Podsjetimo se što je mecena projekta 'Cvjetni' Tomo Horvatinčić rekao novinarki Jutarnjeg lista dok mu se u uglu usana sanjivo caklila kapljica chantillya, a probavnim traktom napredovao rižoto sa škampima i mišancom, potpomognut nenametljivim friulanskim vinom Ribolla Gialla. "Znate, kad se napravi tih pet penthousea, 'kristala', zapravo pet velikih privatnih kuća na vrhu Cvjetnog, s krovnim terasama i travnjacima od 500 kvadratnih metara, što Zagreb još nema, kad se napravi prolaz, odnosno galerija ili arcade, kako to zovu vani, grad će se organizacijski približiti Milanu: piazza Duomo, galleria Vittorio Emanuelle II, Scala,..." Ovakvo prizivanje raskoši Zapada i uspoređivanje s njom u sebi nosi gadan apsurd, jer sve su čeznutljive milanske znamenitosti javna mjesta i to kulturne prirode, dok krovni travnjaci, penthausi, wellnessi, trgovine, lifestyle inkubatori i ostala postrojenja za prišivanje osobnosti to jednostavno nisu. Ali čim takvo nešto pomislimo, Horvatinčić nas na licu mjesta razoružava nastavkom svoje rečenice: "..a mi u trećoj fazi našim prolazom spajamo Cvjetni trg i Gundulićevu ulicu, odnosno otvaramo se prema HNK.", i u tom trenutku vidimo da smo se uhvatili na mamac, jer se navedeni postmoderni betonski hibrid, poput djevice u trećoj fazi, otvara prema HNK nudeći mu svoju treću bazu, pozivajući ga na kulturnu kopulaciju.

Ali da bi djevica bila dovoljno netaknuta potrebno je prethodno očistiti sav Glavni projekt kapitala je svakako sama (totalitarna) Država koja isključuje po ekonomskom ključu sve redom iz stvarnosti i stavlja tu stvarnost u milost opsesivno-kompulzivnih bogatih psihopata da je pretvore u vlastiti lunapark zvučno nazvanih perverzija. I naravno, da dobro ograniče pristup tim lunaparkovima bijede nerentabilni ljudski šljam, očistiti štakornjake i šišmiše, istjerati siromašne bakice iz svojih "ogromnih" trošnih stanova, što dalje od očiju djevinih udvarača, na samu periferiju, u slumove, po mogućnosti na Mirogoj i što bolje onemogućiti pristup takvim nesavršenim bićima koja nemaju izdržljivost Tome Horvatinčića da bi uspjeli u neumoljivim tržišnim uvjetima.

"Strogo kontrolirani raj u centru grada će se po noći zatvarati radi klošara i drugih urbanih stvari", kaže arhitekt grandioznog projekta, Boris Podrecc i time samo potvrđuje trend dizanja što simboličkih, što fizičkih zidova, kojima kapital štiti svete spise zelene boje od neukih, musavih barbara.

Već postoje zidovi između Meksika i SAD-a, između Izraela i Palestine, Pakistana i Irana, Pakistana i Indije, zidovi po Španjolskoj koji trebaju zaustaviti imigrante iz Afrike, shengenski "zid" oko Europe koji strogo kontroliraju obaviještajne službe, "zid" patrolnih čamaca koji krstare mediteranom u potrazi za imigrantima koje ribari često i odguruju od svojih brodova kada vide da se utapaju, jer im prijete sudske kazne za pomaganje ilegalnim useljenicima. Postoji mapa svijeta sa ucrtanim svim zidovima koji čuvaju teritorij na kojem živi 14 posto svjetske populacije. Jedini problem je da ti zidovi također čuvaju 73 posto svjetskog bogatstva.

Nisu zanemarivi ni ideološki zidovi koji se propagiraju u medijima, među kojima Jutarnji prednjači, a gdje se propagira samoprijezir kod radnika nazivajući ih preplaćenim lijenčinama koje ne shvaćaju zakon tržišta i uspješnosti. Kao što se i studente koji se politički osvijeste i koji pokušavaju sudjelovati u društvenim procesima naziva hašomanima, izbezumljenim diverzantima, izmanipuliranim, društveno neodgovornim derištima itd. Ideja je, na koncu, da osjetimo strahopoštovanje prema grandioznim projektima kapitala i da se u njih ne petljamo, da ih se osjećamo nedostojnima, da ponizno prihvatimo pravila igre i permanentno se prilagođavamo sve nepodnošljivijim životnim uvjetima. Jer što nam apstraktniji i nedostižniji izgledaju ti projekti kapitala to su manje šanse da ćemo tražiti suautorstvo u njima. Glavni projekt kapitala je svakako sama (totalitarna) Država koja isključuje po ekonomskom ključu sve redom iz stvarnosti i stavlja tu stvarnost u milost opsesivno-kompulzivnih bogatih psihopata da je pretvore u vlastiti lunapark zvučno nazvanih perverzija. I naravno, da dobro ograniče pristup tim lunaparkovima bijede.

I zato posebno veseli slika mnoštva u Varšavskoj koje jedan od tih zidova ruši i ne dopušta da njihov životni prostor koloniziraju bezlična postrojenja za zombifikaciju ljudi i privatni ljetnikovci u zimskom okruženju. Čak je na koncu ogromni animozitet zaštitara prema pozitivnoj energiji koja ruši berlinske zidove doprinio rušenju samog zida, jer su uniformirani umovi u posebnom naletu gnjeva, pružajući otpor Sve više nam svima dolazi do svijesti da su se stvari otele kontroli, da političku borbu ne mogu voditi zakonodavna tijela i aparati države, i da parlament nije mjesto gdje se rađaju određene promjene i ostvaruju politička prava. Ona su bez iznimke izborena van tih sablasnih struktura, pritiskom na njihove okoštale zidove  prosvjednicima, gurnuli ogradu toliko jako da je ona pala na stranu prosvjednika (barem se tako meni učinilo, neka me netko slobodno ispravi). Same snage reda i policija u Varšavskoj stršeća su figura iz dva razloga. Prvo zbog toga što njihova zadaća nije zaštita projekata vladajućih elita, već djelovanje po ključu pravednosti, tj. služenje samom narodu koji ih plaća (barem bi trebala biti). A drugo, oni su potpuno beznačajni u situaciji kada nekoliko tisuća ljudi sudjeluje u akciji obrane grada od tumora koji ga strpljivo nagriza i privatizira jednu po jednu stanicu njegovog organizma. Naravno, isključivo o mobilizaciji i političkoj subjektivaciji građana i ovise ovakvi prosvjedi - jedini istinski procesi demokratizacije društva. Sve više nam svima dolazi do svijesti da su se stvari otele kontroli i da političku borbu ne mogu voditi zakonodavna tijela i aparati države, i da parlament nije mjesto gdje se rađaju određene promjene i ostvaruju politička prava.

Ona su bez iznimke izborena van tih sablasnih struktura, pritiskom na njihove okoštale zidove. Međutim ni postojanje određenih zakona nije nikakva garancija da će se oni sprovoditi. Na svaki znak slabosti, političke elite (kapitalisti) djeluju smanjivanjem i ukidanjem prava, jer na politiku gledaju kao na proces bespoštedne borbe za nadmoć u kojoj je sve dopušteno. To se posebno odnosi na demokratsko pravo na prosvjed, gdje je u slučaju Varšavske, na prijavljenom prosvjedu, bio čitav desantni vod redarstvenih snaga, čime se jasno govori ljudima da mogu prosvjedovati, ali po tuđim pravilima, u ulici ispresjecanoj metalnim "sigurnosnim" zidovima, u ambijentu prijetnje represijom i terorom. Namjere vladajućih su uvijek da zastrašivanjem svedu demokratsku praksu na benigni događaj koji bi se ipak uklopio u idilični pejzaž dozlaboga šarene slike slobodne države koja je na pragu ulaska u europske integracije, u kojoj građani imaju pravo čak i na prosvijed. Ali te namjere sve rijeđe urađaju plodom. Ljudi svojim izlaskom na ulicu potvrđuju da njihova prava ne postoje zato što su zapisana u nekoj pljesnivoj knjizi u katakombama Markovog trga, ili gdje se već drži ustav, već postoje jedino onda kada postaju živa praksa, navika i kultura. Apeli i žalbe na fino isprintanom papiru, sa živopisnim pečatima koji potvrđuju da su navedeni dokumenti ušli u obradu i da trebamo uz limunadu u ležaljci opušteno čekati da pravne institucije naprave svoje, su u najvećem dijelu mehanizam obrane postojećeg poretka moći. Svako iole snažnije oružje od "smrtonosnog" dopisa, ispisanog na odgovarajućem obrascu, u rukama obespravljenih predstavlja preveliku opasnost za dokonu oligarhiju koja vrlo dobro zna svoju krivicu.

Kada voditeljica na dnevniku jedne od komercijalnijih televizija komentira situaciju u Varšavskoj riječima: "Obje strane ne popuštaju i nitko se ne želi pozabaviti ovim problemom, tako da ćemo na žalost ovakve prizore još neko vrijeme gledati.", ja u sebi mislim - na sreću, ovakve ćemo prizore još neko vrijeme gledati, i nadam se sve Na sreću, prizore poput ovoga u Varšavskoj ćemo još neko vrijeme gledati, i nadam se sve češće, i to ne iz nekakve moje obijesti i dekadencije, već zato jer znam da niti jedna vlast nije iz dobrostivosti dala narodu određena prava, već iz razloga što je na to bila prisiljena češće, i to ne iz nekakve moje obijesti i dekadencije, već zato jer znam da niti jedna vlast nije iz dobrostivosti dala narodu određena prava, već iz razloga što je na to bila prisiljena. Povijest je to najbolje pokazala. Što je jači i organiziraniji otpor naroda, to su zidovi na bunkerima kapitala tanji. Što je veće jedinstvo i slobodniji medij pozicija moći izvanjske državi, to smo jedan milimetar bliži trenutku kada nam više neće biti potreban pravedni tiranin i njegova svita. Jer doći će trenutak kada nećemo imati ni javni prostor, ni javno zdravstvo, ni javno školstvo, što neće biti moguće spriječiti nikakvom parlamentarnom procedurom. Fokus otpora, stoga, leži van takvih procedura, van političkih stranaka i svih hijerarhijskih organizacija kojima je na prvom mjestu osvajanje vlasti i dolazak na poziciju moći. Fokus je u organizaciji radnika bez posredstva raznih parazitskih entiteta i u organizaciji građanstva uopće, koje preuzima u svoje ruke svoj životni prostor. To zna i Loukanikos, Atenski pas :) koji dosljedno sudjeluje  na svim prosvjedima jer osjeća/zna da ljudi u oklopima ne prijete samo njegovim prijateljima, pobunjenim građanima i anarhistima, nego da prijete čitavom životnom okruženju ekološkom kataklizmom.

Ali unatoč svim brutalnim mehanizmima institucionalne vivisekcije čovjek i dalje osjeća odsječene organe slobode, kao što kapetan Ahab u Moby Dicku osjeća svoju odsječenu ruku, a to možda i najviše zabrinjava zlatnu telad u penthausima.