H-Alter
Foto: Mačka je uvijek ženskaFoto: Mačka je uvijek ženska"Marijine skulpture prikazale smo kao produžetak njenih stavova i doprinosa za rodnu ravnopravnost u izrazito mačističkoj struci. U kontekstu gdje je ona kao kiparica u svojoj generaciji morala biti upornija, radišnija i bolja od svojih kolega da bi uspjela, ne čudi da je i na svoje skulpture žena prenijela vitalnost i drskost u formi i pokretu. Kad bi nam dolazila pregledavati radove i udubila se u priču, njena cigareta je gorila do filtera i pepeo bi joj često padao po odjeći. Bilo nam je fascinantno gledati taj žar u doslovnom i metaforičnom smislu", pričaju autorice filma Mačka je uvijek ženska, o kiparici Mariji Ujević-Galetović.

Jedna od najznačajnijih živućih hrvatskih kiparica Marija Ujević-Galetović osobno se ne smatra umjetnicom te za sebe kaže da je samo teški fizički radnik. Na studiju kiparstva završila je slučajno, početkom 1950-ih, u vrijeme kada je malo žena uopće primano na spomenuti odsjek. S vremenom je postala i prva žena koja je predavala kiparstvo na zagrebačkoj Likovnoj akademiji.

O njenom životu i radu snimljen je kratki 15 minutni film naslovljen Mačka je uvijek ženska, autorica Tanje Vujasinović i Martine Meštrović, u kojem kombiniraju animirane i dokumentarističke scene. Film je prošli tjedan premijerno prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Tanja Vujasinović magistrirala je Fine Art na Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu 2006. i diplomirala kiparstvo na ALU Zagreb 1999. godine. Izlagala je na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Radi u različitim medijima uključujući video, skulpturu i zvuk.

Martina Meštrović diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi. 2004. pridružuje se umjetničkom kolektivu Kreativni sindikat, i od tada radi na filmovima kao 2D i 3D scenografkinja, animatorica i redateljica.

Autorice su u filmu oživjele i skulpture Marije Ujević-Galetović i prikazale njenu karakterističnu nepretencioznost, ali i značaj koji njezin rad predstavlja na hrvatskoj kulturnoj sceni. Rezultat je hommage njihovoj profesorici i mentorici, o čemu govore za H-Alter.Kad bi nam dolazila pregledavati radove i kad bi se udubila u priču o formi i o kiparstvu, njena cigareta je obično gorila do filtera i pepeo bi joj često padao po odjeći. Bilo nam je fascinantno gledati taj žar u doslovnom i metaforičnom smislu

Što vas je ponukalo na snimanje ovog filma?

M.M.: Priča ide vrlo jednostavno. U proljeće 2016. kad sam završavala svoj film Petrovu šumu, htjela sam poslušati neki zanimljiv intervju. Sjetila sam se Marije Ujević-Galetović koja nam je svojevremeno predavala na Odjelu kiparstva na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Marija je bila prva žena profesorica na Kiparskom odjelu, a dugo vremena i jedina.

Poznata po tome da priča zanimljivo, duhovito i inteligentno. Na moju nažalost na netu sam pronašla samo nekoliko kratkih izjava, pa mi se učinilo da bi bilo dobro napraviti dokumentarni film o Mariji. Dokumentarna forma za mene bila je nepoznanica pa mi se činilo logično da pozovem Tanju Vujasinović da skupa napravimo film o Mariji jer je Tanja kao i ja bila njena studentica, a između ostalog radila je audio-radove.

Odakle naslov filma, odnosno - zašto je mačka uvijek ženska?

T.V. : Naslov je citat iz filma. Žena je u prošlosti, a u nekim kulturama nažalost i u današnje vrijeme, često poistovjećivana sa životinjama i smatrana posjedom. S druge strane, mačka je domaća životinja koju je nemoguće posjedovati, ona ima svoju volju i prilazi nam kad njoj to odgovara. Iz tog razloga mačka je kroz povijest imala posebnu simboliku pri čemu je žena poistovjećivana upravo s mačkom, a često se, pogotovo u katoličanstvu, slobodna volja kod žena prepoznavala kao nešto loše, tako da su mačke povezivali s vješticama koje su opet često prozivane vješticama upravo jer su to često bile snažne, neovisne i inteligentne žene.S druge strane, mislim da je apsolutno ignoriranje muških, pogotovo spomeničkih skulptura u filmu te dovođenje u fokus i slavljenje vitalnosti kroz animalno-ženske skulpture samo po sebi feministički čin

S druge strane, u filmu se pojavljuje više animalističkih ženskih skulptura u kojima Marija prikazuje njoj tako bitnu vitalnost žena, a upravo je mačka Marijin čest motiv. Sve te činjenice ispreplele su se u tom citatu koji smo mi prepoznale kao naslov koji sažima tematiku i poantu filma, Marijinog rada i njene osobnosti.

Na koji ste način u filmu htjele spojiti radni opus s osobnim životnim stavovima Marije Ujević-Galetović?

T.V. : Marijine skulpture vitalnih žena prikazale smo kao produžetak njenih stavova i njenog doprinosa za rodnu ravnopravnost u jednoj, u Hrvatskoj, izrazito mačističkoj struci kao što je kiparstvo. U kontekstu gdje je ona kao žena kiparica u svojoj generaciji morala biti upornija, radišnija i bolja od svojih kolega kipara da bi uspjela, ne čudi da je i na svoje skulpture žena prenijela takvu jednu vitalnost i drskost u formi i pokretu.

Odličan je primjer jedna od skulptura koje se pojavljuju u filmu pod nazivom Pobjegla iz raja. Po Marijinom objašnjenju to je skulptura žene koja bježi iz raja koji joj se nudi kao lakša opcija, no ona se okreće svom putu koji je teži, ali koji je sama odabrala. Birale smo dijelove razgovora koji potkrepljuju tu tezu, što uključuje njene stavove kao i neke njene biografske momente, no i naš odabir ostalih skulptura koje se pojavljuju u filmu ilustrira i podcrtava tu tezu.

Marija Ujević-Galetović u Galeriji Adris (Foto: Ytb-prtsc) Marija Ujević-Galetović u Galeriji Adris (Foto: Ytb-prtsc)

Na koji način tretirate temu feminizma u radovima Marije Ujević-Glertović?

T.V. : Marija se nikad u javnom prostoru nije izjašnjavala kao feministkinja, ali njen rad i javno djelovanje je čine feministkinjom, tako da smo to postavile kao fokus filma. Kroz izbor skulptura kojima umjetnica slavi žensku vitalnost i kroz njen citat da je žena priroda što vidi kao najveću Žena je u prošlosti, a u nekim kulturama nažalost i u današnje vrijeme, često poistovjećivana sa životinjama i smatrana posjedom. S druge strane, mačka je domaća životinja koju je nemoguće posjedovati, ona ima svoju volju i prilazi nam kad njoj to odgovara. Iz tog razloga mačka je kroz povijest imala posebnu simboliku pri čemu je žena poistovjećivana upravo s mačkomprednost pred muškarcima, postavile smo tezu o malo drugačijem feminizmu, koji slavi snagu ženskosti kroz kiparsku formu, ali i kroz vitalnost same kiparice.

Treba spomenuti da mi u filmu ne postavljamo nikakve nove feminističke teorije, niti otkrivamo nešto novo. Rekla bih da samo konstatiramo situacije koje smo i same kao kiparice i njene bivše studentice iskusile, a koje se iz nekog razloga tek sada ističu u javnom prostoru. Kao što je dominantno muško, a time i diskriminatorno okruženje na akademiji i u likovnoj struci općenito, koje se u međuvremenu ipak malo promijenilo na bolje, ali je daleko od jednakosti za koju se treba boriti.

S druge strane, mislim da je apsolutno ignoriranje muških, pogotovo spomeničkih skulptura u filmu te dovođenje u fokus i slavljenje vitalnosti kroz animalno-ženske skulpture samo po sebi feministički čin.

Kako ste životnu priču Galetović spojili kroz animirane i igrane segmente filma?

M.M.: Izabrale smo da Marija većinom ne bude prisutna svojim likom već da kroz njen alter ego, Žene mačke i Kajzerice, i ostalih ženskih skulptura, i tako ispričamo neke njene životne stavove. Hibridna forma u ovom slučaju animirano-dokumentarna, pokazala se kao izuzetno kompliciran filmski eksperiment jer je bio veliki izazov ispreplesti snimke, animacije i audio narativ u smislenu cjelinu. Nastojale smo uspostaviti ritam i suživot između snimaka i animacija.

U filmu smo se trudile naglasiti ritmičnu izmjenu dnevnih i noćnih snimaka, kontrastirale smo silbljanske mediteranske biljke i kontinentalnu vegetaciju zagrebačkog Cmroka. Animacija je ponekad proizlazila iz oblika skulptura, kombinacijom linearnog i plastičnog crteža, ponekad je prelazila iz animacije u snimke, a najčešće je animacija nastajala iz asocijativnosti samog audio narativa. Kao što je dominantno muško, a time i diskriminatorno okruženje na akademiji i u likovnoj struci općenito, koje se u međuvremenu ipak malo promijenilo na bolje, ali je daleko od jednakosti za koju se treba boriti

Koliko je na finalni rezultat utjecala forma i druga ograničenja, poput financijskih?

T.V. : Treba spomenuti da se forma od 15-ak minuta koliko smo mogle isproducirati s obzirom na financije pokazala kao prilično nezahvalna, jer smo mnoge slojeve koje smo željele uključiti mogle samo zagrepsti, a zbog dužine smo morale izbaciti mnoge dijelove koji bi bolje pojasnili i prikazali Mariju i naše teze. Tu mislim da nam je išao na ruku upravo spoj narativa i prikazanih skulptura koje na neki način dodatno podcrtavaju odnosno ističu rečeno, ali i ono neizgovoreno u filmu.

Koje vam je najranije sjećanje na rad Marije Ujević-Galetović? Ima li neka ili više njenih skulptura za vas posebno značenje i zašto?

M. M.: Mislim da je prvi rad kojeg se sjećam bio Trkač na Savskom nasipu. Fenomenalna skulptura smještena na fenomenalnom mjestu. Tirkizna patina Trkača je u lijepoj komunikaciji sa tirkiznom bojom Željezničkog, Hendrixovog , mosta i bojom rijeke, a razigranost forme kao da privlači žive trkače.Po tome je Marija najpoznatija, a kako su to redom spomenici muškarcima, po tome ispada da je Marija daleko od feminizma. Međutim ne treba zaboraviti da su te skulpture narudžbe odnosno natječaji na koje se javljala kao kiparica i da nije Marija bila ta koja je birala protagoniste tih spomenika

Važne su mi sve one skulpture koje su protagonistice u filmu, no izuzetno nam je draga skulptura Melanije. Ta je skulptura, nažalost, malo poznata, a radi se o korpulentnijoj ženi, male glave naslonjene na stup na kojem je postavljena tegla sa živom biljkom. U jednoj verziji filma Melanija nam je pomogla da ispriča priču o tragičnoj sudbini Ane Karenjine koju je Tolstoj zbog svog šovinističkog stava bacio pod vlak, a Vronskog ostavio na životu. Melanija je, kao i Ana Karenjina, završila tragično budući da smo je nažalost izbacile iz konačne verzije filma.

T.V.: Kao vjerojatno i kod većine ostalih - njene spomeničke skulpture u javnom prostoru. Po tome je Marija najpoznatija, a kako su to redom spomenici muškarcima, po tome ispada da je Marija daleko od feminizma. Međutim, ne treba zaboraviti da su te skulpture narudžbe, odnosno natječaji na koje se javljala kao kiparica i da nije Marija bila ta koja je birala protagoniste tih spomenika. Tim više smo vitalne skulpture fiktivnih žena koje su proizišle iz njenog čisto kiparskog interesa za formu prepoznale kao njen izbor i temu.

Možete li izdvojiti neku anegdotu s umjetnicom?

M.M.: Puno ih je, a jedna od njih je i ta da je bila strastvena pušačica. Kad bi nam dolazila pregledavati radove i kad bi se udubila u priču o formi i o kiparstvu, njena cigareta je obično gorila do filtera i pepeo bi joj često padao po odjeći. Bilo nam je fascinantno gledati taj žar u doslovnom i metaforičnom smislu.

<
Vezane vijesti