stier_sinisakalajdzija_hina.jpgPremise iz knjige Nova hrvatska paradigma: Ogled o društvenoj integraciji i razvoju, HDZ-ova europarlamentarca Davora Ive Stiera, da treba mijenjati institucije, a ne tek elite, da treba poticati građanske inicijative kao "vrijedan alat za pritisak na vladajuću elitu", te da bi nova paradigma trebala biti usredotočena na društvo, a ne na državu – samo na prvi pogled predstavljaju odskočnu dasku za konkluziju da je Stier napravio korak prema radikalnoj kritici partitokracije i prema direktn(ij)oj demokraciji.

U onoj mjeri u kojoj je demokracija u Hrvatskoj reducirana na partitokraciju, tj. u onoj mjeri u kojoj su partije istisnule demos i polis iz idealne i realne demokratsko-političke sfere - fokusirajući se na golu moć vladanja, u čijoj je pozadini moć kapitala - politologija i demokratologija reducirane su na partitologiju, pa se naši akademski politolozi i sve brojniji neakademski "politički analitičari" uglavnom bave fenomenologijom stranačkog života te iscrpljuju i sebe, i kolege-stručnjake, i kolege-studente, i širu čitateljsko-slušateljsko-gledateljsku javnost političkim efemerijama i parapolitičkim tračevima koji se predstavljaju kao ozbiljan istraživački materijal iz kojega je moguće izvesti bitne, mjerodavne i dalekosežne zaključke.

Partiotološki pristup i patnje mladog analitičara

Partitološki pristup je neizbježan jer kome je stalo do politike, demokracije i promišljanja politike i demokracije ne može apstrahirati od spomenutog stanja hrvatske politike i demokracije koje su reducirane na partitokraciju. Međutim, kao i uvijek, razliku čini perspektiva. Jedno je svoditi sve ono što politika jest (ili što može i treba biti) na dnevnopolitičke i medijsko-političke kalkulacije i manipulacije, brkajući demokraciju i politiku općenito s partitokracijom, a drugo je istraživati "stranački život" kao epifenomen političkog života i kao lakmus-papir duboke krize politike, o Neprijatelj je, dakako, narod: trenutno neartikulirani društveni i politički potencijal na čiju bismo se integraciju i razvoj zapravo trebali fokusirati. Tek na tom polju, očišćenom od manipulativne institucionalne moći koja se zaodijeva u različita ruha, mogla bi niknuti nova (hrvatska, europska i globalna) paradigmačemu svakako treba reflektirati.

U tom smislu, bavljenje zbivanjima na hrvatskoj partijsko-političkoj sceni, gdje se u začaranom krugu vrti oko 150 političkih stranaka, a ističe se njih dvadesetak, relevantan je predmet istraživanja i promišljanja. Također, u tom smislu - a sada se približavam uzroku i povodu ovog članka - nije nevažno što se zbiva unutar pojedinih stranaka jer ta gibanja i njihovi ishodi uvijek utječu na naš život, utječući na naš društveno-politički život, utječući na odnose moći unutar partitokratske strukture koja ima apsolutnu moć nad našim društveno političkim životom i našim životom uopće.

Takozvano "strančarenje" možemo omalovažavati kao koncept i trebamo se boriti protiv njega, ali generalno odbacivanje ili zanemarivanje onoga što se zbiva među strankama i u njima ne pomaže ni radikalnoj analizi aktualnog političkog stanja, ni radikalnim, nepartijskim/antipartijskim politikama.

Od američkog republikansko-partijskog i demokratsko-partijskog nadjebavanja te unutarstranačkih i međustranačkih prepucavanja u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Grčkoj i drugim europskounijskim državama, preko navodne "borbe giganata" u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, do incestuoznih snošaja među "mikronezijskim" hrvatskim pravašima - politička (psiho)analiza "strančarenja", koliko nam god ono odvratno bilo, preudvjet je kritike vladajuće političke paradigme i odgovarajućih pokušaja da se na planu politike nešto promijeni. U najmanju ruku, za one najradikalnije, treba reći: nije nevažno tko vam je neprijatelj. Upoznaj svoga neprijatelja - politički je imperativ od Sun Tzua do Rage Against the Machine.

Na taj način objašnjavam - i sebi i drugima - zašto sam u prvoj trećini ove godine usporio čitanje filozofskih i bioetičkih hitova kao što su Crne bilježnice Martina Heideggera i četvrto izdanje Enciklopedije bioetike i zašto sam odgodio čitanje novih knjiga intelektualnih hitmejkera poput Petera Sloterdijka, Slavoja Žižeka, Davida Harveyja i Jorgea Marija Bergoglija, koji i inače pišu i objavljuju brže nego što ja čitam. Na taj način, dakle, objašnjavam i sebi i drugima zašto sam u posljednja četiri mjeseca, umjesto svega prethodno spomenutog, pažljivo iščitavao desetine kilograma dnevnih i tjednih novina te jednu knjigu tešku četvrt kilograma, o kojoj bih ustvari htio nešto reći ovom prilikom.

Ljubavno pismo HDZ-u

Radi se o knjizi Nova hrvatska paradigma: Ogled o društvenoj integraciji i razvoju, koju je krajem 2015. objavio zagrebački TIM press, a čiji je autor Davor Ivo Stier, istaknuti hadezeovac i aktualni HDZ-ov zastupnik u Europskom parlamentu.

Stier se upušta u, za jednog hadezeovca prilično odvažnu, kritiku HDZ-a i
 političko-ekonomskog modela koji je HDZ inaugurirao i usavršavao. (Foto: Siniša Kalajdžija, Hina)<br> Stier se upušta u, za jednog hadezeovca prilično odvažnu, kritiku HDZ-a i političko-ekonomskog modela koji je HDZ inaugurirao i usavršavao. (Foto: Siniša Kalajdžija, Hina)

Odmah treba reći: D. I. Stier je napisao solidan tekst, premda ga je teško čitati i procjenjivati izvan užeg konteksta, a taj kontekst čini, prije svega, matična mu stranka. No to je njegova komparativna prednost jer, uzmemo li u obzir hadezeovsku književnost, Stierova Nova hrvatska paradigma izdvaja se po više kriterija. Primjerice, za razliku od Šeksovih i Manolićevih "dnevnika penzionera", ovo djelo ima teorijske ambicije i napisao ga je jedan hadezeovac mlađe generacije. S obzirom na teorijski postav i odgovarajuću političko-historijsku ambicioznost, ne mogu se sjetiti da je HDZ izrodio takvo djelo nakon Bespuća povijesne zbiljnosti i Usudbenih povjestica Franje Tuđmana. Ili barem dugo nije bilo takvoga djela. Pritom, naravno, ne računam nepolitička znanstveno-akademska djela pojedinih hadezeovaca kao što je Miroslav Tuđman, ni pjesničke zbirke tananijih duša u HDZ-u kao što je Željko Reiner, ni kvaziteorijske čušpajze hadezeovskog preobraćenika Zdravka Tomca. Gledajući unatrag, čini se da je u HDZ-u oduvijek postojala "zabrana mišljenja" (s izuzetkom autoglorificirajućih monografija Mesije i nekolicine apostola) i prvenDruštvena integracija, koju propovijeda Stier, znači prvenstveno integraciju države i društva pod kapom HDZ-a. Njezin je preduvjet integracija samog HDZ-a - zbijanje partijskih redova koje očitavamo, primjerice, u odustajanju potencijalnih Karamarkovih protukandidata od nedavnih izbora za predsjednika stranke i u "sjevernokorejskom postotku" izražavanja vjernosti "izvrsnom vođi"stveno zato je tako zvonko odjeknulo objavljivanje Stierove studije. On kao da prekida antiintelektualističku liniju koja je u proteklih dvadeset i sedam godina dominirala u HDZ-u, a to, indirektno, i sam daje do znanja. No, nakon prvih (mahom negativnih) reakcija, partijska je recepcija nekako zamrla, pa knjigu, imam dojam, više čitaju "intelektualne elite" drugih političkih stranaka i stranački nestrukturirani frikovi negoli oni kojima je prvenstveno namijenjena, a to su Stierovi partijski drugovi. Naime, kao što je već rečeno, Stierova knjiga jest teorijske naravi, ali sadrži prilično jasne (dnevno)političke poruke koje treba čitati i u kontekstu recentnih gibanja u HDZ-u. Stoga ona djeluje kao Stierovo ljubavno pismo Hrvatskoj demokratskoj zajednici, iako njegov ton ipak pomalo podsjeća na ton nezadovoljnog ljubavnika.

O čemu se zapravo radi? Prvi i zadnji odlomak knjige mogu služiti kao sažetak cijeloga ogleda i kao deklaracija autorove namjere:

"Nakon što je izborila državnu samostalnost i pridružila se najrazvijenijim demokracijama svijeta okupljenima u Europskoj uniji i NATO savezu, Hrvatska je postigla geostratešku poziciju kakvu nije imala nikada u povijesti. Bilo bi logično s te pozicije sada konačno učiniti iskorak prema višoj razini gospodarske i društvene razvijenosti. Umjesto takvog poželjnog kretanja, posljednjih godina međutim svjedočimo da Hrvatska stagnira i ne uspijeva definirati novu paradigmu razvoja."

"Stoga je Hrvatskoj potrebna nova paradigma društvene integracije koja će političke i ekonomske institucije otvoriti prema marginaliziranim građanima, osloboditi i potaknuti njihove kreativne potencijale te tako hrvatsku državu izvući iz europske siromašne periferije i omogućiti održiv politički, gospodarski i društveni razvoj."

Između tih dvaju odlomaka, na stotinjak kartica teksta, autor elaborira svoja stajališta i nastoji artikulirati svoju viziju. U prvom poglavlju, "Paradigma i razvoj", definira ključne pojmove kojima će baratati, otkriva svoja glavna teorijska uporišta te iznosi osnovnu tezu rada; u drugom poglavlju, "Suvremeni izazovi i nova paradigma", analizira se aktualna društveno-politička situacija na globalnom (svjetskom), regionalnom (europskom) i osobito nacionalnom (hrvatskom) planu; dok u trećem poglavlju, "Paradigma društvene integracije", kao i u "Zaključku", Stier nudi svoj prijedlog opsežnih društveno-političkih promjena i projicira moguće smjernice društveno-političkog razvoja Hrvatske.

Putovi i stranputice paradigmatskog mišljenja

Sam pojam "paradigma" Stier preuzima od američkog teoretičara Thomasa S. Kuhna, što objašnjava i poantira na sljedeći način: "U knjizi Struktura znanstvenih revolucija Kuhn tvrdi da se znanost ne razvija pukom akumulacijom otkrića i inovacija, već zamjenom paradigmi koje se onda postavljaju kao nova podloga i okvir za buduća pojedina otkrića i inovacije. Isto vrijedi za političke procese." S obzirom na političke procese u kontekstu "paradigmatskog mišljenja", a s pogledom na aktualni trenutak hrvatskoga društva i države, Stier kaže: "U stanju stagnacije, promjena Privremeno "ideologiziranje" imalo je za cilj otklanjanje prepreka za pobjedonosni pohod kapitala koji je - shvatit će to jednog dana i široke narodne mase - jedina konstanta hrvatske politikevlasti i izbor novog predsjednika, premijera ili vladajuće većine u Saboru može biti pozitivan korak, ali sam po sebi ne jamči nov razvojni zamah ako se pritom ne promijeni politička i društvena paradigma."

Definirajući paradigmu kao "okvir sačinjen od uvjerenja i vrijednosti koje su širom prihvaćene u društvu", a koji "nije konkretna politička platforma", Stier detektira dvije paradigme koje su obilježile Hrvatsku nakon osamostaljenja. Prva je "državotvorna paradigma", nastala nakon raspada prethodne "paradigme antifašističkog bratstva i jedinstva". Nju Stier naziva i "Tuđmanovom paradigmom", a svodi je na formulu "demokracija = neovisnost + Europa", što bi vjerojatno trebalo označiti raskid s formulom "socijalističko samoupravljanje = jugoslavenska federacija + Balkan". Slično Tuđmanu, kojemu bi se zasigurno svidio ovaj eshatološki pristup i ova romansirana biografija Republike Hrvatske, Stier smatra da je nastanak neovisne države Hrvatske bio neka vrsta povijesne nužnosti, umalo "kraj povijesti".

No on ipak ne smatra da je s rješavanjem problema osamostaljenja sve riješeno, barem zato što se svaka paradigma, nakon što izvrši svoju povijesnu funkciju, potroši i treba biti zamijenjena novom paradigmom, pri čemu je ključna, čini se, izoštrena povijesna svijest istaknutih društvenih i političkih aktera te njihova sposobnost da u pravom momentu učine pravu stvar. U tome Stier nalazi objašnjenje prvog HDZ-ovog pada i dolaska na vlast renoviranog SDP-a i njegove koalicije: nakon rata i mirne reintegracije Podunavlja, "počele su jačati društvene snage koje su tražile dublju demokratizaciju i približavanje europskim standardima. (...) Hrvatska demokratska zajednica nije uočila potrebu promjene Zašto bi itko više vjerovao Karamarkovim "revolucionarnim" obećanjima nakon što je dao do znanja da je "ideologiziranje", pomoću kojega je osvojio vlast, bilo samo politikantska finta i bezvrijedna konvertibilna valuta koja preko noći može biti zamijenjena u "gospodarske teme"?paradigme, odnosno u HDZ-u nije bilo dovoljno snage za zaokret i stvaranje nove paradigme. Nekoć širok i integrativan nacionalni pokret počeo se pretvarati u zatvorenu strukturu usmjerenu zaštiti stečenih pozicija, a protiv potrebnih društvenih promjena." Premda Tuđmanovu ulogu u toj devijaciji prešućuje i tretira ga kao neupitni autoritet, Stier implicitno svaljuje krivnju i na Tuđmana, naravno, u njegovoj poslijeratnoj fazi, kad je, skupa s Tuđmanom, odumirala državotvorna paradigma i tražilo se nešto novo. Novi predsjednik HDZ-a, Ivo Sanader, prepoznao je tu potrebu te je skupa s novom vlašću, tj. Ivicom Račanom i njegovima, doprinio formiranju nove, "euroatlantske paradigme". Ta nova paradigma znači "put samostalne Hrvatske u EU i NATO", što su, kaže Stier, "gotovo konsenzualno prihvatili svi relevantni društveni čimbenici, od glavnih političkih stranaka, sindikata, poslodavaca, civilnog društva, akademske zajednice do Katoličke crkve".

"Paradigmatsko mišljenje" vrlo je zavodljivo jer kada napraviš finu "šprancu", u nju se sve i svašta fino uklapa, a ako to proturječi nekim činjenicama - tim gore po činjenice, kako glasi anegdotalni i vrckavi Hegelov iskaz. Na primjer, u onoj "tuđmanovskoj formuli" (demokracija = neovisnost + Europa) demokracije nije bilo, kako to Stier prikazuje, ili blaže rečeno, demokratizacija i demokracija bile su za Tuđmana i tuđmanovski HDZ marginalna stvar, eventualno sredstvo za ostvarenje nekih drugih ciljeva, a to zapravo vrijedi i za "Europu" jer po principu "sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što" Tuđman nije bio samo europski i američki saveznik nego je, sjećamo se još, blisko surađivao i sa Slobodanom Miloševićem. Također, gore citirani Stierov opis Hrvatske kao "neovisne države i članice EU-a i NATO-a", s obzirom na narav tih entiteta, naprosto je oksimoron, kao što je oksimoronski dodjeljivati članicama Europske unije i NATO-a orden "najrazvijenijih demokracija svijeta", što Stier čini. Naposljetku, otpor "euroatlantskim integracijama" u Hrvatskoj nije bio beznačajan, kako to Stier prikazuje, a to potvrđuju i suhe statistike iz vremena prije NATO-a i EU.

(Među)paradigma društvene (dez)integracije

Kako god bilo, i ta euroatlantska paradigma se, malo po malo potrošila, tako da se Hrvatska, prema Stieru, sada nalazi u zrakopraznom prostoru između nezadovoljavajuće stare i nepostojeće nove paradigme. Intermezzo između stare i nove paradigme obilježava, kaže i obrazlaže Stier, "društvena dezintegracija". Teorijski, "nije samo riječ o političkim podjelama; sve je očitija i dezintegracija nacionalnog tkiva u podjelama i sukobima regionalnih identiteta, centra i periferije, javnog i privatnog sektora, itd.". Praktično, "dvadeset pet godina nakon što je Tuđman promijenio Nakon što je godinama usmjeravao HDZ "udesno" - inzistirajući na, "svjetonazorskim" i "ideološkim" pitanjima - i nakon što je godinama provodio "retuđmanizaciju" HDZ-a, a to znači vraćanje sanaderovsko-kosorovske političke stranke na kurs nacionalnog pokreta s jedva prikrivenim fašističkim obilježjima, Karamarko bi sada ponovno malo u politički centarparadigmu i homogenizirao naciju, Hrvat Hrvatu je postao najveći neprijatelj".

Dok ovu "međuparadigmu" društvene dezintegracije tumači uz pomoć teorije njemačkog filozofa Carla Schmitta o odnosu prijatelj-neprijatelj kao temeljnom političkom odnosu, predloženu novu paradigmu, "paradigmu društvene integracije kao podlogu za novi razvojni zamah" Hrvatske, Stier bazira na djelu španjolskog filozofa Joséa Ortege y Gasseta Beskičmenjačka Španjolska, iz kojega posuđuje i učestalo koristi prvenstveno sintagmu "privlačan projekt zajedničkog života" kao definiciju nacije, odnosno konstituiranja i integriranja nacije i/ili društva. Naime, kako Stier tumači Ortegu y Gasseta, "bez privlačnog projekta koji članove nacionalne zajednice ujedinjuje u pogledu na budućnost vrlo brzo na površinu izlaze razlike i podjele ideološke, ekonomske, klasne, kulturološke i druge naravi".

Stier snažno uporište za svoju novu paradigmu pronalazi u "optimističnoj" kršćanskoj antropologiji ("ljudi su sposobni činiti dobro drugima i često pritom ne traže ništa zauzvrat") te u odgovarajućem kršćanskom socijalnom nauku koji počiva na solidarnosti i općenito naglašavanju "etičke dimenzije politike, koja se ne smije ograničiti na puko razumijevanje odnosa moći i prirode sukoba među ljudima, nego se mora teleološki razvijati kao disciplina čiji je krajnji cilj zajedničko dobro".

S tog stajališta Stier kritički razmatra ne samo situaciju u Hrvatskoj nego i globalnu političko-ekonomsku situaciju. U tom pogledu, najznačajnijim poglavljem ove knjige smatram poglavlje pod programatskim naslovom "Politika ipak ispred ekonomije", gdje ispravno uviđa katastrofalne posljedice koloniziranja cjelokupnog polja politike od strane (kapitalističke) ekonomije, zaključujući da "u definiranju razvojne paradigme nije dovoljno zadržati se na ekonomskim pitanjima jer ekonomski odnosi utječu na sve ostale društvene odnose, ali ih ne determiniraju".

Premda se poziva na Karla Marxa, uglavnom parafrazirajući opća mjesta njegove teorije i prihvaćajući u osnovi Marxovu kritiku suvremene političke vlasti kao "pukog odbora koji upravlja zajedničkim interesima buržoazije", Stier se u pokušaju rehabilitiranja politike spram ekonomije priklanja francuskome filozofu Jean-Claudeu Monodu koji - u svojoj knjizi Što je vođa u demokraciji? Politike karizme - tvrdi, slično Marxu, da "razni procesi depolitizacije služe samo tome da se politička vlast pretvori u opunomoćenika ekonomskih snaga, a na štetu narodne suverenosti", ali kritizira Marxov "materijalizam" i "ekonomizam", što Stieru imponira jer se, kao konzervativni/desni teoretičar i političar, mora distancirati od Marxa i bilo kakvih natruha socijalizma/komunizma.

Kritika kritike klijentelističkog kapitalizma

U takvom teorijsko-političkom okviru - čijoj su izgradnji pomogli Kuhn, Schmitt (i Thomas Hobbes), Ortega y Gasset (i socijalni nauk Katoličke crkve), Monod (i Marx), ali i Francis Fukuyama (Kraj povijesti i posljednji čovjek), Niall Ferguson (Velika degeneracija), Milovan Đilas (Nova klasa) i neki drugi autori, a možda i njegova majka, ugledna argentinska filozofkinja María Liliana Lukac de Stier - Stier se upušta u, za jednog hadezeovca prilično odvažnu, kritiku HDZ-a i političko-ekonomskog modela koji je HDZ inaugurirao i usavršavao.

Na primjer, tvrdnja da "dogovorna ekonomija i dogovorna demokracija, po kojima samo uži krug ljudi s pravim 'vezama' može polučiti politički ili Slabašna je nada da bi likovi poput Davora Ive Stiera ili Andreja Plenkovića, kada bi dobili priliku, mogli preobraziti HDZ, a potom malo po malo doprinijeti renesansi hrvatske politike i društvagospodarski uspjeh, onemogućuju hrvatskom društvu disati punim plućima i razviti sve njegove potencijale". Ili još oštrija tvrdnja da "klijentelistički kapitalizam" (kao "stvaranje i održavanje klijentelističkih mreža privatnih poduzeća koja posluju s državom ili posao razvijaju na temelju dozvola koje izdaju državne institucije na središnjoj ili lokalnoj razini") "isključuje znatan dio društva, privilegira manjinu, a većinu građana ostavlja na margini, u borbi za puko preživljavanje". Ili zaključak: "Ako su političke institucije zatvorene i pod stalnom kontrolom manjine, stvarat će se političke oligarhije, odnosno one će sačuvati i potencirati zatvorene i ekstraktivne ekonomske institucije kako bi sačuvale moć i privilegiran položaj u društvu."

Iz očišta današnjeg HDZ-a (a i svih prošlih HDZ-ova) Stierov zagovor "nove društvene paradigme" djeluje suicidalno jer bi, kako on sam kaže, "paradigma društvene integracije definitivno ugrozila interese vladajuće 'elite', posebice zato što bi srednji sloj ojačao i postao neovisniji o trenutačnim političkim vladarima i njima bliskim tajkunima, te bi ubrzo tražio promjene i veći utjecaj na političkom planu". Nova je paradigma "uglavnom usredotočena na integraciju obespravljenih manjina u društvo, na primjer marginaliziranih ili vjerskih manjina", ali i na veliki dio građana koji je "izvan tržišta rada ili je na njemu gurnut na loše plaćene poslove koji ne osStier nije, kako bi se to moglo pomisliti, remetilački "mangup u njihovim redovima", nego samo ljupki kamenčić u šarolikom mozaiku koji je, na kraju krajeva, vrlo čvrsto zalijepljen za podlogu i vrlo čvrsto uokvireniguravaju egzistenciju". Malo je falilo da Stier spomene i "radničku klasu".

No premise poput gore navedenih - kao i premise da treba mijenjati institucije, a ne tek elite, da treba poticati građanske inicijative kao "vrijedan alat za pritisak na vladajuću elitu", te da bi nova paradigma trebala biti usredotočena na društvo, a ne na državu - samo na prvi pogled predstavljaju odskočnu dasku za konkluziju da je Stier napravio korak prema radikalnoj kritici partitokracije i prema direktn(ij)oj demokraciji. Činjenica da kao "vjesnika nove paradigme" Stier navodi Kolindu Grabar-Kitarović i da kao osnovicu afirmacije politike nad ekonomijom uzima Monodovu "afirmaciju (karizmatičnog) političkog vođe" dokazuje da u Stierovoj viziji nema ni "d" od (direktne) demokracije, a onda ni "k" od (radikalne) kritike kapitalizma, koja je preduvjet svake ozbiljne kritike recentnih devijacija demokracije.

Stier osnažuje zabludu da partitokratska "elita", pa čak i jedna "zločinačka organizacija" poput HDZ-a, može biti nositelj epohalnih promjena (samo kad bi se nekim čudom preobrazila) te da se to može provesti pod vladavinom kapitalizma. On bi "socijalno tržišno gospodarstvo", s pogledom na Vatikan i Skandinaviju, dok za izopačeni "klijentelistički kapitalizam" optužuje ostatke "komunističkog kolektivizma" i "preglomazni državni sektor" u hrvatskom "postkomunističkom razdoblju".

Stier i Picula (Foto: Ured predsjednika RH)<br>
Stier i Picula (Foto: Ured predsjednika RH)

Tu zabludu o mogućnosti kapitalizma s ljudskim (demokratskim) likom i o mogućnosti demokratskog prosvjetljenja kapitalističke partitokracije Stier dijeli sa svojim "transideološkim partnerom", esdepeovcem i aktualnim SDP-ovim zastupnikom u Europskom parlamentu Toninom Piculom, koji je napisao pogovor Novoj hrvatskoj paradigmi. Ono što ni jedan ni drugi, kritizirajući "ideološka skretanja" na "desnici" i "ljevici", ne propituju jest ideološki okvir u kojemu oni djeluju. Iako kritizira ideološku pristranost kod Marxa ili Fukuyame, Stier kao da ne vidi da je i on dijelom jedne, i to vladajuće ideologije. "Europska unija", "socijalno tržišno gospodarstvo" i "demokršćanstvo" zvuče svakako bolje od "američkog imperijalizma", "neoliberalnog kapitalizma" i "pseudodemokratske oligarhije", ali suština je ista i akteri su isti, kako god se prikazivali u medijima čiji sadržaj i formu upravo oni određuju.

HDZ-ova i Stierova biografija

Stierova "nova paradigma" (ona društvene integracije) razlikuje se od "starih paradigmi" (one državotvorne i one euroatlantske) upravo onoliko koliko se Stier svojom biografijom i aktualnim političkim djelovanjem razlikuje od biografije i aktualnog političkog djelovanja rodnog mu HDZ-a. Nimalo. Dapače, Stierova je biografija jedna savršena hrvatska i hadezeovska biografija: djedovi, HSS-ovac i ustaša, emigrirali su u Argentinu; roditelji, liječnik i sveučilišna profesorica filozofije, nisu više "starohrvatska" i "ustaška", ali jesu katolička i konzervativna hrvatska dijaspora; on sam bio je sklon "ustašovanju" u mladosti, za što se kasnije pokajao i pronašao utjehu u tuđmanovsko-hadezeovskoj verziji "antikomunističkog antifašizma" te Tuđmanu i HDZ-u kao takvima; a zatim slijedi međunarodno školovanje, emigrantski polet oko osamostaljenja Hrvatske, zalaIza veličanstvenih sintagmi krije se jedan te isti sadržaj, jedna te ista instanca moći, odnosno jedna te ista imperijalistička, kolonizatorska i eksploatatorska logika kapitalizma, kojoj su svi dosadašnji hrvatski vladari, a prvenstveno oni hadezeovski, išli na ruku i koju se s njihove strane nikad nije dovodilo u pitanjeganje za "hrvatsku stvar", novinarski angažman u vrijeme Domovinskog rata, povratak u Hrvatsku, te blistava politička karijera čije su ključne točke SAD, NATO i EU.

S obzirom na sve to, Stier djeluje ili kao da se pravi da ništa ne kuži ili kao da se iznenada probudio iz dubokog hadezeovskog sna, ali je, kako to najčešće u životu biva, odmah zaboravio što je sanjao. Jer: stare paradigme, koje on sada glasno kritizira, bile su hadezeovske paradigme i on sam je doprinosio svim, blago rečeno, prednostima i manama HDZ-ovih politika, ali bi sada htio umiti i svoje i HDZ-ovo lice mlakom vodom neke nove paradigme te krenuti svjež u novo hrvatsko jutro. To, na njegovu žalost, ne ide tako lako, jer prljavo lice hadezeovske Hrvatske ne može se oprati mirišljavom europskounijskom vodicom.

Ali bez obzira na to što ja u nabačenoj "novoj paradigmi" ne vidim ništa što već nismo vidjeli, nego samo novu partitokratsku-kapitalističku prijevaru, čudno je da hadezeovci nisu shvatili koliko im Stier radi u korist, jer on im nudi toliko potreban novi imidž: ne približavanje Tuđmanu i devedesetima ili umjereno udaljavanje od toga, ne ekspliciranje neoliberalnih ekonomskih politika i distanciranje od njih, nego spektakularno proglašavanje nove paradigme koja će sve promijeniti, a da ne promijeni ništa. Stierovu ideju jednog "novog HDZ-a", koji bi krenuo od vlastite demokratizacije prema demokratizaciji društva, karamarkovski je HDZ dočekao s velikom skepsom, gdjegdje i na nož, što je krajnje neinteligentno. Trenutna vlast u HDZ-u nije shvatila da joj Stier želi pomoći, i to na duge staze. Malo su se prepali da bi neki "fini hadezeovac" poput Stiera ili Andreja Plenkovića mogao ugroziti njihove trenutne pozicije i kratkoročne planove, ne shvativši da bi, dalekosežno, baš Stierova opcija bila pogodna za učvršćivanje monopola HDZ-a. (Stier je to i sam anticipirao kad je u knjizi zapisao: "S obzirom na to da su političke stranke više organizirane kao strukture moći a manje kao zajednice vrijednosti i političkih uvjerenja, svaki se 'disidentski' glas automatski tumači kao prijetnja koja mora biti marginalizirana ili uklonjena, bez obzira na sadržaj takvog 'disidentskog' glasa.")

Stier i Plenković (Foto: Tomislav Pavlek, Hina)<br>
Stier i Plenković (Foto: Tomislav Pavlek, Hina)

Noviji istupi likova koji utjelovljuju "inteligenciju zla", poput Ivića Pašalića i Stjepe Bartulice, govore da Stier nije usamljen u "novom" promišljanju budućnosti HDZ-a i (hadezeovske) Hrvatske. No ako Stier, distancirajući se od trenutne hadezeovštine, uđe u koaliciju s takvim likovima, jadna li mu majka političko-teoretičarska i reformističko-politička.

Kapitalizam u "mrtvom kutu" politike

Ukratko i dobronamjerno: premda je ispravno ukazao na neke opasne tendencije koje se tiču svjetskih i hrvatskih političko-ekonomskih tokova, Stier iz toga ne izvodi odgovarajuće zaključke. Kao prvo, ne mogu ni HDZ, ni SDP, ni bilo koja druga "velika stranka", ni partitokracija općenito biti nositelji preobrazbe društva u pravcu integracije i razvoja; oni su upravo glavna prepreka za takvu preobrazbu. Stierovu HDZ-u, u tom smislu, ne mogu pomoći ni Kuhn, ni Schmitt, ni Ortega y Gasset, ni Monod, ni Đilas, ni bilo koji drugi teoretičar na kojega se Stier oslanja. A ni Martin Nema "stare" i "nove" ili "prve", "druge" i "treće" paradigme tamo gdje ih on traži. Postoji tek jedna paradigma koju se, u tvornici u kojoj on radi, samo različito pakiraHeidegger sa svojim poznatim filozofskim vapajem: "Samo nas još jedan bog može spasiti". Povrh toga, i u Stierovu slučaju važi konstatacija o "mrtvom kutu" današnje politike, u kojemu se nalazi prijeteći kapitalizam.

Pod presumpcijom nevinosti, moglo bi se reći da je Stier tek naivan. Naime, nema "stare" i "nove" ili "prve", "druge" i "treće" paradigme tamo gdje ih on traži. Postoji tek jedna paradigma koju se, u tvornici u kojoj on radi, samo različito pakira. Jučer je to bila "državotvorna paradigma", danas je to "euroatlantska paradigma", a sutra bi to trebala biti "paradigma društvene integracije", no iza tih veličanstvenih sintagmi krije se jedan te isti sadržaj, jedna te ista instanca moći, odnosno jedna te ista imperijalistička, kolonizatorska i eksploatatorska logika kapitalizma, kojoj su svi dosadašnji hrvatski vladari, a prvenstveno oni hadezeovski, išli na ruku i koju se s njihove strane nikad nije dovodilo u pitanje. Stoga D. I. Stier nije, kako bi se to moglo pomisliti, remetilački "mangup u njihovim redovima", nego samo ljupki kamenčić u šarolikom mozaiku koji je, na kraju krajeva, vrlo čvrsto zalijepljen za podlogu i vrlo čvrsto uokviren. Koliko god Stier govorio o "otvaranju političkih i ekonomskih institucija prema marginaliziranim građanima" te "oslobađanju i poticanju njihovih kreativnih potencijala", ni "stara" ni "nova" paradigma ne podrazumijeva istinsku demokraciju kao vladavinu naroda koji bi kreirao društvene i političke institucije prema Ne mogu ni HDZ, ni SDP, ni bilo koja druga "velika stranka", ni partitokracija općenito biti nositelji preobrazbe društva u pravcu integracije i razvoja; oni su upravo glavna prepreka za takvu preobrazbuopćoj volji i općem dobru, nego tek prilagodbu Republike Hrvatske i građana Hrvatske globalno vladajućoj političko-ekonomskoj paradigmi. Izmišljanje novih naziva za nepromijenjenu i nepromjenjivu pseudodemokratsko-političku i kapitalističko-ekonomsku paradigmu ne mijenja ništa bitno; dapače, samo učvršćuje tu paradigmu i održava stanje neosviještenosti (ili onesviještenosti) onih kod kojih postoje naznake kritičke svijesti, što možda uključuje i samoga D. I. Stiera. Ono što Stier ne vidi (ili ne želi vidjeti) jest da su društvena dezintegracija i "zaborav demokracije" rezultat dezintegrativnog utjecaja kapitalizma na društvo i "zaborava kapitalizma".

Slabašna je nada da bi likovi poput Davora Ive Stiera ili Andreja Plenkovića, kada bi dobili priliku, mogli preobraziti HDZ, a potom malo po malo doprinijeti renesansi hrvatske politike i društva, osobito zato što se dosad nisu čak ni jasno pozicionirali u odnosu na matičnu stranku koja je dubinski prožeta retardiranim nacionalizmom, prizemnim političko-ekonomskim klijentelizmom te silnicama krupnog kapitala, tajnih službi i drugih domaćih i međunarodnih centara moći. Oni su, u najboljem slučaju, kako kaže Rambo Amadeus, samo "vrh dna" ili "tektonska anomalija" u HDZ-u, koja može malo uzdrmati tlo, tj. dno, ali neće dovesti do nekog preokreta. Sve i da neki od spomenutih "euro-hadezeovaca" dođe na Karamarkovo mjesto, ne bi se ništa bitno promijenilo, jer hrvatsko, europsko i svjetsko tlo vrlo je čvrsto i svi oni čvrsto stoje na njemu, kao što, na drugoj razini, privremena zamjena SDP-a i njegove koalicije HDZ-om i njegovom koalicijom nije donijela ništa bitno novo, nego tek određene "klimatske" promjene u društvu, potaknute zaoštravanjem desničarske retorike, što će se zasigurno odražavati i na državno financiranje "ideološki suspektnog" kulturnog, medijskog i civilnodruštvenog sektora.

globus.jpg

 Karamarkov "veliki skok naprijed"

Stoga ništa novo ne govore ni najnovije vijesti kao što je ona da "Karamarkov novi HDZ" iznenada pravi "veliki pomak prema političkom centru" (Globus, 15. 4. 2016.). Što to znači? Evo sukusa: "Zbogom ideologiziranju, dobar dan gospodarskim temama. Tako bi se u najkraćim crtama mogao definirati izborni program koji je ovih dana potpredsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko uputio svojim stranačkim kolegama, pozivajući ih da mu daju povjerenje za još jedan mandat na čelu stranke. (...) Utoliko, najvažnijom točkom tog programa, naročito s obzirom na aktualni trenutak, može se smatrati ona o borbi protiv radikalizma. Tako Karamarko obećava da će 'raditi na uklanjanju radikalizma i Stierovu ideju jednog "novog HDZ-a", koji bi krenuo od vlastite demokratizacije prema demokratizaciji društva, karamarkovski je HDZ dočekao s velikom skepsom, gdjegdje i na nož, što je krajnje neinteligentnoisključivosti iz hrvatskog javnog prostora i poticati atmosferu dijaloga, tolerancije i razumijevanja'."

Nakon što je godinama usmjeravao HDZ "udesno" - inzistirajući na, kako se to popularno kaže, "svjetonazorskim" i "ideološkim" pitanjima - i nakon što je godinama provodio "retuđmanizaciju" HDZ-a, a to znači vraćanje sanaderovsko-kosorovske političke stranke na kurs nacionalnog pokreta s jedva prikrivenim fašističkim obilježjima, Karamarko bi sada ponovno malo u politički centar (predmnijevam, sada bi nešto kao "demokršćansku stranku europskog profila"), jer sada je to unosno. "Neimenovani izvor" iz HDZ-a kaže za Globus: "Karamarko se u svom prvom mandatu bavio ideologijom, jer je bilo potrebno učvrstiti stranku nakon što je u mandatu Sanadera i Jadranke Kosor bila vrijednosno devastirana. Sad je to uspjelo i treba se koncentrirati na druge stvari." Zašto bi itko više vjerovao Karamarkovim "revolucionarnim" obećanjima nakon što je dao do znanja da je "ideologiziranje", pomoću kojega je osvojio vlast, bilo samo politikantska finta i bezvrijedna konvertibilna valuta koja preko noći može biti zamijenjena u "gospodarske teme"? Dosljednost i vjerodostojnost nikad se nisu cijenili u hrvatskoj političkoj menažeriji, ali ipak je tragikomično kako još uvijek imaju prođu jeftini lažnjaci poput Karamarkova "velikog pomaka". U tom smislu, Karamarkovo "zbogom ideologiziranju, dobar dan gospodarskim temama" baš nikoga ne bi smjelo zavesti i utješiti jer prioritet gospodarskih tema nikad nije ni bio u pitanju, Čudno je da hadezeovci nisu shvatili koliko im Stier radi u korist, jer on im nudi toliko potreban novi imidž: ne približavanje Tuđmanu i devedesetima ili umjereno udaljavanje od toga, ne ekspliciranje neoliberalnih ekonomskih politika i distanciranje od njih, nego spektakularno proglašavanje nove paradigme koja će sve promijeniti, a da ne promijeni ništanego je i privremeno "ideologiziranje" imalo za cilj otklanjanje prepreka za pobjedonosni pohod kapitala koji je - shvatit će to jednog dana i široke narodne mase - jedina konstanta hrvatske politike.

Dan nakon programiranog intervjua u Globusu i dan uoči unutarstranačkih predsjedničkih izbora, Karamarko sve to potvrđuje i potencira u još jednom, jednako ugođenom intervjuu: "Vrijeme je za reforme, a ne za ideološke podjele" (Večernji list, 16. 4. 2016.). Uzmemo li da su "investicije" sinonim za privatizaciju i eufemizam za spomenuti pobjedonosni pohod kapitala, odnosno turbokapitalističku politiku, "novi Karamarko" je vrlo jasan u svojim namjerama: "Kao svoj glavni zadatak u Vladi vidim maksimalno ubrzavanje investicija i ulaganja u gospodarstvo. (...) Šokirao me podatak da Hrvatska ima 30 milijardi eura vrijedne neiskorištene državne imovine i kao jedan od svojih prioriteta postavio sam da je što više stavimo u funkciju. Želim drastično povećati korištenje fondova Europske unije, odmrznuti ulaganja i privući strane investicije. To su moji glavni ciljevi, a ne isprazna prepucavanja o ideologiji."

Nastranu to što je baš on do jučer bio glavni faktor "ispraznih prepucavanja o ideologiji"; usredotočimo se na "glavne ciljeve": "Naš su prioritet investicije i gospodarstvo pa će glavnina ključnih zakonskih rješenja biti usmjerena ubrzavanju i pojednostavljivanju procedura. Stvari moraju ići brže, jednostavnije, a zakonska rješenja moramo prilagoditi da administracija ne koči ili usporava investicije." Taj "post-ideološki" imperativ odnosi se i na premijera Tihomira Tima Oreškovića kojemu Karamarko, tobože prijekorno, putem medija upućuje poruku: "Premijer se dosad bavio raznim stvarima, ali sad kada su se neke stvari posložile, zaista očekujem da se prioritetno bavi gospodarstvom i investicijama." Naravno, TTO-u ne treba ništa objašnjavati i ni na što ga ne treba podsjećati, jer je on i zasjeo na funkciju kako bi ostvarivao ciljeve koje Karamarko sad eksplicira kao "veliki zaokret" ili "veliki skok naprijed".

Stierov "skok u mjestu"

Vratimo li se sad Stierovoj "novoj hrvatskoj paradigmi" i promotrimo li je u svjetlu Karamarkova "velikog pomaka", mogli bismo zaključiti da društvena integracija, koju propovijeda Stier, znači prvenstveno integraciju države i društva pod kapom HDZ-a. Njezin je preduvjet integracija samog HDZ-a - zbijanje partijskih redova koje očitavamo, primjerice, u odustajanju potencijalnih Karamarkovih protukandidata od nedavnih izbora za predsjednika stranke i u "sjevernokorejskom postotku" izražavanja vjernosti "izvrsnom vođi" na unutarstranačkim izborima - a njezina je Stare paradigme, koje Stier sada glasno kritizira, bile su hadezeovske paradigme, i on sam je doprinosio svim, blago rečeno, prednostima i manama HDZ-ovih politika, ali bi sada htio umiti i svoje i HDZ-ovo lice mlakom vodom neke nove paradigme te krenuti svjež u novo hrvatsko jutroželjena implikacija integracija "političkih elita", tj. zbijanje redova unutar partitokratske oligarhije, gdje je HDZ jedan od dvaju nosivih stupova. To je ujedno objašnjenje činjenice da se procesi istovjetni onima u HDZ-u odvijaju i u navodno antipodnom mu SDP-u, koji na isti partitokratsko-oligarhijski način gleda na integraciju "političkih elita", partije, države i društva.

Integracija o kojoj je riječ prelijeva se, dakle, s lokalne na nacionalnu, s nacionalne na regionalnu i s regionalne na globalnu razinu, to jest obrnuto, slijedeći put od Kapitala preko NATO-a i EU do RH. No jasno je da hrvatski lokalni i nacionalni moćnici u regionalnim i globalnim okvirima nisu bogzna kako važni: oni tamo igraju otprilike istu ulogu kao i građani Hrvatske u očima HDZSDP-a. Njihovo je samo da igraju "kako bubanj kaže", a globalni političko-ekonomski bubanj kaže im da treba - i (stierovskom) milom i (karamarkovskom) silom - zbijati redove jer neprijatelj nikad ne spava.

Neprijatelj je, dakako, narod: trenutno neartikulirani društveni i politički potencijal na čiju bismo se integraciju i razvoj zapravo trebali fokusirati. Tek na tom polju, očišćenom od manipulativne institucionalne moći koja se zaodijeva u različita ruha, mogla bi niknuti nova (hrvatska, europska i globalna) paradigma.


 

eea_grants_gif_copy36811.gifnorway_grants_gif_copy51384.gifzaklada77_copy13548.jpg

Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.

<
Vezane vijesti