Zašto je u Hrvatskoj umjesto zadovoljstva, "graditi krov nad glavom" - urbanizirati, projektirati, rekonstruirati i obnavljati, prodavati ili kupovati stan ili kuću - toliko "krvav" posao? Zašto se svi akteri i njihovi potomci ili sljedbenici i dalje osjećaju žrtvama?

I u urbanističkom planiranju i prostornom uređenju, arhitekturi i graditeljstvu, uspješno se  nastavlja "žalosna dijalektika krvnika i žrtve".

Nakon što su se godina, u skladu sa poznatom uzrečicom - "lud je ili kuću gradi" - kuće bespravno gradile, danas se legaliziraju.

Ni jedna dosadašnja vlast nije otvorila ozbiljan dijalog o događanjima u prostoru ni dokumentirala prostor, sredila gruntovnice i katastre

U tekstu "Pomirenje je jedino rješenje i za stranu Žrtava i za Krvnike" , (Jutarnji List, 15. svibnja 2013.), filozof  Nenad Miščević analizira krvave posljedice svjetskih i domaćih ratova. Opisujući osječku kazališnu predstavu Unterstadt, pita se zašto publika plješće, i odgovara: "Jer je prošlost ipak pomalo postala prošlost, jer je već i srednjoj generaciji vaganje krivnje među raznovrsnim krvnicima pomalo postalo dosadno, dok je mlađa povijest sretno zaboravila".

Ovo je jedino mjesto koje je autor - pomalo dvaput - ostavio praznim. Hrvatsko je društvo servisirano politikama koje nikada neće ili još uvijek tek pokušavaju pronaći uho za ono što predlaže Miščević. Jasno je da ništa nije  pomalo stalo s Unterstadtom ni sretno zaboravljeno. Društvu i dalje tek predstoji suočavanje sa Miščevićevim poučkom: "Do pomirenja kao jedinog konačnog rješenja moguće je doći tek stvarnim dijalogom koji će zadovoljiti sve žrtve, a krvnike proglasiti krvnicima na svim stranama".

Usred  nedavnog krvavog rata, Hrvati su imali i što baštiniti: Franjo Tuđman  svima je bio ponudio oslobođenje, dijalog i konačnu pomirbu -  u zajedničkoj grobnici. 

Zašto se svi akteri i njihovi potomci ili sljedbenici i dalje osjećaju žrtvama? Nema dijaloga, a budući da je do  "pomirenja" - normalnog života, dobrih zakona, projekata i realizacija - moguće doći samo dijalogom i razumijevanjem stvarnih sila u nekom kontekstu, građani se i dalje mogu samo osjećati  žrtvama, a krvnike odnosno krivce za vlastite muke vidjeti u onima drugima. Pritom su, uz osobne mentalne i financijske štete, najveće žrtve zajednički / društveni / javni prostor i prirodni okoliš.

Zašto je u Hrvatskoj umjesto zadovoljstva, "graditi krov nad glavom" - urbanizirati, projektirati, rekonstruirati i obnavljati, prodavati ili kupovati  stan ili kuću - toliko "krvav" posao? Zašto je to - kao kad bi u parafrazi udružili Štivičića, GotovcaNovaka, i dalje - "Bunar Nesreće u kojem Zapuštenom Narodu netko Krade Pljačku"? 

Sama činjenica da ministrica Anka Mrak Taritaš ne zna koliko ima bespravno sagrađenih zgrada u Hrvatskoj, da uporno i dalje navodi brojku od 120 tisuća - koliko da sada ima predanih zahtjeva - ponavljanje da je do 31. lipnja važno samo predati zahtjev za legalizaciju, svjedoči o dosezima i smislu zakona o legalizaciji bespravne gradnje

Ni jedna dosadašnja vlast nije otvorila ozbiljan dijalog o događanjima u prostoru ni dokumentirala prostor, sredila gruntovnice i katastre. Tome su najviše kumovali loši zakoni i propisi, pogrešno organizirane stručne službe i nedemokratske procedure, lažna domovinska obećanja, u kojima ne samo da je isključena mogućnost dijaloga, već je "običnom građaninu" najčešće posve nerazumljivo što se i zašto se u projektima, planovima i nacrtima nešto nalazi i događa. I zašto on to sve i svakodnevno mora još i plaćati!?

Pokušat ću, s nekoliko aktualnih primjera - monologa - ilustrirati stanje dijaloga u urbanizmu i arhitekturi.

Kao prvo, sama činjenica da ministrica Anka Mrak Taritaš ne zna koliko ima bespravno sagrađenih zgrada u Hrvatskoj, da uporno i dalje navodi brojku od 120 tisuća - koliko da sada ima predanih zahtjeva - ponavljanje da je do 31. lipnja važno samo predati zahtjev za legalizaciju, svjedoči o dosezima i smislu zakona o legalizaciji bespravne gradnje. Lažna socijalna osjetljivost - prema kojoj Ministarstvo, kao, čini sve za građane  - pa ako već trenutačno nemaju novaca, neka zahtjev dopunjavaju s vremenom, lažno obećanje da će se spore stručne službe u općinama, ako zatreba, zamijeniti onima u Ministarstvu... Ministrica stoga nikada ne spominje da će, na temelju zakona, trebati srušiti barem 300 tisuća neozakonjenih građevina, već zadovoljna vlastitim dostignućima tvrdi - "idemo dalje" - u javnu raspravu novih zakona o prostornom uređenju, gradnji i građevinskoj inspekciji, pa u uvođenje e - dozvola. Za samo mjesec dana građaninu će sve biti jasno, vjerovali ili ne - klikom miša! Igra skrivača se nastavlja: "Ni ti se potriba bejit, vidi san te, mišu", rekli bi Bračani.

Ministrica nikada ne spominje da će, na temelju zakona, trebati srušiti barem 300 tisuća neozakonjenih građevina, već zadovoljna vlastitim dostignućima tvrdi - "idemo dalje"

Pitanje: Zašto se odmah uredbama nije promijenilo model koji je toliko produktivno i nekontrolirano proizvodio zlodjela i povređivao prostor? Kada je država napokon odlučila zaustaviti bespravnu gradnju, zašto nije subvencionirala postupak legalizacije, omogućila ovlaštenim arhitektima da pomognu građanima napokon aktivno zaštititi prostor, da se u - dijalogu sa građanima - provodi stvarna legalizacija i sanacija kuća? Za što su arhitekti ovlašteni? U proceduri legalizacije bespravne gradnje, ovlaštenje arhitektima služi samo za izmjere i iscrtavanja tzv. postojećeg stanja građevina, što se uči i radi u prvom razredu tehničke škole, da udare famozni žig. Zašto se nije odmah počelo djelovati u reformiranim uredima uprave koji pomažu u dokumentiranju i otvaranju dijaloga ("urbanističkim ambulantama"), nego se građane i dalje uznemiruje i neodgovorno im odgovara: "U postojećoj dokumentaciji općine nema dokaza da je kuća sagrađena prije 1968. god."!? Da bi se to u brojnim slučajevima moglo dokazati, valja čekati na tek  nedavno dogovorene avionske snimke iz Beograda. Gospodine Vučiću, požurite molim vas;  znate , imamo rog, pardon, rok... 

Ili, evo kako je riješeno pitanje ostakljenja nekadašnjih balkona, u kojem građaninu valja dokazati da se balkon tek pretvorio u lođu: Ako su, međutim, dva ili tri kvadrata balkona postala mjesto za radni stol ili krevet, to je već teško bespravlje i nužno ih je legalizirati. Komunalija i estetike radi! Staviti van zakona opravdanu intervenciju - kojom su tisuće građana pokušale bar malo poboljšati stanovanje - pa to onda opravdavati autorskim pravima, obična je birokratska podvala i maltretiranje građana.

U drugom primjeru, vratit ćemo se nakon dužeg vremena u  zagrebački Unterstadt - Donji grad. Nakon gotovo 6 godina natezanja u Skupštini je izmijenjen, odnosno "vraćen na staro" GUP, onaj kojim je Bandićeva administracija bila pogodovala Horvatinčiću na Cvjetnom trgu. Sjećate se da je SDP to bez probleme ozakonio (zajedno s tadašnjim gradskim  vijećnikom Ivom Josipovićem), da se Mirela Holy naknadno u ime stranke ispričala, da bi, na kraju, ministar zdravlja Rajko Ostojić iznenada postao gubitničkim kandidatom za gradonačelnika, i uzaludno i često ponavljao ono što svi znaju: "Bandić je grijeh SDP- a"!

Kada je država napokon odlučila zaustaviti bespravnu gradnju, zašto nije subvencionirala postupak legalizacije, omogućila ovlaštenim arhitektima da pomognu građanima napokon aktivno zaštititi prostor, da se u - dijalogu sa građanima - provodi stvarna legalizacija i sanacija kuća?

U Jutarnjem listu, 18. svibnja 2013, novinar Dobroslav Silobrčić diplomatski  predizborno tepa arhitektu Borisu Podrecci, da je njegova zgrada na Cvjetnom trgu donijela novi život u centru, da je to sada središte grada, a da on u dobu bez utopija zamišlja i gradi utopije. Utopist Podrecca, koji u Evropi i Kini "na sedam jezika" uspješno projektira slične situacije, a i besplatno bi radio da mu daju sagraditi dječji vrtić ili starački dom - iznad Šibenske katedrale - kaže: "Vi se šetate Donjim gradom, kuće su pofarbane, kafići rade u parteru, imate par dobrih knjižara, ali odite unutra u dvorišta tih donjogradskih zgrada. Taj grad metastazira, a vi Zagrepčani to ne vidite. Auti se parkiraju u pasažima, u haustorima. Dvorišta i vrtovi propadaju, zgrade su trule iznutra. Ni u Bukureštu ni u Sofiji nije tako. Ružno je da taj vaš grad nije sposoban sam sebe reanimirati: "protezama", farbanom kosom", bilo čime. Izvana je "našminkan", to se zove Potemkinovo selo, a unutra je bolestan. To ljudi ne žele razumjeti. Govorim o starom Donjem gradu, a Zagreb je već stoljećima evropski grad".

S ovakvim stavovima doista je teško voditi dijalog. Kada su mu 2007. god. aktivisti Prava na grad i Zelene akcije, na Kaptolskoj tribini, objašnjavali nelegalnost i apsurdnost projekta, povredu javnog interesa - nazvao ih je don kihotima. Njihov prijedlog da se dragocjena unutrašnjost blokova sanira pažljivom obnovom i parkovno / kulturalnom terapijom, da se napokon počne rješavati pitanje prometa i pješačkih zona, ni nakon potpisivanja više od pedeset tisuća građana, nikada ni grad ni  Podrecca nisu imali potrebe komentirati. Silobrčiću o tome, Podrecca kaže: "Grad vam danas više neće graditi park u centru jer kvadratni metar tu vrijedi milijune. A ljudi koji tu žive žele zelenilo". U nekoj proširenoj kategorizaciji arhitekata, francuske teoretičarke Francoise Choay, Podreccu bismo tako mogli ubrojiti među "utopiste/kulturaliste, prilježne servisere profita" - u vječito zanesenom ego tripu. U ime profita, doslovce po život opasnog poduzetnika, izumio je park na drugom katu, u penthauzima bazene,  a onima koji tu stanuju - zabetonirao kisik i pogled... Spominje nekog "revolucionara koji je vodio prosvjede u Varšavskoj"; čuo je da "moli Horvatinčića bi li mogao dobiti mjesto u garaži po kojoj je prije - pljuvao". Tako nešto nisu u stanju više izgovoriti ni "naši socijaldemokrati", ni samozvani "gospodin" Bandić ni Milanović - u zajedničkom lutanju između Špičkovine, Bizanta i Nordijskih zemalja...

Dobroslav pita: Stvarno? Boris, kao da je zamijenio Peru Kvrgića u imaginarnom nastavku Stilskih vježbi, poentira: "Da. Dakle ne možeš vodit cucka piškiti na drugi kat jer je to park za ljude koji tu stanuju". Pa nastavlja: "To jest anarhični projekt, ali je stvaran. Taj Horvatinčić, kakav god bio, ima uho za takve stvari". Tako je na Cvjetnom trgu idealno realizirana, po prvi put u historiji - jedna "anarhistička utopija" ili  anarhističko pišanje po smislu utopije...

podrecca-jutarnji.jpg podrecca-jutarnji.jpg

A sigurno, vi Zagrepčani niste znali i ne vidite da se do sada uspjelo "tako idealan projekt realizirati samo djelomično". Bandić, zbog kojeg su Pravo na grad i Zelena akcija svojevremeno preimenovali Preradovićev trg / Cvjetni trg u "Trg žrtava Milana Bandića" - zahvaljujući ekipi s Iblerovog - ponovno je u sedlu... S Podreccom bu opet delal na "garažnim utopijama" u svim preostalim donjogradskim blokovima, kad se uskoro u GUP-u - ovoga puta uz pomoć HDZ-a - parkiraju.

Profesor Nenad Fabijanić nedavno je izjavio "da nema sentimenta prema neodrživim ruševinama i da ono što je ostalo od Paromlina nije podobno za rekonstrukciju". U ime dijaloga, složit ću se da je to jedno od mogućih mišljenja stručnjaka u debati, u ozbiljnoj javnoj raspravi koja prethodi odluci. No, kakve to veze ima sa osobnim sentimentom? Često navodim riječi Petera Burmana, profesora, filozofa i konzervatora iz Yorka, izgovorenih u granatiranom Dubrovniku prije dvadesetak godina: "Graditeljska baština je ono o čemu se stručnjaci spore, a u dijalogu - na temelju mogućnosti i odluke zajednice o smislu održanja ili rušenja neke građevine - dolazi se do zajedničke odluke i rješenja".

Krajnji je čas da se barem otvore ozbiljni dijalozi i debate,  kada već ionako nema para za kulturu i znanost, za proizvodnju i građenje. A kako će ih "s vremenom biti" - nada se ministrica Mrak Taritaš - koja u međuvremenu poduzetno pokušava prodati i iznajmiti tisuće sumnjivih novih stanova iz vremena kad su cvjetali poduzetni "arhitekti" i korupcija, pokušajmo bar otplatiti kamate i prestati proizvoditi nove krvnike i žrtve...

Ključne riječi: urbanizam, javno dobro, javni prostor
<
Vezane vijesti