji oko slučaja Glavaš njegova stranka ima s institucijama "pravne" države, a koji oporba

Foto: Reihl Kir, policajac koji se osjećao potrebnijim svojoj zemlji i sugrađanima nego svojoj obitelji.

U tom sukobu, koji samo budalast čovjek može prihvatiti kao ideološki sukob ili sukob vrijednosnih sustava, a samo netko tko je doslovno pao s Marsa kao sukob oko moralnih normi, opet će građani grada i županije snositi posljedice. Drugim riječima, opet će se kriza predstavničke vlasti prelomiti preko leđa građana.

Javnost koja se svrstava na stranu oporbe prihvaća stav SDP-a utemeljen na novopronađenoj državotvornosti, da ne može biti u koaliciji s HDSSB-om koji ne prihvaća presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. S druge strane, simpatizeri HDSSB-a protivničku stranu optužuju za antihrvatsko djelovanje jer prihvaća osudu hrvatskog generala generiranu u politički motiviranom i montiranom procesu.

U isto vrijeme nitko ne spominje, niti to mediji objavljuju, da je Krešimir Bubalo izravno izabran za gradonačelnika Osijeka, da je Vladimir Šišljagić izravno izabran za osječko-baranjskog župana. Također, zaboravlja se i da vijećnici izabrani s lista HDSSB-a imaju relativnu većinu u predstavničkim tijelima i grada i županije. Za one koji otežano shvaćaju: koliki god bio demokratski deficit izbornog procesa na apsolutno svim razinama, HDSSB je pobijedio na posljednjim lokalnim i regionalnim izborima. Uvjerljivo! Indikativno je i da je razvrgnuta koalicija, kao i ona koju se pokušalo razvrgnuti, uspostavljena u vrijeme kad je Branimir Glavaš bio nepravomoćno osuđen za ratne zločine nad civilima, izbjegao u susjednu državu i bio podjednako važan čimbenik lokalne i regionalne politike.

Za sada ne postoje planovi da izložba Tko je tebi Reihl Kir? bude postavljena u Osijeku i tako omogući svim građanima Osijeka i okolice da u svojoj neposrednoj, svakodnevnoj stvarnosti komuniciraju  traumom iz svoje prošlosti u liku tragičkog momenta egzistencije Josipa Tvrtka Reihl Kira, 1. srpnja 1991. smaknutog šefa osječke policije.

Sklopljeno u skup iskaza s činjenicom političke prevlasti HDSSB-a koji ostvaruje kontinuitet političke ideje HDZ-a iz devedesetih, ovo nepostavljanje izložbe o Kiru kao pokušaja prizivanja ideje iz zaborava kroz vrijeme i tako omogućava pozicioniranje Kirovog lika u osječkom kolektivnom imaginariju. Također, preko Kira kao simbola za Drugo u političkom i vrijednosnom smislu može se tražiti i odnos prema Drugome koji obilježava kontinuirano dominantnu političku struju.

S obzirom na to da je Kirovim imenom nazvana ulica, uvjetno rečeno, na kraju grada i izvan glavnih komunikacijskih pravaca, te s obzirom na to da od strane politički dominantne struje nije stvorena mogućnost postavljanja izložbe o Kiru kao simboličkog načina odnošenja prema prešućenoj i nikad proživljenoj epizodi osječke prošlosti, možemo s popriličnom sigurnošću zaključiti da vrijednosna i politička Istina, ono nacionalno, državotvorno i agresivno, odbija komunikaciju s Drugim, preko Kira poznatim kao miroljubivim i mirotvorivim, nadalje s emancipatornim potencijalom za manjine bez obzira po kojoj su osnovi manjine, te u konačnici demokratskim koje kao takvo podrazumijeva ravnopravnost i pravo na su-življenje različitosti.

Jasno je, dakle, da upravo odnos prema Drugome, nesvjesnom i nedoživljenom, određuje pripadnost politički i vrijednosno dominantnoj struji. Budući da probuđena opozicija nije taj odnos vidjela za ozbiljno kao supstancijalno vlastite političke pozicije, bit će da uzrok recentne potencijalne političke krize u gradu i županiji nije odricanje prava pravomoćno osuđenome za ratni zločin da bude osječka politička realnost, niti je to pijetet prema žrtvama politike koju je isti kreirao (mrtvima, ali i živima!), nego da se radi o stranačkoj politici pripadnoj želji za vlašću. Da je u suprotnome, Josip Tvrtko Reihl Kir, za kojeg se patetično kaže da se osjećao potrebnijim svojoj zemlji i svojim sugrađanima nego svojoj obitelji, ne bi bio lik sa samih rubova osječkog kolektivnog imaginarija, nego sama suština - nepokorenost nepokorenog grada!