Američki State Department krajem veljače objavio je svoje godišnje izvješće o stanju ljudskih prava u kojem se ističe kako u Hrvatskoj još uvijek postoji problem diskriminacije etničkih manjina, posebice Srba. U izvješću se navodi kako incidenti uključuju pljačku, fizičke prijetnje, verbalno zlostavljanje te pisanje grafita na srpskoj imovini. Unatoč lošem stanju na području ljudskih prava State Department navodi kako se situacija za razliku od prošlih godina ipak promijenila na bolje. Prema njihovim procjenama učestalost zlonamjernih grafita i fizičkih incidenata splasnula je u većini Hrvatske, s izuzetkom zaleđa Zadra i Šibenika, gdje je situacija ostala nepromijenjena.

Kako je situacija u mjestima u koja u se vratili izbjegli Srbi iz okolice Zadra daleko od idealne, vjerno dokazuje odlazak u selo Murvica koje je od Zadar udaljeno tek osam kilometara. Selo je prije rata brojilo pedesetak srpskih domaćinstava od kojih ih je do 2009. godine obnovljeno tek dvadesetak, a samo osam obitelji i to većinom starije životne dobi, odlučilo se za svoj stalni povratak. Već na samom ulasku u dio Murvice u kojem žive srpske obitelji vidljiva je granica koja ga dijeli od hrvatskog- asfaltirana cesta koja vodi do zaseoka prestaje već sa zadnjom hrvatskom kućom u nizu. Uzak prašnjavi puteljak vodi do prvih obnovljenih kuća kraj kojih se nalazi nimalo idiličan prizor- gomile nakupine smeća koje su tijekom godina zarasle u kupinu i ruševine nekadašnjih domaćinstava s uvredljivim natpisima i prepoznatljivim ustaškim znakovljem. Malo dalje prostire se poveća livada koja je sa svih strana omeđena natpisima Mine, ne prilazite! u čijoj se neposrednoj blizini nalazi kuća povratnice Milice Opačić. Sedamdesetpetogodišnja umirovljenica se sa svojim pedesetogodišnjim sinom s posebnim potrebama u Murvicu vratila u travnju prošle godine nakon dvanaest godina života u izbjeglištvu. Sa obnovom je zadovoljna no ono što ju je najviše brinulo sve do siječnja ove godine bio je nedostatak struje u zaseoku.

U ovom dijelu sela povratnici su po četiri-pet godina živjeli u obnovljenim kućama bez struje. Tu čak do prije par mjeseci nisu postojali niti električni stupovi. Nas nekoliko povratnika u više navrata molili smo za pomoć zaposlenike Elektre i nadležne u općini, ali najviše su nam pomogli lokalni novinari koji su izvještavali o našem problemu, rekla je Milica.

Nekoliko dana nakon što je stigla struja, Milica i njezin sin Slobodan su od obitelji na poklon dobili televizor; samo desetak dana nakon toga na vrata im je pokucao inkasator HRT-a koji ih je oglobio za 440 kunaDa situacija bude još paradoksalnija, nekoliko dana nakon što je stigla struja Milica i njezin sin Slobodan su od obitelji na poklon dobili televizor, a samo desetak dana nakon toga na vrata im je pokucao inkasator HRT-a koji ih je oglobio za 440 kuna jer do tada nisu plaćali pristojbu. Pri povratku velik problem predstavljale su im i hrpe smeća koje su ih dočekale u dvorištu.

Velik dio smeća sam očistila sama, a zbog krupnijeg otpad sam pozvala bagerista kojeg sam morala platiti o vlastitom trošku. Čula sam kako je Općina Poličnik za sanaciju otpada dobila velik novac no tu i dalje ništa nije očišćeno. Slična situacija je i s ovim minskim poljem koji nam se praktički nalazi u dvorištu. Sve mi se čini da tu uopće niti nema mina, nego da je netko jednostavno dobio mnogo novaca za navodno razminiravanje, požalila se umirovljenica.

Milica Opačić navodi kako sa suseljanima nije imala nikakvih problema, no takve sreće nisu bili svi srpski povratnici u zadarskom zaleđu. Tako je u Pakoštanima, poznatijim kao rodnom mjestu generala Ante Gotovine, kuća Srbina Mirka Kosića u pet godina razbijena čak petnaest puta. Kosić i njegova žena često su žrtve napada i prijetnji, a u studenom 2003. godine Mirka je fizički napao njegov sumještanin. Niku Parentu pri povratku u njegovo rodno mjesto Islam Latinski 2000. godine dočekala je peticija s potpisima njegovih 169 sumještana čime mu se željelo dati do znanja kako tamo više nije dobro došao. Uz potpise mu je uručeno i poruka sljedećeg sadržaja: Vama nije mjesto u Islamu Latinskom, ni u Vukovaru ni u Iloku. Vama je mjesto u vašoj Srbiji za kojom ste toliko čeznuli. Sličnih primjera je na stotine, što najbolje dokazuju brojni zastrašujući naslovi lokalnih novina.

Kao najbolji primjer kako se odvija povratak izbjeglih Srba u zadarsko zaleđe, Glišo Kolundžić, predsjednik Odbora za povratak, obnovu i ekonomsko-socijalni položaj Srba i terenski asistent u Srpskog demokratskog foruma u Benkovcu, iznosi popis stanovništva Benkovca, nekad većinskog srpskog grada. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine grad Benkovac je brojio čak 64 posto srpskog stanovništva te 34 posto hrvatskog, dok prema popisu iz 2008. u istom gradu boravi samo 7,9 posto Srba. Kolundžić naglašava kako se pri popisu stanovništva velik broj Srba ne želi izraziti o svojoj nacionalnoj pripadnosti zbog straha od šikaniranja.

Čelnici OESS-a izjavljuju kako se povratak Srba u Hrvatskoj privodi kraju što nikako nije istina. Na ovim prostorima povratak se odvija na kapaljku, a Srbi na visokim političkim pozicijama svojim nečinjenjem podržavaju takvu politiku, rekao je Kolundžić.

Na ovo područje vratilo se oko 65 000 Srba od čega ih je čak 15 000 umrlo; naime, oko 90 posto povratnika su starci Prema Kolundžićevim procjenama na ovo područje vratilo se oko 65 000 Srba od čega ih je čak 15 000 umrlo. Naime, oko 90 posto povratnika su starci koji su se vratili vođeni željom da umru u vlastitom domu. Tako se svojim kućama vraćaju uglavnom Srbi starije životne dobi, a mladih gotovo da i nema zbog čega se na području Benkovca godišnje rodi samo jedno srpsko dijete, a prije rata ih se rađalo oko 240. Kolundžić naglašava kako zbog svoje nacionalnosti mladi Srbi na ovom području gotovo da i ne mogu naći posao. Zbog toga i ne čudi činjenica da na oglasnoj ploči Ureda državne uprave Zadarske županije stoje objave o podnijetim zahtjevima za promjenom imena. Iz njih se vidi da Stevani mijenjaju imena u Stjepane, Jovani u Ivane, a Dušani u Duje. Neki od njih, kako pokazuju zahtjevi, su čak spremni i na promjenu obiteljskog prezimena. Srpske povratnike mlađe životne dobi često se pri povratku u Hrvatsku uhićuje na temelju tajnih optužnica čime se stvara psihološka barijera za njihov daljnji povratak. Kao primjere Kolundžić navodi uhićenja Vladimira Maričića, Momčila Drače i Ernesta Rađena. Sva trojica uhićeni su pod sumnjom da su izvršili ratni zločin, a nakon nekoliko mjeseci pritvora svi su pušteni na slobodu. No u ožujku ove godine hrvatski ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko je za najnakladniji dnevnik srpske dijaspore, frankfurtske Vesti izjavio kako nema tajnih optužnica protiv hrvatskih Srba, istaknuvši da se oni koji nisu počinili ratne zločine mogu slobodno vratiti u Hrvatsku.

Nema nikakvih tajnih optužnica. Sve se mogu naći na Interpolovim internetskim stranicama. To su sve otvorene tjeralice za ratne zločine. No ako se u međuvremenu pojavi neki novi podatak, otvori se novi slučaj, izjavio je Karamarko.

Prema njegovim riječima oni koji nisu ništa loše učinili, a to je velika većina ljudi, mogu slobodno doći u Hrvatsku i nemaju se čega bojati. Hrvatski ministar unutarnjih poslova ocijenio je da su nesnošljivost i sukobi između Srba povratnika i mjesnoga hrvatskog stanovništva minimalni te da policija jednako postupa ako se dogodi ubojstvo Srbina ili Hrvata.

Kao bitan problem Glišo Kolundžić ističe i uzurpiranje imovine. Nakon povratka mnogi Srbi ne mogu useliti u svoje domove jer su njih u međuvremenu zaposjeli većinom doseljenici iz BiH. Takvu sudbinu doživio je Stevan Graovac čija je neobična priča dobila i međunarodnu dimenziju. Naime, prije dvije godine brojni svjetski mediji izvještavali su o Graovcu koji je tvrdio da je pune tri godine živi u kolibi na stablu trešnje usred vinograda, u mjestu Smilčiću pored Zadra. On je nakon vojne akcije Oluje izbjegao u Srbiju, a u rodno se mjesto vratio u lipnju 2004. godine, otkad se ne može vratiti u svoju kuću jer se onamo u međuvremenu uselio doseljenik iz BiH.

Česti su i slučajevi oštećenja povratničke imovine uvredljivim grafitima, pretvaranjem njihovih kuća u torove za ovce i za koze, a reporteri Večernjeg lista u travnju prošle godine posvjedočili su krađi kamena sa starih napuštenih objekata, uglavnom domova izbjeglih Srba koji se kasnije obrađuje i preprodaje za gradnju ili oblaganje novih skupocjenih kuća na Jadranu. Prema njihovim navodima tako nisu odnošeni samo dijelovi kuća već gotovo cijeli zaseoci.

Većina slučajeva otuđenja, devastacije ili napada nikad nije riješena na sudu; u većini takvih slučajeva nikada nisu pronađeni počiniteljiVećina slučajeva otuđenja, devastacije ili napada nikad nije riješena na sudu. U većini takvih slučajeva nikada nisu pronađeni počinitelji. Svjedok takvog događaja je i sam Glišo Kolundžić. Prije izbora 2001. godine nepoznati je počinitelj na njega pokušao izvršiti atentat. U kasnim večernjim satima pucano je po njegovoj obiteljskoj kući, a tri mjeseca nakon tog događaja čuvala ga je policija.

Kada su u pitanju Srbi, rad pravosuđa Republike Hrvatske je diskriminirajući. Nepotrebno se odugovlače svi postupci te se krše prava zajamčena Ustavom, Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama te međunarodni ugovori. Republika Hrvatska je još 2004. godine donijela Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije između bivših članica SFRJ, a hrvatski sudovi niti nakon pet godina taj ugovor ne primjenjuju u praksi, izjavio je Kolundžić.

Predsjednik Odbora za povratak Srba ističe kako je ovo, povratničko razdoblje, za Srbe s ovih područja najteže razdoblje nakon Oluje. No unatoč beskrajnom nizu crnih brojki i podataka dodaje kako je sa radom druge HDZ-ove vlade ipak donekle zadovoljan.

S tom vladom stvari su se ipak promijenile na bolje samim time što je Sanader prvi hrvatski premijer koji se pojavio na božićnom prijemu i prvi koji je pravoslavnim vjernicima čestitao Božić. Od 2003. godine obnovljen je i značajan broj kuća i riješen dobar dio infrastrukture i vraćene imovine. Ne kažem da to sve nije učinjeno zbog pritiska Europske Unije, no isto tako je Vlada to mogla i odbiti napraviti. No u ovom vrtlogu mržnje nitko i dalje do kraja ne želi stvoriti pozitivan ambijent za održiv opstanak, zaključio je Kolundžić.