H-Alter
Foto: T.S.Foto: T.S.Dižem se rano, gladna kolumbijskog doručka i dodatnih informacija o Medellínu. Sjedam u metro, vozim se i uživam u atmosferi koju svaki put tamo zateknem. U niti jednoj zemlji nisam vidjela tako pristojne i ponosne putnike. U metrou se ne jede i ne pije, a nećete pronaći niti jedan trag smeća. Sudjelujem i u velikoj noćnoj biciklijadi koja se održava svaki tjedan. Putnici koje sam upoznala u hostelu otišli su se fotografirati na Escobarov grob. Pitam se, je li to isto kao da ja odem u Hrvatsku i fotografiram se na grobu nekog ratnog zločinca. Smješten u samom srcu Anda, Medellín je grad inspiracije i transformacije, rajskog krajolika i nevjerojatno susretljivih lokalaca.

Priča o Medellínu nije, i ne bi trebala biti, samo priča o kokainu i Pablu Escobaru. Priča o Medellínu je priča o rastu, inspiraciji i nevjerojatnoj transformaciji grada koji je nekoć bio najopasnije mjesto na planeti. Danas, jedan od inovativnijih gradova u svijetu i s više od 40-ak internacionalnih nagrada za svoju transformaciju, Medellín je postao najuspješnija priča Latinske Amerike.Naseljavala su se državna zemljišta na raznim obroncima grada, gradile su se kuće od tada dostupnih i jeftinih materijala, često bez zadovoljenih osnovnih infrastrukturnih i higijenskih uvjeta. Kao posljedica toga, razvio se veliki broj neformalnih naselja. U njima se nije plaćao porez, to su bila područja bez ikakvih državnih službenika, uključujući policiju

U samom srcu Anda smjestio se drugi najveći grad Kolumbije, Medellín. Grad vječnog proljeća postao je moje najveće iznenađenje na putovanju Južnom Amerikom. Nisam ni slutila da će jedini koji će spominjati ime Pabla Escobara biti turisti zaluđeni Netflixovom serijom, dok će lokalci, umorni od patnje i nasilja, preferirati ne osvrtati se na prošlost, već pričati o trenutnim promjenama, inovacijama i budućnosti svoga grada.

Paisas, kako se zovu stanovnici Medellína, ponosni na svoj grad, nevjerojatno su gostoljubivi i srdačni. Ulice su kombinacija spokoja i kaosa, teatar beskonačne konverzacije i interakcije koje pulsiraju od ranoga jutra. Upravo ona energija koja priliči svakom gradu Latinske Amerike.

Tijekom 80-ih i 90-ih godina, Medellín se smatrao jednim od najopasnijih gradova u svijetu. Politički nestabilan, s visokom stopom kriminala i ubojstava te zapuštenom infrastrukturom, postao je igralište za brojne narko-kartele, razne paramilitarne skupine te prva linija borbe između vlade i FARC-a, kolumbijskog najpoznatijeg gerilskog pokreta.

Na ulicama Medellína svakodnevno su se odvijale otmice i čuli zvukovi automobilskih bombi. U tom razdobljuDanas su glazba i grafiti zamijenili zvukove pištolja, a nasilje na ulicama zamijenjeno je poziranjem turista za Instagram fotografije. U tom spoju apsurdnosti svjetova, pitam se koliko su građani Comune 13 doista zacijelili svoje rane civilno je društvo bilo uništeno, a duboko ukorijenjena ekonomska nejednakost postala je zrcalo prostorne nejednakosti. Nasilje i korupcija nisu se osjećali samo u društvu, već i u infrastrukturi grada.

Prvi dan odlučujem se posjetiti naselje imenom Comuna 13, smješteno na jednom od okolnih brežuljaka. Bilo je to nekoć najopasnije mjesto u gradu. Upravo su se ovdje odvijali najveći oružani sukobi među raznim gerilama, paramilitarnim grupama i vladinim snagama te civilnim stanovništvom zatečenom u cijelom tom kaosu.

Danas su glazba i grafiti zamijenili zvukove pištolja, a nasilje na ulicama zamijenjeno je poziranjem turista za Instagram fotografije. U tom spoju apsurdnosti svjetova, pitam se koliko su građani Comune 13 doista zacijelili svoje rane, te koliko turista uistinu zna što se ovdje, ne tako davno, odvijalo.Priča o Medellínu nije, i ne bi trebala biti, samo priča o kokainu i Pablu Escobaru. Priča o Medellínu je priča o rastu, inspiraciji i nevjerojatnoj transformaciji grada koji je nekoć bio najopasnije mjesto na planeti

Kolumbija je nakon Sirije zemlja s najviše raseljenih ljudi unutar svojih granica. Sukob koji je trajao više od pedesetak godina raselio je preko 7,7 milijuna ljudi iz ruralnih područja u gradove. Kolumbijci su bili primorani napustiti svoje domove zbog ilegalnog uzgajanja i preprodaje koke te gerilskih ratova koji su se odvijali u ruralnim područjima zemlje. U potrazi za boljim životom najčešće se odlazilo u prenapučene gradove poput Medellína.

Naseljavala su se državna zemljišta na raznim obroncima grada, gradile su se kuće od tada dostupnih i jeftinih materijala, često bez zadovoljenih osnovnih infrastrukturnih i higijenskih uvjeta. Kao posljedica toga, razvio se veliki broj neformalnih naselja. U njima se nije plaćao porez, to su bila područja bez ikakvih državnih službenika, uključujući policiju. Tu su situaciju vrlo brzo iskoristile raznorazne paramilitarne i gerilske skupine za svoje ilegalne radnje i regrutiranje siromašnih građana u svoje redove. Tako su se svi oni koji su bježali od nasilja, ponovno pronašli okruženi tim istim nasiljem.

Kolektivni pothvat socijalne arhitekture

Transformacija Medellína postala je kolektivni projekt u koji su se uključili lokalni akademci, arhitekti, socijalni urbanisti, biznismeni, lokalna vlast i civilno društvo. Političkom reorganizacijom, kroz izgradnju učinkovite komunikacije, željelo se lokalnu zajednicu što više uključiti u procese donošenja odluka kroz model participativnog sudjelovanja i financiranja.Kolumbija je nakon Sirije zemlja s najviše raseljenih ljudi unutar svojih granica. Sukob koji je trajao više od pedesetak godina raselio je preko 7,7 milijuna ljudi iz ruralnih područja u gradove. Kolumbijci su bili primorani napustiti svoje domove zbog ilegalnog uzgajanja i preprodaje koke te gerilskih ratova

Jedna od najznačajnijih osoba u priči o dramatičnoj transformaciji Medellína je tadašnji gradonačelnik Sergio Fajardo (2004 – 2007), profesor matematike bez prethodnog političkog iskustva. Glavni pokretač promjene ležao je u ideji urbanog strateškog planiranja i razvoja s ciljem socijalne inkluzije svih onih koji su do tada bili zaboravljeni i isključeni iz života grada.

Upravo se na socijalnu ulogu arhitekture izdvojio najveći dio budžeta, a njihova se implementacija vršila kroz više od dvjesto različitih projekata kojim se značajno doprinijelo smanjenje nejednakosti. Renovirale su se i transformirale brojne zgrade koje su do tada bile ilegalno okupirane i koje su predstavljale, ne tako davno, simbol kriminala i siromaštva.

Prometna povezanost i osjećaj pripadnosti svom gradu

Najrevolucionarnija promjena odvila se kroz prometnu infrastrukturu. Još 1994. godine, u tada još ratnim uvjetima u Medellínu, izgrađen je prvi i jedini metro sustav u Kolumbiji. Više od milijun građana koristi metro koji sa svojih 76 stanica predstavlja jednu od prvih pozitivnih promjena koja se posljednjih godina dogodila stanovnicima Medellína.Upravo se na socijalnu ulogu arhitekture izdvojio najveći dio budžeta, a njihova se implementacija vršila kroz više od dvjesto različitih projekata kojim se značajno doprinijelo smanjenje nejednakosti

Danas je upravo metro simbol i glavni podsjetnik kako je progres itekako moguć. Niti u jednoj zemlji na svom putovanju nisam vidjela tako pristojne i ponosne putnike dok se voze svojim gradom. U metrou se ne jede i ne pije, a nećete pronaći niti jedan trag smeća. Metro je promijenio čitavu psihologiju grada povezujući do tada potpuno udaljene, odsječene dijelove Medellína.

Od 2006. godine žičare su mnogo više od javnog prijevoza - one omogućuju svima onima koji žive na rubnim proplancima grada da pronađu posao ili obrazovanje u urbanom središtu, gdje im se pruža i više prilika. Cijena karte je uključena u cijenu metroa, a putovanje koje je nekoć trajalo i više od sat vremena, svedeno je na petnaestak minuta. Građani koji nikada nisu osjećali da pripadaju Medellínu, napokon su se počeli osjećati kao dio šire zajednice.Nisam ni slutila da će jedini koji će spominjati ime Pabla Escobara biti turisti zaluđeni Netflixovom serijom, dok će lokalci, umorni od patnje i nasilja, preferirati ne osvrtati se na prošlost, već pričati o trenutnim promjenama, inovacijama i budućnosti svoga grada

Obrazovanje pokreće promjenu

Osim prometnih rješenja, Sergio Fajado smatrao je da je edukacija pokretač najveće promjene. Isticao je kako je prvi korak prema kvalitetnom obrazovanju upravo dostojanstvo mjesta. Kada najsiromašnije dijete ulazi u učionicu koja je najbolje opremljena u gradu, time mu se neizostavno daje znak socijalne inkluzije.

Posljednjih desetak godina izgrađeno je bezbroj knjižnica koje omogućuju jednostavan pristup edukaciji i informacijama na mjestima na kojima su se nekad događale kriminalne radnje. Kultura i izražavanje kroz umjetnost pokazali su se snažnim alatima u nošenju s post-konfliktnim traumama i socijalnim dugom koji se gomilao sve ove godine. Razni gangsteri također rade na projektima svoje lokalne zajednice, njihova djeca pohađaju radionice i tečajeve, pa su tako i oni uključeni u priču o promjeni i ne rade probleme.

Dižem se rano, gladna kolumbijskog doručka i dodatnih informacija o Medellínu, sjedam u metro, vozim se kroz grad i uživam u atmosferi koju svaki put tamo zateknem. Osjećam se sigurno dok se zainteresirano pogledavam s lokalcima. Zanimljiva sam ja njima podjednako koliko i oni meni.Najrevolucionarnija promjena odvila se kroz prometnu infrastrukturu. Još 1994. godine, u tada još ratnim uvjetima u Medellínu, izgrađen je prvi i jedini metro sustav u Kolumbiji. Više od milijun građana koristi metro koji sa svojih 76 stanica predstavlja jednu od prvih pozitivnih promjena koja se posljednjih godina dogodila stanovnicima Medellína

Tu i tamo, kad nam se pogledi susretnu, razmijenimo osmjehe. Putnici koje sam sinoć upoznala u hostelu otišli su se fotografirati na grob Pabla Escobara. Pitam se, bi li to bilo isto kao da ja odem u Hrvatsku i fotografiram se na grobu nekog ratnog zločinca od čijih su ispaljenih metaka stradavali nedužni civili? To romantiziranje nasilja istovremeno me čini ljutom i tužnom.

Baš sam zato još sigurnija da sam ispravno postupila i što ću svoje jutro provesti u muzeju posvećenom svima onima koji su bili na drugoj strani sukoba koji su se odvijali posljednjih tridesetak godina na ulicama Medellína.

Kuća sjećanja je muzej u kojem se na interaktivnom zidu kroz fotografije, novinske članke i ispovijesti priča potresna priča o konfliktu i ekstremnom nasilju iz perspektive svih onih koji su bili pogođeni sukobom.

Simpatična Kolumbijka me uvodi u muzej. Objašnjava mi kako ljudi u Medellínu dolaze čuti priču, a njihova obveza je da tu priču ispričaju na pravi način- način u kojem nisu heroji narko-kraljevi, već su heroji svi civili koji su izgubili svoje živote pružajući otpor u ovoj krvavoj etapi njihovog grada, sve one majke koje su izgubile sinove, muževe i odlučile svoju bol transformirati u borbu za bolju budućnost svoje lokalne zajednice, kao i svi oni mladi koji su se odlučili za obrazovanje umjesto nasilja.

Prve asocijacije na spomen Kolumbije

Popodne idućeg dana provodim u ugodnom razgovoru s mladim Kolumbijcem, vlasnikom hostela u kojem sam se smjestila. Zanima me kako gleda na turiste koji dolaze u Medellín inspirirani Netflixovom serijom o Pablu Escobaru. Duboko udahnuvši daje mi do znanja da je pomalo umoran od ove teme.Putnici koje sam sinoć upoznala u hostelu otišli su se fotografirati na grob Pabla Escobara. Pitam se, bi li to bilo isto kao da ja odem u Hrvatsku i fotografiram se na grobu nekog ratnog zločinca od čijih su ispaljenih metaka stradavali nedužni civili? To romantiziranje nasilja istovremeno me čini ljutom i tužnom

Želio bi radije da ljudi dolaze u Kolumbiju zbog predivne bioraznolikosti zemlje, rajskog krajolika i nevjerojatno susretljivih lokalaca. Nabrojivši sve to, kao da je prepoznao razloge zbog čega je moj susret s Kolumbijom postao ljubav na prvi pogled. Kokain nikada nije probao ni on, niti itko od njegovih prijatelja i ljuti ih činjenica da gdje god otputuju, ljudi ih s time poistovjećuju.

Objašnjava mi kako je Medellín taman krenuo svijetu pokazivati svoju nevjerojatnu transformaciju, pomičući diskurs s narkokartela na obične građane, kada je istovremeno serija Narcos ponovno vratila fokus na ono što se ovdje žarko želi zaboraviti i od čega rane još nisu zacijelile. Prebacujemo temu na zajedničku ljubav prema biciklima.

Poziva me na noćnu biciklijadu u organizaciji lokalne biciklističke inicijative koja se odvija svaki tjedan u Medellínu kako bi ukazali na poboljšanje biciklističke infrastrukture u prometu gdje motorna vozila i dalje dominiraju u prometu. Nekoliko sati kasnije, dok bicikliram po ulicama Medellína okružena s preko petsto progresivnih mladih biciklista, ježim se pri pomisli kako je na tim istim ulicama, ne tako davno, vladalo brutalno nasilje. Pokušavalo se preživjeti sadašnjost, a o budućnosti se nije moglo ni sanjati. A gle sada, upravo za budućnost se vozimo, za održivi promet. Za danas, za sutra.

Prostora za napredak itekako ima

Iako preobražen inovacijama i društvenim razvojem, nasilje u Medellínu i dalje postoji te ostaje pitanje koliko su ulice slamova sigurne kad se upale noćne lampe i zadnji turisti odu. Siromaštvo se smanjilo, ali se posljednjih 25 godina drastično povećava razlika između siromašnog i bogatog sloja građana.Nekoliko sati kasnije, dok bicikliram po ulicama Medellína okružena s preko petsto progresivnih mladih biciklista, ježim se pri pomisli kako je na tim istim ulicama, ne tako davno, vladalo brutalno nasilje. Pokušavalo se preživjeti sadašnjost, a o budućnosti se nije moglo ni sanjati. A gle sada, upravo za budućnost se vozimo, za održivi promet. Za danas, za sutra

Dok je javni sektor investirao u dijelove grada s manjim prihodima, privatni sektor je još brže i više investirao u bogate dijelove grada. Oko 180 000 kućanstava diljem Medellína smješteno je na padinama i obroncima kojima prijeti klizanje i koji su pod utjecajem drugih klimatskih promjena. Postoji i opravdano razočaranje i skepticizam oko ulaganja u mega-projekte, dok neki mnogo hitniji problemi, poput pitke vode u određenim dijelovima grada, još nisu riješeni.

Nakon zlatnog doba socijalnog urbanizma, sve se više promoviraju okolišni projekti koji vrše zelenu gentrifikaciju, ignorirajući siromašan dio stanovništva i prisiljavajući ih na daljnje raseljavanje. Stoga, prostora za napredak itekako ima, ali nitko ne može osporiti socijalnu i kulturnu transformaciju koja se odvija posljednjih dvanaest godina. Promjena se može vidjeti i u sigurnosnom segmentu po broju turista koji se povećava iz godine u godinu. Ipak, većina lokalaca će se složiti da su najgori dani iza njih.

Dok napuštam grad ne mogu prestati razmišljati o riječima koje sam čula od jednog lokalca dok smo se vozili žičarama i gledali na vrlo zbijeno izgrađene kućice u slamovima ispod nas. Svijet mora shvatiti da proizvodnja droge uvijek postoji jer postoji potražnja za njom, a u toj bolesnoj globalnoj igri netko je uvijek veći gubitnik. Tako zemlje koje proizvode kokain ne dobiju sav onaj glamur, novac i slavu koju dobiju zemlje koje ga konzumiraju, već Postoji i opravdano razočaranje i skepticizam oko ulaganja u mega-projekte, dok neki mnogo hitniji problemi, poput pitke vode u određenim dijelovima grada, još nisu riješenidobiju zauzvrat nasilje, građanske ratove, raseljene ljude i uništenu zemlju.

U veljači ove godine je gradonačelnik Medellína podržao odluku da se uništi dom Pabla Escobara, a na tom će mjestu biti izgrađeni park i memorijalni centar. Medellín može poslužiti kao inspiracija drugim gradovima koji prolaze kroz slične procese. Građani Medellína nisu zakopali svoju krvavu povijest, već su upravo dijelove povijesti uklopili u svoju transformaciju s pogledom okrenutim jasno prema budućnosti.

Umorni od sukoba i nasilja, u sadašnjosti i budućnosti imaju mjesta samo za optimizam. Možda put kojim bi bilo vrijeme da i Hrvatska konačno krene.

 

aem_copy15249.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti