Ukoliko novinar u zemlji koja se navodno žuri zadovoljiti sve uvjete Poglavlja 23 kako bi zadovoljila formalne pretpostavke za ulazak u EU, upita sudove koliko imaju slučajeva kršenja prava građana na razumno trajanje sudskog postupka i kako se zovu žrtve koje na pravorijek čekaju desetljećima, te ukoliko ustraje na tom svom pitanju, izazvat će maleni rusvaj u pravosuđu čiji se repovi mogu vući narednih nekoliko godina. Pokazat će se da trulo hrvatsko sudstvo nije u stanju ujednačeno odgovoriti čak ni na ovako jednostavno pitanje, već da odgovor ovisi od općinskog suda do općinskog suda, te da Vrhovni sud tumači "problem" na svoj način, a Upravni sud na neki posve svoj.

Općinski sudovi u Korčuli, Zlataru, Delnicama, Varaždinu, Metkoviću Zaprešiću, Zaboku, Varaždinu, Trogiru, Starom Gradu, Sinju, Županijski sud u Varaždinu... bez problema će vam odati imena i prezimena žrtava čije bi životne priče, opterećene Mate Arlović, Sježana Bagić i Mario Jelušić kao da su, dok su čitali tužbu, istodobno gledali na TV-u nogometnu utakmicu hrvatske reprezentacije ili razgovarali o tome kako će provesti nadolazeći godišnji odmor procesom kafkijanskog trajanja, zasigurno zanimale širu javnost. Drugi, poput Općinskog suda u Dubrovniku, sakrit će ih kao da se radi o najljućoj ugrozi nacionalne sigurnosti. Pozvat će se na Zakon o parničnom postupku, prema kojemu podatke o sadržaju spisa mogu dobiti samo osobe koje imaju pravni interes uvida u spis. Ovi koji će vam dati traženu informaciju, protumačit će svoj postupak činjenicom da su imena i prezimena navedena u sudskom registru, tako da uopće nije niti potrebno posezati u sam spis.

Tužite li sudove koji ne odaju tražene podatke Upravnom sudu, zbog kršenja zagarantiranog prava na pristup informacijama, dobit ćete presudu u kojoj stoji da su i ime i prezime, pa i sam poslovni broj spisa, nedostupni javnosti. No tražite li istu informaciju od Vrhovnog suda, ovaj će vam dati broj spisa, ali ne i imena oštećenih stranaka.

Tijekom projekta Pravo novinara na pristup informacijama koji su 2009. godine provodili Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i Hrvatsko novinarsko društvo, podigli smo pred Ustavnim sudom tužbu protiv presude kojom je Upravni sud presudio da podaci o imenima stranaka i poslovni brojevi sudskih spisa ne predstavljaju informaciju sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, jer da se radi o traženju uvida  u spise sudskih predmeta, na što šira javnost nema pravo.

Odgovor Ustavnog suda dobili smo prošli tjedan, nakon čekanja nešto kraćeg od dvogodišnjeg, i to u obliku rješenja kojim odbacuje tužbu zbog toga što "ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari". Ukratko, Ustavni sud proglasio se nenadležnim za davanje odgovora na pitanje ima li, ili nema, novinar pravo na informaciju koja se nalazi u sudskom registru! "Podnositelj u ustavnoj tužbi nije pokazao da Upravni sud u postupanju ili pri donošenju odluke nije poštivao odredbe Ustavni sud se proglasio nenadležnim za davanje odgovora na pitanje ima li, ili nema, novinar pravo na informaciju koja se nalazi u sudskom registru Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, odnosno da je proizvoljno protumačio mjerodavne odredbe zakona ili drugih propisa. Ustavni sud stoga ocjenjuje da konkretan slučaj ne otvara pitanje ostvarivanja ustavnih prava podnositelja. Stoga, ne postoji ustavnopravna bit stvari o kojoj bi Ustavni sud odlučivao", stoji u rješenju koje je donijelo tročlano Četvrto vijeće ustavnih sudaca na čelu s Matom Arlovićem.

Rečeni Arlović, te Sježana Bagić i Mario Jelušić, kao da su, dok su čitali tužbu, istodobno gledali na TV-u nogometnu utakmicu hrvatske reprezentacije ili razgovarali o tome kako će provesti nadolazeći godišnji odmor. Naime, u ustavnoj tužbi lijepo je navedeno, što su štovani suci izvoljeli previdjeti: "Neprihvaćanjem moje argumentacije po kojoj dostavljanje brojeva sudskih predmeta i imena stranaka iznimno dugih sudskih postupaka ne predstavlja uvid u sudski spis, čime isto ne podliježe pravilima Zakona o parničnom postupku, povrijeđeno mi je, kao novinaru, pravo na pristup informaciji. Ujedno mi je i ograničeno pravo nerazmjerno potrebi za ograničenjem istog..., a povrijeđeno mi je i pravo na sudsku kontrolu zakonitosti akata javnih vlasti. Pravo novinara na pristup informaciji zajamčeno je čl. 38. st. 3. Ustava, razmjernost ograničenja prava potrebi za ograničenjem člankom 16. st. 2. Ustava, a načelo zakonitosti upravnih akata i jamstvo sudske kontrole zakonitosti upravnih akata člankom 19. Ustava."

Visoka dioptrija i niski voljni moment

David Jakov Babić, pravnik koji je surađivao na projektu Pravo novinara na pristup informacijama:

Četvrto vijeće za rješavanje pretpostavki za odlučivanje o ustavnim tužbama ovu je ustavnu tužbu nonšalantno riješilo njezine supstance, previdjevši osnovni razlog njezina podnošenja izrijekom navedenim u rubrici nedvosmislenog naslova: "Povrijeđeno ustavno pravo". Tvrdeći pod navedenim naslovom da mu je postupcima Općinskog suda u Dubrovniku, kao novinaru, povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na pristup informacijama, iz čega proizlaze i daljnje povrede nekih Ustavom zajamčenih prava i pravnih načela koje se vezuju ili uz postupak dubrovačkog suda ili uz Upravni spor koji je uslijedio, podnositelj nipošto nije od vrhunaravnih pravnih autoriteta ove zemlje očekivao gorljivo zauzimanje za europske standarde odnosa s javnošću hrvatske sudbene vlasti. Ono što je ipak očekivao jest korektno tumačenje dvojbe s kojom se susreo postavivši nizu nacionalnih sudova zahtjev za informacijom o broju dugotrajnih sudskih postupaka koji se pred njima vode, njihovim strankama i sudskim poslovnim brojevima, i zaprimivši potom odgovore koji su odražavali vrlo Nakon duge i iscrpljujuće bitke, uskogrudni formalizam potpomognut visokom dioptrijom i niskim voljnim momentom Četvrtog vijeća, porazio je znatiželju i želju za ravnomjernošću prakse tijela javne vlasti  izraženu nesuglasnost u shvaćanjima o dopuštenosti dostavljanja zatraženih podataka.

Nažalost, dvojba o pravu mjerodavnom za postupanje prilikom informiranja javnosti o ovom aspektu rada hrvatskog pravosuđa - pri čemu Općinski sud u Dubrovniku i Upravni sud mjerodavnim smatraju Zakon o parničnom postupku, izjednačavajući informiranje o referencama predmeta s uvidom u sudski spis, za razliku od podnositelja ove ustavne tužbe, ali i cijelog niza nacionalnih sudova koji su se ravnali odredbama ZPPI-a - ostala je nerazjašnjenom. U slobodnom prijevodu: nakon duge i iscrpljujuće bitke uskogrudni formalizam potpomognut visokom dioptrijom i niskim voljnim momentom Četvrtog vijeća, porazio je znatiželju i želju za ravnomjernošću prakse tijela javne vlasti potpomognutu zdušnim bodrenjem tobože slobodnih novinara koji su i ovom prilikom iskazali svojstvenu im sklonost izgaranja u naglašenoj želji za pobjedom.

Inače, uskogrudnost i pretjerani formalizam karakteriziraju diskurs sudaca koji ili ne znaju ili ne žele zagrepsti površinu predmeta, bilo zbog lijenosti, bilo zbog nepristajanja na političke i druge utjecaje i remećenje sudačke neovisnosti i nepristranosti. O motivu sudaca Četvrtog vijeća možemo samo nagađati, a iz postupka u kojem su elegantno previdjeli jedini pravi temelj podnesene ustavne tužbe (povrijeđeno Ustavno pravo novinara na pristup informacijama) proizlazi još jedna potvrda krilatice - pravda je slijepa.