Prosvjed novinara: Novinari na Markovom trgu, na kojeg su mimo zakona pripušteni, jer vlast zna da bi loše odjeknulo da javnoj savjesti zabrani pristup javnoj vlasti, iskoristili su taman onoliko privilegija koliko su mu u ovom trenutku vlastodršci spremni dati. I oni s Markovog trga, kao i vlasnici sve više izdanja i sve većih zgradurina sa sve manje slobodnog i kreativnog prostora za novinare i novinarstvo. Bio je to mali korak prema slobodi i sigurnosti profesije, ali veliki za same profesionalce, jer nema mnogo naznaka da će uskoro biti bolje.

Protiv nasilja, organiziranog kriminala i korupcije; tako jednostavno, samorazumljivo i poželjno, tko bi se usudio tvrditi suprotno, a ipak tako teško ostvarivo. Od devedesetih prebijeno je u Hrvatskoj tridesetak novinara, u što se ne računaju ratne žrtve. Samo posljednjih tjedana troje. Dušan Miljuš, kroničar organiziranog kriminala i urednik crne kronike u jednom od nacionalnih dnevnika, umalo do smrti. Prijetnje mnogi više ni ne prijavljuju, postalo im je smiješno i besmisleno, kad niti jedan počinitelj, a kamoli naručitelj, nikada nije identificiran, ako ga žrtva nije osobno prepoznala. Nasilja, organiziranog kriminala i korupcije ima i drugdje u svijetu. I u najbogatijim i najdemokratskijim zemljama. No tamo ipak rijetko stradaju novinari. Kriminalci se ubijaju međusobno, političare se ucjenjuje, a novinare ne dira. Ne samo zbog nekog nepisanog pravila zbog kojeg i mafija zazire od napada na novinare, jer je to isto kao i napasti policajca. U krajnjoj liniji čovjek ipak samo radi svoj posao i nije taj koji bi trebao biti na barikadama pravne države. Osigurava informativnu logistiku. No kod nas mafija obračunava s novinarima. Zašto?

prosvjed3milj.jpg
prosvjedmilj4.jpg

Foto: Vecernji.hr - Prosvjed u Zagrebu
Jesu li novinari posljednji koji ozbiljno shvaćaju banalnu činjenicu da korupcija i organizirani kriminal ugrožavaju funkcioniranje društva u svim njegovim porama? I jedini koji se tome ozbiljno suprotstavljaju, ili to barem čine oni najhrabriji i najbolji među nama. Korupcija i kriminal ugrožavaju svakog građanina, jer zbog njih postaju disfunkcionlani ne samo visoka politika i veliki državni poslovi, već je i svaki tzv. mali čovjek ugrožen u svim vidovima svoje egzistencije: od cijena komunalija do zdravstva. Ni malo poduzetništvo na koje, u tranziciji izgubljene građane upućuju svjetske i domaće agencije za restrukturiranje, također ne može funkcionirati po fer tržišnim principima ako uz izdašnu pomoć korumpirane lokalne uprave netko dobiiva nezasluženu prednost. Korupcija unosi nepravdu i među klošare i sakupljače plastičnog otpada, jer i tu se mogu stvoriti karteli i monopoli, ako na to zažmiri policija, ili opet neka gradska služba. Zato je i dilema i pomalo samozatajna poruka: Mi ne tražimo ništa što ne bi trebao imati svaki građanin/građanka – lažna dilema i nepotrebna skromnost. Novinari, kao permanentno budno oko javnosti ovdje su upravo zato da bi zaštitili sve građane. Njihova je djelatnost specifična, drugačije su izloženi riziku i trebaju i moraju imati i dodatnu zaštitu. Ili barem zaštita i sigurnost moraju biti besprijekorni. Svaku prijetnju, svaki napad, svako ugrožavanje sigurnosti, kad je riječ o novinarima, treba shvatiti izuzetno ozbiljno. Hrvatski ravnatelj policije, Marijan Benko, međutim, poručuje da je sačekuša u kakvu je uletio Miljuš izrazito kompliciran posao za policiju i rijetko biva razriješen, što potvrđuje i praksa. A ministar policije Rončević ne zna tko je urednik crne kronike i glavni kroničar organiziranog kriminala u jednom od vodećih dnevnih listova. To nisu omaške već političke poruke koje stvaraju nesigurnost i izazivaju nelagodu, pa bi već zbog takvih neprofesionalnih izjava obojica trebali biti smjenjeni. Ako ni zbog čega, onda kao dokaz da Vlada misli ozbiljno kad kaže da će se uhvatiti u koštac s organiziranim kriminalom.

sdprosvjedthumbnail.jpg

Foto: Slobodna Dalmacija - prosvjed novinara u Splitu Tristotinjak novinara i novinarki na istome mjestu, po pljusku i još toliko u Osijeku, Splitu, Zadru Dubrovniku, Varaždinu, a da to nije bio ni strukovni skup ni svjetski summit – to nije malo. Novinari su inače šarena, tašta, samoživa i često samodostatna stvorenja. Individualci i individualke. Ni solidarnost im nije jača strana, jer je konkurencija ogromna, a kompetitivnost uvjet opstanka. Takvi su, jer bi im takva trebala biti i profesija: raznovrsna, energična, brza, prodorna, istovremeno na sto strana. Uz istodobno poštivanje višestrukost izvora informacija, raznovrsnost i pristupa i stavova, slobode govora i prave mjere dobrog ukusa, sve bi se to na kraju trebalo zaokružiti u harmoničnu i gromku kakofoniju objektivnog i pravovremenog informiranja. Novinari na Markovom trgu, na kojeg su mimo zakona pripušteni, jer vlast zna da bi loše odjeknulo da javnoj savjesti zabrani pristup javnoj vlasti, iskoristili su taman onoliko privilegija koliko su mu u ovom trenutku vlastodršci spremni dati da bi kontrolirali štetu. I oni s Markovog trga, kao i vlasnici sve većeg broja izdanja i sve većih zgradurina sa sve manje slobodnog i kreativnog prostora za novinare i novinarstvo. Šetnja Markovim trgom bila je mali korak prema slobodi i sigurnosti profesije, ali veliki za same profesionalce, jer nema mnogo naznaka da će uskoro biti bolje.

<
Vezane vijesti