Odluku o ponovnoj blokadi nastave plenum Filozofskog fakulteta nije donio olako. Ova odluka nije proizvod mladenačkog avanturizma i iracionalne usijanosti onih koji su je donijeli. Ona je direktna posljedica razvoja stvarî od dana obustave proljetne blokade. Na ovaj korak odlučili smo se nakon mnogo promišljanja. Svjesni smo težine uloga i težine implikacijâ, kako po nas studente, tako i po profesore i fakultet na kojem smo nastavu odlučili blokirati. Pokušat ćemo u nekoliko crta iznijeti okolnosti koje nas obvezuju na ponovno djelovanje. Vjerujemo da će to odluku o ponovnom pokretanju blokade učiniti razumljivom i široj javnosti.  

Povjerenstvo za promjenu zakonske regulative o visokom obrazovanju, u kojemu su pored ljudî iz resornog ministarstva trebali sudjelovati i predstavnici sveučilištâ i predstavnici studenata, sastalo se svega dva puta. Nažalost, sve što je u tim prilikama uspjelo utvrditi bili su vlastita suvišnost i nefunkcionalnost. S "obrazloženjem" da "masa" od dvadesetak ljudi onemogućava "ozbiljan" rad, mandat za izradu prijedloga zakona ponovno je predan užoj skupini stručnjaka o čijem sastavu odlučuje isključivo Ministarstvo. Ta skupina sastaje se iza zatvorenih vrata i zasad ne istupa u javnost. Tako je potiho, iza kulisâ, okončan prvi čin komedije o "demokratskoj participaciji" šire stručne javnosti u izradi novoga zakona. 

Kada je počelo kuloarsko šuškanje o ponovnom pokretanju studentskih akcija, objavljena je informacija o reformiranju povjerenstva o čijem se sastavu pouzdano znaju samo dvije stvari: da u njemu ne sjedi nijedan predstavnik Ministarstva te da mu je na čelo potpuno proizvoljno postavljen čovjek koji se ni na koji način ovom problematikom nije bavio, osim u funkciji prigodničarskog proizvođača medijski atraktivnih aforizama i dosjetki. Ministarstvo je, dakle, ponovno izuzimanje čak i užeg kruga zainteresirane stručne javnosti iz procesa pisanja novog zakona odlučilo medijski kamuflirati osnivanjem pseudopovjerenstva u kojemu je Žarka Puhovskog dopala uloga personificiranog alibija.

Nije na nama da spekuliramo o razlozima koji su Žarka Puhovskog naveli da preuzme takvu ulogu, ali je jasno kakav tip računice stoji u pozadini takvog imenovanja. Guranje u prvi plan figure čija je medijski utvrđena uloga ona dežurnog stručnjaka za sve i sva treba stvoriti dimnu zavjesu iza koje će Ministarstvo "u miru" formulirati i progurati novi zakon, oslobođeno utjecaja odozdo. Da bi se unaprijed otklonila mogućnost prigovora da je pravo na utjecaj odozdo istoznačno sa smislom riječi "demokracija", unajmljen je čovjek čiji medijski imidž tobože stoji u najužoj vezi s obranom demokracije same. Međutim, neovisno o ovakvim kalkulacijama, po sveučilišnim se kuloarima ipak vrlo brzo pročulo da je funkcija novoga povjerenstva čisto ornamentalna - po dovršetku pisanja prijedloga novoga zakona, na njemu je da ga naknadno medijski blagoslovi i tako začepi usta svima koji bi htjeli prigovarati o demokratskom deficitu i birokratskoj samovolji. Tako je zamišljen drugi čin komedije u režiji resornog ministarstva. 

Odlučili smo da nema smisla čekati taj trenutak koji bi se svodio na prihvaćanje gotovog čina. Javnost ima pravo već sada znati u kojem smjeru stvari teku. A dovoljno je što neslužbenih što poluslužbenih indikatora smjera kretanja. Ono što je od informacijâ o novom zakonu procurilo potvrđuje još odlučnije kretanje u smjeru komercijalizacije visokog obrazovanja, kretanje koje ide i dublje od pitanja školarinâ (vidi: apendiks FAQ-a u prilogu). Ministarstvo se odlučilo pritajiti i nastaviti u smjeru koji je čvrsto zacrtan još prije proljetne blokade. Jedini "ustupak" demokratskoj interferenciji taktička je odluka da se i s izlaženjem nacrta novog prijedloga zakona pričeka dok se buka i prašina ne slegnu dovoljno da bi stvari mogle ići dalje uobičajenim tokom: po logici čvrste podjele na medijska prenemaganja i lažne ustupke s jedne i zakulisna manevriranja s figom u džepu s druge strane. Neovisno o pitanju besplatnog obrazovanja, takva praksa ostaje neprihvatljiva i duboko nedemokratska. Nepristanak na takvu logiku i njezino prihvaćanje kao tobože nepromjenjive društvene datosti pred kojom je moguće samo slijegati ramenima već je dovoljan razlog za odlučnu ponovnu akciju. 

Povrh toga ostaje međutim i pitanje prava na obrazovanje i jednakosti prilikâ. Indikativno je da je to aspekt koji je potrebno svaki put iznova naglašavati jer se u dominantnoj medijskoj prezentaciji i govoru političarâ svaki put iznova izgubi. Obveza obrane pravâ međutim nije stvar izbora. Kada je riječ o pravima neprihvatljivo je postaviti pitanje: "Koliko pravâ si možemo priuštiti?". U kontekstu govora o krizi i fiskalnim ograničenjima jedino legitimno pitanje glasi: "Što je potrebno učiniti na planu fiskalne i porezne politike da bi fundamentalna prava ostala zajamčena i ostvariva?". Izbor između tih dvaju pitanja uključuje implicitno odluku o prioritetima i krajnjim društvenim ciljevima. On odlučuje o pitanju kakvo društvo želimo i čemu državni aparat uopće služi. Ako političari i veliki medijski koncerni pitanje obrazovanja (ali i drugih socijalnih prava) dosljedno formuliraju u korist prve varijante pitanja, time nam daju do znanja u korist kakve vizije društva rade. A taj izbor unaprijed degradira interese većine na razinu pitanja od drugorazredne važnosti. I time se ponovno postavlja pitanje o smislu riječi demokracija i vjernosti njezinim obvezama od strane političkih i gospodarskih elita. Najavljeni potezi novog sastava Vlade RH, daljnje privatizacije i napadi na socijalni standard većine, predstavljaju nedvosmislen nastavak kretanja po takvoj liniji. Takav prešutni konsenzus na štetu većine obvezuje nas na djelovanje da bi se stvari na tom planu promijenile. 

Ovoga trenutka oko sedamdeset fakulteta u Europi nalazi se pod blokadom, najvećim dijelom iz sličnih razloga. U Hrvatskoj, međutim, participacije u školarinama već sada i u apsolutnim i u relativnim brojkama iznose više nego u većini zemalja Europe. Širina međunarodnog pokreta je dokaz činjenice da naši razlozi za stupanje u novu blokadu nisu posljedica promašenog subjektivnog zanosa i avanturizma, dok statističke činjenice samo potvrđuju da su naši razlozi objektivno akutniji nego u većini drugih država. 

Ne pristajemo na licitaciju pravima - jednakost nije na prodaju!  

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu

faq_novoblokadni.doc