Terry Eagleton u intervjuu za H-Alter: Marxova ideja slobode je pozitivna. To je sloboda shvaćanja koje mogućnosti ima individua. Marxova ideja etike je ustvari o tome kako se pojedinac razvija u svim smjerovima. To je etika drugačija od onih poput Kantove, koja se sastoji u obavezi. Marx je shvaćao etiku kao pitanje slobode.

Poznati književni teoretičar Terry Eagleton gostovao je u Zagrebu na "Subversive film festivalu" gdje je predstavio svoju novu knjigu "Zašto je Marx bio u pravu".  Nastojeći  opovrgnuti najčešće predrasude o marksizmu,  objašnjava zbog čega se trebamo i možemo ponovo okrenuti ovoj teoriji u promišljanju današnje društvene i ekonomske stvarnosti. U razgovoru za H-Alter, Eagelton, čije se područje interesa proteže ne samo na književne fenomene, već i na promišljanje pojava kao što su vjera i ideologija, objašnjava s kojom se predrasudom o marksizmu najviše mučio, što danas predstavlja sloboda, na koji način funkcioniraju identiteti u globalizirajućem svijetu i druge fenomene današnjice.

Koju predrasudu o marksizmu je bilo najteže „srušiti"? Možda onu iz trećeg poglavlja prema kojoj je marksizam vrsta determinizma koji predstavlja uvredu ljudskoj slobodi i dostojanstvu?

Kad govorimo o tom dijelu knjige, koji odgovara na pitanje je li Marx determinizam, odgovor je: i da, i ne.  Kada Marx govori o slobodi, ne mislim da je determinist u onom smislu kako ljudi to danas shvaćaju, tj. da je svaka ljudska akcija determinirana. On je vjerovao u slobodu. Jer  da nije vjerovao u slobodu, ne bi vjerovao ni u nužnost političke  borbe.

eagleton_marx.jpg

A što je sa slobodom danas u konzumerističkom društvu? Je li ona samo iluzija mogućnosti izbora kako kaže Baumann?

U filozofiji se često govori o dvije vrste slobode: negativnoj i pozitivnoj. Konzumeristička sloboda je negativna sloboda od onih koji vam govore što kupovati i konzumirati. I  mislim da je ona jako važna.  Ali, Marksova ideja slobode je pozitivna. To je sloboda shvaćanja koje mogućnosti ima  individua. Marxova ideja etike je ustvari o tome kako se pojedinac razvija u svim smjerovima.  To je etika drugačija od onih poput Kantove, koja se sastoji u obavezi. Marx etiku nije shvaćao tako. On je vidio kao pitanje slobode.

Marx je mislio da su radnici koji čine proletarijat srž socijalističkog pokreta. Ali, ne čini mi se da je mislio  da svi radnici moraju biti u toj kategoriji

Kada pišete o klasi, osvrćete se i na ljude iz slumova. Oni nisu dijelom onoga što danas zovemo radničkom klasom, ali me zanima koja je njihova pozicija u društvu? Kao i imigranata?

Mislim da je to dvojako. Marx govori o lumpenploretarijatu. Ljudi koji danas pripadaju proletarijatu nisu radnici. Ljudi iz slumova, koji čine velik dio svijeta, kao i imigranti, su u dvosmislenoj situaciji. Takvi ljudi su povremeno zaposleni i stalno se premještaju. Osim toga, treba imati na umu da je i samo pozicioniranje danas dvosmisleno. Individua može pripadati u više klasa. Marx je mislio da su radnici koji čine proletarijat srž socijalističkog pokreta. Ali, ne čini mi se da je mislio  da svi radnici moraju biti u toj kategoriji.

Imaju li ove grupe potencijal za emancipaciju kao najnemoćniji subjekti društva?

Oni imaju različite potencijale. Ovisi o uvjetima. Problem ljudi koji su odbačeni od društva je taj što su  uglavnom politički apatični. I to zato što u društvu nema ništa za njih. Moć pripada drugima. Stoga nije iznenađujuće da su ljudi sa margina društva apolitični. Ali, ako bi postojala politika, koja će se pozabaviti tim problemom, onda će oni postati politični. Mislim da su u pravu ako odbacuju politiku koja se ne bavi njima. Ali, kad bi postojala drugačija politika koja bi ih uključivala, onda bi se bavili njome.

Evropa ne može izgraditi svoj identitet, no zato se ponovno javljaju  nacionalni i regionalni sentimenti kao i ksenofobija spram imigranata. Koliko to ima veze s činjenicom da sama EU ne predstavlja više one vrijednosti slobode, demokracije i racionalnosti na kojima je počivala?

Što svijet postaje globalniji, čini se da predstavlja veću prijetnju lokalnim zajednicama. A time njihov identitet postaje patološkiji  i obrambeniji

Zanimljivo je da svijet u isto vrijeme postaje sve globalniji, ali i ksenofobičniji. S jedne strane je globalan, no s druge se javljaju lokalni i obrambeni stavovi koji su često  paranoični. Što svijet postaje globalniji, čini se da predstavlja veću prijetnju lokalnim zajednicama. A time njihov identitet postaje patološkiji  i obrambeniji. Tako da na lokalizam i globalizam gledam kao na dvije strane iste medalje.

Kritizirali ste političare koji se suprostavljaju navodnim opasnostima multikulturalizma u ostvarivanju političke podrške. No, koja je budućnost Evrope na čelu s takvim političarima, ako znamo da sama Evropa ne može preživjeti bez imigranata?

Gledajući s ekonomske pozicije, Evropi trebaju imigranti,  ali s kulturološke i političke oni predstavljaju problem. Ta je kontradikcija dosta zanimljiva. Na ekonomskom stupnju kapitalizam ne mari za kulturološke razlike pa će zaposliti bilo koga tko može raditi.  No, na kulturnom nivou kapitalizam  itekako mari za te razlike jer je to pitanje stabilnosti društvenog poretka. Tako da se tu nalazi kontradikcija zahtjeva samog kapitalizma tj. ekonomske ravnodušnosti tržišta spram specifičnim kulturnim identitetima i činjenice da identiteti ostaju nevjerojatno važni. Dakle, još jednom, postoji dijalektika između te dvije stvari.

A multikulturalizam se pokazao kao nezadovoljavajuće rješenje...

Multikulturalizam je pokušaj da se konflikt učini manje opasnim,  ali to je tipično liberalno nastojanje koje smatra da svatko treba činiti svoje i svi ćemo živjeti mirno jedni pored drugih. A kad kažete da svaka individua čini svoje, to ne zvuči baš popularno jer nije dovoljno. A problem za kapitalizam sastoji se u tome da u današnjem svijetu terorizma, postoji  zahtjev za nečim što predstavlja puno više političkog jedinstva, koje se odnosi na državu.

Moguće je da će nastati oblik kapitalizma u kojem neće biti mjesta za socijalnu demokraciju. I to bi bilo užasno

U jednom dijelu knjige spominjete kako su uspješne revolucije one koje su uspjele zaboraviti konflikte, odnosno one koje „iza sebe brišu vlastite tragove". No, u slučaju zemalja bivše Jugoslavije zaborav komunističkih zločina utjecao je na prethodni rat na ovim područjima. Kako to komentirate?

Govorim o primjerima iz prošlosti kao što je, na primjer, revolucija u Francuskoj. S vremenom, ljudi će i ovdje zaboraviti na konflikte, koji su još uvijek jako prisutni i živi. I tad revolucije postaju uspješne. Tek kad ljudi uspijevaju zaboraviti njihovo krvavo podrijetlo, revolucije ispunjavaju cilj. No, ja ne kažem da treba zaboraviti zato jer je sjećanje isto dio povijesti, ali samo do određene točke. Dolazim iz Irske, i mislim da treba doći do stupnja u kojem se može krenuti dalje i ušutkati prošlost s ciljem da se stvori sadašnjost. Ne smije se dopustiti da ostanemo zatvorenici prošlosti. Rješenje kompulzivnom vraćanju povijesti nije u zaboravu, već u istinitom i pravom sjećanju.

Socijalna demokracija je u krizi. No, je li ta kriza konačna? Znači li njen kraj?

Ne znam. Marx je smatrao da se socijalna demokracija razvija u onom trenutku u kojem si kapitalizam to može priuštiti, te da postoje vremena krize u kojima si to ne može dozvoliti. Vidimo da se to sad događa. Napredni kapitalizma je danas u vremenu svoje restrukturacije. Hoće li socijalnu demokraciju istisnuti  za stalno? Ne znam postaje li socijalna demokracija tek nostalgična uspomena. U tom smislu jest u nekoj vrsti opasnosti. Moguće je da će nastati oblik kapitalizma u kojem neće biti mjesta za socijalnu demokraciju. I to bi bilo užasno.  Možda je prerano za stvarati takve prognoze jer moramo vidjeti kako će se stvari odvijati. Ne može se prosuđivati sustav koji je u krizi, i to krizi koja je prirodna, kako je to dokazivao Marx. To bi bilo

terry-eagleton__e6d.jpg terry-eagleton__e6d.jpg

kao da prosuđujete nekog tko paničari. Ne možete tvrditi kakav je zapravo. Socijalna demokracija je motivirana pozitivnim razlozima poput brige za siromašne i ranjive, ali je okrenuta i vlastitim interesima.

Ali tko je njezin subjekt, kad govorimo primjerice o imigrantima, više se bavi time treba li se muslimanskim ženama omogućiti javno nošenje burki nego njihovo pozicioniranje u ekonomskom poretku?

Multikulturalizam predstavlja veliko premještanje političkog izgovora. To je još jedan od načina na koji postmoderna situacija funkcionira, i to tako da lažno prevodi u kulturne termine one političko- ekonomske. To je još jedan od načina odvajanja jer  je deprivaciju i nejednakost  lakše preodjenuti u kulturološku odjeću. Tako da je to veliko pitanje koje je Marx ostavio za budućnost. Mislim da je prerano pripremati sprovod jer socijalna demokracija još nije mrtva.

<
Vezane vijesti