Iako je u mnogim državama smrtna kazna ukinuta, u preko pedeset zemalja sud još uvijek ima pravo osuđeniku oduzeti njegov život. U nekim zemljama se likvidacija može narediti i za prijestupe poput preljuba i podvodništva. Smrću se ponegdje kažnjava i razbojništvo, otmica, posjed droge ili silovanje. Po brutalnosti kažnjavanja svakako se ističe Saudijska Arabija, gdje krvnik još uvijek mačem odrubljuje glavu osuđeniku. Krvnik, Abdalah Al Bišni, tvrdi kako i dalje mirno spava: "Ako suosjećam s osobom koju likvidiram, onda će ona i trpjeti. Ako srce suosjeća, onda će mi ruka zakazati."

2008. su on i drugi krvnici Saudijske Arabije podizali mač više od stotinu puta. Razlog za likvidaciju može ponekad biti čak bizaran, kako podsjeća Christoph Wilcke iz Human Rights Watch: "Prije par mjeseci za vrijeme hodočašća u Medinu, vjerska je policija iznenada uhitila jednog šiitskog muslimana iz Libanona u hotelu u kojem se nalazio. Ubrzo mu je suđeno i osuđen je na smrt kao čarobnjak. Tužba je počivala na njegovoj emisiji na libanonskoj televiziji gdje je ljudima proricao budućnost. To je u Saudijskoj Arabiji čarobnjaštvo koje se kažnjava smrću."

"Zločin je đavolje djelo"

Likvidacije se često i obrazlažu višim vrednotama: zločin je izraz pokvarenog, od Satana zavedenog bića. Počinitelj ne šteti samo pojedincima, nego oskvrnjuje i red koji je dan po Bogu i vladaru. Utoliko je vladar, ako želi zaslužiti Božju milost, ne samo ovlašten nego zadužen osvetiti se za to bogohuljenje. Inače, ne bi bili kažnjeni samo počinitelji nego bi gnjev Svevišnjeg mogao pogoditi sve - kao pošast, zaraza, rat ili kao neka druga velika nedaća.

I dok je smrtnu kaznu ovim riječima obrazlagao profesor prava u kraljevini Saskoj Benedikt Carpzov mlađi još 1662., u Iranu je i danas bogohuljenje grijeh koji se kažnjava smrtnom kaznom. Problem: što je točno bogohuljenje, to se i dalje ostavlja sucima na odluku, kako kaže dobitnica nobelove nagrade za mir Širin Ebadi: "Nema nikakve definicije, što je to Mohareb u zakonima Irana. Tako se on može primijeniti potpuno različito."

Likvidacije nepoželjnih

Drugim riječima - i protiv svih neistomišljenika. Teško se oteti dojmu i da je to često glavni motiv za smaknuća u Kini. Osobito kada je riječ o Tibetancima ili Uigurima, čini se da su na korak od likvidacije ako se zalažu za svoja nacionalna prava. A u Kini se provodi najmanje dvostruko više smaknuća nego u čitavom ostatku svijeta - uzevši zajedno! Amnesty International procjenjuje kako je 2008. u Kini pogubljeno više od 1.600 osuđenika, pri tome se radi samo o postupcima o kojima se i doznalo. No koliko je bilo smaknuća zbog prijestupa koja u Kini gotovo nikada ne dolaze u javnost, na primjer pred vojnim sudovima, teško je uopće i nagađati. Dirk Pleiter iz njemačkog Amnesty Internationala:

"Kineska vlada ne objavljuje nikakve brojke. Čini se da se broj pogubljenja tretira kao državna tajna. To znači da iz javnih izvora nije moguće dobiti podatka o tome koliko je raširena smrtna kazna."

I u nizu zemalja koje se smatraju demokratskim postoji smrtna kazna: u Sjedinjenim Američkim Državama je i prošle godine pogubljeno više od 50 osuđenika, a i Japan provodi smrtne kazne daleko od očiju javnosti. Na sreću, u Europi teoretski postoji još samo jedna zemlja koja predviđa smrtnu kaznu - Bjelorusija. Doduše, jedva da ima ikakvog argumenta kojim bi se opravdala smrtna kazna.

Mora se reći i kako je zapravo zatvorska kazna razmjerno nova umotvornina. Zatvori i tamnice su postojali već odavno, ali prije svega da bi prijestupnici tamo dočekali neku drugu kaznu: izgnanstvo iz zemlje ili u neku koloniju na prisilan rad ili pak fizičko kažnjavanje što je mogla biti i smrt u mukama.

Nema dobrih argumenata za ubojstvo

No uzimanje slobode se pokazalo kao podjednako dobar način kažnjavanja i onaj tko je u zatvoru ne može niti ponoviti krivično djelo. Sve pravosudne statistike su pokazale kako smrtne kazne nimalo ne umanjuju broj krivičnih djela, jer i svaki pozornik dobro zna da je malo koje krivično djelo bilo plod razmišljanja i procjene, kako bi mogao biti kažnjen ako djeluje protiv zakona. Nije baš solidan niti argument kako je pogubiti zločinca državi jeftinije nego ga držati u zatvoru, možda do kraja njegovog života.

Jer, tu se mora pretpostaviti kako je osuđenik imao pravo na pošteno suđenje - a troškovi tužiteljstva, suda i obrane u takvom procesu kojem prijeti smrtna kazna su na primjer u Sjedinjenim Američkim Državama često viši nego držanje zatvorenika u doživotnom zatvoru.

Unatoč svim tim argumentima i zalaganju mnogih svjetskih organizacija, izgleda da još mnogo ljudi misli što i Abdalah al Biši, krvnik iz Saudijske Arabije: "Već sam mnogima odrubio glave, i koji su čak bili moji prijatelji. Ali onaj tko je počinio zločin, on je to i zaslužio."