Vijest zvuči otrcano za plakat. Koga bi Hrvatsko slovo i moglo reklamirati na naslovnoj stranici, ako ne Ivu Rojnicu? Kratka pozadinska informacija za mlađe čitatelje koji su kroz školski sustav prošli nakon 1990. godine, pa su povijest učili po programima koji su NDH uglavnom spominjali kao ostvarenje tisućljetnog sna s nekoliko slučajnih defekata: Rojnica je bio ustaški stožernik i gradonačelnik Dubrovnika, odgovoran za provođenje rasnih zakona i za deportacije tisuća ljudi u koncentracijske logore. Došavši na vlast, Franjo Tuđman ga je proglasio posebnim ambasadorom Hrvatske u Argentini i odlikovao ga je zbog promicanja ugleda Hrvatske u toj zemlji. Međunarodne organizacije lovaca na ratne zločince i par antifašističkih udruga pobunili su se, tako da je bivšem stožerniku oduzet veleposlanički položaj; ali odlikovanje mu je ostalo do smrti, koju je dočekao u prosincu 2007. godine. Državno odvjetništvo RH potrudilo se da smrt dočeka u miru i spokoju. Nikada nije objavljeno da su protiv njega pokrenute bilo kakve istražne radnje, niti je ikada bilo riječi o mogućnosti njegova izručenja u Hrvatsku, gdje bi podnio račune za zlodjela.

U tome što Hrvatsko slovo na naslovnici reklamira intervju sa Ivom Rojnicom neobično je, znači, samo to što je Ivo Rojnica pred godinu i nešto blaženo preminuo. Čak i da ima nešto novo za reći, to više ne bi bio u stanju. Sve što dolazi nakon ove konstatacije jest burleska.

Konfabulirajmo dakle malo, i pokušajmo zamisliti što bi Ivo Rojnica, protokom vremena redizajnirani ustaša, izjavljivao danas, kad bi bio u situaciji da uistinu može govoriti za Hrvatsko slovo? Vjerojatno bi bio skloniji prešućivanju nego opravdavanju neugodnih epizoda iz 1941- 45, a novinar koji bi ga intervjuirao, recimo Nenad Piskač, vjerojatno ga iz uviđavnosti ništa o njima ne bi niti pitao. Umjesto toga, poentirao bi Rojnica na nerazvijenosti liberalno demokratskih institucija u Hrvatskoj, nastojeći dokazati da bi „neki drugi" poredak bio učinkovitiji. Političare većine parlamentarnih stranaka optužio bi za zavjeru protiv hrvatskog naroda. Sumnjičio bi ih da su na razne načine u vezi sa jugokomunističkom vlašću. Optuživao bi ih za lukavštine, intrige, laži, apologiju antifašističkih zločina. Posebno bi se okomio na Stipu Mesića, kojemu mnogo šta ne može oprostiti, a najmanje umirovljenje pučistički nastrojenih generala 2001. godine. Jezikovu juhu kušao bi i Sanader, zato što se za ljubav vlasti odrekao ideala izrečenih na splitskoj Rivi.

Lijek bi Ivo Rojnica tražio u novoj moralnoj obnovi: u ukidanju višestranačkog sustava i dolasku na vlast visokomoralnih i nepotkupljivih, koje je hrvatski narod sposoban pronaći svojom hrvatskom narodnom intuicijom, i dati im povjerenje. Moralna obnova morala bi prodrijeti u sve pore društva. Tako bismo, prema Rojnicinom receptu, za vodeće političare dobili autentičnu elita duha, čiji pergameni ne proizlaze iz udbaške prošlosti, ni novca, ni prikrivenog rada za obnovu
Srboslavije. Dobili bismo sindikate koji će zaista braniti interese zaposlenika, kao i dobre poslodavce koji se neće povoditi sebičnim interesima, nego će uvidjeti potrebu suradnje sa svojim radnicima. Ćudoredna revolucija prodrla bi čak i u novinarski soj, tako da novinari više ne bi podlijegali podmićivanju od strane vladajućih, a javnosti bi podastirali provjerene i istinite vijesti. Višestranački sustav bio bi dokinut, odluke bi se donosile jednoglasno. Donositelji odluka dolazili bi iz naroda i nakon obavljene dužnosti opet bi se vraćali u narod, jer im ne bi bilo dopuštena reizbornost. Narod bi potom opet po svojoj nepogrešivoj intuiciji mandat davao najboljima i najpoštenijima. Vladala bi općehrvatska harmonija, to bi bila prava idila!

Posebno bi se Ivo Rojnica, da je danas u prilici dati intervju Hrvatskom slovu, usredotočio na predsjedničke izbore koji nas čekaju 2010. godine. Proglasio bi ih povijesnom prilikom za konačno iskorjenjivanje jugoslavenskog komunizma i njegovih sljedbenika. Upozorio bi da su oni koji danas vladaju ustvari već bili Da li zbog marketinških razloga ili zbog izdajničke omaške, na naslovnici Hrvatskog slova se, umjesto Mladenova, našlo ime oca, Ive, bivšeg ustaškog dužnosnika, odlikovanog Hrvata i osumnjičenog ratnog zločinca. poraženi na izborima 1990. godine, zatim 1991. kad se odlučivalo o neodvisnoj republici Hrvatskoj i u Domovinskom ratu, ali su se poput vampira opet vratili među žive. To je otprilike ono što bi prosječan nacist 2009. godine rekao u intervjuu Hrvatskom slovu, časopisu za koji Biškupićevo Ministarstvo kulture kaže da je od prvorazrednog značenja za hrvatsku kulturu, i sukladno tome ga financira, ne izlažući se riziku da ga optuže za antisemitizam i genocid. A Rojnica je upravo to i rekao.

Hrvatsko slovo, najbolje dotirani hrvatski časopis za kulturu, objavio je u broju od 6. veljače intervju s Rojnicom, ali ne Ivom već Mladenom, ekonomistom, autorom knjige Tržišno gospodarstvo i neokomunizam, ujedno stožernikovim direktnim potomkom. Rojnica junior sve je ispričao kako je ovdje prepričano. Da li zbog marketinških razloga ili zbog izdajničke omaške, na naslovnici se, umjesto Mladenova, našlo ime oca, Ive, bivšeg ustaškog dužnosnika, odlikovanog Hrvata i osumnjičenog ratnog zločinca. Ivo, Mladen, trt-mrt, kao da je to bitno; bitno je samo to da hrvatska ideja živi, a za to je hrvatsko ministarstvo uvijek spremno masno platiti.

Hrvatsko slovo tjednik je koji su ministar Božo Biškupić i njegovo Ministarstvo kulture proglasili prvorazrednim javnom potrebom u hrvatskoj kulturi. Na natječaju čiji su rezultati objavljeni prije nekoliko dana dodjeljuju mu maksimalnu godišnju potporu koja je uopće pripala nekom časopisu, 700 000 kuna. Hrvatski agresivni nacionalizam promijenio je svoju dlaku da bi opstao na vlasti, a njegovi su se najdosljedniji pripadnici povukli na rezervne položaje, tamo odakle je sve i krenulo, tojest u kulturu, gdje čekaju bolje dane. Ni ondje im, vidimo, ne nedostaje meda i mlijeka.