naruto_selfie_copy49583.jpgMakaka majmun Naruto toga se dana probudio i, kao što inače uobičava, otvorio novine uz jutarnju bananu. Ono što je vidio šokiralo ga je. Njegovo lice smiješilo mu se preko cijele naslovnice. Netko se dokopao njegovog jučerašnjeg selfija i objavio ga bez dozvole.

Budući da nije bio zadovoljan načinom na koji je svjetlo palo na njegovu neošišanu dlaku, odmah je nazvao svog odvjetnika i dignuo tužbu. Nakon višemjesečnog natezanja Naruto je izgubio spor jer majmuni mogu biti autori, ali ne mogu biti u posjedu autorskih prava, jednako kao ni Danas se smijemo što su majmuni kao mi pa uživaju u pravljenju selfija, a hoće li nam sutra biti smiješno ako i nas zadesi njihova sudbina, pa autorska prava ne samo na naše djelo, nego i na naš lik, budu u nečijem vlasništvu?ostala neljudska živa bića. Ozlojeđen ovom očitom nepravdom vratio se na indonezijski otok Sulawesi, osnovao prvi sindikat majmuna i krenuo u borbu za majmunsko dostojanstvo u čemu su mu se u prvim redovima pridružili majmuni koji su godinama besplatno statirali u gusarskim filmovima. Svoju su udrugu dakako nazvali Čitin Tarzan prema najpoznatijem i najzloupotrebljavanijem majmunu u medijskoj povijesti.

Iako se navedeni događaj nije baš ovako odigrao, u suštini istina nije daleko od toga. Naime, svijet je nedavno obišla vijest kako prvi majmun koji je napravio selfie, makaka majmun Naruto, nema autorsko pravo na tu fotografiju. Riječ je o fotografiji koju je majmun snimio tako što je ukrao fotoaparat Davida Slatera, koji je potom objavio navedeni selfie i s njime nasmijao svijet, a nešto i zaradio. To je diglo na noge Svjetsku organizaciju za zaštitu životinja PETA koja se pokušala izboriti da majmunu pripadne dobit od objavljivanja selfija, ali je izvukla kraći kraj, jednako kao i Naruto. Doduše, Naruto je istodobno izvukao i kraći i dulji kraj jer, iako se nije obogatio i ne pliva u hrpi banana, nije ni završio u zatvoru zbog džeparskih izleta. No, iz ljudske perspektive njegov je najveći iskorak zasigurno u tome što je, premda je "samo" majmun, uspio fotografirati samog sebe pri čemu je petominutnom svjetskom slavom zakoračio na stazu besmrtnosti koja je nekada bila rezervirana jedino za najveće umjetnike.

Kome pripada autorsko pravo na remekdjelo: majmunu Narutu ili njegovu vlasniku?<br> Kome pripada autorsko pravo na remekdjelo: majmunu Narutu ili njegovu vlasniku?

Fenomen "narcisoidnog" majmuna zanimljiv je iz više razloga. Prvi je svjetsko oduševljenje životinjskim selfijem gdje su konačno došli na svoje oni koji nas danonoćno obasipaju nepreglednom hrpom vlastitih fotografija. Tako je sama činjenica da je majmun također pokazao sklonost "okidanju" (na) sebe otvorila pitanje zašto uopće fotografiramo selfije. Jesu li selfiji izraz narcističkog poremećaja suvremenog društva, kako se često olako zaključuje, ili otkrivaju neke iskonske potrebe živih bića, u prvom redu težnju za autorefleksijom pa i samospoznajom?

Danas svi fotografiraju i sve se fotografira. Sve se želi zadržati i biti trajno. Fotografiraju se čak i muzejski izlošci koji su u svojoj biti već scenografska fotografija jednog vremena. Rađaju se novi umjetnici slučaja i slučajni umjetnici. "Pogledaj kako mi je dobro ispala fotografija!". Hoće li uskoro nedostatak talenta i odudaranje od fizičkog ideala također biti proglašeni bolestima ili će možda kupnja lijepih plavih očiju i klavirskih prstiju postati potrošačka opcija za one malo dubljeg džepa?Klasični umjetnik koji je investirao mnogo truda u svoj rad i kojem je poznata tajna procesa njegovog nastajanja njime u najbolju ruku može biti zadovoljan. On čuđenje prepušta promatračima. Moderni slučajni umjetnik čuđenje zadržava za sebe. I on je iznenađen da mu je uspjelo. Tako on od slučajnog umjetnika postaje umjetnik slučaja, odnosno onaj koji se rađa tek kada je djelo stvoreno jer se tada ujedno i prvi puta susreće s njime.

Izuzev posljedica koje pretjerano fotografiranje ima po naše shvaćanje umjetnosti, najnoviji krik fotografske mode, fotografiranje selfija, najvažniju ulogu ostvaruje ispunjenjem iluzije da smo mi jedini autori vlastitog lika i djela. Od pop-zvijezda koje serviraju selfie-vijesti o sebi pa do nas samih na društvenim mrežama, svijet je obuzet konkreacijskom težnjom preispisivanja prirodne zadanosti. Putem selfija zasad samo kozmetički, boljim kutom snimanja ili zanimljivim tropskim okolišem, no, uz pomoć tehno-znanosti koja nas sličnim obećanjima polagano vabi iz prikrajka, uskoro lako moguće i malo dubljim i konkretnijim prekrajanjem. Naime, jednom kad se umetnemo u okvire vlastitog pomno razrađenog profila, teško da ćemo ponovo pristati na okladu sreće i slučaja s majkom prirodom, stoga je smjer razvoja znanosti u nekim segmentima već prilagođen našim novonastalim potrebama.

U tom je smislu nužno ukazati na dva nedavna događaja, jedan iz ljudskog, a drugi iz životinjskog carstva, koji nude blic-uvid u našu moguću Najnoviji krik fotografske mode, fotografiranje selfija, najvažniju ulogu ostvaruje ispunjenjem iluzije da smo mi jedini autori vlastitog lika i djelabudućnost. Prvi se tiče ostvarivanja maštarije gotovo svakog roditelja, a riječ je o "dizajniranju" vlastite djece. Prošle je godine u Ujedinjenom Kraljevstvu stupio na snagu zakon prema kojem će znanstvenici smjeti "kreirati" bebu koristeći genski materijal troje ljudi. Ova kontroverzna tehnika uključuje mijenjanje ljudskog embrija tako što bi se loši, mutirani geni zamijenili iz donorske stanice prije implantacije u majku. Metoda je naravno namijenjena roditeljima čija djeca imaju predispoziciju naslijediti neizlječivu bolest. No, unatoč pretpostavljenoj dobroj namjeri znanstvenika, pitanje je koje su posljedice odobravanja ovakvih postupaka, poglavito zbog mogućih manipulacija genskim materijalom nerođene djece. Je li zadiranje u gensku strukturu djeteta otvaranje Pandorine kutije? Što je sljedeće? Hoće li uskoro nedostatak talenta i odudaranje od fizičkog ideala također biti proglašeni bolestima ili će možda kupnja lijepih plavih očiju i klavirskih prstiju postati potrošačka opcija za one malo dubljeg džepa? Jesmo li se primaknuli na korak od dizajniranja vlastite djece?

Drugi nedavni događaj koji je na tom tragu indikativan jest slučaj stavljanja GM lososa na tržište, gdje je patentiran i zaštićen genski materijal cijele jedne nove vrste, atlantskog lososa u čiji je genom stavljen gen za hormon rasta iz kraljevskog lososa koji se nalazi pod regulatorom gena iz oceanske jegulje. Navedeni je zakon zasad prošao "samo" u pogledu životinja, koje su standardna prva razina ljudskog eksperimentiranja no, imajući u vidu smjer kojim se kreće tehno-znanost, lako je moguće da i ljudski život, dizajniran u laboratoriju, postane komercijalno vlasništvo. Jesu li selfiji izraz narcističkog poremećaja suvremenog društva, kako se često olako zaključuje, ili otkrivaju neke iskonske potrebe živih bića, u prvom redu težnju za autorefleksijom pa i samospoznajom?Ako vam se takve ideje čine znanstveno-fantastičnima, važno je napomenuti da se već sada za eksperimentalni pokušaj "uzgoja" moždanih stanica, najčešće u svrhu liječenja paralize, odnosno moguće buduće pomoći onima koji imaju oštećen živčani sustav i određene motoričke poteškoće, koriste kupljene abortirane fetalne stanice. Iako takva ideja može šokirati neupućenog laika zbog brojnih etičkih pitanja koja proizlaze iz činjenice da je od abortiranih stanica moguće proizvesti neki oblik života, od kupnje i posjedovanja "novog" organ(izm)a pa nadalje, riječ je o nerijetkoj pojavi i to ne samo u znanosti. Podsjetimo samo na to da je prije nekoliko godina nastao skandal jer brojne kompanije, među kojima su navodno i Pepsi i Nestlé, uz posredništvo Senomyx Inc., biotehnološke kompanije bazirane u San Diegu, prilikom kreiranja novih okusa također koriste supstancije koje su nastale uporabom abortiranih fetalnih stanica.

I dok se majmuni zasad samo rijetko majmunišu ispred kamere, a nama, koji to radimo mnogo češće, se čini da postajemo sve veći, ako ne i jedini, tvorci svoje povijesti, promatranje Narutova slučaja može nam poslužiti kao upozorenje. Danas se smijemo što su majmuni kao mi pa uživaju u pravljenju selfija, a hoće li nam sutra biti smiješno ako i nas zadesi njihova sudbina, pa autorska prava ne samo na naše djelo, nego i na naš lik, budu u nečijem vlasništvu? Na tom tragu prilikom sljedećeg bezazlenog okidanja selfija važno je ne zaboraviti da nije dalek put od onog koji se majmuniše do onoga koji ispada (kao) majmun.


 

aem_copy97360.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Ključne riječi: bioetika, GMO
<
Vezane vijesti