Da živite u Hrvatskoj i čitate jedino Jutarnji list, bio bi to život u svijetu kojeg određuje put između dva srama i dva sna. Prvi je svakako Europska unija, mitska wonderland u kojoj funkcionira pravna država, ne postoji korupcija, birokracija ne ždere ogromne količine državnog novca i što je bitno, ljudi koji nastanjuju te krajeve, peru se, i to redovito. Za razliku od građana Hrvatske, koji prema tekstu Jutarnjeg od prije par tjedana, opet po nečemu spadaju na dno europske ljestvice. Hrvati, kako stanovnike ove zemlje naši mediji vole zbirno nazivati, troše sramotno malo novaca na osnovne higijenske proizvode koji se koriste za kupanje, pranje kose i zuba. „Što o nama misle Europljani, bolje da ne znamo jer su upravo zemlje EU najveće tržište kozmetičkih proizvoda u svijetu", stoji u tekstu naslova Higijena u Hrvatskoj.

U ovoj čistunskoj priči, ispod hrvatskog prosjeka samo su dežurni „uvijek i jedini gori od nas", članovi europske zajednice, „europsko dno dna", Bugari i Ruminji. Drugi san i istovremeno razlog za sram je nedovoljno efikasan kapitalizam koji je u Hrvatskoj divlji i nehuman jedino prema poduzetnicima koje se satire na svakom koraku dok hrvatski radnik uživa prava jednog dobro ugojenog i zaštićenog ličkog medvjeda.

Protekli mjesec obilježili su najsjajniji trenuci kampanje ideološke mašinerije EPH koja je gotovo svakodnevno nizala komentare, analize i reportaže o svim rak ranama hrvatskog društva koje se manifestiraju u obliku bakica iz centra Zagreba koje ne žele prodati svoje preogromne zapuštene stanove, četnicima koji su se neko vrijeme prije intervencije jakih snaga policije bavili barikadama u Varšavskoj ulici ili damama u bundama koje u skupim automobilima dolaze pokupiti naknadu za nerad u Zavod za zapošljavanje.

Kampanja koja je većinu ljudi šokirala svojom doslovnošću započela je prije nekoliko Hajrudin Hromadžić: Niz medija, kako privatnih tako i javnih, koristi jednostavnu metodu zamjene teza prilikom promicanja vrijednosti poduzetničkog duha. Naime, interes privatnog investicijskog kapitala nekolicine ljudi prikazuje se kao prvoklasan javni, nacionalni interesmjeseci sa trenutkom famoznog izvještaja Svjetske banke o hrvatskim neradnicima, toliko je specifična da zaslužuje da se još jednom osvrnemo na njezino postojanje.

Viktor Ivančić  definirao je ideološku podlogu Jutarnjeg lista identičnom onoj koja motivira Superhika, junaka iz stripa koji otima siromašnima da bi dijelio bogatima, računajući da će tako popraviti svijet. „Samo što, za razliku od Alana Forda", piše Ivančić, „Jutarnji nije opremljen ironijskom aparaturom i namjerama, nego je prokleto doslovan i zagovara istinski debilitet. Tamo gdje Superhik pršti komikom, Jutarnji emitira čisto nasilje".

Kako drugačije nazvati nego nasiljem sve te gomile tekstova o radnicima koji ne odrađuju 45 radnih dana, ali uredno za to dobiju plaću, seljacima koji se bune umjesto da rade „kao stoka" na svojim imanjima u selima „nakraj svijeta" i raznim poduzetnicima koji poručuju da je prošlo vrijeme očekivanja da država rješava probleme radnika.

U paralelnom medijskom svijetu Jutarnjeg lista, Hrvatska je socijalna država u kojoj svi nezaposleni građani primaju naknadu, a poduzetnici (koji su najviše profitirali od sprege politike i kapitala) predstavljaju se kao motor gospodarskog rasta u posljednjih deset godina. U tekstu s kojim je započela nova i nesretnija 2010. godina, Viktor Vresnik je napravio top listu poduzetnika koji su „pod bor dobili najviše milijuna". Na prvom mjestu je Luka Rajić na kojeg „možete biti bijesni na zato što je jednim potezom zaradio neoporezivih 2,058 milijardi", ali to otprilike ne mijenja činjenicu da te milijarde posjeduje. Odmah iza njega je  Ivica Todorić za kojeg pak kaže  „Ne morate ga voljeti, ne mora vam se sviđati njegov imidž osnivača prve nove hrvatske dinastije, pa ni podsljemenski dvorac kojim se ta slika pothranjuje. Ne možete, međutim, ne priznati Todoriću da je solidan poslodavac za danas već gotovo 40.000 zaposlenih u Agrokoru. Todorić je danas najbogatiji Hrvat, Agrokor je najveća i najmoćnija hrvatska kompanija".

Mirko Petrić: Nije riječ čak ni o lošem ili selektivnom praćenju događja, nego prije o pravim medijskim kampanjama. Imamo, dakle, posla s propagandnom, više nego novinskom djelatnošću dostojnom tog imena Osim što je najveća i najmoćnija hrvatska kompanija, Agrokor je najveći i najmoćniji hrvatski oglašivač, pa ne čudi krajnje pozitivno izvještavanje Jutarnjeg lista o njegovom liku i djelu i nespominjanje na koji je način dinastija isposlovala zakonsko priznavanje svog podsljemenskog dvorca. Upravo je reportaža iz Todorićeva helikoptera kojim je skupa sa svojim domaćinom letio iznad njegova „nepregledna carstva" proslavila novinara Nina Đulu.

Poduzetnik koji je već dugo zvijezda izdanja EPH, Tomislav Horvatinčić,  rekorder je po broju lirskih tekstova koji su napisani u njegovu čast, a sve u službi uvjeravanja čitatelja da je njegov privatni interes zapravo interes svih građana Zagreba.

„Interesantno je kako niz medija, kako privatnih tako i javnih, koristi jednostavnu metodu zamjene teza prilikom promicanja vrijednosti poduzetničkog duha. Naime, interes privatnog investicijskog kapitala nekolicine ljudi prikazuje se kao prvoklasan javni, nacionalni interes", primjećuje Hajrudin Hromadžić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, „a osuđuju se oni koji svojim prosvjednim aktivnostima, kritikama, neodobravajućim komentarima i slično, navodno ometaju oplođenje 'domaćeg, nacionalnog' kapitala, kao da kapital po definiciji ima 'svoju naciju'. Naprotiv, znamo da je njegovo jedino i temeljno načelo, načelo profita", zaključuje Hromadžić.

Posljedica zamjene teza prelomila se ponajprije na hrvatskim radnicima koji očito ne zaslužuju toliku protekciju države i koji haluciniraju o vlastitom siromaštvu, a prije svega otkidaju dio profita poslodavcima koji bi ga sigurno znali oploditi na puno pametniji način od redovitog plaćanja doprinosa i svih ostalih tričarija koje spadaju pod radnička prava.

Mirko Petrić sa zadarskog Filozofskog fakulteta smatra da Jutarnji list svjesno uskraćuje veliki broj informacija o događajima, na temelju kojih bi čitateljstvo moglo steći iole realnu sliku o tome što se u Hrvatskoj događa. „U takvim slučajevima, uredništvo očito ne osjeća ni pritisak profesionalne obveze, nego događaje jednostavno ignorira. U ovom smislu osobito je instruktivan način na koji se u Jutarnjem listu godinama (ne) prati i (ne) komentira lik i djelo Miroslava Kutle. Selektivno pokrivanje događaja i objavljivanje mišljenja vezanih uz njih, vidljivo je i na recentnim primjerima studentske blokade, Varšavske ulice, harange na 'preplaćene' profesore koji 'ništa ne rade'. U ovim slučajevima nije riječ čak ni o lošem ili selektivnom praćenju događja, nego prije o pravim medijskim kampanjama. Imamo, dakle, posla s propagandnom, više nego novinskom djelatnošću dostojnom tog imena", kaže Petrić.

Izvještavanje o događajima u i uokolo Varšavske i glorificiranja Tomislava Horvatičića, koji su eksplodirali napadajima na Uršu Raukar, glumicu i civilnu aktivisticu zbog garaže koju su ona i njezin suprug navodno ilegalno napravili, profesorica sa Fakulteta političkih znanosti Gordana Vilović okarakterizirala je kao „borbu na sve ili ništa, koja kao takva funkcionira u poslovnom svijetu, a preslikana je u novinarstvo koje s tim nema, odnosno, ne bi trebala imati nikakve veze. Može se reći da ljudi koji vode te medije smatraju da je takav ogavan trenutak borbe na sve ili ništa nastupio, i da se mogu voditi nečasnim metodama da bi se održali", kaže Vilović i zaključuje da bi se iza ponašanja Jutarnjeg lista mogao nazirati pokušaj privlačenja oglašivača i davanja poruke - „ovako nešto bismo mogli raditi i za vas".  

Gordana Vilović: Može se reći da ljudi koji vode te medije smatraju da je nastupio ogavan trenutak borbe na sve ili ništa, i da se mogu voditi nečasnim metodama da bi se održaliS jedne strane, to su nedovoljno školovani „medijski djelatnici" koji su zanat ispekli u socijalizmu, a sada pokušavaju braniti vrijednosti „uljuđene Europe" i pogotovo štititi interese „luksuznog života" za koji, izgleda, misle da pripada svima koji se s njihovom razinom neobrazovanosti odluče na participaciju u „suvremenom kapitalizmu". Njihova upravo žalosna percepcija svijeta, a osobito mehanizama „demokratskog odlučivanja" koja ipak idu i uz „kapitalizam" za koji se zalažu, vidljiva je iz članaka posvećenih događajima u Varšavskoj ulici. Na drugoj su strani mlađi novinari, koji „nemaju izbora", pa pišu teme koje im se dodijele na način na koji se od njih očekuje da ih obrade, uz eventualne pokušaje „proguravanja" ponekog podatka ili stava koji bi bacio drukčije svjetlo na događaje, objašnjava Petrić.

„Očekujemo da mediji budu bolji od nas dok su ljudi u medijima stisnuti između tri vrste pritiska: kapitala, čitatelja i politike između kojih se snalaze kako znaju i umiju", kaže profesor Ivan Šiber sa FPZG-a, i ipak dodaje kako se urednici EPH već neko vrijeme nalaze iza granice dobrog ukusa, ali naglašava da privatni mediji mogu svoje uređivačke politike krojiti po svojoj volji. 

U slučaju hrvatskih radnika po kojima EPH drvi već mjesecima, jasno je da nemaju pravo na krojenje „uređivačke politike" jer je određena lošim gospodarskim stanjem, odsustvom zakonske zaštite i onda još nenaklonjenim medijima, koji bi u prostoru između politike i kapitala makar načelno trebala zauzeti stranu slabijih. Ili kako to kaže Hromadžić, „nakana je stvoriti takvu klimu u javnosti koja će svaku inicijativu koja ukazuje na evidentna kršenja postojećih zakona - što zapravo u konačnici vodi sumraku vrijednosnih načela od javnoga značaja, a sve u korist kapitalističko-profitnih interesa poduzetničko-političke klike - osuditi kao regresivnu, nazadnu i ljevičarsku, što je naravno nonsens bez presedana".