Zašto bolnica nije dobro mjesto za umiranje

17.06.2011. Karmen Lončarek Ljudska prava Komentiraj Print

Bolnice su organizirane da bi pružile djelotvornu i racionalnu skrb, ali time veoma smanjuju mogućnost pojedinca da utječe na odluke koje se tiču njegovih zadnjih trenutaka. Takvo dizajnirano umiranje sigurno ima dobrih strana, no može li se umiranje bolesnika, kojeg ne okružuju njegovi najmiliji, već nepoznato osoblje, smatrati humanim?

Zašto bolnica nije dobro mjesto za umiranje? Zato što bolnica uopće nije dobro mjesto za pacijente: niti za liječenje, a kamoli za umiranje. Obično se misli da je suvremena bolnica namijenjena bolesnicima. No to je posve pogrešno. Uostalom, bolnice nisu dobro mjesto za pacijente, i kad pitate pacijente gdje bi radije bili, u bolnici ili u svom krevetu kod kuće, ogromna većina odgovorit će da im je kod kuće mnogo bolje.

Suvremene bolnice zamišljene su i projektirane prvenstveno zato da se u njih skloni tehnologija i aparati. Na primjer, u jednoj operacijskoj sali postoje desetine glomaznih električnih i elektronskih uređaja, medicinski plinovi, cijevi za vakuum, rentgenski uređaji koji opet zahtijevaju posebnu zaštitu i gradnju s posebnom žbukom koja ne propušta radijaciju i s olovnim pločama. Operacijske sale moraju biti sterilne, a to se postiže posebnim zidnim i podnim oblogama, ventilacijskim Tehnologija je u bolnici na prvom mjestu. Međutim, na drugom mjestu opet nije pacijent već liječnikmikrofilterima, ultraljubičastim lampama, složenim načinom dezinfekcije ploha itd. Ništa od toga ne može se naći u običnoj gradnji kuće i opremi domaćinstva.

Bolnice, dakle, ne postoje zbog pacijenata, već zbog tehnologije. Najudobnija je i pacijentima najmilija ona medicina i medicinska tehnologija koju pacijent može primjenjivati u vlastitom domu. Na primjer, korištenje toplomjera, tlakomjera, tableta i drugih oblika lijekova koje može sam sebi davati, penkala za davanje inzulina, trakica za određivanje šećera u urinu, boce s kisikom i slično.

Jednako tako, kad bismo zaista mogli odabrati način umiranja, većina nas odabrala bi dobru smrt: bezbolno i brzo umiranje u vlastitom krevetu, okruženi obitelji i prijateljima. Ono što nikako ne želimo za sebe jest medikalizirano umiranje: u jedinici intenzivne njege, oblijepljeni elektrodama i senzorima, sa cijevima zavučenim u tjelesne otvore, iglama u venama, monitorima, uz bljeskove i zavijanje signalnih svjetala i zvukova, okruženi posve nepoznatim ljudima za koje smo samo još jedan težak slučaj.

Tehnologija je u bolnici na prvom mjestu. Međutim, na drugom mjestu opet nije pacijent već liječnik. Osim kreveta i kupaonice, malo toga u bolnici je arhitektonski namijenjeno udobnosti pacijenta. Pacijent dolazi od latinske riječi koja znači strpljiv, ali i onaj koji pati. Od pacijenta se, dakle, očekuje stanovita strpljivost, trpeljivost, disciplina, ako ne i stoicizam. Zašto je bolnica više namijenjena liječniku nego pacijentu? Zato što je glavni korisnik bolničkih usluga upravo liječnik, a ne pacijent. Kad radiolog snima pacijenta na rentgenu, to nije radi pacijenta, već primarno radi liječnika koji će na osnovu rentgenske snimke donijeti neke medicinske zaključke i odluke. Kad laboratorij analizira krv pacijenta, glavni korisnik rezultata analize nije pacijent, već liječnik koji će na osnovu rezultata donijeti neku odluku.

Iako se o medicini često govori kao o herojskom poslu, dobre bolnice nisu organizirane kao bojna polja, već kao poluindustrijski pogoni. Danas bolnički menadžeri idu na usavršavanje u Toyotine proizvodne pogone, da nauče efikasno organiziranje i Kaizen metodologiju unapređivanja kvalitete rada. Liječnici i drugo osoblje rade na normu, vrijeme rada s pojedinim pacijentom je standardizirano, baš kao i medicinski postupci, kroz različite kliničke algoritme i smjernice. Individualni pristup pacijentu jako je reduciran i sustavno onemogućavan.

Ukupno trajanje boravka u bolnici je standardizirano i ograničeno, i ako ga bolnica prekorači, plaća penale. To jest, državno osiguranje plaća bolnici prosječan boravak, a ako se neki pacijent zadrži dulje, bolnici to neće biti dodatno plaćeno. I obratno, ako bolnica otpusti pacijenta ranije od prosječnog boravka, profitirat će, jer će dobiti jednako novca kao da je pacijent ostao prosječno dugo. Također, bolnica nije osobito susretljiva prema obitelji i prijateljima pacijenta. Vrijeme za posjete ograničeno je na jedan sat dnevno, a dva sata nedjeljom i praznikom. Od komfora namijenjenog Iako se o medicini često govori kao o herojskom poslu, dobre bolnice nisu organizirane kao bojna polja, već kao poluindustrijski pogoniposjetiocima, tu su samo bolnički hodnici i stolice u bolesničkoj sobi. O nekim individualnim potrebama posjetilaca jedva da može biti govora.

Pa ipak, bolnica se smatra dobrim mjestom za umiranje, i u bolnicama se godišnje desi najmanje polovica od ukupnog svih smrti. Bolnica, dakle, po svom ustroju, "hardveru", uopće nije dobro mjesto za umiranje. Ljudi to znaju i osjećaju. Jer, kad upitate ljude gdje žele umrijeti, istraživanja pokazuju da samo 10 posto njih želi umrijeti u bolnici ili staračkom domu. A ipak 80 posto ljudi u razvijenim zemljama umire u bolnici ili staračkom domu. Početkom 20. stoljeća bilo je sasvim obratno: samo 20 posto ljudi umiralo je u ustanovama.

Istina je da su bolnice organizirane da bi pružile djelotvornu, ekonomičnu, racionalnu skrb nad umirućim, ali, nažalost, time veoma smanjuju mogućnost bolesnika-pojedinca da utječe na odluke koje se tiču njegovih zadnjih trenutaka. Takvo dizajnirano umiranje koje obitelj oslobađa nesanice, nečisti, pelena, zaležajnih rana, povraćanja, ispljuvka i zadaha, sigurno ima svojih dobrih strana. No, može li se umiranje bolesnika kojeg ne okružuju njegovi najmiliji, već njemu nepoznato bolničko osoblje, smatrati humanim?

Bolnica nije dobro mjesto za umiranje niti po svojem "softveru", to jest, po svojim shvaćanjima. Naime, moderno shvaćanje smrti, a to je ujedno i shvaćanje smrti koje vlada u bolnicama, jest da nema prirodne smrti, dakle smrti same po sebi, već svatko umire zbog nekog razloga. Smrt se smatra patološkim, a ne prirodnim i normalnim dijelom života: umire se od karcinoma, infarkta, moždanog udara - uvijek iz nekog razloga, kao da je smrt konačno izbježiva i, da je taj uzrok uspješnije suzbijan, čovjek bi živio i dalje, možda i vječno. Takvo poimanje smrti stavlja liječnike pod strašan pritisak, jer i oni prečesto shvaćaju svaku smrt bolesnika kao profesionalnu grešku, kao da prirodne smrti i nema.

I kako uopće zamišljamo svoju smrt? Ako ikako možemo, ne zamišljamo je. Nije teško ne misliti o starosti i smrti - cijelo potrošačko društvo pomaže nam ponašati se kao da nas se vlastita smrt ne tiče. Čak je i znanost u tom pogledu veoma nezainteresirana, i ima vrlo malo istraživanja koje se bave pitanjem kako želimo umirati. Opisat ću jedno takvo znanstveno istraživanje koje se bavilo pitanjem što je kod umiranja zaista važno bolesnicima na kraju života, obitelji, liječnicima, i ostalima koji skrbe za takvog bolesnika (medicinske sestre, socijalni radnici, kapelani, dobrovoljci u ustanovama za skrb o neizlječivima i umirućima). Autori su ispitali gotovo pedeset stavki koje se tiču umiranja.

Istraživanje je pokazalo da su svima četirima skupinama - bolesnicima, obiteljima, liječnicima, i ostalima koji skrbe za takve bolesnike - osobito važne ove stavke:

- postupci koji se tiču boli i simptoma;

- priprema za smrt;

- postizanje osjećaja dovršenosti;

- odluka o izboru postupaka liječenja;

- postupanje prema bolesniku kao prema cjelovitoj osobi.

U nekim stavkama su mišljenja bila veoma šarolika, kako između ispitivanih skupina, tako i unutar skupina: odluke o održavanju života pomoću aparata, umiranje kod kuće, razgovor o smislu smrti. Svi su najveću važnost pridali bezbolnosti pri umiranju. Hospicij je mjesto koje je lošije od vlastitog doma, ali mnogo bolje od bolnice, koje čovjeku želi pomoći da pronađe, ne medicinski, već svoj vlastiti odgovorU prvi čas malo iznenađuje da su se stavovi bolesnika i liječnika veoma razilazili u nekim stavkama, a to su: ostajanje pri svijesti, planiranje pogreba unaprijed, ne biti na teret, pomaganje drugih, te pomirenje s Bogom.

Iako su većini ispitanika najvažniji bili postupci koji se tiču simptoma i boli, potom komunikacija s liječnikom, priprema za smrt, te mogućnost postizanja osjećaja dovršenosti, ostali činioci koji se tiču kvalitete života na njegovu kraju veoma su se razlikovali od skupine do skupine i od pojedinca do pojedinca. Ovo istraživanje nameće zaključak da, što se tiče njihova umiranja, ljudi žele veoma različite stvari - baš kao što se tiče i njihova života. Rečeno riječima velikog njemačkog pjesnika Rilkea, mi želimo umrijeti smrću vlastitom, a ne medicinskom.

Jer, umiranje nije medicinski, već socijalni događaj: odlazak jednog ljudskog bića iz ljudske socijalne zajednice. Kako se suočiti sa smrću, odgovora je onoliko koliko i upitanih. Hospicij je mjesto koje je lošije od vlastitog doma, ali mnogo bolje od bolnice, koje čovjeku želi pomoći da pronađe, ne medicinski, već svoj vlastiti odgovor.

Tagovi: medicina, hospicij, bolnica

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

24.05.

dodaj komentar 32 komentara

Nixfi17.06.2011. 17:06#1

Odličan članak, na temu o kojoj se premalo priča. Kao liječnik u bolnici bio sam svjedokom mnogih smrtnih događaja, nekih ružnih, nekih dostojnih.

Bolnice, kakve sada postoje u Hrvatskoj, ne mogu i ne smiju biti mjesto gdje kronični bolesnici dolaze umrijeti. Mi jednostavno nemamo uvjete kakvi su potrebni (kao u hospiciju, ili u svom domu, ovisno o slučaju) da bi čovjeku pružili ono što mu treba.

Puno puta sam vidio npr. osobu s terminalnim stadijem raka, kojemu možete davati samo analgetike i potpornu terapiju kako danima (rjeđe tjednima) polako umire. Većinu vremena je sam, jer je nemoguće na standardnom odjelu organizirati da obitelj ili najbliži budu s njim veći dio vremena.

Nakon par dana ljudi i prestanu dolaziti svaki dan (zbog raznih razloga), tako da su nekima jedino društvo sestre i doktori (koji svi rade i ne mogu posvetiti nekoliko sati dnevno jednom pacijentu).

U jednom trenu uđeš u sobu i čovjek više nije živ. Umro je sam.

Hrvatskoj trebaju ustanove posvećene brizi za umiruća, a koji nisu u mogućnosti zbog svog stanja biti doma.
ivan17.06.2011. 17:56#2

Izvrstan tekst o temi koja se možda najviše potiskuje: o pravu svakoga na vlastitu smrt.
O pravu da bude umirući čovjek, a ne tek svežanj posteljine koja zauzima bolnički krevet.
ja17.06.2011. 20:43#3

potpuno se slažem,svaki komentar izvan toga bi bio suvišan
NN17.06.2011. 22:28#4

Bolnice uopće nisu mjesto za umiruće bolesnike!
Tuzno mi je gledati bolesnike, one zaista teško bolesne, sa dijagnozom neke maligne bolesti npr., koji se jadni "vucaraju" po hitnom prijemu.... i puno puta se pri upitam sto je njima tu hitno??? Oni nazalost imaju svoju dijagnozu, i znaju (ili bi trebali znati sto se sve moze desiti, znati komplikacije, mogućnosti... a budimo realni najčešće ne znaju...).. i onda se onti tako ajdni povlače satima po hitnom prijemu, prebacuju kao loptice od jednog specijaliste do drugog, svi oni kao nesto ce pomoc a dobro znamo da nece....
A sto je sa tim bolesnikom? Da li ga itko pogleda u oci, da li itko ga pita sto zeli ili gdje bi bio? Da li je gladan, zedan...?
A obitelj.... ruzno je gledati kako se neki zele rijesiti svog clana obitelji..... "jer ipak on je placao cijeli zivot zdravstveno iima pravo na bolnicu... itd itd# A prava istina se krije u recenici koju ste napisali:" .....dizajnirano umiranje koje obitelj oslobađa nesanice, nečisti, pelena, zaležajnih rana, povraćanja, ispljuvka i zadaha, sigurno ima svojih dobrih strana. No, može li se umiranje bolesnika kojeg ne okružuju njegovi najmiliji, već njemu nepoznato bolničko osoblje, smatrati humanim?" I
"....Smrt se smatra patološkim, a ne prirodnim i normalnim dijelom života: umire se od karcinoma, infarkta, moždanog udara - uvijek iz nekog razloga, kao da je smrt konačno izbježiva i, da je taj uzrok uspješnije suzbijan, čovjek bi živio i dalje, možda i vječno. Takvo poimanje smrti stavlja liječnike pod strašan pritisak..."

Zalosno je da u nasoj drzavi nemamo ustanovu za palijativnu skrb....mjesto gdje ce umruci/tesko bolesni naci svoje mjesto (koliko god mozda u neku ruku i ta ustanova bila sterilna, ali ne nuzno), gdje ce dobiti adekvatno njegu, prehranu, liječničku apsku, na vrijeme dobiti infuzije, analgetike, ....

I sada na kraju jedna istinita pričica. jednom je jedna obitelj došla sa čudnovatim zahtjevom u jednu hitnu pomoć: Da li bi hitna mogla pričuvati njihivig dedicu koji je teško bolestan dok su oni 7 dana na skijanju!"
Gnjavator17.06.2011. 22:55#5

Obitelj ponekad forsiraju smještavanje pacijenata i pod pritiskom drugih, pa i samih zdravstvenih djelatnika.
Na selu više nego u gradu izražena je bojazan što će susjedi reći - ako pacijenta ne voze bar dvaput tjedno na hitnu i bar dvaput mjesečno ne završi u bolnici, onda su oni koij se brinu o njemu (najčešće djeca) jako loši. Jer nisu dali sve od sebe. A umirućem se sigurno moglo pomoći, samo da se netko potrudio.
Što dolazi do drugog vanjskog čimbenika, jednakog na selu i gradu - utjecaju medija. Prvo TV programi na kojima i se na najteže i najegzotičnije bolesti može uspješno odgovoriti (samo ako se posjeti određeni profesor, gost emisije, ili primijeni određeni lijek, kojeg proizvodi javni ili tajni sponzor emisije); prema tome, svako stanje je u nedogled izlječivo i godine života uopće nisu bitne, normalno je da se doživi bar dvjesto ako se obitelj pobrinula, a liječnik nije pogrijepio. A tu je odmah suprotna, ali na neki način komplementarna poruka medija - svaka smrt je nečija greška, pa ako je obitelj dovela (koliko-toliko) živog čovjeka u bolnicu, on mora izaći na svojim nogama bez obzira na stanje, godine i dijagnozu, inače se sigurno radi o liječničkog greški (a onda kreće haranga po novinama).
I što nas konačno dovodi do trećeg čimbenika, utjecaja tih liječnika. Oni primaju pa i potiču dolazak i izgubljenih pacijenata, provodeći nerijetko zahvate koji nemaju nikakvo značenje za pacijenta u beznadnom stanju. Radi li se tu o sujeti, profesionalnoj znatiželji koju će realizirati i pod cijenu dodatnih patnji pacijenta provođenjem pretraga koje sigurno ne omogućuju spokojno umiranje, ili se radi o strahu od razapinjanja u medijima jer nije sve učinjeno, to bi trebalo analizirati unutar njihove struke.
Pacijenta u svemu tome nitko ne pita ništa, jer u takvom stanju on je postao mnogo više stvar nego osoba. Čak i ako su mu mentalne sposobnosti očuvane, svi će znati što je bolje za njega nego što bi mu dozvolili da iskaže svoje želje. A upravo takvi, svjesni, ne žele razočarati svoju obitelj s jedne strane i ne žele im biti na teret s druge strane, pa će strpljivo (patiently) otrpjeti sve do onog ionako bliskog neizbježnog kraja.
biserka18.06.2011. 11:42#6

sjajna analiza, briljantan tekst, potpisujem svaku rečenicu.

Svatko od nas se barem jednom u životu zapitao: kako želim napustiti ovaj svijet? Mislim da su rjetki oni koji su za taj čin izabrali bolnicu.
xx18.06.2011. 12:37#7

bolnica je strašno mjesto za umiranje. to sam shvatila kada mi je otac umirao od raka. kada je shvatio da vene, kako je on to rekao, tražio je doktore da ga puste doma. bio je u katastrofalnom stanju. stara i ja smo se složile i odvele ga doma. za pet dana je umro. briga za njega tih dana me fizički i psihički totalno iscrpila, ali nikada nisam požalila što smo to napravile jer je doma umro u miru i tišini. bilo mi je nezamislivo da me nazovu iz bolnice i kažu mi da mi je otac umro a da ja nisam bila uz njega.
Filip ST18.06.2011. 14:23#8

Moja susjeda stara 75 g, je prije smrti od tumora potroslia 100 000 kn,
na skupe ljekove i umrla vjerojatno mjesec dana kasnije ( a mozda i nije ).
Novac je glavni razlog, i tuzno je da je zdravstvo postalo glavni biznis, poslije prodaje oruzja!!!
Prestrasno
kristina18.06.2011. 15:30#9

Ovakav članak trebalo je već odavno napisati. Izvrsno! Sjećam se rečenice jednog doktora kad sam došla u posjet svom bratu na odjel: ''Vi niste tu da pitate.''
Isto tako, kad sam osobno bila hospitalizirana, čak i prilikom vizite bilo mi je nemoguće doći do riječi, jer željela sam znati što točno dobivam i slično. Kao da su bili uvrijeđeni što postavljam ta, za mene sasvim normalna, pitanja. ''Pa zar nam ne vjerujete?'', rekli su. Da, vjerujem vam, ali to je moje tijelo i imam pravo znati što ulazi u njega.
Imamo hrvacku !18.06.2011. 15:53#10

Jednog dana ako u ovoj žabokrečini sazrije svijest i savjest odgovornih, valjda će i eutanazija postati sastavni dio standardne ponude u odabiru skrbi za bolesnike u terminalnoj fazi. A do tada će jadni pacijenti biti na milosti i nemilosti bezobzirnim obiteljima koje su ih odbacile i mesarima pardon, nazovi doktorima, koji sebe smatraju Božanstvima pred kojima se ne možeš pojaviti bez da ne prineseš žrtvu (čitaj kovertu s pozamašnim novčanim iznosom možda i životne ušteđevine). Ali koga boli ku... za to, kad je u se, na se i poda se glavni slogan u životnoj filozofiji tranzicijskog čušpajz-društva za koje su nečije glave padale po rovovima, a nečije po šankovima, što ti ga u konačnici dođe na isto. Ajd' uzdravlje !
halteri na tirake18.06.2011. 15:58#11

Umjetnici su kao i uvijek otvarali tabu teme prije ostalih. Pogledajte instalaciju Edwarda Keinholza iz 1966.g (!), pod nazivom "Državna bolnica".
http://reblololo.tumblr.com/photo/1280/2304986650/1/tumblr_lde30m6WkE1qzn4kz

Što se mene tiče, došao sam do faze kada mislim da nije previše važno gdje ću i kada odapeti.
Dabar18.06.2011. 16:29#12

Napisat ću dugačak komentar pa da prvo nešto razjasnimo. Bolnica nije hospicij i oni imaju svoje mjesto i potrebni su u HR i s tim se slažem! No za ostalo, članak smatram površnim, subjektivnim i u njemu ima gomila stvari koje nisu korektne. Možda bi mogao biti na privatnom blogu, ali ovo je ipak ugledan portal, gdje se očekuje promišljanje o tematici, a ne samo nečiji tok misli. Istraživanje...jedno istraživanje pokazuje...koje?kada? gdje? Molim ubuduće ako želite ozbiljan članak citirajte bar autora, vrijeme i mjesto, i na kojem uzorku je napravljeno! Članak je subjektivno mišljenje autorice puno netočnosti i proizvoljnih konstatacija i izmišljotina i reklama za hospicije (ovo sasvim otvoreno, premda to i ne mora biti tako loše jer tu debelo zaostajemo za zapadnom Europom) bez ikakve analize koja se na kraju nameće. Pa naravno da bolnica nije idealno mjesto za umiranje, ona nije za to niti namijenjena, ali ona razglabanja o bolnici kojoj je svrha "odlaganje instrumenata i aparata" i vađenje krvi koje služi liječniku (pa koji onda donese odluku koja služi IPAK pacijentu - pa gdje je tu nije smisao), nebuloze, čemu je to uopće napisano. Misli li autorica da trebamo ukinuti pretrage i snimanja???. Osobno smo u obitelji imali puno slučajeva gdje je naše starije rođake i prijatelje samo bolnički tretman spasio od smrti, produživši im vijek za 6, 10 mjeseci, pa i dvije, pet i više godina, na opće zadovoljstvo obitelji i naravno bolesnih (nisu uvijek niti jako stari) pacijenata. PO AUTORIČINOM viđenju: njih je trebalo strpati u hospicij ili ostaviti u nekoj sobi da u obitelji umru (za nekoliko dana), jer je to prirodan proces. S druge strane je nebrojeno primjera da se itekako izlječivi pacijenti (ok, barem jako dobro zalječivi) u našim darvinistički nastrojenim bolnicama otpuštaju kući uz minimum brige (pa oni su fiksni trošak, možda jedino dobro obrađeno u članku gore) kao beznadežni slučajevi jer se nikome ne da potruditi oko tamo nekog 70+ godišnjaka, koji je recimo konkretan slučaj prije 7 g. onda otišao u jednu nama prijateljsku i susjednu državu (srećom imao sredstava za to) i eno ga, još i danas hoda koliko-toliko zdrav za svoju dob i VRLO VRLO živ. KADA se to određuje tko je za umiranje i TKO JE TAJ koji to treba odrediti. Autorica zna. Jedna od tih osoba se odaziva na ime Karmen Lončarek! I da, naravno, prema današnjem shvaćanju znanosti nema prirodne smrti, što je to??? Svi umiru od neke bolesti ili naglog zatajenja organa (ako apstrahiramo nesreće i nasilne smrti iako se to i na njih odnosi) i naravno da se razvojem znanosti i napretkom medicinskih tretmana, boljom ishranom i zdravijim ponašanjem općenito može jaako produljiti ljudski vijek što potvrđuju svekoliko statistike, ali ovo nije članak nego komentar, pa prepuštam autorici (koja naravno ovo neće pročitati) da se potrudi, a postoje i pretraživači. A da pročita pokoji članak od našeg uvaženog akademika (nažalost samo francuskog redovnog) prof. Radmana?
Nadalje, poznavajući (neskromno tvrdim vrlo dobro) ustroj i praksu u većini naših bolnica upravo suprotno jest od onoga što je tvrdio @gnjavator, niti se može niti se poduzima preko mjernih zahvata na starijoj i teško bolesnoj populaciji upravo zbog silne racionalizacije troškova a nije niti prije bilo puno bolje jer je zdravstvo i u Jugi i u Hrvatskoj uvijek grcalo u dugovima i relativno darvinističkog pristupa o kojem sam govorio prije a koji toliko oduševljava autoricu članka - živi i pusti umrijeti - umrijeti se mora - svi ćemo umrijeti, pa bio/bila je star! (ovo govore kod nas za svakog preko 65.-te). Ndobro, dosta trkeljanja, eto da vidite da nije sve tako jednodimenzionalno i da nisu svi oduševljeni člankom. Za kraj, što se tiče autora uopće ne bi bilo loše da se ovakvom tematikom bavi netko tko stvar i proučava ili se bar time bavi u slobodno vrijeme, ovako imamo autora - kopipejstera opće (prevodilačke) prakse koji se bavi i pitanjima jezika, i Ilirima, pa pitanju smrti, pa malo MMF-a, pa brzina kruženja novca, pa jajne stanice! Pa onda evo opet bolnicama, homo universalis, neki će još malo i Da Vincija nadmašit, i to u 21. stoljeću:)
PROZAC18.06.2011. 17:22#13

AKO NE UMREM KOD KUCE UMRET CU NEGDJE DRUGO.OD SMRTI NIKO JOS NIJE POBJEGAO,JA STO SE MENE TICE NE BOJIM SE SMRTI, SMRT JE KAD VISE NE DISES,I NECES ZNATI KAD BUDES MRTAV KAD UMRES, NEGO STO JE ZAME VAZNO? VAZNO JE DA NE TRPIM BOLOVE DOK NE UMREM, ZATO BI SE MORALO UPITATI SVAKOG PASIJENTA KOJI NEMA IZGLEDA DA PREZIVI UPITATI DALI ZELI DA MU SE POMOGNE DA SE STO BEZBOLNIJE DOCEPA KRAJA OVOG BEZVEZNOG ZIVOTARENJA, TREBA UMIRUCEM RECI KOLIKO MU JE DANA OSTALO JER DOKTORI ZNAJU,I PONUDITI BOLESNIKU LIJEK OD KOJEG SE VISE NECE PROBUDITI. TO JE JEDINI PUT KOJIM SE MOZE POMOCI NEKOME DA ZAVRSI SVOJ ZIVOT,OVAKO SE MOZE POMOCI SAMO ONIMA KOJI JOS SU PRI SVJESTI, A ZA ONE BOLESNIKE KOJI NEZNAJU NI DA SU JOS ZIVI NI MRTVI ZA NJIH TREBA DA NEKO DONESE ODLUKU KAD JE VRIJEME DA SE I NJEMU POMOGNE DA SE VISE NE PATI BEZ POTREBE DA PATI,ALI NIKAKO NE DOPUSTITI DA BOLNICKO OSOBLJE DONOSI OVU ODLUKU,EUTANAZIJA JE NAJPRAVEDNIJA AKO TO BOLESNIK ZATRAZI UZ TO DA BOLESNIKOVA ZELJA NIJE POD NECIJIM PRITISKOM ZBOG NEKOG INTERESA,ZDRAVA SMRT JE BOLJA OD POLAKOG UMIRANJA, NISMO ZNALI KAD SMO SE RODILI O TOME SE NISTA NE SJECAMO NECEMO NI ZNATI DA SMO MRTVI, BOJALI SE MI SMRTI ILI NE OD NJE NIKO NIJE POBJEGO
ja18.06.2011. 17:41#14

u bolnicu ljudi dođu sami ili ih rodbina doveze pa vrši prisak da ih se zaprimi...i ne želi ih natrag...
ako ne želite umirati u bolnicama otiđite kući,ili draga rodbino,pobrinite se zavaše umiruće...
pjuvanje po bolnicama ili po medicinskom osoblju neće dati rezultate...
...zašto dovodite nerođenu djecu da ih se ubije(pobaci)...???
eutananiza nije milosrđe nego pretvaranje zdravstvenih radnika u krvnike!
jebem vam sve na kamaru18.06.2011. 17:50#15

Kak možete radit pobačaje, tak ćete moć i eutanazirat. Koja je razlika ? Krvnici ste sami po sebi, ovak i onak. I lažni dušebrižnici i licemjeri. Fujjjj... majku vam jebem !
Cc18.06.2011. 17:58#16

U RH nema hospicija jel su se u biznis s umirućima ubacili privatni domovi za starije i nemoćne. Tako imate situaciju da su tamo smješteni stariji ljudi koji su potpuno zdravi i pri svijesti s ljudima koji su u terminalnom stanju bolesti često bez svijesti.
S druge strane sjetio sam se jednog kometara jednog forumaša kojeg su osuđivali jer je svog roditelja dao u takvu ustanovu - pravdao se je da ne može dovesti ga doma jer živi u jednosobnom stanu s dvoje male djece.

Sumljam da itko ima doma spremnu situaciju da bi se mogao brinuti o nekom tko je u teškom i zavšnom stadiju neizlječive bolesti.
ivan18.06.2011. 18:33#17

Poruka komentaru Dabar:
Kaže se, ne uzalud: Marljiv kao dabar. No dabar izvodi u blatu svoje nastambe, ne razbacuje se njime uokolo.
Radi se o odveć važnim stvarima a da bi se o njima raspravljalo tako mrzilački ostrašteno.
Karmen18.06.2011. 21:29#18

Dabriću, znam zašto se ljutiš. Oprosti, bila sam premlada.

Danas se sigurno ne bih onako djetinjasto smijuljila pri pogledu na tvoga maloga pišu.

Tvoja Vjeverica
Politikum19.06.2011. 02:03#19

Mila majko što me rodi.

Spreman sam ići na nož sa biskupima, biti pljuvan i gažen od Merčepovih pristaša i homofobnih huligana, ali nisam spreman zamjeriti se ženi.

Ne samo da te osakati onim milosrdnim pogledom, gledajući ti taj jadac od svetinje među nogama, nego to učini onako lakonski kratko, da se još danima pitaš što si se uopće u nju dirnuo.

Ovaj tekst ne bih komentirao za brod pun dukata. :-)
ivan19.06.2011. 08:09#20

Gosponu Dabru koji je šmugnuo u politiku:
Jest, svašta se rodi na svijetu, pa je Vaše čuđenje na mjestu.
I nemojte više komentirati. Svojim ste blatom ionako blokirali raspravu o jednoj nadasve važnoj temi. Ostaje potpuno nejasno zašto.
Politikum19.06.2011. 10:39#21

Ali ja zaista nisam gosn. Dabar.

Dopala mi se reakcija žene i komentar se odnosio samo na njenu reakciju i nikako na njen tekst.

Negdje u sebi osjetio sam potrebu pozvati tu zenu drugarski na kavu.
oil junkie19.06.2011. 11:25#22

@ivan

Moram priznati da ne vidim kako je to Dabar "blokirao raspravu" izrazivši suprotno mišljenje. Znači li to da različita mišljenja nisu dopuštena u raspravi? Koliko ja vidim, Dabar je izrazio svoje mišljenje civilizirano, bez vrijeđanja i argumentirano. To mišljenje može biti potpuno pogrešno, djelomično pogrešno, a može biti i ispravno. Ali na njega se može racionalno odgovoriti samo protuargumentima, a ne optužbama da je blokirao raspravu.
oil junkie19.06.2011. 11:39#23

@Politikum

A ništa, predložimo da Halter uvede opcije: "Pozovi autora/autoricu na kavu", "Upucaj se autoru/autorici", "Pošalji autoru/autorici poljubac", naravno uz nezaobilaznu: "Doniraj autora/autoricu"..

Ja bih podržao ovakvu inicijativu :)
@Dabar19.06.2011. 12:45#24

"ali ovo je ipak ugledan portal, gdje se očekuje promišljanje o tematici, a ne samo nečiji tok misli"

varaš se. ovo je portal gdje upravo ovakvi ili još gori članci cvjetaju (iskreno već dugo mi se ne da čitati išta na h-alteru, pa tako ni ovaj tekst, malo sam sad tu samo zbog pridea). tu i tamo neki ozbiljan autor ili dobar prijevod nekog ozbiljnog autora, ostalo sve nestručno, krajnje neozbiljno i neupućeno politikanstvo "svestranih" slobodnih mislitelja ispranih mozgova i naručenih agendi. zaglupljivanje javnosti, ali "alter", kuiš?

to što gđa piše o lingvistici neka te ni najmanje ne čudi, jer ovdje svi (osim hrvatskih lingvista) imaju pravo lupetati o hrvatskom jeziku, a razne struke i nestruke umišljaju da da je potrebno da se svojim nepismenim i nesuvislim tekstovima, te uvredljivim napadima, svako malo iskaljuju na uglednim hrvatskim lingvistima. (neki tekstovi prije sliče na neki monty python sketch, nego na nešto što bi se ozbiljan portal koji cijeni svoje čitatelje udostojao objaviti)
nadam se samo da su čitatelji svjesni da se ovdje uglavnom prodaje magla, a ne provjerene i nepristrane informacije o raznim temama
ajde dabre zaboga19.06.2011. 15:22#25

E sad ćeš ti mene učiti što se ovdje prodaje. Osobne (može i kolektivne) frustracije liječiti šetnjama, sportom, kućnim ljubimcem, ... itd.
Kmycc20.06.2011. 15:55#26

Gđa Lončarek se zabunila u poretku prioriteta: bolnice služe prvenstevno liječnicima (ne tehnologiji). Liječnici su u funkciji farmaceutske industrije i proizvođača medicinske opreme a mnogi usput realiziraju i svoje privatne interese. Pacijenti su objekti koji ulaskom u bolnicu gube ime i postaju dijagnoze. To što je povremeno netko izliječen je nuspojava odnosno iznimka koja potvrđuje pravilo. Razne tehnologije i tretmani služe da ih pacijenti i njihove obitelji ih što duže koriste čitaj plaćaju. Posjetioci u bolnicama su nepoželjni jer su potencijalni svjedoci propusta i nemara pa im se zbog toga pristup što je više moguće ograničava.
Koko20.06.2011. 23:57#27

Hvala gđi Lončarek na članku. Vaši su tekstovi na cijeni. Još od Ferala.
oil junkie21.06.2011. 08:05#28

@Koko

Što se tiče članaka Karmen Lončarek u Feralu, evo što o jedom od njih misli profesor Nikola Visković:

“KRZNAVA BAJKA” (3)
LOV NA ZEČEVE
15. prosinca, 2004.

U Feralu od 3. prosinca čitamo sjajan tekst Viktora Ivančića o dugogodišnjim muhosranjima starih i mladih polit-policijskih mulaca po novinarima i drugim građanima Hrvatske. Tim više žalim što moram izraziti svoje iznenađenje zbog napisa Karmen Lončarek o tobožnjem ekstremizmu “Prijatelja životinja” u povodu njihove opravdane građanske akcije protiv Vlatke Pokos kao javne osobe koja ostentativno izlaže nošenje krzna.

Nikakvog ekstremizma ni ugrožavanja ljudskih prava nema u moralnom zgražanju malobrojnih i nemoćnih animalista nad modnom upotrebom životinja koje se divljački muče i ubijaju u pogonima za uzgoj krznaša. “Prijatelji životinja” ne prijete ni fizičkom ni građanskom integritetu gospođe Pokos, već samo dižu glas protiv čina javne osobe koja propagira kićenje kožama što stižu iz kriminalnih životinjskih konclogora. Da obijesni luksuz upotrebe krzna okrutno uzgajanih životinja ne može danas biti nečije legitimno i nedodirljivo pravo dovoljno je argumentirano na nebrojenim javnim protestima animalista širom svijeta, gdje se redovito prozivaju imenom i prezimenom bioetički neosjetljive javne osobe, a nešto o tome sam rekao i u knjizi "Životinja i čovjek". No ono o čemu bi trebalo mnogo više zboriti jest zbiljski ekstremizam svakodnevnog terora i glupavo ignoriranje terora raznovrsnih moćnika nad osnovnim vrijednostima ljudi, životinja i općenito prirode u našem društvu. A gospođa Lončarek neka se u tome okani lakog i zločestog pitanja planiraju li “Prijatelji životinja” kakvu akciju protiv ubojica Zečeva, pa ako je taj užas zaista brine neka se sama ili s našim udrugama za ljudska prava hrabro poduhvati uloge Šeksa, Jarnjaka, Sanadera, Račana, Tomčića i svih drugih političkih faktotuma koji su aktivno ili pasivno odgovorni za beznadno stanje prava ljudskih Zečeva u Hrvatskoj.

-- Nikola Visković, član Hrvatskog helsinškog odbora
oil junkie21.06.2011. 08:21#29

Nastavit ću prethodnu poruku pismom kojeg sam tada poslao Feralu, uz par neznatnih dopuna:

O clanku "Krznava bajka" i sire

Postovani,

Iako nisam citao spomenuti clanak, iz pisama citalaca
moze se jako puno zakljuciti.

Vasa posvemasnja sutnja prema pitanju prava ne-ljudskih
zivotinja jedan je od razloga zbog kojeg nisam vas citatelj,
odnosno to sam samo povremeno.

Jako cesto spominjete rasizam, ali sto je sa sovinizmom
na razini vrste - specizmom? On i te kako postoji,
sutjeli mi o tome ili ne.

Pozicija Karmen Loncarek je, koliko mogu zakljuciti,
ekstremno specisticka, i zaista je krajnje zalosno
da se takav clanak uopce mogao pojaviti u Feralu.

Vjerujem da je jedini nacin da to popravite, da konacno
pruzite priliku i oponentima Karmen Loncarek da iznesu svoje
stavove i argumentaciju.

Casopis "Zarez" vec duze vrijeme ima redovitu rubriku "Animal portal",
i na tome im se moze jedino cestitati, ali na zalost, od svih medija
u ovoj zemlji, oni su jedini.

U svijetu je velik broj intelektualaca koji se zalazu za prava
zivotinja, da spomenem samo filozofe Petera Singera
(kojeg smatraju jednim od najutjecajnijih filozofa danasnjice),
Toma Regana, Stevena Besta, David Sztybela, Jamesa Rachelsa, profesora prava Garya
Francionea, feministicke aktivistice Karen Davis, Carol J. Adams i Joan Dunayer,
svjetski poznatu primatologinju Jane Goodall...
Treba li uopce spominjati da su gotovo svi ti intelektualci lijevo orijentirani?

Nazalost, citajuci Feral nitko ne bi mogao saznati te cinjenice, kao ni
saznati da uopce postoji sve jaci pokret za prava zivotinja (najveca svjetska
udruga za prava zivotinja, PETA, danas broji 750 000 clanova (danas 2 miliona)).

Ako je ono sto radi Karmen Loncarek, naime zagovaranje i opravdavanje
masovnih tortura nad zivim bicima koja osjecaju bol i patnju posve jednako
kao i mi, krajnji domet "ljevice u Hrvata", onda ni u kom slucaju ne zelim
biti svrstan medju takve ljude.
@oil junkie21.06.2011. 09:25#30

uf grozno. hvala ti na ovim informacijama. sad će sasuti na tebe svo drvlje i kamenje ovog portala, jer po dobrom starom običaju nije kriv onaj koji je zasrao nego onaj koji na to ukazuje.

neću ništa reći u vezi osoba koje su toliko neosjetljive na krajnje nepotrebno ubijanje i okrutnost prema životinjama, jer nemam pristojnih ni uhu ugodnih riječi da opišem svoje osjećaje. samo da se iz odnosa prema životinjama često može pretpostaviti kakve su (ili kakve bi bez zakonskih ograničenja bile) prema ljudima. vjerojatno se i dotična voli kititi tuđim krznom. (u tom slučaju i opet isključivo iz vlastite subjektivne perspektive, a ne stručno, profesionalno, informirano, istraživačko)
užas. stvarno žalosno da su se takvi tekstovi objavljivali u feralu.
@oil junkie21.06.2011. 14:30#31

Omiljeno krzno gospođe Lončarek je dabrovina.
Koko23.06.2011. 19:41#32

@ oil junkie

Najprije, tuđi ukus (konkretno, moj ukus) ne bi trebao biti tvoja briga, ni što se tiče dotične autorice, ni što se tiče Ferala.
Zatim, ako su tebi autoriteti jamac za ispravnost mišljenja ne znači da su i drugi na toj infantilnoj razini.
Ne navevši ovdje tekst, na kojeg se odnosi citirana reakcija prof. Viskovića, predstavljaš se u najmanju ruku kao neozbiljan sugovornik.
A u drugom upisu priznaješ da taj tekst uopće nisi čitao, što te svejedno nije spriječilo da o njemu izgradiš jasno mišljenje, isto tako (a još gore!) i o autorici (tog nepročitanog teksta!): pobornica ekstremističkog specizma.
I bez daljnjeg ulaženja u podastrijete nebuloze jasno je da laprdaš.