Svi mi učimo cijeloga života - učenje ne počinje upisom na određeni studij niti prestaje završetkom studija. Najčešće se zaboravlja da niti jedan student ne studira isključivo za osobne potrebe, nego i za potrebe društva kojega smo svi dio.

Ovom kolumnom želim ukazati na probleme s kojima se susreću studenti slabijeg socio-ekonomskog statusa u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja, a pogotovo oni koji iz drugih županija dolaze studirati u Zagreb.

Zbog osobnog iskustva o svemu tome mogu itekako kompetentno govoriti. Dolazim iz Karlovačke županije, osoba sam izrazito slabog socio-ekonomskog statusa i time u nezavidnom položaju od samog upisa na studij njemačkog i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zbog mnogih prepreka na koje sam naišla tijekom posljednje tri godine morala sam odustati od studija i još uvijek tražim rješenje.

Studij uz rad ili rad uz studij

Znanje se ne dobiva, ono se stječe i prema tome, svatko bi trebao imati jednak pristup mogućnostima stjecanja znanja iz područja od posebnog interesa/naklonosti. Obrazovanje je naime osnova za ostvarivanje svih ostalih socijalnih prava te stoga i temeljno ljudsko pravo. Ono što bi se trebalo dobivati na visokim učilištima je ne samo kvaliteta nastavnog programa, uz dostojanstvene odnose između profesora, lektora i studenata, nego i minimalni materijalni uvjeti za kvalitetno studiranje. 

Nije moguće raditi i kvalitetno studirati, pogotovo u slučaju dvopredmetnih studija, jer nepostojanje fokusa na studiju kao jedinoj važnoj intelektualnoj aktivnosti tijekom prve dvije-tri godine studija najviše utječe na uspjeh, vjerojatnost završetka prvog stupnja studija i nastavka studija na višim razinama, kao i boljih prilika za samoostvarenje u poslovnom svijetu.

Upravo je ovo jedan od ključnih problema studenata slabijeg socio-ekonomskog statusa.

Neki od studenata slabijeg socio-ekonomskog statusa moraju raditi tijekom akademske godine kako bi podmirili svoje životne troškove, što ostavlja negativne posljedice na njihov uspjeh tijekom studija. Naglasak je na studentima bez dostatne obiteljske, financijske ili slične potpore, zbog toga što takvi studenti nemaju jedan vrlo važan izvor potpore koji većina studenata ima i prema kojima je krojen trenutni model stipendiranja.

Drugi pak studenti prisiljeni su zbog nepostojanja obiteljske financijske potpore odustati od studija i početi raditi poslove ispod ranga njihovih intelektualnih sposobnosti, za minimalne prihode. Time dolazi do gubitka mogućnosti ostvarenja osobnog potencijala takvih mladih ljudi.

U tom kontekstu, socio-ekonomski status, kao i svi ostali mogući faktori koji određuju stupanj ugroženosti određene društvene skupine, nije alibi, nego splet okolnosti i činjenica koje neminovno utječu na život pojedinca u određenoj zajednici.

Osobno iskustvo „rada uz studij"

Završila sam XVIII. gimnaziju u Zagrebu, za vrijeme pohađanja koje sam živjela u jednom domu za nezbrinutu djecu, zatim u učeničkom domu te kod prijatelja. Akademske godine 2004./2005., kada sam upisala studij, zbog financijskih i obiteljskih razloga morala sam se iz Zagreba vratiti u grad iz kojeg dolazim, što je trebalo biti privremeno. Radila sam i štedjela za slijedeću godinu studija, zbog čega nisam bila u mogućnosti dolaziti na predavanja i studirati, no službeno mirovanje studijskih obveza nisam mogla upisati zbog nedostatne financijske dokumentacije. 2005./2006. godine pristala sam na studij prema bolonjskom programu. Vrlo uspješno sam završila prvu godinu studija (prosjek ocjena 4.2 i 60 ECTS bodova), no za upis druge godine nisam više imala financijskih sredstava.

Tijekom posljednje tri godine radila sam gdje god je bilo moguće, no najviše honorarno, čime sam podmirivala svoje mjesečne životne troškove bez mogućnosti uštede sredstava.

Studenti iz ostalih županija koji studiraju u Gradu Zagrebu

Studenti koji nisu iz Zagreba ili Zagrebačke županije, a studiraju u Zagrebu, specifična su skupina koja zahtijeva veću financijsku potporu, pogotovo u slučaju ako još pripadaju i skupini studenata slabijeg ili izrazito slabog socio-ekonomskog statusa. Realni troškovi tih studenata su viši nego što je to predviđeno postojećim programima stipendiranja. Osnovni indirektni troškovi mogu se svesti na troškove putovanja ili smještaja, ovisno o tome putuje li student svakodnevno ili stanuje u Zagrebu. Uz školarine, literaturu i svakodnevno kopiranje materijala s predavanja kao direktne troškove studija, čak i uz subvencioniranu prehranu kao indirektni trošak, ukupni troškovi tih studenata su relativno visoki.

Dakle studenti koji i/ili: a) svakodnevno putuju na predavanja u Zagreb, b) ne stanuju s roditeljima u gradu / mjestu iz kojega dolaze i roditelji im nisu u mogućnosti financijski pomagati, c) ne žive u studentskom domu i d) dijele stambene troškove s drugim studentima u Zagrebu, imaju mjesečni trošak od minimalno 3550 kn, a maksimalno 4300 kn mjesečno (no moram napomenuti i da maksimalni troškovi takvih studenata realno mogu dosezati i do 6000 kn mjesečno, ovisno o obiteljskim prilikama, gradu/mjestu iz kojega dolaze te posebnim potrebama).

Primjer iz osobnog iskustva: 2006. godine dobila sam stipendiju grada iz kojeg dolazim u iznosu od 700 kn mjesečno, što nije dovoljno ni za preživljavanje tijekom cijelog mjeseca ukoliko student nema i drugih izvora prihoda, tako da sam morala početi raditi razne honorarne poslove.

Nedostaci sustava financijske potpore

Sadašnji sustav stipendiranja stipendije smatra samo dodatkom na već postojeću obiteljsku financijsku potporu. Također ne postoji sustav alternativnih oblika potpora, mjesečnih ili jednokratnih (tzv. one-off grants), kao ni punih stipendija, koje bi trebala dodjeljivati i pojedina visoka učilišta i fakulteti. Neovisno o tome, ne postoje ni studentski zajmovi / krediti koji se počinju vraćati tek nakon završetka studija, a koji u određenim situacijama mogu biti potrebni u svrhu pokrivanja indirektnih troškova studija.

Bez obzira na problem školarina, sustav obrazovanja u Hrvatskoj ne štiti studente slabijeg socio-ekonomskog statusa, koji nisu u mogućnosti studirati ukoliko ne postoji dovoljno socijalno osjetljivih programa stipendiranja i alternativnih oblika financijske potpore.

Primjer iz osobnog iskustva: akademske godine 2006./2007. predala sam molbu prodekanici za poslovanje Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Vesni Mildner, u svrhu oslobođenja od plaćanja školarine, no ona mi je odgovorila samo kako se vidi da se nalazim u jedinstveno teškoj socio-ekonomskoj situaciji - i poručila da što prije diplomiram, kako bih se što prije zaposlila. Bez obzira na izrazito nizak socio-ekonomski status i vrlo dobar prosjek ocjena na dvama vrlo zahtjevnim studijima, molba nije bila pozitivno riješena.

Sličan odgovor dobila sam i od prodekana za nastavu, prof. dr. sc. Dalibora Blažine, koji je još nadodao da 4.2 nije dovoljno uspješan prosjek ocjena, nego uobičajen, „prosječan". No kako studirati i diplomirati bez osnovnih financijskih sredstava?

Problem je i činjenica da ukoliko student ostvari pravo na jednu stipendiju koja pokriva samo dio troškova, ne smije primati niti jednu drugu stipendiju ili sličan oblik financijske potpore u svrhu potpunog pokrića direktnih i indirektnih troškova studija. Također, stipendije ni u kom slučaju ne bi smjele biti povratne, jer na taj način prelaze u područje studentskih kredita. Naime, moram napomenuti i da su studenti obvezni uz određenu zakonsku kamatu u cijelosti vratiti stipendiju grada iz kojega dolazim nakon završetka studija i zaposlenja u struci isključivo na području toga grada, u kojem se stipendisti obvezuju raditi onoliko vremena koliko su primali stipendiju, a rok vraćanja koje ne smije biti dulji od 50% vremena primanja stipendije.

Prijedlozi za rješenje problema sustava financijske potpore

Kao prvi korak, trebalo bi povećati mjesečni iznos stipendija, broj stipendija i natječaja, poglavito u kategoriji stipendija za studente slabijeg socio-ekonomskog statusa te odobriti mogućnost primanja financijske potpore iz više izvora istovremeno, no samo do punog pokrića troškova. Također, svaka županija bi trebala imati veći broj programa financijskih potpora te udruga i zaklada koje bi ih dodjeljivale studentima koji potječu iz tih regija, a natječaji za dodjeljivanje tih potpora bi trebali biti dostupni svima i transparentni.

Pri dodjeli svih vrsta stipendija u obzir bi trebalo uzimati i imovinsko stanje, kao i obiteljske prilike studenata te dodijeliti svakome onoliko koliko mu je zaista potrebno i ukoliko je potrebno, kako bi ukupna sredstva za potporu studentima bila ravnomjerno raspoređena. Ukoliko student nema obitelj ili ne dolazi iz obitelji koja je u mogućnosti snositi sve ili dio direktnih i indirektnih troškova studija, iznos svih vrsta financijske potpore zajedno po studentu bi trebao pokriti sve troškove tijekom određenog studija.

Sama visoka učilišta i pojedini fakulteti bi također trebali biti izvori financijskih potpora za studij. Svako visoko učilište bi trebalo imati vlastiti financijski centar za razradu programa financijske potpore studentima. Također, visoka učilišta bi trebala razviti strategiju tzv. fundraising-a, prikupljanja potrebnih sredstava za rad, poboljšanje kvalitete nastave i daljnji razvoj sustava visokog obrazovanja iz različitih izvora. No treba pripaziti i na to da se tijekom omogućivanja ravnopravnog pristupa visokom obrazovanju s financijskog gledišta ne smanje upisne kvote ni na jednoj obrazovnoj razini.

Primjeri oblika financijske potpore koji bi trebali postojati i u hrvatskom sustavu visokog obrazovanja:

1) pune stipendije u koje su uključeni svi direktni i indirektni troškovi studija (kategorije kriterija dodjele: izvrsnost; socio-ekonomski status; posebne potrebe; individualne karakteristike te pripadnost određenim društvenim ili nacionalnim manjinama).

2) djelomične stipendije koje pokrivaju samo direktne ili indirektne troškove studija ili njihov dio.

3) djelomične / jednokratne potpore ili subvencije u gotovini.

4) studentski krediti uz vrlo nisku kamatnu stopu koje studenti počinju otplaćivati tek nakon završetka studija i zaposlenja, ukoliko počnu ostvarivati dostatne mjesečne prihode. Ukoliko se studentski krediti pokažu potrebnim nekolicini studenata koji nemaju obitelj ili nisu u mogućnosti pronaći jamca, trebali bi im biti odobreni studentski krediti bez jamaca.

Ukoliko je moguće, trebalo bi osnovati zakladu i prema modelima Global Student Loan Corporation (www.globalslc.com), The Paras Education Foundation (www.isloan.org) ili sličnih korporacija / zaklada koje nude studentske kredite u suradnji s predstavnicima gospodarstva i visokih učilišta zemalja u kojima su njihove usluge dostupne, ili stupiti u poslovni odnos sa spomenutim ili sličnim zakladama, kako bi se i hrvatskim studentima omogućile usluge koje nude. No također je potrebno napomenuti i da se takvi modeli zaklada ne moraju nužno baviti samo programima kreditiranja studenata, nego i stipendiranja (kontinuiranog i jednokratnog).

Samo na sve do sada spomenute načine može se postići kohezija jednog društva i društvo znanja, uzajamne potpore i ravnopravnosti s obzirom na osnovna socijalna prava.

^{O autorici: Nea Tanović je studentica njemačkog i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu}

^{Kolumna „Javne politike visokog obrazovanja":}

^{Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja". Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj" koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-Alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.}

^{Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći ovdje.}