Stanje studentske borbe na blokiranom Filozofskom fakultetu u Zagrebu postaje sve napetije. No ovu konstataciju treba iščitati u jednom, kako vole isticati i sami okupljeni na plenumima, koji se već preko dva tjedna svake večeri održavaju u dvorani A7 tog fakulteta, konstruktivnom smislu. Rečeno drugačije, patetično i intelektualistički: "Gdje raste ono opasno, raste i ono spasonosno!"

U otvorenom pismu javnosti od 4. maja, koje je i dio svakodnevne "Skripte", u kojoj se za medije i sudionike sumira stanje borbe, trenutna situacija opisana je i ovim rečenicama: "Dosadašnje iskustvo, sve demonstracije, urudžbe, molbe i apeli, nažalost su pokazali da utabani institucionalni put ne vodi nikamo osim u kapitulaciju pred birokratskim manipulacijama javnih službenika koji to nisu." I dalje: "Vlada računa i na pretpostavljeni politički defetizam većega dijela javnosti kao i na to da će se mediji prije ili poslije ujediniti u prikazivanju postojećeg stanja stvari kao jedinog razumnog i mogućeg."

Svi u štrajk!

To je tako, ali to smo od početka znali. Zato pobunjenike ne treba brinuti (ne)mogući dijalog s medijskim mainstreamom, već više kvaliteta i moguća trajnost vlastite medijske produkcije. Što se tiče odnosa spram zaposlenih na fakultetima, profesora, ali i drugog osoblja, rukovodećeg i pratećeg, u "Skripti" piše: "(Vlada) računa i na nervozu ljudi u samim visokoobrazovnim institucijama i njihovo popuštanje pod pritiskom da institucije počinju ponovno obavljati svoj redovni posao. Računa na to da će kalkulacije u korist kratkoročnih interesa institucija, pretegnuti nad općim interesom u čije se ime ušlo u blokadu." Studentski pokret, koji se sada zameće, zato ne smije zastati samo na civilnom konceptu (svojih) ljudskih prava, koja su ionako neupitna, već od prava na građanski neposluh apstraktnog studenta-građanina treba iskoračiti u smjeru jače artikulacije konkretnih materijalnih uvjeta cjelokupnog života mnoštva. Dakle, sebe i svojih roditelja, ali i proizvodnih klasa kao takvih.

Ispostavlja se, barem po nama koji nismo radnici fakulteta, da je nervoznija karika sama višestruko rascijepljena studentska populacija (u raznim kombinacijama podupiranja cilja i metode, aktiviteta i pasiviteta) negoli profesorski kadar. Među njima "teškaši" u borbi za liderstvo u potpori studentskim zahtjevima, poput profesorice Andree Zlatar Violić, tek grade poziciju - počela je nastupati na plenumu tek nakon neizbora za dekanicu. To je i razumljivo, s obzirom na to da su studenti ti koji su se primarno izložili, a uplašeni i štreberi među njima boje se sankcija na nivou sudbine svojih kolokvija, prolaska semestra i sl.

Pokrenuto je tako i jedno cirkularno pismo koje, starim rječnikom rečeno, potiče diferencijaciju među profesorima, a započinje ovako: "Poštovani i dragi kolege, ponukana događanjima na fakultetu u posljednja tri tjedna, grupica profesora sastavila je otvoreno pismo nastojeći objasniti kako vidimo situaciju na fakultetu. Pismo s potpisima onih koji se slažu s njim, namjeravamo poslati medijima kao poruku da nas ima više od grupice koji se ne slažemo s onim kako nas se ponižava."

Kad znamo da je dotična i funkcionarka HNS-a, s ambicijama ne samo oko vlasti na fakultetu, već i na nivou "kulturne" vlasti grada Zagreba, a pred lokalne izbore, znači li sve to da se počinje ispunjavati samoostvarujuće proročanstvo vlasti o stranačkoj manipulaciji pobunom? I tko se toga treba bojati?

Kako bilo, prije no što sumira minimalne uvjete za prekid blokade, otvoreno pismo studenata donosi zaključak: "Ponavljamo da je odgovornost za početak i trajanje ove blokade u potpunosti na strani Vlade i resornog ministarstva."

Taj zametak defetističke, obranaške pozicije, bijega od odgovornosti na strani Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje nije dobar znak, te se nadamo da je riječ samo o nespretnoj formulaciji. Ona bi u ofenzivnoj strategiji trebala glasiti: "Sva odgovornost za uspjeh naših ciljeva sada je na nama." Uz dodatak: "I na onima s kojima se u našoj pravednoj borbi možemo udružiti." A to su prije svega radnici i njihovi sindikati. Tu bismo, za starije sarkastično, a za mlade suviše apstraktno, mogli dopisati i "poštenu inteligenciju". Recimo da je prijevod tog u staljinizmu zloupotrijebljenog, ali ne sasvim promašenog izraza, na suvremeniji jezik sljedeći: to su oni kognitivni radnici, zaposleni bilo u državnim ili u nevladinim organizacijama, koji sada osim izražavanja načelne potpore trebaju učiniti nešto više za studente. Npr. tako prozaično da učine nešto više (i) za sebe, te se priključe štrajku sindikata javnih službi, zakazanom za 12. maja.

Prema ujedinjenom frontu

Stupanjem u štrajk, kao što će to učiniti srednjoškolski, i sveučilišni bi profesori najbolje pokazali da su shvatili situaciju. Još bolje bi to pokazali da istaknu kako razlozi za štrajk ne moraju biti samo plaće, već baš nepodnošljivi uvjeti rada koji te kognitivne radnike pretvaraju u rentijere postvarenog znanja. Još kad bi se na valu studentske samosvijesti i novinari prepoznali u svome proletariziranom položaju, pa npr. na jedan dan "zaustavili Reuters", koja bi tek to gromoglasna tišina, koja blokada, koje "božansko nasilje" bilo!

Zato je parola dana koju student moraju istaknuti ona koju su im već u potpori donijeli iskusniji kolege iz slovenskih sindikata i studentskih udruga, predsjednik ZSSS-a Dušan Semolič i ŠOS-a Danijel Bandelj: "Studentska borba je radnička borba! To je borba protiv školarina!" Jer, očito je da je od (uvjetno) tri načina političkog organiziranja mnoštva, onog stranačkog, onog u organizacijama (antipolitičkog) civilnog društva i onog sindikalnog, danas najpropulzivniji "sindikalni sektor". Živimo u "vremenu sindikata" ne samo zato što su političke stranke kapitulirale pred interesima krupnog kapitala, a civilne organizacije postale ovisne od države i korporacija kojima upravlja stranačka nomenklatura, već prvenstveno zato što u današnjim sindikatima - unatoč tome što zaslužuju svu kritiku za jalovo liderstvo i unutarsindikalnu menadžersku ideologiju - ipak postoji nešto političko što prevazilazi i sam tradicionalistički sidikalizam

Studentski pokret, koji se sada zameće, zato ne smije zastati samo na civilnom konceptu (svojih) ljudskih prava, koja su ionako neupitna, već od prava na građanski neposluh apstraktnog studenta-građanina treba iskoračiti u smjeru jače artikulacije konkretnih materijalnih uvjeta cjelokupnog života mnoštva. Dakle, sebe i svojih roditelja, ali i proizvodnih klasa kao takvih.

Živimo u "vremenu sindikata" ne samo zato što su političke stranke kapitulirale pred interesima krupnog kapitala, a civilne organizacije postale ovisne od države i korporacija kojima upravlja stranačka nomenklatura, već prvenstveno zato što u današnjim sindikatima - unatoč tome što zaslužuju svu kritiku za jalovo liderstvo i unutarsindikalnu menadžersku ideologiju - ipak postoji nešto političko što prevazilazi i sam tradicionalistički sidikalizam. Jer, kao što su studenti bili puka međusobno konkurirajuća masa pojedinaca dok se nisu politički profilirali, isto (još više) vrijedi i za radnike, postindustrijske, tzv. kognitivne i industrijske. Kao što su studenti repolitizacijom pronašli svoj glas, isto treba učiniti i radništvo: pronaći u sindikalnoj borbi svoj izgubljeni politički moment, naći sebe kao klasu koja ima snagu nadići klasnu podjelu društva.

Značenje parole dana "Studentska borba je radnička borba!" jest dakle: zajedno, solidarno, prema UJEDINJENOM FRONTU!